Showing posts with label Radnja. Show all posts
Showing posts with label Radnja. Show all posts

11.9.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (34)

Jebiga, opet neka zajebana depresija danima, ležanje u krevetu po cijeli dan, ili skoro cijeli, ipak se dignem da odradim drugu smjenu u Radnji ... a “obaveze” nek se gomilaju ko ih jebe, i slično. Prekjuče se pojavi lik nekad naveče, dobar momak, stidan, skroman, sve, objašnjava mi kako je zamislio neki set od tri kutijice, možel se to odradit za četvrtak, reko može može, uzmem avans, pa juče stignem pet minuta pred zatvaranje da isprintam slike koje mi je poslo, dođem kući oko devet i kao radiću svunoć da to završim do deset ujutru... Ipak pustim ono od Bejkera da se ponavlja beskonačno i prespavam, probudi me alarm u devet samo da mu pošaljem poruku da mi se kao “iskomplikovalo” nešto, možel za petak? Kaže možel ikako do deset večeras, valjda mu je za neki rođendan ili godišnjicu, haj reko nije problem, “potrudiću se da bude”. Prespavam opet do tri popodne, jedva se natjeram da ustanem, pojedem neko pecivo s višnjom od sinoć, jaka kafa i cigare, javim M. da “danas nešto nisam dobar i ne mogu u drugu, pa ti radi ako možeš ili zatvori, kako hoćeš” i konačno počnem oko četri-pola pet, završim u petnest do deset i zovem ga da mu potvrdim da sam uspio, sletim do čaršije taman nekad oko deset i dvadeset kad smo se dogovorili. Kaže super su ispale, fala ti što si se potrudio, i ostavi mi još petaka viška što sam se “toliko trudio” da ipak završim danas. Haj reko onda da se počastim malo za sav taj trud, svratim u onaj Metropolis u Kundurdžiluku na kafu i kolač, ukupno šest maraka.

Na taksi uzbrdo kući, tri marke, nije mi se planinarilo tako kasno, promijenim posteljinu, reaktiviram i jorgan, par noći sam se smrzavao samo s dekom, uzmem da dokrajčim ono malo viskija što je ostalo, i evo sad se sjećam još samo da mi se nešto pisalo, al nikako da se sjetim o čemu i zašto...

U ponedjeljak stigle knjige iz Amerike, The Crying of Lot 49 i Gravity’s Rainbow, Pinčon, uvijek se obradujem kad otvaram onaj paketić, ko nekad za Novu godinu, još skoknem do biblioteke da vratim Hamsuna i Strindberga, uzmem opet par stvari od Strindberga u centralnom u Mis Irbinoj, i još nađem Faustusa od Mana u onom odjeljenju za Stari Grad na ćošku kod onog mosta “Ljubičasta obrva noću”, nemam pojma kako se stvarno zove...

Otkud sad depresija, vjerovatno je najviše do one svađe, a malo i do najnovijeg blesavog pokušaja da se opet “upoznajem” s nekim, izgleda da sam definitivno zaboravio kako se radi to, a nekad sam stvarno znao, sad se samo bezveze naložim i uzbuđujem ko da imam devet godina, a ne dvadeset devet plus (ovo sam već jednom iskoristio za nekog drugog čini mi se? haha)...

Nervira me naglo zahladnjenje, mada mi se ipak sviđa kad se natjeram da izađem napolje, kad hodam, opet ona glupava melanholija zbog melanholije, sve miriše na školu i ženske kaputiće i čizme i osvijetljeni izlozi kad se smrači i kako se svjetla presijavaju od nakvašene ulice ... pa još gledam dok prilazim jednom od izloga s kolačima kako se parkira automobil na trotoar ispred, izlaze mama i sinčić, tata pali sve narandžaste žmigavce i mijenja stanicu na plavo osvijetljenom radiju u tami, okrenem glavu kroz izlog i gledam ono dvoje kako biraju kolače, unutra je sigurno toplo, i u slastičarni i u automobilu, a napolju rana jesen i hladan vjetar i zamiriše mi na nekad davno kad sam imao porodicu u zaboravljenom gradiću na jugu, i mamu i tatu i brata i auto i možda smo nekad isto ovako birali kolače, poslije škole, poslije posla, u ranu jesen, i jebiga sjebem se malo, pa bar je bilo nekad, i to je bolje od nikad, pa i ako je nikad više, nema veze, ko ga jebe, sad bar imam za viski i hranu i krevet, i to je nešto, pa šta...

Eh, sad se sjećam, pisalo mi se neko sranje-mišljenje o ovom sranju sa izbjeglicama-imigrantima, ne mogu da prestanem da čitam o tome ovih dana, iz najraznoraznijih izvora, i kako god pogledam nije mi jasno i čini mi se da se opet sprema neko veliko sranje da se malo “smiri” populacija (a pod tim utiskom sam već par godina, i “simptomi” se samo pojačavaju iz mjeseca u mjesec) i ko ga jebe, šta da se radi, možda mi se bar posreći ako bude neki rat da me rani pa da završim u nekoj improvizovanoj bolnici u nekom samostanu u nekoj vukojebini ko zna gdje, kad tamo dolazi da mi promijeni zavoje volonterka – Keti! Haha, pa to bi bilo vrijedno sto miliona “nedužnih” života, ko ga jebe, samo tih par minuta pažnje, pa i nek zamota najgore moguće inficirano pa nek umrem od gangrene ako treba, ionako mi se više uopšte ne živi, a pogotovo ako se stvarno izdešava neko toliko sranje, a moglo bi, čini mi se da bi moglo, mada možda se samo sjećam da mi je uvijek bilo impresivno kad u predratnim romanima/esejima/dnevnicima čitam tako neka “proročanstva” da se sprema veliko sranje pa se fakat desi, pa se sad samo malo pravim da sam i ja genijalan prorok, u svakom slučaju nikad se ne zna i ništa nije nemoguće itd. i sl.

Sklonište, 10. septembar (3-4 loša dana)


6.9.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (33)

U četvrtak popodne proveo tri-četri ... pa možda i najugodnija? ... sata ove godine, u razgovoru s Ana-Marijom u kafanici kod At-Mejdana. Ugodno vrijeme, vjetrić, veče, noć, krošnje i svjetla i saobraćaj s obje strane i parovi i prolaznici sa dječicom i kućnim ljubimcima, psi lutalice i divlje domaće mačke i golubovi i vrapci i svrake, i ona se ipak pojavila ovaj put, malo kasnije od dogovora zbog nekog zastoja zbog udesa/napada na engleskog penzionera kod Vijećnice, kako sam kasnije pročitao na jednom od internet portala. Pa teško da sam mogao da zamislim nešto slično dok se nije desilo tu noć, da provedem toliko vremena na kafi sa devetnaestogodišnjom “djevojčicom” i da ni u jednom trenutku dok je slušam ne pomislim da priča gluposti i da “nema komunikacije itd. itd. i sl.”, što najvjerovatnije nije slučaj i sa njom, jer je mene čini mi se u više navrata uzbudljivo ponijelo da se razvežem o najraznoraznijim glupostima, teorijama i idejama, koje kao “imam već neko vrijeme”, mada nikad nijednu nisam kako treba ni počeo da formiram do kraja.... A možda sam joj se najmanje jednom-dvaput i samo malo predugo zagledao u osmijeh i oči koje uopšte nisu od najbezazlenijih, haha, pa mi se samo zato činilo sa sam mislio da mislim da je sve bilo tako ugodno, ko zna. U svakom slučaju na neki način osvježavajuće ugodno provedeno vrijeme, zbog kojeg sam poslije dok sam planinario kući uzbistrik formirao najmanje još dva nova moja famozna “nagovještaja ideja”: 1. jebote koji sam ja idiot bio u tim godinama, sa devetnest, pa izgleda i ostajem zauvijek u najvećoj mjeri, i 2. jebote kolko sam ja usamljen?!, što sam naravno znao i prije, samo mi je ovo došlo kao neki znak interpunkcije na to stanje, kao neki uzvičnik za uzbunu ili čak konačno-beznadežna tačka, a možda i neka vrsta naivno-ponadalog upitnika, ili ipak još samo jedan od depresivnih zareza ili tačka-zareza, biće da je ipak opet samo to, tome sam uostalom izgleda oduvijek i bio najviše sklon.

Pa o toj mojoj “usamljenosti”: prva asocijacija je skoro uvijek patetika i samosažaljenje, pa ipak kad malo bolje (duže, eh svejedno...) razmislim (a između ostalog često “razmišljam” i baš o toj ideji, naravno), i nije baš od najtipičnijih fizičkih/bukvalnih, jer sam ipak donekle-dovoljno okružen “stvorenjima” koja bi me da se ne otimam čak i zavoljela na svoj način, ili su me već zavoljela ili su me nekad voljela, dok se nisam otimao i konačno odustajao od svega i svih ovoliko, a bilo ih je i još ih ima u broju koji je relativno daleko od tragično-žalosnog po toj prvoj asocijaciji, pa onda ipak ne vjerujem da sam “autističan” na bilo koji način, to jest ako ovo pravo stanje – kojem blic-improvizovano možda mogu da dam i ime: “usamljenost svijesti” – ako i to nije samo rezultat neke vrste fizičkog/odgojnog (bihevioralnog? haha) poremećaja, a nikakvog razuma ili pokušaja da se nešto objasni i “shvati”.... Sad sam već zaboravio zašto uopšte pišem o tome i jesam li imao neku vrstu poente kad sam počeo ili bar nekad u nekom trenutku dok sam razmišljao da pišem (a čini mi se da jesam, ili mi se bar činilo kad sam počeo, ko ga jebe), u svakom slučaju ostaje ta neka vrsta usamljene svijesti čiji je izgleda najintenzivniji dio potreba da se pomiješa s nekom drugom (sličnom ili istom? jebote... istom!), ili da bar pokušava da se pomiješa sve dok se ili ne pomiješa ili konačno ugasi kad nestane vremena i prostora za još pokušaja, pa opet je sve to možda samo svjesni vrh nekog bogzna kolko nesvjesnog brijega čija je jedina svrha tjeranje da se bilo kako samo produži vsta, a sva ova “svjesna” sranja služe samo za obmanu onog repića “razuma” koji je izgleda samo neizbježna nuspojava onom velikom glavnom koji me svako jutro diže iz kreveta manje-više na vrijeme i odvede na “poso” i plaća račune i stanarinu i obroke i vitamine jer bez obroka i vitamina nema života a život je važan i nije za bacanje, sigurno ne dok se ne produži vrsta, možda?

Eh, obaveze i računi, u ponedjeljak sam se opet svađao sa M., ovaj put je i to izgleda bilo konačno, ja mislim da je ona kriva a ona naravno da sam ja, u svakom slučaju je popizdila i histerisala i pravila scene i prijetila još većim u Radnji u radno vrijeme glasno bez obzira na goste restorana preko puta i prolaznike i sve, pa se dan kasnije kao izvinjavala zbog histerije i scena, kao jebiga ona je takva i zar se već nismo svi navikli da ona tako odreaguje nekad, a ja sam ta dva dana iskoristio da odlučim da nema šanse da mi se više ikad ima išta s bilo kim takvim, jebiga da sam joj ja mama ili tata možda bi i bacio ostatak života (ili mjeseca ili godine) da je preodgajam i smišljam najraznoraznije načine da profunkcioniše odnos, ovako me samo ne interesuje više, pa vidjećemo do kraja mjeseca da jedno za sva vremena odjebe iz Radnje, ili ona ili ja, njoj sam ostavio izbor pa nek odluči kako hoće.

Za vikend sam planirao ekskurzijicu na Selo, pa ipak nisam uspio zbog umora i beskonačnih glupavih obavezica koje se kote na ispunjavanje ko gremlini na vodu noću (jel ono bi na vodu noću, ili samo na vodu bilo kad?), a još su mi javili da se okotilo Štene, haha, još nemaju pojma koliko ih je, valjda se zavukla negdje duboko ispod štale i ne izvodi ih dok ne očvrsnu malo, pa eto sad mi se igra i sa štenićima, u svakom slučaju nisam bio već predugo i jedva čekam da odem dan-dva.  

Sklonište, 6. septembar (pet loših dana, dva dobra čini mi se, ko ga jebe, kako god...)

31.8.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (32)

Nedjelja, 30. avgust 2015. Imam skoro punu flašu nekog “Glenfiddich single malt scotch whisky”, “product of Scotland, 15 years old”, šezdeset jedna marka za 0,7 l, nije loš. Kupio preksinoć, mislio sam da mi se tad pilo, prvo sam htio da kupim istu zapreminu “Johnnie Walker Red Label”, trideset jedna marka, pa vidim ovaj, duplo skuplji, fino upakovan, haj reko da probam. To je bilo petak naveče, popijem dvije čaše i izvalim se da spavam, jebiga kad ne ide ne ide.

Večeras ide: ne sjećam se kad sam pisao zadnji put. Nekad u junu, pred “papu” čini mi se, nešto mi se ne vraća da čitam zadnji unos. Pa bilo je preokreta, na primjer: žohari su nas ipak isjerali iz Rezidencije, ogromna odvratna crna govanca od po tri-četri centa, gamižu po ćoškovima i po sudoperu ko neki dinosauri i ukoče se kad upališ svjetlo. Nekad oko bajrama se naoružamo sprejevima i nekim otrovnim “klopkicama” i tečnostima i entuzijazmom da im jebemo sve po spisku, pa i po cijenu pomora ribe u Crnom moru, dođemo u Rezidenciju, pravimo kafu pred obračun, kad tamo preko M.-inog kreveta gamiže jedan ogroman, pobježe ispod jedne strane kreveta na drugu, ko neka tarantulica, odvratno, jebo to, ona popizdi, još kad nam se nakote na hiljade po stvarima, sjednemo i isplaniramo selidbu, svakako ide zima a visoki debeli zidovi u Rezidenciji ne jebu dvije pohlepne grijalice itd. itd. i sl. Preselimo se za bajram, sad živimo u Okrugloj na Bistriku, kod Tetke-B., ja sam dobio malu sobicu dva-sa-dva, ona malo veću, imam prozor s pogledom na nečiji zarasli travnjak i da nema mrežice ne bi se usudio da ostavim otvoreno da mi se ne bi nakotile zmije. Bliže je Radnji, deset minuta nizbrdo, dvadeset uzbrdo, jeben uspon pred kraj al već se navikavamo, polako, i trebalo m je malo vremena da novom prenoćištu smislim odgovarajuće ime: nek bude Sklonište, sviđa mi se to.

Sjećam se nekih konja i konjanika u narodnim nošnjama, valjda za “Ajvatovicu”, Titovom, pred “papu”, idem da otvorim nekad oko deset, tad smo još bili u Rezidenciji, gledam i slušam reakcije prolaznika, jedan momčić priča u telefon nekom prijatelju: “bogami, u centru grada, da vidiš koji su, hodaju, seru, nema šta ne rade...” Za “papu” smo očekivali dobar promet, al kurac, nigdje nikog, M. je bila u Provinciji, za vikend, ja radio, pred kraj dana se odnekud dogega neki pijani Poljak u dresu fudbalske im reprezentacije, gleda mi tacne i kupi dvije, sluša mi muziku i pita: “Šopen?” Reko jest, pokazuje na grb na dresu, osmijeh od uha do uha i kaže: Naš! Haha, jest, jest, vaš.

