Crtice iz Maršalove Ulice (40)

(DRAMICE IZ MARŠALOVE ULICE 6)

ili

Non-stop Rotirajuća ćevabdžinica
na vrhu Bosanske piramide kuuurca

Članovi predsjedništva sjede u kancelariji u obliku jednakostraničnog trougla, svako u svom ćošku, i čitaju komentare na raznim člancima na najpopularnijem internet portalu u zemlji.

Odjednom, istovremeno: Bošnjački član predsjedništva okreće glavu prema Hrvatskom članu predsjedništva, Hrvatski član predsjedništva okreće glavu prema Srpskom članu predsjedništva, Srpski član predsjedništva okreće glavu prema Bošnjačkom članu predsjedništva. Gledaju se tako par minuta, pa okreću glave da vide u šta se to član predsjedništva prema kojem gledaju zagledao toliko, zatvore krug u suprotnom smjeru, namršte se kad vide u šta je ovaj gledao cijelo vrijeme, to ih potrese toliko da zaborave prema kome su prvobitno pogledali i zašto, obliznu se i zauste da kažu nešto, ipak se predomisle, čekaju da ih ovaj u kojeg gledaju pogleda pa da mu onda kažu. Čekaju, čekaju, čekaju. Zapale cigaru ne skidajući pogled sa člana predsjedništva prema kojem gledaju da ne bi propustili kad ih taj pogleda. Ispuše tako po dvije cigare.

BOŠNJAČKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Srpskom članu predsjedništva), SRPSKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Hrvatskom članu predsjedništva), HRVATSKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Bošnjačkom članu predsjedništva), istovremeno: Šta gledaš tamo, jebem ti mater?

Okrenu se, šokirani, prema članu predsjedništva koji im je upravo opsovao, istovremeno, tako da ni u jednom trenutku niko ne ostvari kontakt očima sa bilo kojim suprotnim članom predsjedništva.

SRPSKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Bošnjačkom članu predsjedništva), HRVATSKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Srpskom članu predsjedništva), BOŠNJAČKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Hrvatskom članu predsjedništva), istovremeno: Ma kome ti jebeš mater, maaater ti jebem?!

Okrenu se, šokirani, prema članu predsjedništva koji im je upravo opsovao, istovremeno, tako da ni u jednom trenutku niko ne ostvari kontakt očima sa bilo kojim suprotnim članom predsjedništva.

HRVATSKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Bošnjačkom članu predsjedništva), BOŠNJAČKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Srpskom članu predsjedništva), SRPSKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Hrvatskom članu predsjedništva), istovremeno: Meni jebeš mater? E jebaću ti mater za ovo, jesi čuo!

Okrenu se, šokirani, prema članu predsjedništva koji im je upravo opsovao, istovremeno, tako da ni u jednom trenutku niko ne ostvari kontakt očima sa bilo kojim suprotnim članom predsjedništva.

BOŠNJAČKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Hrvatskom članu predsjedništva), SRPSKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Bošnjačkom članu predsjedništva), HRVATSKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Srpskom članu predsjedništva), istovremeno: Mrš! Jebem i ja tebi! Jebem ti mater, jebem ti mater, jebem ti mater!

Okrenu se, šokirani, prema članu predsjedništva koji im je upravo opsovao, istovremeno, tako da ni u jednom trenutku niko ne ostvari kontakt očima sa bilo kojim suprotnim članom predsjedništva.

SRPSKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Hrvatskom članu predsjedništva), HRVATSKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Bošnjačkom članu predsjedništva), BOŠNJAČKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA (Srpskom članu predsjedništva), istovremeno: Nemoj mi bolan za mater, jesam ti stoput govorio da ne dam na mater! ... Maaateeer ti jebem!

Okrenu se, šokirani, prema članu predsjedništva koji im je upravo opsovao, istovremeno, tako da ni u jednom trenutku niko ne ostvari kontakt očima sa bilo kojim suprotnim članom predsjedništva, i zauste da im opet kažu nešto, u čemu ih sve istovremeno prekida melodija zvonjave njihovih pametnih telefona (melodija, kod svakog člana predsjedništva ista: Celo selo šmrče belo, DJ Krmak). Čekaju da se član predsjedništva u kojeg gledaju prvi javi na telefon, pa istovremeno svaki član predsjedništva baci brzinski pogled na svoj osvijetljeni telefon da vidi ko ga to prekida u poslu, a na njima, na svakom isto, piše velikim slovima: OSTALI. Svi članovi predsjedništva se, čim su pročitali ko ih to zove, bez razmišljanja u istom trenutku, istovremeno, javljaju na telefon i spuštaju glave i ramena i nalakćuju se, svako na stolu u svom ćošku kancelarije u obliku jednakostraničnog trougla, kao da se kriju iza ogromnih monitora od radoznalih pogleda suprotnih članova predsjedništva koji bi ranije mogli da završe svoje razgovore.

BOŠNJAČKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA, HRVATSKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA, SRPSKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA, svako u svoj telefon, istovremeno: Jesam ... hoću ... može ... deset ... neću pet hoću deset jebem ti mater nek ti mater ide na dijetu, DESET! ... s lukom ... i veliki jogurt, prošli put si mi donijela mali ... ne interesuje me do kog je hoću vel... dobro požuri gladan sam! (Prekidaju, pa poluglasno onim s kojim su pričali u telefon:) ... jebaću i tebi mater ako opet zaboraviš, jedva čekam, jebo mi mater ko nas upozna i da sam bogdo pogino onaj dan kad sam te oženio, jebem si mater, jebem si mater, jebem si mater ...

Nastavljaju sa čitanjem komentara na najpopularnijem internet portalu u zemlji, mada su im sad samo ćevapi iz Rotirajuće ćevabdžinice na vrhu Bosanske piramide kuuurca s lukom i kajmakom i jogurtom i oni dani kad ih oženiše u glavi, pa dok čekaju zapale još po jednu cigaru, da tako malo manje uznemireno prekrate sve nepodnošljivije i nepodnošljivije i nepodnošljivije vrijeme.

Crtice iz Maršalove Ulice (39)

(DRAMICE IZ MARŠALOVE ULICE 5)

Negdje na Marindvoru usred nebodera u izgubljenoj ulici u srcu prljavog oblaka od magle i teškog dima, u toplom dvoiposobnom stanu na osmom spratu u dnevnom boravku sa čupavim žućkastim zavjesama i čupavim crvenim tepihom i čupavim zelenim trosjedom i dvosjedom i istom foteljom iz garniture u jedanest i dvadest tri noću je narandžasto upaljena plastična kineska lampa: dok čekaju ŠEMSIJU s toplim burekom iz druge smjene ŽUTA ni treću godinu zajedničkog života ne može da mu se nagleda čupavih obrva – u vezi kojih mu je kad su se upoznavali umjesto drago mi je oduševljeno uskliknula: Čika-Envere, meni su tvoje obrve spektakl! Možda te ponekad ipak i budem zvala Tata!, a on se nasmijao grohotom duboko ko Djeda-Mraz i jednako oduševljeno je uštinuo za obraz i malo nespretno joj poklonio Šašavog, predratnog ofucanog plišanog miša koji je nekad pripadao njegovoj jedinici koja je otišla da živi u Francusku i nije imala mjesta u koferu da ga ponese – dok čekaju ŠEMSIJU i ŽUTA se divi njegovim spektakularnim obrvama a on se pravi da mu je bitan rasplet detektivskog filma na teveu, ŽUTA se odjednom namršti i protrese glavicom da se dozove i sjeti se da joj je trebalo nešto samo nikako da se sjeti šta pa nastavlja da se mršti sve dok se ne sjeti baš kad su počele reklame na filmu da u rukama drži dva primjerka scenarija koje je hemijskom olovkom našvrljala na iskinutim dvolisnicama iz školske sveske i zamoli ČIKA-ENVERA da joj pomogne da malo provježbaju njenu novu dramicu-autorsko djelo Sve od akšama pa do sabaha, na šta on pristaje sa zadovoljstvom.

ŽUTA (kao KATARINA-MOZGAČA): (profesionalno-teatralno): Taa-taaaa?

ČIKA-ENVER (kao TATA-PREDRAG): (amaterski-teatralno) Molim, Sunce tatino? Kaži, srećo!

(ŽUTA prevrne očima amaterski teatralno da ČIKA-ENVER dobro vidi da joj se ne sviđa kako pokušava da glumi i da je bolje da samo čita najobičnije bez efekata kako mu je govorila sto puta da čita kad joj vježbaju dramice ali da ga istovremeno i pored toga, a možda baš zato i još više, najviše voli.)