Nekad oko jedanestog jula postave onaj spomenik pored klupice mi preko puta velikog tržnog centra, sad je prva niz saobraćaj, nema više onih novih, bile su dvije nove prije te. Pa i ta moja, prva, bila mi je nešto zauzeta svaki put kad sam prolazio, mada više i ne prolazim često, tih dana poslije selidbe sam svraćao par puta po neke zaboravljene sitnice, sjednem na jednu od mermernih? bijelih oko one fontane-spomenika ubijenoj djeci Sarajeva da zapalim. Jednog od tih dana je bio neki dječak, pet-šest godinica, plavokos u plavoj teksas-košulji i farmerčicama, sa zvjezdanom frizurom, isti Mali Princ. Igra se oko fontane, naginje se i gura/dovlači kamenčiće u one barice/dječije stopice u bazenu fontane, a mama mu puši na obližnjoj klupi i razmišlja o životu. I nakostriješena debela svraka u obliku patke, nosi stvrdnuti komad peciva u kljunu, baca ga u jednu od stopica/barica i gleda uokolo neko vrijeme, čeka da se smekša, pa jede. Onda još tri-četri manje drugarice-vrane isto.

M. i Kraljica mi našle blog i pročitale na preskakanje samo dijelove gdje se pominju. M. kaže “pa eto, sviđa mi se poezija”, haha, a Kraljica da ima dijelova koji su joj uvredljivi, al neće da kaže šta. I da im je sad jasno što Keti neće da ima ništa sa mnom, ni da me vidi, kad se onoliko “ponižavam”. Kako se ponižavam? Konretno onaj dio da ne jebem ništa i da se “čuvam” za onu neku idealnu izmišljenu koju nisam ni izmislio kako treba. Pa i Genije, i on me par dana poslije pitao da mu dam da pročita blog, haj reko sad kad se već pročulo, potraži tako i tako. Pročita i par dana ne govori ništa, onda počne opet malo češće da me zove na kafe i nabacuje teme oko toga, pa odjednom kaže pročito sam, pa eto ima nekih zanimljivih dijelova, ma reko dobro je to, zadovoljan sam, jest otišlo malo previše u patetiku oko “Keti”, al jebiga tako je ispalo, šta da se radi. Mislim da mu se najviše svidjelo što ga zovem Genije, haha. U vezi Keti: i on i M. mi predlažu da izmislim nešto “zanimljivije”, neki preokret, ako me već čita, a moja teorija je da i dalje čita, ako je već čitala do one nenadane reakcije bez objašnjenja. Jebiga kad nema izmišljanja, i ne očekujem da je ikom zanimljivo, možda postane nekad kad “objavim” nešto, neko “zaokruženo” “djelo”, a napisaću nešto, neku cjelinu, nakupilo se “materijala”, kad-tad.

A imao sam i toliko sreće da je više nijednom ni slučajno ne vidim nigdje, to je dobro, mada sam se naravno nadao, i još se nadam (jer je još (zauvijek?) na neki svoj poremećen (poseban?) način volim, jbmb), kad god dignem glavu kad hodam ili sjedim ili bilo šta na bilo kojem “javnom mjestu”, ipak je najbolje da je ne vidim više nikad, to je izgleda najbolje za sve.

Nekad u julu odem da prespavam kod Kraljice, njeni otišli u Provinciju dan-dva, pa nju i M. strah da spavaju same. Bilo je zabavno sve dok se meni nije prispavalo, a one mi ne daju da odem da spavam na spratu, moram u dnevnoj sobi, a njima se gledaju filmovi svunoć, i joć neće da ugase svjetlo. Onda još M. popizdi što mi se spava i napadne me da sam im pokvario raspoloženje i nagovori mi se svašta, ja odreagujem, spava mi se, ko vas jebe, pa me na kraju još optuže da sam ja ters i nemoguć, i odu da spavaju gore, a ja odlučim da definitivno prekinem sve veze sa svima, nek ostane samo na šta ima-nema ništa,jebo ljude, kad ne ide ne ide, nema komunikacije itd. itd. i sl.

Šta još šta još, M.-in bivši Genije joj je nekad u julu čini mi se javio da je odlučio da se objesi, pa se ona sjebala i plakala cijelu noć, jebote mi sjedimo u Rezidenciji i pijemo a neko tamo visi mrtav, i to ne bilo ko, pa ipak nije, javi joj se nekad u toku noći mrzovoljno da ipak neće ovaj put. Onda par sedmica poslije dođe u Sarajevo, do radnje, upoznam ga, donekle zanimljiv lik, isti Mulder iz “Dosjea X” s nekom knjižurinom “Kako čitati Hegela” i teorijama o genijima i polugenijima i solidnom muzikom, mada je na kraju, kad smo popili po par litara piva, ipak počeo da pušta neka elektronska “progresivni-metal” sranja koja meni najmanje liče na muziku, a najviše na modem iz ranih dvijehiljaditih, i slično. Nekad u toku dana pomene Dejvida Fostera Valasa i Infinite Jest, reko imam ja to i sranje je! (i Krleža!, i Nabokov!) i ne znam šta da radim s tom knjigom, baca mi se u smeće, on mi ne vjeruje da stvarno imam, reko daću ti je, pa mi je poslije kad sam vidio kolko je oduševljen što je dobio bilo drago što sam konačno našao nekog kome se fakat čita to.

A ja sam u međuvremenu čitao ... Strindberga i Hamsuna najviše, i čitaju mi se još, još!

Za omiljene klupice i parkiće – sad mi je ubjedljivo najdraže mjesto u gradu park oko “At-Mejdana” i ponekad još “nađem vremena” da presjedim dva-tri sata na nekoj od klupa ili stolova u onoj kafanici tu – i nisam posvetio previše pažnje, par puta sam čekao Ana-Marijicu da se pojavi, pa nije, o tome sam uostalom vać pisao u komentarima na jedan-dva unosa na “starom mjestu”.

To je otprilike to za ovo ljeto, radili smo danonoćno kako smo i planirali, a zaradili mnogo manje, jebiga ipak je ostalo nešto malo viška, dovoljno čak da naručim par stvari od Pinčona, i za ovaj relativno skuplji viski i po najmanje pakovanje dimljenog sira i suhog mesa. Možda uštedim i za neku najjeftiniju verziju “digitalnog” klavira, počeo sam da učim malo na nekoj aplikaciji na tabletu i našao neke lekcije na internetu, mogu ja to ako budem vježbao po sat-dva svaki dan preko zime.

A viski večeras ipak ide kako treba, pisalo mi se nešto filozofski, nešto o kretanju i slobodi: u par sadržajno-beznačajnih razgovora sa inspirativnim asocijacijama ljetos sa M., i večeras na kafi sa Genijem sam se sjetio da sam najmirniji kad se krećem, samo kretanje kretanje, najmirniji sam kad se vozim negdje, ili kad hodam (gdje god), pa sam s tom idejom nekako preko teme ptica i riba i ljubavi i ljudi došao čak do zaključka da je “iluzija naneodgovornije slobode u stvari najbesmislenija vrsta zarobljeništva”, ili nešto slično-glupavo, sad sam već popio malo previše pa i nemam energije da se dovoljno pažljivo pozabavim tim. Možda nekad, kad poplaćam sve račune i odspavam kako treba, eh?

Sklonište, 30. avgust (pola loših dana, pola dobrih, kolko god...)



6.6.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (31)

Petak naveče, peti juni, oko osam, ugodna temperatura i raspoložena gužva u restoranima preko puta Radnje i na Čaršiji, momak za prvim stolom od ulaza u Radnju na velikom pametnom telefonu na stolu prijatelju lista album sa fotografijama Trijumfalne kapije i Ajfelovog tornja, a ja stojim na ulazu lijevim ramenom naslonjen na izlog i pušim, i razmišljam o Keti. Ne zbog Pariza, to je samo druga slučajnost večeras, prva se desila pola sata ranije, opet dok sam pušio, ovaj put ispred komšijine radnje desetak metara lijevo od naše, sa poklopljenim zelenim izlogom zbog saobraćajne nesreće od prije desetak dana kad se na malom motoriću kasno vraćao kući zajedno sa sestrom, pa ih pokupio neko sa velikim zajurenim automobilom i polomio mu obje ruke a i njoj valjda nanio najozbiljnije povrede, drugi komšija na ćošku koji ga poznaje dobro kaže da su imali najviše sreće da uopšte prežive. Sad mu je radnja zatvorena do daljnjeg, a ja prošetam tih desetak metara da tu zapalim i malo protegnem noge kad mi dosadi da sjedim na stolici u Radnji. Pa i večeras, oko osam, pušim i posmatram prolaznike, naravno najviše djevojke, i u jednom trenutku je primijetim, pedesetak metara desno, ide prema meni s nekim prijateljima, sigurno Ona, i sigurno ni halucinacija (samo sam se zajebavao sa halucinacijama, uopšte nemam problem s tim, da znaš :) ni niko sličan, niko drugi, prava Ona, prepadnem se, bacim cigaru i pobjegnem u Radnju da me ne vidi, da joj to ni slučajno ne pokvari dan, ili sedmicu, ili mjesec...

A to je već drugi put ove sedmice da sam pobjegao tako i zbog toga, prvi put je bilo u utorak oko podne. U ponedjeljak sam planirao da ustanem rano, oko sedam, da protrčim gradom po neku novu robu, pa da je završim što prije, da se proda, za dan-dva. Ipak se probudim tek oko deset, kontam da je M. već odavno u Radnji jer je radno vrijeme zvanično od devet, pa provjerim u njenoj sobi za svaki slučaj, a ona ušuškana u krevetu sa razjapljenim ustima i bog zna šta sanja, probudim je, jarane deset sati, kao šokira se, nije moguće, ne može da vjeruje, pa što joj nije zvonilo, haj reko požuri otvori, odoh ja da nabavim neku robu. Izađem iz Rezidencije oko pola jedanest, preko puta, iza ćoška do dugonoge djevojke po senvič s pohovanom piletinom, pa u danonoćni market po flašicu sprajta jer ne mogu da jedem bez vode ili soka, onda sjednem u parkić na klošarsku klupu, desnu, mada već oko mjesec dana više nisu samo dvije, sad su ih postavili još pet-šest uz stazicu bliže Rezidenciji, do ograde uz Ulicu. Priđe mi neki klošarčić u košuljici i sunčanim naočarama a u ruci limenka piva, kaže paša imaš cigaru, dam mu predzadnju i sjetim se nedjelje, kad sam ostao bez cigara i razmišljao da priđem nekoj od djevojaka na onoj puš-pauzici kod odmarališta s zajednički-prijateljskim čupavim psićima “Montana” i zatražim jednu, pa ipak nisam, još nisam toliki ovisnik, pa ipak uvijek tako dam nekom kad mi zatraži, čak i predzadnju ili zadnju, možda mi se onda vrati nekad kad i ja počnem da prilazim i tražim od stranaca, kad-tad. Završim sendvič i desno Kranjčevićevom ispod bolnice, iznad osnovne škole u podnožju nebodera sa igralištem punim dječice razvrištane od uzbuđenja pred ljetni raspust, i tri djevojčice šesti-sedmi razred u hladu do ograde na uzvišenju, od kojih je jedna krenula da se popne na jedno od drvcadi baš dok sam prolazio pored njih. Pa malo dalje “boemski” kafić gdje sam ono jednom upoznao Pikasa, pa poslije po komentarima na članke iz crne hronike saznao da je lokal za guzonjine sinove najpoznatiji po pucnjavama u potkoljenice pa mi se naravno i ne ide više, mada mi nedostaje Pikaso, ipak posmatram privlačnu baštu sa stolovima i stolicama ispod suncobrana dok prolazim, sve su žućkaste osim na dva stola sa crnim stolicama na čijim naslonjačima velikim slovima piše “BISTRO PARIS”. Dalje prema raskrsnici kod željezničke, prelazim na desnu stranu u isto vrijeme kao i kockasta glava sa seksi suprugom u maskirnim pantalonama koje pamtim kao redovne mušterije u bašti kafanice preko puta Tetkine radnje, idu polako ispred mene i dok ih pretičem dignem glavu s guzice joj na leđa gdje joj na pripijenoj majici velikim štampanim slovima u četri reda od po jednu riječ piše: “DON'T QUIT YOUR DREAM”. Desno na raskrsnici kod stanice, pa još dvjestotinjak metara do prodajnog centra s građevinskim materijalom, alatima, lakovima i bojama, kupim lak, pa nazad istim putem, onda pravo na raskrsnici pored Američke ambasade sa pospanim stražarima s automatskim puškama s providnim plastičnim redenicima nakrcanim sa po tridesetak ogromnih metaka, šetkaju se tamo-vamo sa svake strane visoko ograđenog imanja i najviše podsjećaju na stražare ispred nacističkih stožera iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Onda desno ispred ambasade, dok prolazim gledam i ostale domaće i strane uposlenike na ulazima, prijemima, održavanju besprijekornog travnjaka i vrta, i pitam se koliko li sve to košta za samo jedan dan, zajedno sa svim “diplomatama” i administracijom i tajnim agentima i opremom i telefonima i satelitskim antentama i strujom i bog zna šta sve još ne radi unutra, sigurno četrdeset-pedeset hiljada dolara dnevno, ili više. Kolko li je onda u Pekingu ili Moskvi ili Berlinu ili Parizu, pa sve zajedno, svaki dan? Onda pored Maršalovog spomenika sa prejebenim šinjelom i istruhlim vijencima pod nogama od prije mjesec dana, šta bi dao da imam takav šinjel, i šta bi sve mogao s takvim šinjelom, možda bi čak i Keti nekad nekako pomislila da sam zgodan kad bi me vidjela u jednom takvom, jednom, nekad, na neki najljepši dan. Skrenem u kampus, prva klupa lijevo od kapije, dobra alejica, da zapalim i da se odmorim pet-šest minuta. Dok prilazim gledam da možda neko nije urezao moje pravo ime i na nju, ipak nema, samo piše markerima na tri-četri mjesta “NEDO & DINKA 2013.”, “SELVEDINA + HARIS 2015.” i “MEDO i LEJLA 2014.”, ili nešto slično, ako se dobro sjećam. Sjednem na Selvedinu i Harisa 2015., i neka ih Bog blagoslovi i podari im vječnu ljubav i najljepši mir, a oni neka u najneiskvarenijim dubinama srca pronađu dovoljno milosti da mi oproste ako sam na neizbrisiv trag njihove ljubavi i isreće i ispustio jedan od najtiših prdeža ikad, ili dva.

Onda dalje zapadno pored onog zaraslog dijela kampusa na koji ljudska noga nikad nije kročila, pa desno pored široke zgrade sa zelenim i smeđim balkonima sa najraznoraznijim sadržajima koje bi fotografisao mjesecima ležeći usred čopora kerova na travnjaku preko puta kamufliran u žbun, da sam fotograf, pa da mi se možda nekad posreći da uhvatim nekog kako nešto uzima ili ostavlja u neku od crvenih mrežastih vrećica od paprika na nekom od balkona, u Kolodvorsku lijevo, pa kroz kapiju prema tržnom centru “INTEREX” desno, prolazom između prve dvije hale s te desne strane, i negdje na sredini u hali desno reklama s velikim slovima: “salon kućnih ljubimaca KETTI”, pa opet par metara kasnije i “veterinarska stanica KETTI” u hali s ljeve strane. U tržnom centru drugi ambijent, kao da sam ušao u neki drugi grad, tri-četri prilično puna kafića i kladionice i mjenjačnice i frizerski saloni, kupim neki materijal koji mi je trebao tu, pa nazad u Kolodvorsku preko puta u drugu radnjicu s materijalom i robom, onda još malo zapadnije do Robota preko puta, pa onda desno Vilsonovim kući. I tu se zaustavim na omiljenoj klupi, treća uzvodno od hotela “Bristol”. Prije toga, na prvoj, neka strankinja u sandalama s nateklim venama čita neku knjigu, iskrivim vrat malo da probam da pročitam šta, na naslovnoj strani piše velikim slovima “BREAKING THE SOUTH SLAV DREAM”. Na trećoj nema ništa izgrebano, pa ni moje pravo ime, ispušim dvije-tri i posmatram prolaznike, kao i uvijek, između ostalih i mladi par, još jedna djevojka u maskirnim pantalonama i pozamašnom guzicom, kod ove na majici ne piše ništa, a za njima polako hoda neki penzioner i ne sklanja pogled s guzice i daje sve od sebe da miga što je moguće manje.

Stignem kući oko dva, samo da istovarim robu, pa u Radnju u drugu smjenu. Tamo me M. dočeka hladno, malo se ljuti zbog one podjele, svako svoju robu, nemam pojma zašto jer je ona prva nekad predložila to, valjda je tek sad shvatila koliko više sad mora da radi nego onako. Uzmem da završim Misterije od Hamsuna, fantastična stvar, možda najbliže omiljenoj knjizi od svih koje sam pročitao ikad, uz Idiota i Anu Karenjinu i Don Kihota i Čarobni brijeg i Smrt na rate od Selina, ili kako li je već zvanični prevod, ja sam čitao na engleskom, ko zna. Ali malo više od tih, te su mi sve bile jednako odlične, ova me baš izvratila, preporučujem svakom, a najviše tebi, draga Keti, mada se sad malo kajem što sam ti se poredio s junakom kad sam ti se ono obratio zadnji put, tad sam bio negdje u sredini, a do kraja se ispostavi da je on fakat malo lud i čak se i ubije na kraju, pa ako nekad budeš čitala da znaš da se poistovjećujem s njim samo u najljepšim dijelovima kad govori o svojoj ljubavi prema Dagny, a ja stvarno uopšte nisam nimalo lud. :D

E onda u ponedjeljak naveče bio preumoran od hodanja pa ipak nisam radio ništa s novim materijalom i robom, a planirao sam, zaspim rano i probudim se rano u utorak i uzmem da farbam i šmirglam i lijepim te tacne. U jednom trenutku, oko podne, baš kad sam digao pogled kroz prozor, a glava mi je najviše bila spuštena i pogled skoncentrisan na tacne, baš kad sam pogledao ugledam Keti, opet silazi stepeničicama s desne strane, s nekom drugaricom u klovnovskom kostimu, i gleda mi pravo u prozor, kao da je čitala toliko pažljivo da zna tačno gdje živim, a ne samo ponekad kad ima kad, gleda par trenutaka pa sjedne s drugaricom na klošarsku klupu desno da pojedu kifle baš tu, možda je pogledala samo da se uvjeri da me nema, možda bi joj bilo neugodno da me vidjela pa se onda ni slučajno ne bi zadržavala tu. Pa i ja okrenem glavu ako je već tako, dioptrija mi opet nije dozvoljavala da joj razaznam grimasu ali mi se iz nekog razloga učinilo da je uznemirena, neću ni da je gledam ako joj je već i sama pomisao na to nešto najneugodnije u životu, pa i kad ona dolazi pod moj prozor da jede kifle na pauzi za ručak (pretpostavljam). Okrenem glavu i sakrijem se, to je bio prvi put, nastavim s tacnama do dva-tri, pa opet u Radnju u drugu smjenu, gdje je početkom sedmice bilo nekog finog pazara i tu i tamo poneki nagli pljusak ili dva, naglo rastjera ljude s uličica kao da Bog malo upali prskalice odjednom kad mu se dječica previše uzvriska pod prozorom a njemu se prispava baš tad.

Utorak naveče opet po tacnama, farbanje, šmirglanje, cijelu noć, namažem zadnji sloj laka nekad oko pola osam ujutru i legnem i odspavam do dva-tri, pa opet u Radnju u drugu smjenu, i tako dalje, i slično.

Ni u četvrtak ništa nezaboravno, osim par dobrih ideja za priču i previše umora od farbanja u trećoj smjeni, pa nikako ni da počnem ni da ih završim, probaću opet sutra u radnji, samo da krene nekako, napisaću ih kad-tad. Zatvorim oko devet, polako šetnja kući, treća klupa niz saobraćaj preko puta tržnog centra zauzeta već treći-četvrti put, sjednem na prvu sljedeću slobodnu, ispušim jednu-dvije, gledam prolaznike, osvijetljene poluprazne prastare tramvaje i najraznoraznije automobile, pa dalje kući, svratim u danonoćni market preko puta, kad tamo neka akcija, crvena limenka piva od pola litra, “Estrella Damm, Barcelona”, jedan plus jedan gratis, za marku. Uzmem te dvije, da se opustim malo tu noć, otkažem planove da završim neke podmetače pred očekivanu navalu za papu, ko ih jebe završiću ih preko vikenda, pa prodaće se iduće sedmice, kad-tad. Popijem samo jednu limenku, dobro pivo, nema šta.

Onda sanjao Keti, šetamo nekim uličicama zajedno, odjednom se nađemo u nekom uskom prolazu s onim udubljenjima u zidovima za statue, samo nema statua, svi su prazni, a mi šetamo jedno pored drugog i šutimo, u jednom momentu me natjera u jedno od udubljenja, ona mene, okrenut sam leđima zidu a ona mi prilazi, prvi put joj jasno vidim lice, i oči, najnezaboravnije ikad, gleda me sa onim pramenom preko čela i osmjehuje mi se i prilazi mi polako a meni zid iza leđa, nemam gdje. Odjednom se rasplače i govori mi jesam, čitala sam sve i sviđa mi se sve, sviđaš mi se ti, i ja hoću da razgovaramo, izvini što sam bila onako gruba kad si me pitao da se vidimo, i pritrči i zagrli me i stojimo tako zagrljeni deset minuta, najbolji osjećaj ikad, neću da se probudim (tad sam postao svjestan da sanjam, kad me zagrlila), hoću da ostane tako, samo je falio miris kose, mora da je nevjerovatan i zavidim svakom ko ga je osjetio ikad, stvarno ili u snu. Onda se izmakne malo, više nije njeno lice, opet taj problem, sad je neka Kraljičina drugarica sa najpunijim usnama koje sam vidio ikad, i poljubi me i ljubimo se dugo, ali ipak je i dalje Ona, Keti! Probudi me telefon, Tetka me zove da vidim šta je s M., treba u Provinciju sa Z. a ne javlja se, opet spava duboko duboko i ne interesuje je ni telefon ni nikakav alarm ni zvono.

Pa danas cijeli dan, M. otišla do Provincije da se brine za mlađeg brata koji je nešto bolestan, i da se odmori malo. Gužva u gradu, uzbuđenje zbog pape i najraznorazniji stranci, samo niko ne kupuje ništa, samo gledaju i govore da im se sve sviđa. Onda izađem tako da ispušim i malo protegnem noge ispred zatvorene radnje unesrećenog komšije, i vidim je da prilazi s desne strane s prijateljicom i drugom, pobjegnem u Radnju da me ne vidi. Ipak zastanem na sred Radnje, dovoljno duboko da me ne vidi (da joj se ne bi pokvario dan) ako skrene u našu uličicu i prođe ispred, a dovoljno blizu izlogu da je bar vidim još na trenutak ako produži pravo, a ona zastane s društvom ispred radnjice s ribicama za grickanje nogu, ispred jedinog izloga koji vidim iz tog položaja, i zadrži se tu tridesetak sekundi, komentarišu ribice a ja joj prvi put jasno vidim lice, na dobrom svjetlu, kao da je tužna, kao da se trudila samo da ugodi prijateljici iz nekog razloga, da idu gdje prijateljica hoće i da rade šta god ona hoće, samo da nekako udovolje njoj. Pa odoše dalje pravo, a ja ostanem u radnji još pola sata i razmišljam o Njoj, pa kako da ne razmišljam i kako da ne pišem o tome uz sve te slučajnosti, a to čak nije ni bila zadnja ovaj dan.

Zatvorim u devet, nabijem katanac pa Saračima, Ferhadijom i Titovom prema trećoj klupi niz saobraćaj preko puta tržnog centra i razmišljam samo o njoj, jebote zamisli sad baš oni na toj klupi, haha, Ona s prijateljima, možda je nastavila da čita pa me sad zajebava, ništa ako baš budu priđem s osmijehom i pitam ih jel slobodno, pravim se budala. Kad tamo, prilazim, vidim iz daleka da je zauzeto svih prvih pet-šest, pa ne mogu da vjerujem, fakat oni, nisu na mojoj trećoj, al na drugoj, pored nje. Naravno nema šanse da stvarno priđem i da pitam jel slobodno, da se pravim budala, napravim se da ih nisam vidio i sjednem na prvu slobodnu, šestu ili sedmu, i ne mogu da vjerujem, kad eto njih, digli se čim sam ja sjeo i idu prema meni, gledam je a ona me ne vidi, ili se sad ona pravi da nije vidjela mene, drug joj priča nešto naizgled duhovito a ona kao da ne čuje, jebote kako hoda, lebdi, leluja se s noge na nogu i čak i malo poskoči ko djevojčica kad su prošli pet-šest metara od mene, skoro neprimijetno, al poskoči, i odoše prema raskrsnici i ko zna gdje dalje, a ja ostanem na klupi još cigaru-dvije i pitam se jel moguće, baš na toj klupi, baš tu baš tad, naiđe neki cigan, prospe neku priču da mu je sestrica bolesna, kontam poso ide dobro pa da podijelim malo sreću s nekim, dam mu marčicu, kaže imaš li molim te još jednu, jebiga nemam, daj bar cigaru ako imaš, vadim ono malo što mi je otalo u kutiji, kaže daj bar dvije-tri, dam mu dvije, kaže daj još jednu, e jebiga drug nemam i ja jedva sastavljam kraj s krajem, haj dobro fala ti, sretno.

I sad ja treba da ne razmišljam i ne napišem ništa o njoj? Jebote, uopšte nisam opsjednut, sigurno ne na nikakav negativan ili poremećen način, a zaljubljen jesam, i dalje, pjesnički i romantično i platonski, dječački, najneiskvarenije i shvatam da je ne interesujem al kako da ne budem zaljubljen kad mi se dešava da je viđam tako najslučajnije kad mi najmanje treba, kad je nevjerovatna i svaki put kad je vidim samo me preplavi toliko neke ljubavi i nježnosti da bi moglo da zagrije cijelu Rusiju bar jednu noć, samo nju izgleda nimalo ne, ni toliko da mi se bar osmijehne kao bilo kojem štenetu-lutalici na ulici kad me vidi, a kamoli da se samo pojavi jednog lijepog dana u Radnji i da odemo na kafu u kafanicu pored da joj objasnim kako sam i šta mi je i da vidi da mi u očima nema ni mrvica zla, samo dobro i možda donekle pomalo tužnog, al i to je samo pjesnički, ništa strašno, i da znam da me ne mrzi samo zato što sam se zaljubio tako prelijepo, samo to.

Eh.

Rezidencija, 5. juni, dobar dan (x 5)

1.6.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (30)

Nekad početkom sedmice rano ujutru u prvu smjenu u Radnju, kišica, jedan od onih s kišobranima koji niknu čim zapada, opet kod onog znaka East-West, baš dok ja prolazim dere se Kišobrani! Kišobrani! Ajfelov toranj! Pariz! Kišobrani! Jebo majku.

A ja ipak uopšte nisam lud, naravno. Razgovarao s jedinim psihologom kojeg znam, za svaki slučaj, pa i ako se meni čini da ona i nije baš dobar psiholog, pa čak ni uopšte psiholog, bez obzira na to što je kao završila baš taj fakultet, ili baš zato, kako god, meni se čak čini da je ona tu jedina koja je luda, a najmanje ja. Uglavnom, kaže brate možda si malo pretjero s tom “zajebancijom s preuveličavanjem” na svoj račun, možda neko tamo stvarno misli da imaš halucinacije i da čuješ glasove i da stvarno misliš da stvarno vodiš “konstruktivne” “razgovore” “s Bogom” a ne da se samo zajebavaš na svoj račun najbolje što znaš? Pa još ako si slučajno pogodio neku pjesmu ili da joj je momak režiser, možda cura fakat misli da si poremećen i psihopata i da je pratiš ili, nemam pojma, hakuješ, pa znaš? Jebiga ja i ti znamo da si samo ozbiljan pisac i veliki borac za Istinu, haha, pa onda i ne iznenađuje ako nekad tako “pogodiš” nešto, i to baš kad se ponajviše trudiš da “izmišljaš” samo “simbolično” i slično. Fakat. Onda više ni slučajno, ni simbolično ni ironično, ništa više na tu temu, da ipak ne rizikuješ da se neko tamo prepada bez razloga kad je jasno da je to zadnje što bi htio? Dobro. (Što je sve najviše bila moja “najvjerovatnija teorija” koja možda donekle objašnjava tako pretjeranu i donekle prekasnu reakciju, s kojom se onda složila i ona, “pogotovo ako si fakat pominjao halucinacije i glasove i još čak i gluposti o samoubistvu, mi koji smo to studirali i u mnogo manjim glupostima tražimo svakakve znake za takve poremećaje kod svakog, da znaš”, a njena početna je bila da možda neko tamo ima samo neki “odbrambeni mehanizam” i da dijelom i hoće da joj se obraćam, al iz nekog razloga ipak neće jer se boji neke “komplikovane” “veze”. Eto ti psiholog, nema šanse, i u svakom slučaju nema veze, ne treba meni nikakav psiholog i niko nema razlog da ga bude strah ni za mene ni za bilo koga drugog zbog mog stanja uma, kako god.)

Uglavnom se vukao po gradu ove sedmice, smrzavao sjedeći s otvorenim vratima u Radnji, da se bolje radi, pa još kafice i ćevapčići na otvorenom par puta s K. i u četvrtak po cijeli dan s E., pa navukao nešto malo gripice i petak prespavao skoro cijeli dan preventivno, da to odjebem na vrijeme pa da onda ne preležim dva-tri. E. uzeo tri dana slobodno pa u četvrtak skoknuo malo da me vidi, da vidi kako ide Radnja, onda prošetali na ćevape i kolače i poslije još i na bilijar, “Bilijar klub TYSON” u Valtera Perića tu iza Zgrade, dobri veliki stolovi sa ipak prevelikim rupama i solidni štapovi i uglancane kugle, vidi se da se održava, a nije ni skupo, šest maraka sat, još na zvučniku u ćošku neka plejlista sa pristojnijim stvarima uglavnom od Van Goga, Balaševića i Ramba, mada se nekako provukla i najmanje jedna od Deena, a zaposlena teta tamo na teveu sebi tiho smanjila neku grand paradu sa svim zvezdama, neki šljam. Zadnji put držao štap nekad 2011. čini mi se, pa ipak je ostao poneki dobar potez i dovoljno osjećaja u oku i ruci, sad mi se igra još, opet satima svaki dan. U petak se digao samo nekako do banke, da uplatim nešto nekom na račun, i do Radnje s nekim novim podmetačima koji su mi ispali toliko dobri da sam usput razmišljao da skrenem u park da ih zakopam ispod najneupadljivijeg grmića duboko duboko pa da ih neko slučajno nađe tek za dvjesto-tristo godina kad čovječanstvo bude zasluživalo takve podmetače, možda. Na povratku u Rezidenciju sjednem na onu treću klupu niz saobraćaj preko puta velikog tržnog centra, kad tamo na prvoj prečki s desne strane primijetim izgrebano moje pravo ime, prva tri slova čitko i veće, zadnja dva smlaćeno da se jedva prepozna, i u nekoj neodređenoj boji koja je možda svježa a možda ne, uglavnom tu sjedim već par sedmica skoro svaki dan i prvi put ugledam to.