KATARINA-MOZGAČA: ... Šta ti misliš jel moguće da je trijumf intelekta nad instinktom neizbježan i u stvari konačan poraz konstruktivnog od destruktivnog i šta je onda dobro a šta zlo, ako bi po tome više uopšte moglo da se govori o ob...om a ne samo o jednom od ta dva? Zašto?

ČIKA-ENVER: Obom?

(ŽUTA skloni pramen kose iza uha i jako se ujede za donju usnu i hemijskicom koja joj uvijek visi na lančiću oko vrata teatralno-nervozno prešvrlja “obom” i iznad sitno da jedva stane napiše samo njoj čitko: “oba?”)

KATARINA-MOZGAČA: ... bla bla bla ... da se govori o oba a ne samo o jednom od ta dva? Zašto?

TATA-PREDRAG: E, moj sinko!

KATARINA-MOZGAČA: A “Umjetnik” i “Umjetnost”? Slažeš li se da je idealan Umjetnik (dakle Pravi Umjetnik) potpuno nevidljiv osim kroz blijede tragove idealnog koji mu se jedva nekako obavezno ipak neosporno naslućuju u djelu do te mjere da je i postojanje Umjetnika istovremeno i neosporno obavezno i apsolutno nemoguće, jednom riječju: idealno, kao Bog? Zašto?

TATA-PREDRAG: Kako god ti odlučiš, ljubavi!

KATARINA-MOZGAČA: Šta misliš tata, da li je beskonačna ljubav, a govorim samo o najiskrenijioj najnesebičnijoj koja ne podrazumijeva i ne traži i neće da ima, ali naravno želi samo da učestvuje (dakle da aktivno voli), da li je ona zaista beskonačna ako i samo ako ipak podrazumijeva i beskonačnu sebičnost do te mjere da joj se ta dva petokraka kraka sa suprotnih strana srca prostiru toliko daleko u obje strane beskonačnosti sve dok se tamo negdje s drugih strana ogledala u mraku ne napipaju i ne obgrle sama sebe, same sebe, samu sebe, samog sebe, samo sebe? I, iskreno, da li je ikako moguće biti zajedno s nekim (ili nečim), a da ne izgubiš dušu (tj. život, tj. sebe)? (Pri čemu naravno ne mislim na pleme napaljenih majmuna na drvetu koji se pare!) Zašto?

TATA-PREDRAG: Ma samo nek se ne puca!

KATARINA-MOZGAČA: Jesi ti tata na primjer ikad volio nekog toliko da bi samo da klekneš pred njega/nju i da ga/ju zagrliš oko koljena i da plačeš ko novorođenče, da malo ne misliš i ne govoriš i ne šlušaš i ne gledaš ništa, samo da drečiš i da te ne interesuje dokle i do koga se čuješ, sve od akšama pa do sabaha dok se ne iscrpiš od plakanja pa mu/joj zaspiš tako na suknji na krilu tek kad postane sigurno kad svane i naspavaš se do kraja zime i ne sanjaš ništa samo se odmoriš od svega? Pa onda jesi li (ikada mogao da sve to tako i tako)? Zašto?

TATA-PREDRAG: No, kako Vi to Meni?! Vi se usuđujete?! Ne, ne, Ja Vas upozoravam da se usuđujete! Ma mrš!

(ČIKA-ENVER se grohotom nasmije duboko ko Djeda-Mraz)

KATARINA-MOZGAČA: Bolan stari jesi ikad hodo “netaknutom četinarskom šumom” i negdje nekako slučajno – i jel stvarno misliš da je slučajno il ima i u tebi nešto što te pecka da “ništa nije slučajno” kolko god se svjesno trudio da prihvatiš matematiku da je sve uvijek samo slučajno i besmisleno, zašto? – i znači negdje nekako slučajno ugledo najljepši divlji cvijet, da je toliko lijep da si čim si ga ugledo znao da je to: Bog? A da jesi, reci mi, šta bi uradio, na primjer imaš dvije opcije: da ga ostaviš tako gdje jest kako si ga zateko da ga svi vide, a možda i niko ako više niko ikad više ne zaluta tim dijelom, nema veze, i da ga nikad ne zaboraviš kako je lijep i da ga sanjaš kad ti se posreći još pet-deset puta dok ne umreš, ili da ga ubereš da ga poneseš kući da ga imaš samo ti i da ga ti pokazuješ drugima i da se dive tebi kad se dive njemu dok je tvoj? Zašto?