Za vikend na Selo, trčim pješke pa zakasnim na autobus u pola jedanest, kupujem kartu u deset i trideset dva, kaže sad imaš tek u pola dvanest, nema veze, popijem kafu u onom kafiću sa solidnom muzikicom i pilećim sendvičima ispred perona osam ili devet i pročačkam tablet pola sata-sat. Onda prilično novim autobusom sa klimom, treći red desno, sjedište do prolaza, sad mi je to omiljeno mjesto, prije sam birao treći od pozadi, isto s desne strane. Ciglane, Vogošća, Semizovac, Nišićka visoravan sa šarenim uzoranim i neuzoranim parcelama a gore bistro plavo nebo izbrazdano bijelim tragovima hiljadu aviona, odoše iz svakog pravca svukud, istok, zapad, sjever, jug, pa Olovo, i pauzica za pušenje od deset-petnest minuta na odmaralištu “Montana” nešto poslije, gdje se uvijek malo poigram sa par šarenih čupavih džukela koji kao da su nekad imali prave bosanski-tornjak-pretke, i čak ih nahranim nekad, kad imam čim, i iz nekog razloga ranije uvijek zamišljao da se i Keti ako je ikad u prolazu isto tako igra s njima i čak ih nahrani nekad, ako ima čim, sve dok jednom nisam vidio na nekoj slici, dok sam je još imao na ponekoj društvenoj mreži na kojoj je znala da objavi takvu stvar, da se usred jednog putovanja fakat zaustavila baš na tom mjestu, i malo poigrala s istim tim džukelama i možda im čak i poklonila i poneki osmijeh, kako mi je nekad pričala da dijeli čak i takvim, i bilo mi drago, itd., itd., i sl., ali opet sam skrenuo na tu temu a obećao sam da neću, dosta.

Pa Provincija, pa Selo, lijepo vrijeme, čist vazduh, Štene, kozice, jarići, ovčice, rodbina, seljaci. Odem sa Starim do štale da vidim sitnu stoku, kaže jebo ovce nema ništa od njih, odlučio sam da se preorijentišem najviše na koze, dok mi objašnjava meni se prikrade jedno od jaradi i počne da mi žvaće omiljene pantalone na lijevom koljenu, izmaknem se i govorim mu hej, a ono blene i hoće još, jebiga ipak ga otjeram, ionako su već počele da se raspadaju i na koljenima i na guzici i oko džepova. Štene kao da sve uspješnije zaboravlja stare strahove i slobodnije prilazi da se igra, mada i dalje oprezno i spuštene glave i podvijenog repa. Protegnem noge tu još malo, Stari se izgubi negdje začas, porazgovaram sa starim Amidžom-E., kaže govorio sam ja njima za te “domaće” ovce, ako već drže da nabave neke rasne, al ne slušaju, pa im sad kažem i za koze da je lako s jednom-dvije, al jebeno je kad imaš više, nemoguće je to kontrolisat, to preskače ograde i provlači se kroz nemoguće šupljine i uništava ljudima vrtove i povrće i voće, bolje im je da ne nabavljaju, ma haj reko nek nabave pa nek se pokaju kad opet skontaju da si bio u pravu, šta ćeš im, pa jest, što jest jest. Krenem kući, kad Stari maše sa improvizovanog stolića ispred nečije započete kuće pored puta, sjedi s komšijom s pivom, haj malo sjedi da čuješ koju pametnu, kaže komšija haj na pivo, Stari govori ma neće on to, a možda i hoće, otkud ja znam, haj reko može jedna čaša, a ovaj smjesta zagalami na ženu da ode da donese čašu odnekle, odma! Priča opet o kozama, one ti pojedu sedamdeset (ili sedamsto, sad nisam siguran, ne sjećam se dobro) trava svaki dan, zato im je mlijeko tako zdravo, vole štavljiku, havljiku, trnje, kisu! Žena donese prašnjavu čašu, ko zna odakle je iskopala, opere je prstima na pipi, Komšija naspe a ja je svučem na eks, jebiga bio sam žedan, pa priča dalje, kaže ovaj jedan iz Sela nabavio jeftino neku iz nekog drugog famoznog sela s druge strane planine, dobra je al ima četri roga, hahaha, dva obična i još dva između, pa mu on govori da je to “degenerik! to je degenerik!”, hahaha, bogami četri roga, da vidiš, samo ne izvodi ih nikad, struhnuće mu u onoj štali. Pa nekako promijene temu, planiraju neki zajednički poso u šumi, kad kaže odjednom Komšija, evo ga evo ga, vodi ih, evo je, četri roga, putem ide neki frajerčić sa sunčanim naočarama i vodi je na fluorescentom povodcu, fakat četri roga, Stari i Komšija skoče ko dječaci na ogradu i pokazuju prstima i smiju se, hahaha, pa eto ih nazad, sjedaju, pivo, pođe da mi naspe još jednu čašu, reko nemoj nemoj, dosta je, ustanem i odem kući. Onda malo roštilj, porodično, prejedem se i odem na spavanje rano, oko devet.

Nedjelja ujutru, polako kafa sa Starom i Bratom, Stari otišo rano na neku “akciju”, prave mini-hidrocentralu nekom iz Sela, obećo mu je, a biće sigurno i ražanj i neograničene količine piva, pa što da ne. Istračamo pola sela i svu rodbinu sa Starom, popljujemo ih sve redom kako i priliči, pa polako kući s Bratom, do Provincije, na autobus unazad istim putem za Sarajevo, lijepo popodne, ugodna vožnja i dobar dan. Istovarim Mamine sireve u frižider u Rezidenciji pa prošetam do Radnje, M. napravila dobar poso za vikend, taman da poplaćamo nove kirije i račune za juni i maj, i još mi govori kad sam joj pričao za kozu s četri roga, kaže kad smo već kod koza pročitala sam i onu drugu od Hamsuna što si digo i još je bolja od one prve, ne mogu da vjerujem kolko je dobra, reko nema na čemu, znam ja. Onda nazad u Rezidenciju s njom, uzmem da operem smdrljivu gomilu suđa u kuhinji, pa prije svega da pokupim nešto crno nataloženo u odvodu, kad ono počne da mi se migolji između prstiju, jebo majku žohar, samo mi je falilo još to. Nije ni od najmanjih, usmrtim ga, bacim u šolju i pustim vodu, perem ono suđe i zagledam ćoškove, kao da ih ipak nema više nigdje, al dovoljno je da je nekako ušo jedan skotan pa da nam se nakoti cijeli stan. A možda sam imao sreće da usmrtim tog prvog izviđača, jebem im majku izmisliću neko nuklearno oružje da ih pobijem sve ako se pojave, ne podnosim ih i tačka, pa da vidimo ko je inteligentniji i genijalniji, jebem im sve.

Rezidencija, 31. maj, dobar dan (x6)

26.5.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (29)

Pa sad zima, ne sjećam se da sam ikad reaktivirao duge gaće ovako kasno u maju, šta je ovo jebote bog? Sinoć sam se ipak napio malo previše ... sad me sramota da čitam ono, al nema brisanja, mada je bilo iskreno, ako ništa, nema šta.... Uglavnom, otprilike nekad čim sam objavio, sinoć, zvoni mi telefon, a ja letva, jedva nekako isfokusiram vid da probam da prepoznam ko me zove, kad ono neki nepoznat broj. Jebiga nepoznatim brojevima se ne javljam još od 2010., otprilike, osim zadnjih par mjeseci ponekad kad sam očekivao da mi se javi ponešto iz bezbroj institucija u vezi registracije Radnje, mada opet kad se ipak javim skoro uvijek ispadne da nekom treba neka usluga začas pa se sjetio da tamo negdje postojim ja. A pogotovo nedjeljom oko devet naveče, nema šanse da se javim, pogotovo onako pjan. Ostavim da zvoni, pijem, pojačana depresivna simfonija, pa zvoni opet, opet isti broj, izbacim, kvari mi muziku, nek se predstavi u poruci ko je i šta je i šta hoće pa možda mu se nekad javim. Zvoni opet, izbacim, opet, šest-sedam puta, već se aktivira ono malo prisebnosti što mi je ostalo, kontam da nije bio neki požar negdje, možda je opet neko umro jebote bog, al ipak nema šanse, onda bi me zvao neko sa poznatim imenom i brojem, nek zvoni kolko hoće, ne javljam se, nema šanse. Pretjeram s alkoholom, ispovraćam se par puta, eksiram tri-četri čaše vode da se probudim ko cvjećka i izvalim se u krevet i zaspim.

Budim se oko pet, uznemiren, i dalje uznemiren zbog konačne razmjene od juče, i ne mogu da spavam više, ne pamtim ni zadnji put kad mi se desilo to. Sanjao da sam objavio oglas na piku da prodajem neki polovan kompjuter, a tamo na oglasu mi pravo ime i identitet i odjednom mi se javi Afrodita, u stvari samo me kao doda na nekoj mreži, s koje saznam da ima crvenu kosu sa narandžastim pramenovima i najljepše sive oči i osmijeh, živi s nekom još ljepšom drugaricom, a možda su i lezbejke, mada nisam siguran jesam li taj dio s lezbejkama dodao dok sam se prisjećao sna ili sam to pomislio u snu, i žive u nekom primorskom gradiću u Italiji sa usvojenom djevojčicom iz Pakistana o tragičnoj pogibiji čije kompletne uže i šire familije snimaju umjetnički dokumentarni film.

Kafa i cigare na gladan stomak, razmišljam o “Dnevnicima”, i kontam kako sam počeo, nekad sredinom septembra kad smo dobili Rezidenciju, i dalje ne mogu da vjerujem da živim u ovakvom stanu na ovakvom mjestu, do septembra sam bio siguran da se takve stvari dešavaju samo nekim tamo seronjama, a nikad meni. Onda sam možda sad napokon ipak izrastao u seronju, možda, i nije mi žao ako jesam, sva ona pretjerana ljubaznost od ranije mi se i nije baš vratila na najispunjavajućiji način, skoro nikad. Misao mi prekine telefon, opet isti nepoznat broj, ko ga jebe, možda je fakat nešto bitno. Halo, molim, Isuse jesam te probudila, niste niste, samo ne znam ko je ... Ma strina, ta i ta, aha, zvala si me i sinoć? Jesam, a nisam te probudila, nisi nisi, evo spremam se da idem na poso, tako i tako, sjećaš se one male rodice, sjećam, ima neki zadatak iz informatike pa nema ko da joj pomogne, treba da uradi neku prezentaciju, pa ima sve podatke i pravila kako treba, molim te ima sve petice samo ako sad ne dobije peticu iz te prezentacije imaće samo tu jednu četvorku, bogami plakala je cijelu noć, a nemamo nikog, pa možeš li molim te, poslala bi ti ona na fejzbuk, a dobro hajde nek pošalje pa pogledaću, nije to strašno, dobro super poslaće ti ona, fala ti, šta ima u Sarajevu kako ti je tamo, pa nije loše, sviđa mi se mnogo više nego tamo, joooj znam i ja sam poželjela, samo da dođem da udahnem malo taj zrak! Aha, dobro, onda ... eto pa poslaće ti ona, molim te, fala ti, pa čujemo se, ćao. Sranje. Definitivno nikad nikad više na nepoznat broj, pa nek poumru svi, onda je svakako gotovo pa nema veze javi li mi se dan ranije ili kasnije. I vidim što postaješ seronja, da imaš muda za seronju samo bi joj prekinuo kad je rekla ko je i šta hoće, bez ikakvog odgovora, pa izbacivao opet šest sedam puta pa se javio osmi samo da joj tiho-smireno kažeš kratko i jasno dok nije stigla ni da progovori: Odjebi.

Prošetam do Radnje, kiša, zima, otvorim, ipak je podnošljivije s pamučnim dugim gaćama, i sjetim se da mi se prekinula misao o “Dnevnicima”: jest, više puta sam pokušavao da pišem nešto privatno, pa počnem prvi dan pa skontam koji si ti kurac da pišeš “Dnevnik”, kad ti se nikad ništa ne dešava u životu, jedeš, spavaš, prdiš, čačkaš nos, gledaš porniće, čak ni ne jebeš ništa, nećeš? “Čuvaš se” (!) za neku tamo idealnu koju nisi ni izmislio kako treba i do kraja, ne možeš ni da zamisliš da ti se približi bilo ko drugi, pa i Njoj vjerovatno ne bi dozvolio da te dotakne dok se dobro ne upoznate bar godinu-dvije.... Kakav “Dnevnik” čovječe, o čemu?

Onda se desi Rezidencija, to mi je bilo uzbudljivo, a tih dana nikako nisam imao vremena za pisanje, pa odlučim da počnem ovako javno na blogu, svakako niko ne čita, a i ako neko čita boli me kurac, još uz dobar uticaj Knaussgarda baš tih dana, krene u ovom pravcu, da zapisujem sve što primjećujem i o čemu razmišljam i što osjećam bez razmišljanja, kad god stignem, idealno svaki dan, i nema tog pravila i te teme ili ličnosti ili koncepta o kojem nećeš, ako ga/je vidiš ili ti se iz bilo kojeg drugog razloga piše o tome. Pa i da mi se jednu noć u Kabinetu samo jezivo materijalizuju sam Bog i Sotona lično, da me išamaraju i išutaju i porazbijaju laptop i tablet i najozbiljnije zaprijete da prestanem da ih pominjem u “Dnevnicima” i da sam svakako nepismen i da se Arapin i Portugalac i Japanac i slično piše velikim počeetnim slovima idiote, i to sve nekim prejebenim horor glasovima od kojih se odma istovremeno i usereš i upišaš, i to krvavo, dok ih slušaš, kad bi otišli vjerovatno bi se opet nekad nekako odvukao do nekog internet kluba da napišem kako sam se osjećao dok mi se to dešavalo, kakav zadah je bio u Boga kad mi se unio u lice, a kakav u Sotone, ko jebenije šamara a ko šuta, i slično, mislim da je jasno šta hoću da kažem. Stoga duge gaće, prdeži i čačkanje nosa, mada jesam i prešutio neke gadosti, na primjer porniće, pisao sam da sam “malo gledao neke perverzije na internetu” par puta, a malo je reći da je to blago rečeno, možda čak imam i problem s tim, previše gledam i previše perverzno, ipak mi se čini da to nije ništa ni nenormalno ni strašno i ne vjerujem da škodi ikom, pa čak ni meni, naprotiv, malo ga otreseš svako malo pa malo manje stresno nastaviš dan.