ČIKA-ENVER: Ne kontam što si zapela za Boga ovoliko ...

ŽUTA: (zamišljeno-zabuljeno u neki slučajno odabran od čupavih geometrijskih uzoraka na tepihu) ... ma ... ložim se da je poetično ... bezveze ... Čika-Envere ... Zašto Keti voli sve osim Šašavog?

(ČIKA-ENVER prevrne očima kao maloprije ŽUTA, on sad hoće da ona vidi da ga smara više s tom pričom o Šašavom i Keti već godinama ali da on nju pored toga, a možda baš zato i još više, najviše voli.)

ČIKA-ENVER: Miša?

(ŽUTA objesi glavicu i pogleda ispod obrvica i složi sarkastičnu grimasicu kao da nije uopšte smiješno.)

ČIKA-ENVER: A onog imaginarnog? Iz “O Isusu, ili Keti”?

ŽUTA: (Kao da nije sigurna ruga li se to on njoj za naslov, opet mu složi grimasicu i podrugljivo ga imitira) “Oisusuiliketi”... Jest! (Pa zabrinuto:) Zabrinjava me.

ČIKA-ENVER: Keti?

ŽUTA: Ma Šašavi. Keti je ispala super ... To se on u stvari pita, nema to skoro uopšte veze s njom ...

ČIKA-ENVER: A šta je ono njegov problem, u stvari?

ŽUTA: Pa ... nisam sigurna ... možda on uopšte nema problem ... možda je do mene ... nikako da ga skontam, da ga riješim ... Mislim da sam donekle i postigla ono što sam htjela ... toliko originalno dosadan lik da je zbog toga postao i donekle zanimljiv ... mislim bar meni ... a za ostale me ... znaš i sam ...

ČIKA-ENVER: Naravno. Pa šta je onda problem, što te zabrinjava?

ŽUTA: Postaje ... neodrživ. Nemoguć ... ne mogu nikako da mu riješim situaciju da ostane i zanimljiv i moguć ... Razumiješ?

ČIKA-ENVER: Nisam siguran...

ŽUTA: E, moj sinko...

ČIKA-ENVER: Ne znam ... možda ti je problem što stalno počinješ nove priče a nikad ne završiš nijednu?

(Ulazi ŠEMSIJA, stanom se širi miris zeljanice i ogorčenost.)

Crtice iz Maršalove Ulice (34)

(DRAMICE IZ MARŠALOVE ULICE 4)

Skupo obučeni srednjovječni bračni par ulazi u zamračeni srednjoklasni stan, prvo ONA, pa ON, pale svjetlo - usamljena gola sijalica na čađavom uvrnutom kabliću na sredini plafona, jedva čekaju da pobacaju jakne/kapute po podu oko stola, tresnu po kilu ključeva na sto, bace se svako na svoj kauč od vještačke kože i zgrabe nešto da čitaju sa stola, ONA časopis o dugom zdravom življenju a ON Onove metafizike morala, pa to je Kant!, pa leže tako pola sata u tišini, samo s vremena na vrijeme ONA podrigne ili on značajno pročisti grlo, odjednom oboje prdnu tako gromoglasno da se stakla na prozorima zatresu a sijalica zatreperi na čas, spuste ono što čitaju u krilo, ona časopis, on Kanta, dignu se na laktove i oblizuju se ljuto pred svađu dok se prvo malo gledaju i ne mogu da vjeruju da im je ono drugo opet toliko krivo što je ovoliko ljut/a, onda istovremeno uzimaju dah duboko, duboko, najdublje što mogu, pa galame u glas:

ONA i ON (deru se istovremeno najjače što mogu): JAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!

(par sekundi pauze, čuje se sve jači lavež uznemirenih kerova u Ulici)

ONA: Ma Ja!

ON: JA!

ONA: E pa JA!

ON: JA! JA! JA! JA!

ONA: Ja, Ja. JA!

ON: Ja.

ONA: JA!

ON: JA!

ONA: JA! Ja.

ON: JAAAA!

ONA: JAAAAAAAA!

ONA i ON (deru se istovremeno najjače što mogu): JAAAAAAAAAAAAAAAAAA!

Nastavljaju svađu tako isto, ponavlja se pola sata, a dok se ponavlja, sijalica miga sve više i više i počinje da se puši oko mjesta gdje kabal ulazi u grlo. Pozornica se puni dimom, prelazi i u publiku, puni se cijelo pozorište i vidi se sve manje, čuje se samo kako se deru, i kašlju, počinju da kašlju i glasovi im pucaju ali ONA i ON ne prestaju da se deru, nekad kad se na pozornici vidi još samo malo kroz dim, vidi se da je izbio plamen, počinje da gori, osoblje Pozorišta izvodi publiku na trg ispred ulaza dok se ONA i ON i dalje deru, publika sjeda na kineske plastične stolice sa istim brojevima sjedišta poredane na trgu ispred Pozorišta, ako su izgubili ulaznicu izbacuje ih se preko puta, i gledaju kako gori, vatra izbija kroz prozore, lome se stkla i urušavaju grede, vatra gori, puca, širi se sve jače, sve dok ne izgori, sve dok sve ne izgori, vatrogasci spašavaju samo okolne zgrade, da se vatra ne proširi dalje, a Pozorište ostavljaju da izgori do kraja, sve do zore, publika sa numerisanim gas-maskama (koje im je u međuvremenu podijelilo ljubazno osoblje Pozorišta tako da se brojevi podudaraju sa brojevima na ulaznicama/stolicama u pozorištu, kao i ispred, na trgu) – publika gleda kako ruševine dogorijevaju i puše se na proljetnoj kišici, u zoru, a dlanovi ih svrbe i niko nije siguran jel konačno kraj, ili da čekaju još da izađu glumci i režiser, da im se naklone, da čekaju ili da konačno počnu ovacije, zvižduci, Veliki aplauz.

Crtice iz Maršalove Ulice (29)

(DRAMICE IZ MARŠALOVE ULICE 3)

(nešto malo 2012)

MLIJEČNI PUTIĆ: (sjeda u visoku travu u hladu ispod velike lipe na ivici proplanka u šumarku i uzima malog Zdravka u ruku) Kako je lijep dan! Vidi koliki maslačak! Mraviću, mraviću! Ma gdje si se ti to izgubio. Gdje su ti mama i tata? Imaš li curu? Hihihi!

ŠKRGO: (otresa polenov prah i iglice jela sa fraka, skida cilindar i svilenim rupčićem sa inicijalima mame briše znoj koji mu se nakupio na čelu i ispod monokla kojeg je pustio da spadne i visi na lančiću zakačenom na crveni prslučić ipod sakoa) Gdje doveli ste me to? O, vi, ženko čovjeka grješnoga Božjega koju poznajem po imenu Katarina?

ZDRAVKO MRAVIĆ: (isprva opijen božanstvenom mekoćom površine na kojoj se našao igra se i trčkara na nadlanici i dlanu, okreće se na te riječi i gleda u pravcu Škrge, mrmlja porlurazumljivo i polu-u-sebi) “Grješnoga Božjega?”

MLIJEČNI PUTIĆ: Hihi. Blesane jedan! Hajde sjedi malo kraj mene! Hoćeš da se držimo za ruke? Hihi.

ŠKRGO: Ap-ćiha! Ne ... ne ... Ap-ćiha! ... neće pasti na pamet meni, u travulju tu da sjesti probam! Đavao me navesti, na što k tomu slično, nikada nikada neće! Ap-ćiha! Vi doveli ste mene, djevo Božjega stvora sveprisutnoga Njega, u pakao šume polenova praha, no ja na nj ... Ap-ćiha! Ja na nj alergičan ti jesam! Držanje za ruke? Gadiš mi se.

ZDRAVKO MRAVIĆ: (gleda nekoliko puta u Mliječni Putić, pa nazad u Škrgu, pokušavajući da shvati da li ga to neko samo zajebava) Š... šta je ovom, šta priča?

MLIJEČNI PUTIĆ: Hihi. Joj, pa i na polen! Izvini, ja volim livade i cvijeće, i kad je ovako lijepo vrijeme dođem na ovu livadu i stavljam cvjetiće u kosu i trčim po travi i vrtim se i valjam niz ono brdo i bude mi smiješno pa sam mislila da malo trčimo zajedno ako hoćeš i da se držimo za ruke. Hihi! (Iz trave istrčava čupavo sivo štene sa sjajnim očima i isplaženim jezikom, silovito maše repićem i prilazi Mliječnoj Putićki, skače joj prednjim šapicama na remena i blesavo liže po licu) Joj! Hihihi. Smoki! Otkud ti ovdje. Hihihi. Kako si to pobjego. (Škrgi) Ovo je cuko od jedne tete što živi tu blizu. Smoki! Kako je blentav. Hihi. Hoćeš da se igramo malo s njim?