Onda me opet prekinu, M. se pojavljuje u Radnji, pa stari prijatelj-rođak K., odem s njim na kafu u kafanicu u uličici iz koje mogu da “radim” u Radnji, pritrčim ako zastane neko. Između ostalog priča mi kako se bavio uvozom i preprodajom polovnih automobila, kako je počinjao, kako ga krenulo, pa ga izvarali pa on usrao stvar i sjebao deset-petnest hiljada maraka, ostao bez marke, a žena, djeca, namirnice, pelene, sad se izvlači opet i pokušava da pokrene nešto novo. Ipak, meni se bez obzira na to što mi je ta njegova priča bila prilično interesantna i nije sjedilo toliko dugo kolko je ipak potrajala kafa, sat-dva i više, pa kad smo završili vratim se u Radnju i nastavim da razmišljam o “Dnevnicima” na miru.

Eto sad mi se odjednom zabranilo jedno ime i jedna tema, i to mi je zabranilo jedino neko ili nešto čije me mišljenje još zanima, mada nemam pojma da me jebeš kako je to ikad moglo da postane pa ostane tako, i ipak odlučim da do kraja ispoštujem tu Volju, ipak sam ja još i veliki džentlmen, uz sve ostalo, kako da ne. Pa nekad u još sat, dva, tri, kolko je trajalo dok mi nije istekla smjena, ipak dobijem poruku na fb od djevojčice u vezi prezentacije, a već sam bio zaboravio na to. Kaže evo vam pravila kako treba uraditi prezentaciju, tu piše sve. Dok otvaram dokument kontam da ubacim negdje u prezentaciji suptilno “Jebo mater ko ovo pročita”, pa da mi bude zabavno ako ikad čujem da je bilo nekih posljedica, al koga ja lažem, kakav seronja, ipak sam ostao odvratno fin, pa da joj odradim to začas kad sam već toliki kreten da se javljam nepoznatim brojevima ko da imam devet godina a ne dvadeset devet plus. Kad tamo u “pravilima” stvarno piše sve kako treba, samo malo preopširno, mada opet ništa strašno, al na početku fino pišu standarne srednjoškolsko-profesorske gluposti, medicinska škola ta i ta, tu ime učenika, tu odjeljenje, tu tema, pa još minimalno toliko ovoga, maksimalno toliko toga, pa skontam da mi mala nije poslala ni ime i prezime, dobro to piše na “fejzbuku”, al opet, al ni odjeljenje i čak ni jebenu temu.... Jebote ko sve danas “ima sve petice”, mada uvijek je bilo tako, uglavnom, možda je to i ponajsigurniji pokazatelj da je neko najveći idiot. I još me pita hoćeš li moći završit do devet naveče? Hoću kurac, nema šanse, sklopim laptop, ko ga jebe, nek dobije jedinicu, nek propadne ako ne zna sama, i to je za ljude, pa možda onda nekad nauči ili da sama napravi najobičniju maloumnu prezentaciju ili da ode na kafu s nekim najusamljenijim mršavim s najvećim bubuljicama i nosom iz razreda ko zna, pa i da mu popuši na obostrano zadovoljstvo ako treba, što da ne, ili da su i četvorke i jedinice za ljude i nema ništa manje bitno od toga u životu, to bi joj bilo najkorisnije ako već mene iko uopšte nešto pita tu.

M. koja se u međuvremenu izgubila negdje se opet pojavi u drugu tačno na vrijeme, a ja se polako pješke zaputim s čaršije u Zmaja od Bosne, u Robot, da opet kupim nešto malo robice i da radim večeras. Na povratku Vilsonovim skontam da sam u “Dnevnicima” od neki dan ipak slagao nešto, nije druga-treća uzvodno poslije druge-treće raskrsnice od hotela “Bristol”, nego treća uzvodno od raskrsnice kod hotela “Bristol”. Spustim kesu s tacnama i podmetačima i sjednem, pada kišica al ogromne krošnje starih lipa dobro čuvaju od tog, kontam da ispušim jednu pa odoh kući da radim, onda ipak ostanem tri cigare i pola sata-sat, posmatram prolaznike i automobile, četri sata popodne, pola pet, kišica, nema gužve, nema skoro nikog, mada Miljacka nekako uopšte ne smrdi na mrijestilište i čak ugodan vjetrić (ugodan ako imaš pamučne duge gaće) širi omiljen miris velike stare lipe. Neka djevojka koja izdaleka podsjeća na jednu u koju sam zaljubljen do jaja prilazi trotoarom preko puta s lijeve strane, ipak nije ona, ova se osvrće i čeka i čeka pa pokušava da zaustavi taksi, a ja kontam da čak i ja koji sam najviše samo sirovi seljak iz vukojebine između neba i nepristupačnih vrleti Konjuha već znam da Vilsonovo šetalište i nije baš najzgodnijih par kilometara da se čeka i zaustavlja taksi. Ode ipak pješke, trotoarom preko puta, u nepoznatom pravcu, desno, pa nešto kasnije malo prije hotela staje tamno sivi BMW od sto pedeset hiljada maraka, vjerovatno, izlazi suvozač, široka ramena i kožna jakna, polako oko zadnjeg kraja automobila, prilazi vozačevim vratima i otvara ih, vozač isto izlazi, slična fizionomija i druga boja kožne jakne, bivši suvozač sjeda na njegovo mjesto a on isto polako obilazi oko zadnjeg kraja i sjeda na suvozačevo mjesto, pa odoše polako lijevo uličicom pored hotela. Odsjedim još petnaestak minuta i dok sam ustao odlučim da ipak jebo zabrane i Volje, moj “Dnevnik”, pišem šta hoću pa nek čita ko hoće a i ne mora niko, boli me kurac.

Dođem kući, pustim muziku, onu kombinaciju sa dvije pjesme sa Dark Side of the Moon, Pink Floyd, to mi se ponavlja po cijeli dan već par sedmica i nema šanse da mi dosadi ikad. Dignem glavu kroz zapadni prozor Kabineta prema kojem mi je sad okrenut kauč, na sivom nebu se otvara neka rupa u oblacima, ko neko nebesko oko, a ja se sjetim fantazije o Bogu od ranije i zamišljam kako se iza rupe s lijeve strane odjednom pojavljuje lijeva strana nekog ogromnog bijelog lica, pa samo jedno ogromno oko preko rupe i namiguje mi a bore oko oka se smiješe, i ode opet brzo desno kako se i pojavio, a ja se obliznem začas i zaustim dok se nije zatvorilo, dok nije kasno: Izvini?

Vrati se, prevrne okom dramatično da mi da do znanja da sam dosadan, kaže reci?

Izvini, znam da nemaš vremena, mislim pretpostavljam, mada vrijeme je relativno i najvjerovatnije i ne postoji i boli tebe kurac za vrijeme, jel, al dobro da te ne smaram i da ne dužim, da te pitam, da mi možda slučajno nisi čitao “Dnevnike”, sve ili bar ponekad ponešto, bilo kad?

Jesam.

Pa onda znaš šta je bilo sve ovo oko Keti, kako se osjećam, šta mi je, šta mi je napisala juče?

Znam, pa?

Pa šta Ti misliš jebote b... ovaj, šta misliš? Šta da radim, možda si Ti dovoljno dobar psiholog, hahaha?

E moj sinko. Vidi, šta ti je napisala? Da ti treba dobar psiholog? E jebo ti mene ako i najveća budala na Nebu ne zna šta bi Frojd reko na to, znaš? Hahaha. Evo i On prevrće očima....

Š ... šta bi reko?

O jebote Sunce, retoričko, retoričko pitanje, znaš?

Ma znam, al me interesuje šta On misli o svemu, ako je već i On čitao, jel moguće da jest?

Možda jest možda nije, uglavnom misli da je ona histerična a ti imaš Edipov kompleks, naravno, al nije ti On baš nepristrasan, znaš, malo je ljubomoran na onaj tvoj fazon da više nikad ne izgovaraš nikom “Drago mi je.” kad se upoznaješ, nego “Svejedno mi je.”, hahaha, krivo mu što se on nije prvi sjetio toga i što je persirao ljude a ti tako mlad već skontao da nema ništa gluplje, i slično. Uglavnom, okani se sinko, nije ona za tebe, a ni ti za nju, da ti kažem ovako otvoreno, imaš dobar ukus, mislim cura je stvarno nešto posebno, pa kako hoda pa kako zabacuje glavicom pa oči, jebote i Ja se zaljubim svaki put kad se moli, al dobro si sam reko neki dan da je ona cvjetić a ti govno, to je fakat, a cvjetići od govana mogu samo da narastu, ako i to, razumiješ, malo ih pogura da procvjetaju pa dižu glavu za Suncem da ih princ ubere i pokloni princezi ili metne u rever. Jel jasno? Jel treba da pojednostavljavam dalje?

Svaki put kad se moli?

Jest, što?

Eh, a za šta li se Ona moli?

Da je više nikad ne vidiš nigdje ni slučajno pa da opet sereš o njoj na blogu! Hahaha. Šalim se, mislim i to definitivno, jebiga tako je pa tako pa šta ćeš, pa jednom ozbiljno kad se sažalila i za tebe, da se središ malo i da ti bude dobro. Al samo jednom! To je sve što se tiče tebe, a za ostalo ima da te boli kurac, NE TIČE TE SE! Jel jasno?

Znam....

Mislim osvrni se malo čovječe, imaš trideset godina a fakat se ponašaš ko dijete, jest da si donekle bio u pravu kad si se ono pitao kolko li su puta Van Gogu rekli da odraste, mada to ne znači ni da je ona kurva ni da si ti Van Gog, haha, dobar dobar, i fakat ti nikad nije kontala humor, jebote pa ako imaš išta imaš dobar smisao za humor, stvarno prejebeno, svaka čast, nema šta, al kad neko ne konta ironiju i zajebanciju i sarkazam ne konta i to bi trebalo da ti bude polazna tačka za oporavak, zapamti, nego gdje sam ono stao, živiš ko dijete, pogledaj na šta ti liči “Kabinet”, ko da ti se okotio bernardinac u tom krevetu a Milorad Dodik pravio momačko veče DJ Krmku na stolu ... Pa dobro eto hoćeš da budeš boem, da pišeš, da piješ, da pušiš, onda piši brate, imaš donekle stila i pobogatu maštu, i dobre ideje, budi dijete i svinja al nema onda ništa od Keti i sličnih, njima su najviše bitne ispeglane košulje i savršena frizura i najoriginalnija boja starki, a najmanje “prava poezija” i “majstorska proza” i “instant filozofije” i slično. Ostavi, nastavi, zaboravi, ili ne zaboravljaj ako baš “ne možeš”, sjećaj se i maštaj al ne smaraj više s tim, ni Mene ni M. ni nikog, molim te? Sjećam se kako su ti bili veseliji i jebibrižniji tekstovi prije tog sretno-nesretnog poznanstva, probaj da se malo vratiš na to, i piši svaki dan, i na kraju svakog unosa stavi jel bio dobar ili loš dan, pa nek ti metnu na nadgrobni spomenik kad umreš Isus S. Hamzić, 1985.-2066., D: [broj dobrih dana] - L: [broj loših dana], jel jasno? Znači dosta sa smaranjem, jelde da nećeš više, dobar si ti dečko, Ja znam! I ne seri s tim “seronjom”, nemaš ti to u sebi, i budi dobar prema M., ipak je ona samo dijete, obavezno budi najbolji prema njoj!

E jebiga. Dobro.

Dobro onda, uostalom ko te jebe, ne znam što mi je ovo uopšte trebalo, previše sam star za ta sranja, haj čao.

Poslije napravim palačinke, ispadnu mi loše, nikad gore, loša karma, sranje, jedva sam nagutao nekako, dvije slane sa Maminim sirom i kupovnom pavlakom i jednu slatku s Maminim pekmezom od šipka. U međuvremenu, dok sam krenuo iz Radnje i pušio na klupi kod “Bristola” i cijelo vrijeme dok sam vodio jedan od najkonstruktivnijih “razgovora” s “Bogom”, strina zvala desetak puta a ja ostavljao da zvoni dok se baterija nije ugasila, pa ću im sutra javit da mi je žao što mi je bilo iskrslo nešto.

M. došla kući, popili kafu, napravila dobar pazar uprkos kiši, pa se malo raspravljali oko obaveza, ipak se podijelimo, od danas radi svako sebi kolko misli da treba i može.

Nekad u toku dana smislio neku instant-filozofijicu o Ljubavi, pa odlučio da to ostavim za crticu, pa do kraja dana naraslo u pravu malu veliku priču sa beskućnicima Mornarem i Srcetom, mislio sam da ću možda stići i to danas, al ipak odoh da spavam, i ono što sam mislio da farbam večeras sam ipak ostavio za sutra.

Rezidencija, 26. maj, dobar dan



23.5.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (27)

Petak, 22. maj 2015., život i dalje uzaludan, al je ovih dana bar malo lakši. Radnjica se ustabilila, poso ide, prvi put u zadnjih šest-sedam godina sam miran bar toliko da se ne pitam kako da platim iduće kirije i račune, hoćel bit posla, šta ako ne bude. Pijem neki “BOBITA” domaći rum, pola litra sedam i devedeset, s međunarodnom “Coca-Colom”, pola litra marka, ljeto je, slušam klasični rok na interenet radiju, pušim običnu “Drinu”, i “lako se živi”, što jes jes, nema šta.

Proljeće je trajalo desetak dana, onda desetak nekog prejebenog sparnog ljeta, pa sad malo jesen. Zadnjih petnaestak dana najviše hodao za robom i materijalom po gradu, lijepo vrijeme, ugodan vjetrić mlatara majicom oko tijela nježno ko zastavicom za mir u svijetu, i ljubav, biram najljepše prečice i klupe za odmaranje uz cigaru. Imam nove tri omiljene klupe: jedna u kampusu, prva lijevo od kapije sa znakom “Zabranjen ulaz od 00-05”, druga ispod velikog parka preko puta velikog tržnog centra, treća po redu niz saobraćaj, tu sad sjednem svaku noć kad zatvorim Radnju, sad nabijem zadnji katanac oko devet, gledam parove u prolazu i u providnim liftovima u tržnom centru preko najprometnije saobraćajnice, vozaju se zagrljeni gore-dole. Treća u parkiću sa najljepšim krošnjama i kafanom sa najljepšom baštom koja je naveče iznenađujuće prazna, prva po redu s desne strane putića prema stanici za kombi za Okruglu na Bistriku, kod “At Mejdana”.

Polako ali sigurno – sigurno polako, ali sigurno? (Kurac! Pička. Sise. Gooooovnno!) Zaboravljam Keti. “Ko je kara, nek joj piše pjesme.” A-ha.

Pišu mi se priče, piše mi se roman, ipak ne pišem ništa. Navika, navika, treba da se natjeram da stvorim naviku, svaki dan, svaki dan, svaki dan. Svaku noć.