ZDRAVKO MRAVIĆ: (penje se uz nadlakticu Mliječnoj Putićki, na sigurno od Smokijevog blesavog jezika) Hihi. Kako super cura! Kako se super igra sa Smokijem. Samo da se malo sakrijem pa da mi se srce ispuni samo gledajući ih!

ŠKRGO: (grimasom izražava gađenje i lakiranim cipelama odguruje Smokija i pokušava da mu da do znanja da mu ne pada na pamet da ga pomilki) Keru gadni! Ti od mene sada, nepametni stvore koji pojma o teoriji poezije nema, zauvijek daleko daleko bježi! Dirati te namjeru nemam, a ja i ... i ... Ap-ćiha! Ja i na tebe i dlaku poganu tvoju isuviše alergičan jesam! Katarino, vama se odista usrdno čudim, kako mu dopuštate da njuškicom vas i jezikom nečistim dodiruje sada? Gadiš mi se.

ZDRAVKO MRAVIĆ: (odmahuje glavicom u nevjerici) Ma otkud ovaj kreten uopšte s njom? Čovječe kako joj super miriše kosa... I narandžasta! Eh, da mi je bar jedan čuperak za uspomenu!

MLIJEČNI PUTIĆ: (češka Smokija koji je legao na leđa i digao sve šapice u zrak po stomaku) Hihi. Kako si ti blesav, Škrgo! I sladak! Sviđaš mi se. Hihihi. Hajde malo pomilki Smokija, da vidiš kako mu je mekan stomačić! A hoćeš da te odvedem kod jedne babe tu blizu, imaju mačići! Da vidiš kako su smiješni kad im staviš prstić u usta pa sisaju! Hihi. Ima ih pet, dva siva, jedan crno-bijeli, jedan žuti i jedan skroz crni! Joj! Vidi koliki leptir! (Smoki se odjednom prevrnu na šapice u potrča za leptirom u travu!) Joj, da se nisi umorio toliko, mogli bi još malo prošetat, da vidiš što jedan čiko ima pčele, pa kako im se bataci napune polenom, kod nekih budu žuti, kod nekih crveni, kod nekih plavi! Ja najviše volim plave! Hihi. Samo dobro pazi da ne zgnječiš neku, onda se naljute pa hoće malo da bocnu, hihi! Pa bi morali da bježimo brzo brzo i da skočimo u jedno jezerce tu iza šumarka, samo preko ograde i buć! Joooj! Da vidiš koliki žabac tu ima! I zove se Skoćko! Hihi. Zato što liči na jednog šašavog djedicu sa cvikerima odavde koji miješa č i ć a ima super veeeelike jagode i trešnje i uvijek nas pusti da beremo kolko hoćemo i uvijek nas zovne na kolaće! Kolače! Hihi. Hoćeš? Hajde molim te! Molim te! Pa da ti šapnem nešto. Hihi!

ŠKRGO: Poput toga ništa; meni; ne na pamet pada! Moje su brige vaseljenske i vanzemaljske, gubiti vrijeme na insekte i žabe, koje, k tomu, O!, Mnemozino i Vergilije jasno, o Danteu ni slova prozboriti ne mjeu! Ne, O, Ne; k tomu još, dodati mnijem, ja alergičan sam i na žabe! Šapnuti mi nećete dospjeti ovog dana ništa, stoga recite mi jasno, da vas čujem, avaj!, glasno!

ZDRAVKO MRAVIĆ: (prelazi sa lakta na koljeno Mliječni Putićkinih šarenih pantalona, misli kako nikad nije vidio ljepše pantalone, i hita ka travi) E nek me ubije, al ako sam ikad ikog ujeo u životu odoh da ujedem njega! Kakav kreten! Dođi vamo. DOĐI VAAAAMOO!