Radim noćima, svaku drugu do tri-četri-pet, šest, sedam ujutru, farbam tacne, pločice s originalnom kombinacijom bosanskog ćilima i sebilja, ili zvekira. Za to sam iskoristio staro iskustvo, originalni amaterski “grafički dizajn”. M. ne radi ništa, izvlači se, trudi se da radi što manje, umjesto što više, kako smo se dogovorili na početku. Pa tek kad smo se posvađali jutros, ode kući i uradi neke stare satove i telefone koje sam kupio manje-više jeftino u jednoj od šetnji, na buvljaku “kod Merkatora” i doteglio u dvije prepune kese Vilsonovim, polako, na najljepši proljetni dan, uz puš-pauzu na još jednoj omiljenoj klupi, druga-treća uzvodno poslije druge-treće raskrsnice od hotela “Bristol”, nisam siguran, ko zna, nemam pojma.

Ipak je ne viđam, mada gdje god pogledam piše velikim slovima “PARIS”, “PARIS”, “PARIS”, jebote bog, samo taj grad, samo to. Mada sam je ipak vidio dva-tri puta, nisam siguran, više uopšte nisam siguran, možda je sad samo halucinacija, nemam pojma, jedno jutro baš dok sam razmišljao o njoj uz neku staru jazz muzikicu koju sam na internet radiju čuo par dana prije, pa mi kroz san došla samo slika nje kako odlazi u avionu a ja ostajem sam, tu, pa nekako iskopao kako se zove i ispalo da se zove “Petit Fleur”, cvjetić, “Mali cvijet”, od nekog starog francuskog trubača iz Pariza, slušam tu pjecmicu par dana i jedno jutro dok slušam i gledam u parkić i razmišljam o Keti, i naravno ponovo dolazim samo do zaključka da je “Keti” samo ideja u koju sam zaljubljen, koju volim, volim je ko dijete, možda kao što očevi vole svoje omiljene male djevojčice, tako, vjerovatno tako, nešto “najčišće” što sam osjećao ikad, pa dok dolazim do zaključka da je Keti ipak samo moja mala djevojčica, nešto što sam slučajno samo stvorio na osnovu prave K., i da prava K. to uopšte nije htjela i da se desilo samo slučajno i da ona skoro uopšte nema ništa s tim, i gledam u parkić, a na zvučnicima glasno pojačan “Mali cvijet”, u parkiću se pojavljuje K., silazi stepenicama s desne strane i prolazi lijevo, ispod mog prozora, polako, gledam je i ne vjerujem, stvarno je bila ona, i opet joj ne vidim lice, kao u snu, kao i par dana kasnije, naveče, noću, u zagrljaju s nekim naravno-seronjom ispred mjesta na kojem smo se ono-jednom slučajno sreli, na klupici, u zagrljaju, s nekim njim. I još jednom ispred Radnje neki dan, kao da je prošla, mada uopšte nisam siguran, nijednom joj nisam vidio lice, nikako da joj dobro pogledam u oči, u lice, nemam sreće, ili možda najviše imam, ko zna.

Završio Faulknera, fantastičan, vratio, zajedno s Oates koja je bila sranje, digao i počeo Hamsuna, koji je isto fantastičan za sad, i Mailera, a dok sam kupovao stare telefone i satove za Radnju na buvljaku nabavio još i neka četri klasična izdanja na engleskom za četri marke, Mailer, Glaswhorty, Sinclair Lewis, i Nicholas Monsarrat, nije loše, to tek treba da počnem, i možda nije loše, vidjećemo, ko zna.

Danas u Radnji neki pro-zapadni arapin za kojeg sam mislio da je portugalac dok mi nje ispričao da je iz Dubaija, neki neodređeni naglasak, duga zalizana kosa i dres “Hansa Rostock” na plavo bijele pruge, kupio sat prije par dana i najavio se danas po još, pa ipak kupio još samo tacnu, a nijedan od tri nova sata koje sam sinoć završavao do pola pet. Kaže sviđa mu se ovdje, dobra klima, otprilike jebo Dubai, i baš dok mi govori zovu ga od kuće, poslije mi priča da ga napadaju da im nedostaje, a nema ga “samo mjesec dana”, pa mi pokazuje klipove tri papagajke koje ima tamo, kako proizvode neke zvukove, nešto klikću, “sve same”, pa mi još ispriča da ide u Njemačku za par dana da doveze neko japansko auto tu, ovdje se kao ne može nabavit japansko auto, reko prvi put čujem da ne može, kaže ne može ne može, odoh pa ću ga dovest tu, imo sam nekog Tuarega, 2007. godište, al sad hoću ovo japansko, ne reče koje tačno, pa ću ga dovest tu, tu, iznajmio sam neku kuću na godinu dana i sviđa mi se klima, kod nas tamo je prevruće, jebo to. Bilo još nekih japanaca, japanki, turaka, turkinja, engleskinja, i domaćih, čak i njih.

Dostavljači-lešinari i svi konobari osim jednog iz Restorana preko puta navijaju za Sarajevo i zabavlja me kad se ozbiljno zabrinu što opet nisu pobijedili, pa kalkulacije, predviđanja, analize do kraja sezone, možda ipak “uzmu titulu”, nikad se ne zna, “uz Božiju pomoć”, ko zna.

Sutra Kraljičin rođendan, trebalo je da odem iz Rezidencije a da joj M. napravi neki dernek sa desetak cura tu, a ja namjerno neću, da joj se osvetim za najgori rođendan koji mi je ona priredila u septembru, pa još nisam siguran hoćel ipak bit išta dok sam ja tu, ili odoše negdje drugo. Razmišljao sam čak i da napravim neko sranje sa osiguračima, da ostanu bez struje, da mi opet ne trese pornofolk u Rezidenciji cijelu noć.

Prije par dana dobio i besplatno šišanje, a izbjegavam “frizere” ko neki ljudi zubare, uspješno već desetak godina, samo skupim kosu u konjski rep i odsiječem ga otprilike dovoljno da ostane da ga komotno vežem i dalje, al me ovaj put uhvati komšija preko puta Radnje, prvo me zove da mu pomognem da prebaci neke slike sa tableta na laptop i stik, pa dok mu se prebacivalo zagleda mi čupavu kosu i bradu, i kad samo završili kaže sjedi, ma neću, ne treba, sjedi sjedi sjedi, moraš sjest, i sjednem i ostanem sat vremena, skrati mi kosu četri-pet centi i skroz obrije bradu, mada je govorio da neće skroz kad je počeo, nema veze, narašće opet, opet sam miran dva-tri mjeseca, ko ga jebe. Dok me šiša govori kakve su ti ovo ranice i otkud ovoliki perut po tjemenbu, ma reko to mi je od akni i masnog tjemena, zato i ne volim “frizere”, neugodno mi da mi se izbliza zagleda to, šišam se sam, kaže ma šta će ti bit neugodno, nagledo sam se ja svačeg, stavi mi cigare na pultić pred ogledalom, kaže samo se ti opusti i puši, ja ispušim tri dok je završio, a on samo govori šta je ovo, šta je ovo, kakvi su ti ovo krateri po vratu, ja ovo nikad nisam vidio, šta je ovo, strašno, strašno, nabavi neku kremu za ovo čovječe, šta je ovo. Kad je završio kaže sad si miran šest mjeseci, pa navrati opet kad god zatreba, može-može, navratiću, svakako, hvala.

Ipak proljeće, ponoć, kišica, hladno je, otvoren prozori i pojačan “klasični rok”, hoću da napišem nešto “prelijepo” o ljubavi, o Keti, da se rasplače, a uvijek sam umoran i uvijek “nemam kad”.

Rezidencija, 22. maj


3.5.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (26)

Jutros ustao oko pola devet, doručkovao palačinke s maminim sirom i kajmakom i pekmezom od šipka, pa u ambijentalno osvijetljeno oblačno Sarajevo bez sjena namirisano na Selo do Radnje u prvu smjenu, dok se M. s Kraljicom ne spusti kad se naspavaju malo duže da se odmore od napornog prethodnog dana. Bile su na Selu za “praznik”, svi su bili, osim mene, mene je Stari zvao pjan u četvrtak naveče da obavezno dođem, a ja mu rekoh da nisam raspoložen, dođi dođi moraš doć, dobro možda dođem, javiću mu, pa im javim nekad u petak popodne da ipak nisam mogao, ostao u Rezidenciji da se naspavam i da završim neku robu za vikend.

Ove sedmice radio prvu, Radnjica se konačno zalijeće malo ozbiljnije, već imamo neki prosjek od kojeg možda izvučemo i malo više od nule, sad samo da izdržimo s radom, da svaki dan napravimo minimalno onoliko koliko se prodalo, a idealno i dva-tri puta više.

U ponedjeljak oko tri, kad je M. došla u drugu smjenu, skoknem do Robota po nekih dvadesetak kutijica, platim duplu tramvajsku kartu od tri marke i dok se vozim gledam nebo, naoblačilo se, možda prošetam pješke nazad do Rezidencije ako ne počne kiša. Izađem iz tramvaja, već prokapava, gladan, možda ipak sjednem da pojedme nešto dok ne vidim hoćel padat ili ne, hoda mi se. Kupim kutijice i podmetače, sjednem u onaj restorančić na drugom spratu, do stakla, naručim neki “paket” od pet maraka, “piletina u domaćem somunu, palačinak, i espresso”, kaže hoćemol odma kafu ili na kraju, pa onda bolje na kraju, ako može. Čim sam naručio na stolici iza mene neko dijete počne da se dere, mama, mama, mama, mama, mama, mama, MAMAAAAAAA, okrenem se, svi se okrenu da vide, samo se mama ne okreće, priča nešto s drugaricom i ignoriše ga iskusno, a ono nastavlja da mi urla na uho, MAMAAAAA, šta je ovo, šta je ovo, šta je ovo, ŠTA JE OVOOOOOO?! Mamu boli kurac, ne čuje ga, jedina ona u tržnom centru, a drugarici joj nezgodno pa mu ona kao odgovara nešto, onda mama popizdi i govori mu da prekine i da je pusti malo, gledaj dole kako prolaze kola i ljudi. Ono nastavi da urla, jebiga ja se već navikao, okrenem se da gledam kako prolaze kola i ljudi, par policajaca zaustavlja automobile, pješaci pretrčavaju široku saobraćajnicu ispred zajurenih autobusa i dižu ruke u znak izvinjenja, do mene je, a autobusi zakoče nekako, jedva. Stiže piletina od stiropora u drvenom domaćem somunu, zalijem je i kečapom i majonezom, samo da se nekako proguta, pa papirni palačinak s kineskim eurokremom i napokon kafa, a ljudi napolju prolaze i sklapaju i rasklapaju kišobrane svakih dvadeset koraka, autobusi i tramvaji sa šarenim reklamama podmazano povraćaju i proždiru manje-veće turice napaljenih srednjoškolaca i penzionera, a stari i novi automobili svih generacija i zemalja porijekla odoše nekud na sve strane, neki žure brzo, neki tek kreću sa parkinga ili se zaustavljaju, polako. U ogromnoj radnji sa blještavim izlozima sa bijelom tehnikom u zgradi od žute cigle preko puta nema nikog, na bankomatu ispred banke desno se smjenjuju babe, mladići, učiteljice, tetke, a najviše ljudi ulazi u supermarket lijevo. Onda skoro svi ipak sklope kišobrane, svi osim dječaka od četrdesetak centimetara koji je nešto zapeo na autobuskoj stanici s mladim taticom koji pokušava da ga nagovori da im ne treba kišobran više, a malom je plavi kišobrančić igračka i ne da ga nikom, onda mu ga odjednom ipak otme vjetar i odnese ga desetak metara desno, prema bankomatu, prema opasnoj saobraćajnici pod ogroman dvospratni autobus, spašava ga mladi policajac i vraća ga dječaku, tatica se zahvaljuje, iz pravca bankomata pojavljuju se i mama i sestrica, samo par godina veća, pa svi zajedno nastavljaju šetnju, polako, lijevo, prema supermarketu, i sad mama pokušava da ga nagovori da ostavi plavi kišobran, a on ne da, drži ga rasklopljenog nisko, kao šešir, na glavi, i trči u krugovima oko mamice, tatice, i sestrice i nema ništa zanimljivije od toga, i ja navijam da im ga ne vrati nikad. Onda nabasaju na proćelavog muškarca u trenerci sa pudlicom koje se uplašio, skloni kišobran pored sebe i gleda je, pa ga opet malo nabije na glavu i trčkara, ipak je svjestan pudlice i pazi da je na odstojanju, a mama iskoristi priliku da mu otme kišobran, sklopi ga i sakrije u kesu, on se naljuti, pruža ruke visoko visoko da dohvati kesu i tapka nogama u mjestu od bijesa, ipak je dobio samo nešto drugo za utjehu, neku drugu igračku, nešto manje, dovoljno da zaboravi na kišobran do iduće raskrsnice.

Završim kafu, platim ravnodušnoj djevojci, izađem ispred, opet prokapava, kao pred veliki pljusak, imam dvadeset metara do raskrsnice da odlučim hoću li lijevo na tramvaj ili desno Vilsonovim u šetnju. Ipak skrenem desno, pa alejom, pola sata polako, pokušavam da zapamtim i opišem svakog koga sam sreo, pa nema šanse kolko god su svi zanimljivi, ne zapamtim ni jednog od sto. Eskim s crnom vunenom kapom nabijenom do ramena u debeloj crnoj perjanoj jakni s rukama pod miškama, prodaje kokice i košpe iz žutog staklenog aparata i namiguje mi s osmijehom i mrmlja neke rečenice u sebi, plavokosi bračni par od po četrdesetak godina u tamno plavim košuljicama i ispeglanim svijetlim somotnim pantalonama i laganim kožnim cipelicama, debeljuškasta djevojčica u opremi za trčanje zaustavlja se zadihana i crvenog lica, saginje se da se uhvati za koljena i dođe do daha, pa dvadesetak sekundi kasnije stiže i još deblja drugarica u crnoj opremi, onda odoše dalje. Neke nove građevine, bašte lijevo, biciklisti, seksi mladi parovi u zagrljajima na klupama desno, i par slobodnih klupa, a ja nemam nijednu cigaru da zapalim i sjednem. Odjednom krah, tatica diže dječaka i malo plavo biciklo a mali govori da mu je to prvi put da je pao s ovim biciklom, pa jedva dočeka da ga tata podigne da ga opet zaskoči i pojuri dalje, što dalje dok tata nježno ne zagalami da se okrene, pa se okrene pa malo nazad pa u krugove, sve brže i brže, tako ćeš opet past, kaže tata. Na kraju u travi pored trotoara desno leži žuto bijeli ker sa klempavim ušima i u ekstazi skida sočne velike meske s ogrome teleće koske, a momak koji ga drži na crvenoj trakici sjedi na zidiću i gleda neki film na zlatnom ajfonu i ne vidi i ne čuje ništa. Onda seksi djevojka na semaforu, lijevo za njom sve do blještavog tržnog centra, pored tramvajske stanice ispred i bradatog proćelavog klošara koji se naslonio na stub i boli ga kurac što se vidi na dvjesto metara da je džeparoš, gleda me u oči pa u kese da vidi šta nosim, pa opet u oči i ne pušta pogled dok ne prođem, preko puta u Titovu, pored parkića, u Rezidenciju, napravim fantastična jaja s lukom, kobasicama, sirom, ajvarom, pavlakom, peršunom i origanom, popijem veliku šolju jake kafe, i poredam dvadeset jednu kutijicu, da ih završim tu noć, i završim ih ujutru do pola osam.