MLIJEČNI PUTIĆ: (malo se zacrveni, zagrize preslatku donju usnu i sjajnim zaljubljenim očima gleda u Škrgu) Ti se meni sviđaš, blesane! Hihi. I neću da večeras opet idemo u onaj glupi kafić gdje pušite i nešto stalno pričate nekim zeznutim riječima o toj vašoj poeziji, super je sve to, al hoću da još malo šetamo i da ležimo u travi, da preležimo cijelu noć u travi i da gledamo zvijezde i izlazak sunca i da ti šapućem šta sam sanjala i da se držimo za ruke i da se ljubimo malo! Hihi. Eto, hoću da se ljubimo! Hodi, daj mi ruku... Hihi, kako si sladak kad si tako stidan! Hihihi.

ŠKRGO: (ljutito nabija cilindar na glavu i drhtavim rukama vraća monokl na oko, lica crvenog od gnjeva) No ... Što?! Molim?! Kako ... Kako vi to meni? Ja vama sviđam se baš? No ... Ja ... kako da ... zaprepašten sam, ja sam zaprepašten odista baš! Zaboga, da se ljubimo! To ... to se ... To se ne govori! (vadi novčanik iz sakoa, otvara ga i dugo gleda u sliku glavnog urednika studentskog časopisa kojeg su pokrenuli zajedno i u kojem su već objavljivali nešto, potom uzdiše duboko, mumlja melodiju “You Don't Know What Love Is” dok sklapa suzama nakvašeni novčanik i vraća ga u džep).

ZDRAVKO MRAVIĆ: (vraća se nazad uz šarene pantalone) E stvarno jebem ti više život i kad uvijek ovakvi kreteni hodaju s najboljim curama, ne mogu više da slušam ovo. Ništa, da se bar ubijem sa stilom, otkinuću joj jednu dlaku – kako su super narandžaste! Kakav kreten! Ne mogu da vjerujem da joj se sviđa! – pa da se objesim, i nek mi zadnje što doživim bude ovaj super miris njene kose u nosnicama...

MLIJEČNI PUTIĆ: (pokupi Zdravka Mravića ponovo u dlan, i polako ga prinese najljepšem šarenom cvjetiću pored i nježno otpuhne na njega, nesvjesna da je Mravić, kada je počela da prinosi usta kako bi ga otpuhnula, pomislio da će ga poljubiti i pred samo puhanje, kad su joj usne bile najbliže njemu, doživio srčani udar i ubrzo umro na mirišljavoj latici na koju ga je spustila, od sreće!) Pa hajde, kad si takav, bezveznjakoviću. Onda idemo nazad u zagušljivi grad? Pa dovešću ja tebe opet u prirodu, da se ljubimo drugi put. Hihi!

ŠKRGO: (i dalje unezvjeren i crven od bijesa jer mu je jedna super Katarina sa narandžastom kosom rekla da mu se sviđa) Da; hajdemo; no, k kući, hajdemo; da! To svakako pametno je sad: jer, kod kuće ja pozive očekujem vaseljenski važne! To moji drugovi sa fakulteta sa one strane linije biće, čestitati mi na objavljivanju u časopisu kojega sami osnovasmo oni hoće! Ja, potom, obavezan ću biti, nazvati ih natrag, te im na objavljivanju njihovih nevjerovatnih radova u tom istom časopisu koji smo sami osnovašehu čestitati hoću! Uspjeh je naš to beskrajno nevjerovatan, složićeš se – no, što, ti me sa tim rukama kojim si dirala ono pogano pseto dotaći hoćeš? A, ne, ne! Ostavi me na miru! Ostavi me na miru! Zbogom zauvijek; zauvijek zbogom, uplakane prekrasne okice tvoje mene pokolebati neće! Gadiš mi se!

Crtice iz Maršalove Ulice (27)

(Dramice iz Maršalove Ulice 2)

Staklena stanica na pustoj ulici u zoru, PUTNIK TRAMVAJA 1 i PUTNIK TRAMVAJA 2 sa tek zapaljenim cigarama u desnim rukama i gas maskama pod lijevim miškama, a te ruke u džepu, čekaju tramvaj.

PUTNIK TRAMVAJA 2: Nešto kontam. Znaš koja mi je najbolja riječ?

PUTNIK TRAMVAJA 1: Koja?

PUTNIK TRAMVAJA 2: Patuljak.

PUTNIK TRAMVAJA 1: Dobar.

PUTNIK TRAMVAJA 2: A?

PUTNIK TRAMVAJA 1: Ja sam mislio: gimnazijalka.