Odspavam dva sata, pada neka kišica, otvorim Radnju u deset. Pokazujem kutijice Kraljici i Geniju, kažu odlične, reko prodavali smo ih po šest maraka, sad mi se ne daju ispod osam, Genije kaže može to i po deset, Kraljica kaže ma dosta je i šest, ostalo je na osam, taman. M. me zamijeni oko tri, a ja umjesto da odma krenem kući da odspavam još malo, ostanem na kafi s nekim njenim blago retardiranim poznanikom s Dobrinje, zaljubio se u nju i dolazi ponekad i časti je kafama i čokoladama, sad nam priča neke retardirane viceve koje nikad nisam čuo i osmjehujem se iz ljubaznosti, a uličica zvoni od M.-inog smijeha, poslije mi govori da je čula ona već sve te viceve i nije ih on izmislio, samo joj smiješno kako ih on smotano priča.

U petak prije toga dolazio moj M., zajedno s kolektivom iz Provincije na sajam knjiga. Kaže gladan, neće sendvič, neće burek ni ćevape, svratimo u jedan od onih retardiranih restorana u kojim sam uzmeš tacnu i pribor i vadiš salatu i guraš tacnu po onoj traci i biraš šta hoćeš, ja se podsjetim kolko ne podnosim te restorane, možda imaju smisla u zatvorima i rudarskim menzama gdje se ne isplate konobari, al ako plaćam šest i po maraka za dvije punjene paprike i pedeset grama salate hoću da sjednem a da mi ih donese konobar, i to u čistoj tacni, otkud im onaj materijal, neka guma, s onog ništa ne može ni da se obriše ni da se opere. On se zajebe i uzme još i neka dva komada pohovanog sira i rusku salatu, njemu je bilo četrnest maraka. Poslije još odemo na krov na čokoladnu tortu s višnjom od po pet maraka, plus po dvije-tri marke za kapućino i espreso, objasnim mu kako ide Radnja, trebalo je da mu vratim neku ratu od dvjesto pedeset maraka, ipak ga ubijedim da nam ostavi to još jedan mjesec da uložimo u robu u i napravimo hiljadu maraka do kraja maja, i odlučim da mu ne pominjem svađu i nesporazume oko trošenja para sa M., u međuvremenu smo se kao i pomirili malo, donekle. Onda do Radnje, pokažem mu šta ima novo od “proizvoda”, pa hoće u Vijećnicu, plati nam ulaznice po dvije marke, bila još i neka izložba fotografija u prizemlju, i slika “Starog Sarajeva” na spratu. Neke fotografije su bile zanimljive, i neke slike, i ukrasi u Vijećnici impresivni donekle, pitam se koliko li je koštalo da se sve ono oslika onako fino i uredno ipak nađem jednu dlaku od petnest centi umazanu u pločice negdje na sredini stepenica s desne strane. U skupo uređenoj sali za sastanke na spratu koja je bila otvorena za impresije zamišljam seronje u kravatama kako tiho prde u mekane zelene jastučiće na klupama dok kao raspravljaju nešto, a na šest metara visokom plafonu ugledamo Spajdermen balon od helijuma, pitam se ko li to sad mora da skine, i kako, možda imaju neku vazdušnu pušku.

Par puta u toku sedmice se zapio s M., ne sjećam se tačno na koje dane, i dugo joj pričao i pričao o Keti, a ona govori da joj je tužno ali lijepo na neki način, i umjesto da mi kaže da sam idiot i da je fakat zaboravim kaže da je ne zaboravljam i ko zna, možda nekad negdje, kad-tad, do četri ujutru, pola pet, pet...

Rezidencija, 3. maj

21.4.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (25)

Sve se raspada.... Srijeda-četvrtak ujutru, nisam siguran, raspadne mi se ruksak, spasim ga nekako na prvu, al vidim da mu je došao kraj, nabavio sam ga u avgustu 2000., pred prvi dan srednje škole, pa srednja škola, pa fakultet, pa putovanjca, pa tezgarenja, i dugo je trajao, skoro petnest godina, a sve se raspadne kad-tad, morao je i on, i juče se konačno raspao nepopravljivo a nije morao baš sad. Onda velika svađa sa M. u četvrtak, u radnji, zbog radnje, zbog para, trčim gradovima da pozajmim još malo para da ne propadnemo ovako brzo, i to pješke, da ne plaćam ni tramvaj ni taksi, a ona naplati nekih sto maraka od ranije i hoće da kupi cipele, baš sad, i ispija petosatne kafe sa Kraljicom svaki jebeni dan i ne radi joj se ništa i ne da svoje pare za svoju radnju, kao možemo i bez toga, a ne možemo, moraću nekako da pozajmim još, a sad mi se više ne pozajmljuje za oboje, a i ne propada mi se tako brzo, treba da dočekamo ljeto i pravu sezonu da zaradimo prave pare, pa dočekaćemo nekako, al izgleda da nećemo zajedno, i nema veze, šta da radim, opet moram sve sam.

U jednom trenutku u petak slučajno se uhvatim kako prvi put u životu ozbiljno razmišljam o samoubistvu. U glavi je uvijek ionako bila labava ideja, hipotetički najbezbolniji način, planiranje za svaki slučaj, ako bi se dobilo nešto neizlječivo, neki kurac, neki rak, onda jebeš kao neku “borbu za sveti život” i slično, onda je već gotovo, a sad još nije, samo je sve besmisleno i dosadno i što se iko uopšte trudi, baš sve, ipak se malo otresem, kakvo samoubistvo čovječe, prošetam, svjež zrak, pa pokušam da smislim nešto što me još interesuje, što bi još moglo da me uzbudi bar malo, neka ideja, neki cilj, plan, pa da vidimo kako će ispast, kakav je osjećaj kad se radi, ostvaruje, kad se desi, i nema, nema ništa, ništa, baš ništa, bila je Keti, jebote kako retardirano, kao da ona nije ista ko i svi, ugledaš nešto u nekim očima i dok trepneš ostane samo uspomena, neka iluzija mogućnosti, samo Keti, a sad više nema ni nje, i to mi je postalo jasno u petak naveče dok sam sjedio sam u Rezidenciji u mraku i prvi put u životu ozbiljno razmišljao o samoubistvu, postalo mi je jasno da mi je to od slučajnog kratkog susreta s Keti – a bilo je slučajno, ja sam čak htio da ga izbjegnem po svaku cijenu jer sam pretpostavljao da nema šanse da bi to moglo da se ne završi samo katastrofalno za mene, onda smo se slučajno sreli u jednom trenutku na jednom mjestu u ne baš najvećem od gradova ali dovoljno velikom da smo imali najveće šanse da se ipak nikad ne sretnemo ni na tom ni bilo kojem drugom mjestu u njemu – od tog slučajnog susreta, sve što sam radio i pokušavao i čitao i pisao bilo je samo s jednim ciljem i zaraslo samo jednom nerazumnom idejom da je još bar jednom nekako slučajno sretnem na nekom mjestu, u bilo kojem gradu, i da razgovaramo još samo jednom, bar jednom, o bilo čemu. A sad kad sigurno znam da nema šanse da se Keti više ikad ni slučajno razgovara sa mnom, ni o čemu, a najmanje o meni, i naravno da joj se ne razgovara, savršeno shvatam zašto joj se ne razgovara sa mnom, nema te teme, ne shvatam samo zašto se meni toliko razgovara s njom i šta očekujem od toga, i samo još s njom, niko drugi, nema nijednog razumnog razloga za to, sad kad sigurno sve to shvatam ili ne shvatam i znam zaguram ruke u džepove i koračam ulicama grada oko mjesta gdje smo se tako slučajno sreli, ili sjedim sam u mraku u pustoj Rezidenciji i pitam se šta sad, šta mi se radi sad, i još bezidejnije, zašto, i ne radi mi se više ništa, ne mogu da smislim ništa što mi se radi iz bilo kojeg razloga, čak ni pisanje, kad nemam kome, sve što mi se pisalo pisalo mi se samo za Keti i o njoj, a šta sad, pa šta sad.

Subota ujutro, slično raspoloženje, samo što su mi nekad u petak naveče Laki i S. najavili iznenadnu posjetu, S. je na odmoru od volana desetak dana i hoće da iskoriste priliku da me vide dok je tu, kad ja nemam ni para ni vremena da odem do Provincije kod njih. Popijem kafu i doručkujem palačinke i nazovem Selo, i zamalo da se rasplačem ko curica kad me Stara samo pitala kako sam, šta ima, glas zadrhti i zamalo da odjekne krik, ipak se iskontrolišem nekako, dobro sam, kako ste vi, a mame i tate valjda imaju neko šesto čulo za takve pukotine u glasovima sinova pa mi na kraju razgovora oboje žalosno izgovaraju polako sine, biće dobro, ne sikiraj se toliko i ne daj se, čujemo se, ćao? Ćao. Usisam Kabinet, prostrem uflekani tepih i prebacim kauč u dijelovima i fotelju, spremim sve za pijanku sa Lakijem i S., onda nekad popodne prošetam do Ciglana da ih sačekam, pa zajedno pred Rezidenciju gdje je lijeva strana uličice uvijek gusto naparkirana i nikad nema slobodnog mjesta, a nama se otvori dok prilazimo tačno ispod prozora, sretno. Popijemo kafu, nema ništa šta ima kod vas, tako i tako, Laki se ipak ne ženi, odjebao malu jer nije htjela da ide kod njega da se jebu dok se ne uzmu, nije joj dala mama, vidjeće je neko, provincija ko provincija, S. nam priča o španskim zaseocima i ženama i krivinama i vinu, donio nam flašu nekog sa malinom i kupinom od nekog debelog gazde, dao mu dvije-tri kad su utovarali šleper uz garanciju da je “el mehor del mundo”, i bilo je odlično, nema šta, mada ne bolje od viskija, bilo nam je dosta još jedna flaša od pola litra, i nešto malo sudžuke i dimljenog sira i teglica kiselih krastavaca i dvije kutije cigara, S.-ov plavi Walter i moja obična Drina, taman, ni previše ni premalo, prvi put u životu da ispušimo zadnje cigare i popijemo zadnji gutljaj i progutamo zadnji krastavčić taman kad je bilo vrijeme za spavanje, mada se meni sjedilo još, krenula me priča, pričalo mi se o svemu, o Radnji, o poslovima, o M., a naravno najviše o Keti, Laki mi ujutru za kafom govori da sam dva sata ponavljao sve isto, kako god mi on odgovori i proba da promijeni temu, ili bar da je usmjeri malo drugačije, a ja to uopšte nisam doživio tako, meni se učinilo da sam bio veliki orator, najveći i najmudriji tu noć.

U nedjelju nismo spavali dugo, prošetamo vjetrovitom Titovom, na kafu, pa do Radnje, pa nazad do starog pasata pod prozorom da ih ispratim najbližim jednosmjernim krugom nazad na pravi put, izbace me na prvom proširenju, svratim u market po deterdžent za veš, toalet papir, i nešto malo hrane za sedmicu, da ne trošim pare na hamburgere u Radnji, operem suđe, očistim Kabinet i smislim kako da pozajmim još para za Radnju i kako da riješim nesporazume sa M. Ona se vrati kući oko devet, opet se malo posvađamo, pa se smirimo i dogovorimo novi sistem i nova pravila, šta je čija odgovornost, pa nek se trudi kolko hoće, ako potroši sve zajedničke pare na cipele i puder sad imam solidan rezervni plan da preuzmem sve sam, poslije dugo nisam mogao da zaspim zbog hiljadu ideja šta sve sjajno i komercijalno mogu i hoću da pravim i proizvodim sam.

Juče skoro cijeli dan u Radnji, depresija ne popušta, ništa nema smisla, sve je bezveze, posmatram prolaznike i goste Restorana preko puta, slušam šta pričaju i sve što pohvatam sa svih stolova je retardirano, ni jedna originalna grimasa cijeli obrok, cijeli život, cijeli dan, a kamoli pogled ili riječ, sve sami majmuni samo imitiraju majmune i shvataju se preozbiljno, kao i ja, onda uđem u radnju i pokušavam da čitam nove knjige – na putu do Radnje opet svratim do “Američkog kutka” da zamijenim knjige, opet nema ništa zanimljivo, tri skromne poličice pune detektivskih i čarobnjačkih i romantičnih sranja, nekako nađem nešto od Joyce Carol Oates, da vidim kakva je, i nekad kad sam zamalo odustao od traženja slučajno ugledam Faulknera i trznem se od iznenađenja, otkud on tu – uđem u radnju i pojačam Betovena, već deseti dan slušam samo Appasionatu, sve ostalo me nervira, a moram nešto zbog buke na ulicama i sve glasnijih odjeka nekih dalekih glasića u glavi koji kao da dolaze sve bliže, i ne ide mi čitanje, pročitam po jednu rečenicu pa se zamislim, pokušavam da se sjetim jesam li ikad upoznao ikog sa imalo neke istine ili originalnosti, i ništa, nema nikog, ne mogu da se sjetim nikog, nikad, nigdje, samo majmuni sa očima i ušima i stomakom i kad ga napune bananama pa svrše u ženku ili dozvole odabranom mužjaku da svrši u njih u zavisnosti od godišnjeg doba izvale se na sunce ili u hlad, i ako im se možda i razgovara razgovarali bi samo o bananama i jebanju i izvaljivanju na sunce ili u hlad, i naučnici i umjetnici i pjesnici i pisci, čak i najbolji pisci, bogovi, idoli, čitam dobre knjige i zavaram se da je bar nekad tamo negdje nekim zavlačcima koračao neko sa malčice istinice i razumijevanja i originalan i interesantan, pa ipak toga nema, i to je sve samo imitacija i pisanje o bananama i jebanju i izvaljivanju na sunce ili u hlad, svaki pokušaj da se izrazi nešto “novo” i originalno je samo majmunska imitacija nekog ranijeg pokušaja i da je nije vidio ni ovaj majmun ne bi pokušavao ništa i samo je pitanje ko je bio Prvi idiot, sve je isto i sve je sranje i sve je retardirano i sve se raspada a najbrže Svemir, pa to znači da je i Betovenovo postojanje imalo isto smisla i značaja kao i postojanje svakog kamenčića koje seljaci bezosjećajno šutaju kad žure sarajevskim kaldrmicama na besmislene poslove u umišljenim kancelarijama u najznačajnijim ogranizacijama svaki dan, ili bilo koji od komadića toalet papira kojim sam se jutros obrisao kad sam srao ili drvo od kojeg su ga samljeli ili bilo ko od onih koji su ga oborili i izvukli i utovarili i odvezli i istovarili i zapakovali i složili na policu u marketu, bilo ko, bilo šta.

A šta je onda “ljubav”, jebo te bog? I što sam ja samo ja tako “genijalan” a opet toliko zapeo samo za Keti, Keti, Keti? Samo još to mi nije jasno, samo još to ne mogu da shvatim, pa ipak ništa od samoubistva za sad, dok još imam neke ideje i nejasnoće u glavi i šta da jedem i gdje da spavam i ponekad pomalo za viski i duhan i žive roditelje ili dok ne dobijem rak?

Radnja, 21. april

16.4.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (24)

Juče prva, danas druga, lijepo vrijeme, nema posla, slabo, sjedim za pultom i čitam. Kući jedem palačinke sa maminim sirom i kajmakom i pekmezom od šipka i pijem viski, ostalo malo od nedjelje, a dva-tri puta dnevno se ogrebem i za običnu Drinu od M.

Počeo Complete Works od Montaignea, svi kažu da je fantastično, meni je malo dosadno na početku, piše neke anegdote o kraljevima i markizima, papama i vitezovima, i kao šta su po njemu vrline a šta mane, valjda postane malo zanimljivije uskoro…. Bacio Virginiu Woolf na pola, možda i nije bilo baš najpametnije da prvo uzmem prvi roman, kažu da je u nekim kasnijim mnogo bolja, ko i većina, al eto reko da krenem redom. Piše po dvadeset stranica o dvadeset likova da bi objasnila zašto niko od engleskih snobova nije interesantan, jebo to. Nekad oko prvog aprila, onaj dan kad sam pravio pečat, svratio i do Američkog kutka u Radićevoj da potražim Pynchona, Carvera, McCarthya, Faulknera, ili bar Sallingera ili Steinbecka. Nema ništa, kaže čini mi se da bude jedna sa pričama od Carvera, al izgleda da je na čitanju, ako je nema na polici. Nađem Heart is a Lonely Hunter od McCullers, pročitam, odlična, i Henderson the Rain King od Bellowa, i za njega sam čuo, znam da je nobelovac, i ta je isto sranje, i nju sam bacio na pola.

Možda sutra opet svratim da vidim jel vraćen Carver, a i u gradsku, da vratim Millera i možda da dignem Čehova, mada ovih dana nešto nisam u raspoloženju za fikciju, čita mi se neka biografija, neka reportaža, antropologija, imam par dobrih o nekim amazonskim plemenima, vjerovatno onda uzmem to, ili filozofija, pa i ovo od Montaignea, ako ništa...

U Restoranu danas malo tiše nego juče, seksi djevojka sa sunčanim naočarama u plavoj košulji, crno-bijeloj suknji na cvjetiće i sa crvenim usnama i nabujalom frizurom. U skupljem restoranu, pet metara dalje, sa par stolova sa kariranim stolnjacima koje vidim samo kad izađem malo na vrata da zapalim, protegnem noge, obično jedu samo turisti, Amerikanci, Francuzi, Arapi, večeras ih je jedno pleme sastavilo oba stola i priuštilo si pravu malu gozbu, cijela uličica zamirisala od raznih jela sa roštilja i salata, sjedili su od šest do pola devet, haj reko ostaću malo duže, da ne zatvaram, možda kupe nešto kad krenu, pa ipak nisu kupili ništa.

Neki čini mi se Portugalac kupio jednu od vaza koje pravimo od flaša od cvekle koje su mi se vremenom nakupile dok popravljam željezo, pita me za srebro, promuca nekako iskidano na solidnom engleskom, jedva sam povezao šta misli, kaže kakvo je srebro na čaršiji, jel pravo, reko nemam pojma drug, ne znam ti ja ništa o srebru, vjerovatno je pravo, al ko zna. Poslije neki mladi par Australijanaca razgleda, šta god vide sviđa im se al kao jebiga kad putujemo “backpacking” pa ne možemo da ponesemo ništa, ženska ugleda Frojda na pultu, kaže sviđa mi se kako mu se piše prezime na vašem jeziku, kakav je, reko ne čitam ja to, to je od M., mada ne znam što nisam reko da je odličan, ja čitam Montaignea, pokazujem joj knjigu na engleskom, kaže ko je to, nisam nikad čula, ma reko neki klasik Francuz, kao izmislio eseje, nešto. Kaže ja sam sad kupila nekog vašeg na engleskom, nešto na H... Heto? Hemon. Jest jest, jel dobar on? Pa eto kažu da je dobar al meni nije nešto... Pa koga mi ti preporučuješ odavde, al da je preveden na engleski? Nemam pojma, meni su svi domaći sranje, stvarno ne znam koga bi ti preporučio, možda Kiša, pa joj objasnim kako se piše, mada nije ni on nešto fenomenalan, al eto bolji je od ostalih, i nije Bosanac nego Jugosloven, iz Srbije, e super svakako idem u Srbiju za dva dana pa ću potražit, hvala na preporuci i izvini što nisam kupila ništa, stvarno ne mogu da ponesem.

I ranije mi se još jedna izvinjavala što nije kupila ništa, opet neka luda, zastala pred izlogom i sve joj se sviđa, al nisu joj još legle neke pare, samo ti sjedi momak, ne moraš ustajat, sad bi ja kupila, pa poče da kuka, sve na rubu plača deset minuta, odoh da vidim jesul mi legle pare pa da se vratim da kupim, pa i ona se bavi nečim sličnim, i negdje je išla pa se desilo nešto strašno pa se sad vratila i čeka nekog al nema veze, bolne grimase i suze u očima, jebiga ja sliježem ramenima i slušam, žao mi je, šta da ti ja radim sad ženo, valjda imaš nekog da ti pomogne nekako, negdje...

M. je totalno sjebana, bivši Genije joj konačno odgovorio da bi bilo dobro da prestane da mu se obraća i da ga konačno zaboravi, nešto slično kao i Keti meni u nedjelju, mada su oni nekad i imali neku historiju i priču za razliku od mene, a ona neće, a ona neće i rasplače se na svaku pjesmu na radiju, mada sam uspio i da je nasmijem dobro najmanje jednom, neki kreten glumac u nekoj emisiji kao bira muziku i prvo govori u vezi jedne pjesme koja mu je kao draga da je on sve sam sebi završavao kad je studirao i da su ga naravno malo nervirali neki kojima su sve završavali tata i mama, pa samo jednu pjesmu kasnije priča anegdotu u vezi druge pjesme koja mu je isto draga kako je i on nekad svirao gitaru, kako je počinjao, sve je počelo u srednjoj školi kad su ga tata i mama odveli da mu kupe gitaru, baš tim riječima, a ja mu se usput najebem svega “đe god šta ima” – to nam je novi običaj, sad kad farbamo stvari za radnju sjedimo jedno pored drugog za istim stolom i slušamo radio i jebemo svima maaajku i na dobre i na loše vijesti, i na retardirane džinglove, i na reklame, nadmećemo se u psovanju, ko će maštovitije, sočnije, dosjetljivije – najebem mu se tako usput svega, tata i mama ga odveli da mu kupe gitaru, mene je tata slao da kradem drva od komšije, šta ti je Stari nema šanse, idi idi, ma neću stid me, idi vidiš da nemamo šta da ložimo, krao je i on od nas prošle zime, i tako, to je uspjelo da je nasmije, pa je poslije opet plakala na Balaševića, neće da ga zaboravi, neće, mada moraće, moraće, ko i svako, kad-tad, jebiga ko i ja, ko ga jebe i nek ide sve upičku materinu, ko i svako, ko i svako, kad-tad.

13.4.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (23)

Ponedjeljak, 13. april, kasno popodne, restoran brze hrane preko puta Radnje je u blagom zatišju u odnosu na ranijih par sati, lijepo vrijeme izvodi ljude ko guštere na sunce, na ručkove, na kafe, u parkove, u šetnje. Debelo ciganče u plavoj majici sa znakom supermena se pojavi niotkud kad ozbiljno obrijani momci u čistim košuljama i crvenim puloverima završe obroke s djevojkama i plaćaju račune, zacmizdri da nema šta da jede, kao prodaje maramice za po pola marke, pa nekim momcima bude neugodno da mu ne dadnu ništa ako po obrvama djevojke izgleda da bi bilo najbolje za sve u toj situaciji da mu da nešto malo, izvade mu pola marke, marku iz novčanika, a njemu je to kao malo, nastavlja da cmizdri da je gladan i da nema šta da jede i šta da kupi za pola marke, pa nekad dobije još pola, a najčešće ipak ne, treba da bude sretan i s tim, i jest, vidi se na kilometar da ima pune džepove para i da samo sere. Onda kratko ošišana plavokosa baba sa sunčanim naočarama u kosi i malo mlađa djevojka ostaju same u bašti i čeprkaju po pilećim salatama, i žvaću. Izlog mi bulji pravo u taj restoran i drugi mjesec u novoj Radnji uglavnom posmatram ljude kako kidaju zalogaje i žvaću, drugovi, drugarice, parovi, ljubavnici, ljubavnice, dječica, bebe, njima mame sjeckaju minijaturne meskice i nježno spuštaju u usta, a svima im se na manje-više zamišljenim pogledima u daljine kroz društvo u kojem sjede vide najrazličitije priče, brige, emocije, nadanja, novi, stari, novi-stari snovi, i najviše razočarenja.

Mada jasno je da je to s razočarenjima samo do mene, meni bi se na primjer da sam umjesto gladan u radnji sad tamo za stolom i zamišljeno kidam zalogaje pa ih žvaćem, možda vidjelo da sam sinoć potrošio sedmični i po džeparac za hranu na kutiju Camela i pola litra “Red Label” škotskog viskija da konačno udavim i zapalim i sahranim i jebiga i otplačem malo, što da ne, još jedan najljepši najveći san.... A subota je bila dobra, i petak, petak prvi pravi dan proljeća, konačno malo sunca i eksplozija likova i zvukova i mirisa i scena u šarenim krpama na putu do radnje u drugu smjenu, a tamo konačno malo prometa i opuštenijeg raspoloženja, onda dobra karma u subotu, bogata desetočlana grupa arapa, porodica ljepotana-mladića koji se u tetkinoj radnji zaljubio u M., a i ona u njega na prvi pogled, kaže sad bi se udala i pokrila i bacila Milera da čita samo ajete i hadise, i ne zajebava se, valjda je toliko nevjerovatno lijep, još ih dovede i kod nas iza ćoška i naprave dobar pazar da nam poprave sedmicu, ne samo dan. Prije toga još izvjesna Edna naruči nešto solidno i još plati sve odma, a pamtim i grupicu srednjovječnih Italijanki koje su pokupovale tri komada nekog nakita, meni mnogo bolje ide s evropljanima, ako im se nešto kupuje samo kažu daćete mi to i to i plate po zalijepljenoj cijeni, a ne cjenkaju se dok ih ne otjeraš u pičku materinu daleko u Turskoj odakle su i došli, oni bi da kupe radnju za deset maraka, pa i to je puno, al eto pošto smo braća....

Opet se ne sjećam šta je sve bilo od prošlog datuma, još uvijek završavam papire, mada sam konačno dobio rješenje i pečat, i to zvanično baš za prvi april, od prvog aprila sam zvanično još i “Pletač, Sarač, Dekorater keramike, i Drvomodelar”, a najviše Drvomodelar, i sviđa mi se to, samo sve zaboravim da proguglam čime li se to bavi jedan sarač, čini mi se da ima neke veze s konjima i kožom.

Prošli vikend bio na Selu, ništa posebno, loše vrijeme i u nedjelju ujutru još i desetak centimentara snijega, u subotu smo stigli da se prošetamo malo sa štenetom, koje je super, samo je svo isprepadano i bježi i kad priđe saginje glavu i puže i podvija rep, valjda ga je prošli “vlasnik” samo šutao i galamio i gađao po cijeli dan. Krenuli smo standardnim putićem na Brdo, a ona – Stari ga zove Ela, Stara Lea, a ja sam mislio možda Keti, pa ipak nisam, nek ostane samo Štene – Štene se usput pomalo oslobađalo pa umjesto da se samo vuče pet-deset metara iza nas počelo i da njuši i trčkara i okolo i ispred, a kad smo se popeli na zaobljeni Vrh oduševljeno rastrčalo tamo-vamo po prostranoj povaljanoj travi dok sam ja tražio suho mjesto da sjednem i zapalim cigaru, pa kad ispušim da se igramo malo. E dok sam ja našao mjesto i digao glavu, Šteneta nema nigdje, pogledam niz brdo i vidim samo uzdignuti repić negdje u podnožju kako brzo leti prema nekom stadu ovčica na ispaši, pa se i repić izgubi u žbunju, pa ništa, ovce ne reaguju, samo vidim neku siluetu čobanice u crvenim dimijama i plavom džemperu kako nečim gađa nešto, i jebiga šta da radim, okrenem glavu na inspirativniji pogled s druge strane brda i gledam oblake i slušam sve glasniji vjetar, kontam da je prošli gazda naučio da se dobro izmiče kad je gađaju seljaci. Vjetar brzo postane preglasan i prejak, krenemo kući, dole dok govorimo Staroj da smo izgubili Štene ona pogleda kroz prozor, a ono trčkara Starom oko nogu, kaže vratila se prije pola sata i legla na kućicu, da se sunča.

Sedmicu prije toga, a i poslije, uglavnom radio drugu smjenu, obično zaključam zadnji katanac baš nekad kad počne sumrak, pa krenem desno Saračima i Ferhadijom i Titovom sve prema zalasku sunca u sretno razbacanim razmacima između zgrada, ovih dana bilo ih je najmanje dva nevjerovatna, pa i kad se ne vidi kad je oblačno i kiša, za tih dvadeset-trideset minuta dok dođem kući opali me neka melanholija, nostalgija, neki kurac, uglavnom tuga, nemirno pokušavam da uhvatim svako obećavajuće lice, sjajnu siluetu u gužvi ili udaljeni crveni kaputić i ako ide u istom pravcu požurim da probam da ga stignem, i naravno nikad ne ugledam ništa, pa ostanem samo tužan, tužan, na svakom semaforu sve tužniji i skoro se rasplačem dok dođem kući, a i kad mi se učini da ide pa fakat malo zalupa srce – samo se zapitam pa šta i ako bude, ništa, koji ti je kurac, šta ti je, imaš trideset godina i kurčiš se da si Veliki filozof i skontao Svemir – jesi kurac, isto ko i Sarač – a ponašaš se najviše samo ko srednjoškolska pička, saberi se malo i zanimljivo jarane da su ti ovo uvijek bili najdraži periodi dana u najdražim godišnjim dobima, kad je još malo hladno na proljeće ili tek postaje malo u oktobru, pred jesen, tako nekako od početka do kraja sumraka kad hodaš najprometnijim ulicama pored najsvjetlijih najvećih izloga i slušaš saobraćaj i štikle i dječiju vrisku i mrmljanja i kašalj, i crvena i žuta svjetla na automobilima, žmigavci, semafori, svijetleće reklame, na proljeće možda malo zamiriše i behar, a na jesen šuška vjetar i šareno lišće, sve to najviše voliš i kao naviru neke uspomene samo nikako da navru, ništa konkretno, nijedan događaj, ništa ni dobro ni loše, samo uspomene na takve iste i slične šetnje na iste i slične dane, drugim ulicama u drugim gradićima, pa ponekad čak i na Selu, mada nije to to bez odsjaja semafora i žmigavaca na vlažnom alsfaltu, al ponekad čak i na Selu, kako to da ti je sve to uvijek najljepše a u tim šetnjama se uvijek najviše sjebeš, s tom melanholijom zbog melanholije, nostalgijom za nostalgijom i tugom za tugom, možda ti je onda i najbolje kad si sjeban jer si tad uvijek sjeban a to najviše voliš, zato i jesi sjeban jer si uvijek bio samo ono što si htio, i šetaj i gledaj za sjajnim siluetama u određenim bojama kaputa i nastavi da odlučuješ jel više mrziš svakog ili voliš svakog, a ni jedno ni drugo nikog konkretno, i budi sjeban ako hoćeš, samo ti ne treba da toliko kukaš, ne interesuje to nikog, a vidiš najmanje Nju.

Onda bolje da zatvaram malo kasnije jebiga, oko osam, kad se smrači, pa sve kasnije kako se produžava dan.

Radnja, 13. april 2015.