PUTNIK TRAMVAJA 2: Jebiga, sentimentalno ...

PUTNIK TRAMVAJA 1: Znam znam.

PUTNIK TRAMVAJA 2: A najgora?

PUTNIK TRAMVAJA 1: Jebiga, gimnazijalac.

PUTNIK TRAMVAJA 2: Nije loše.

PUTNIK TRAMVAJA 1: Kod tebe?

PUTNIK TRAMVAJA 2: Spisateljica.

PUTNIK TRAMVAJA 1: Spisateljica ...

PUTNIK TRAMVAJA 2: Mislim, i spisatelj je bezveze, al to se svakako ne koristi nikad ... Kažeš pisac, autor, pjesnik, književnik ... I književnik je sranje, i književnica ... al eto.

PUTNIK TRAMVAJA 1: Ma ja. Evo ga.

PUTNIK TRAMVAJA 2: Jesam reko, čim zapališ.

PUTNIK TRAMVAJA 1: Al uvijek.

Bacaju po pola cigare i pripremaju gas maske.

PUTNIK TRAMVAJA 1: Haj onda.

PUTNIK TRAMVAJA 2: Čujemo se!

Stežu gas maske dok se zadnja vrata tramvaja zaustavljaju tačno ispred njih, ulaze, hvataju se za gornje šipke jedan pored drugog, i odlaze u srednje krcatom tramvaju u nepoznatom pravcu.

Crtice iz Maršalove Ulice (26)

(Dramice iz Maršalove Ulice 1)

Šetalište uz obalu rijeke na sunčan januarski dan, PJESNIK gura TATU u škripavim kolicima i šute. Iznenada:

PJESNIK: Tata!

TATA: Kaži sine, znaš da meni možeš ... khm, sve ...

PJESNIK: Tata, ja sam ... p–

TATA: Peder!

PJESNIK: Pjesnik.

TATA: Ah! Sranje. Jesi siguran?

PJESNIK: Sigurno Tata. Mislim ... jesam, jesam.

TATA: Kako znaš?

PJESNIK: Jebiga, znam ...

TATA: Razmisli sine, da možda samo ne zamišljaš da si pjesnik ... a možda je sve to što ... opjevaš, napišeš – sranje? Gdje objavljuješ, ko ti je govorio da je dobro?

PJESNIK: Ne objavljujem. Pišem sebi, jebiga, znaš ... U stvari ne pišem ni sebi ...

TATA: Eh!

PJESNIK: A nemam pojma jel dobro ... dođe mi ovako kad hodam gradom, zastanem malo da gledam patke, vidim jedna se izmakla od ostalih, stala sa svrakom, gledaju se u oči, kljun do kljuna ... i bog zna šta kontaju tako sat vremena, šta im je, šta su ... Pa rijeka, pa nebo, pa vjetar i lišće, snijeg i dimnjaci i magla i smog, jebiga, nakuplja mi se tako svega pomalo, onda mi nekad dođe da moram da sjednem da to malo izbacim iz sebe, kao neka potreba, bude ti malo manje muka poslije, ko kad povratiš, ko kad ...

TATA: Sereš!

PJESNIK: Heh, pa jest, sve je to sranje, baš, kako god pogledaš i kolko god bilo dobro ili ne ... Al znaš kad nešto moraš, jebiga, štaćeš?

TATA: A žene?

PJESNIK: A?

TATA: Budel koja o ženama, sine, o Ženi, hehe?

PJESNIK: Bude, ima onih s očima ...

TATA: S očima! Hehe!

PJESNIK: S očima, s očima, nešto kriju kad gledaju ... pa ...

TATA: Pa ... te pecne leptirić u jajima / što mora da prodre u mrak? Hehe!

PJESNIK: Hehe, dobar dobar, mora, baš. A jebiga, znaš kad se nešto mora, štaćeš?

TATA: Znam! Znači nisi peder?

PJESNIK: Ma nisam, kakvi.

TATA: Jesi siguran, kako znaš? Vi pjesnici ste obično ...

PJESNIK: Znam Tata, ne sikiraj se, diže mi se samo na odrasle žene sa sisama i kukovima, i sve ... samo starije od šesnest!

TATA: Znači voliš sise i kukove? Uvijek sam mislio da si peder ...

PJESNIK: I noge Tata, kad su dobre noge može i bez sisa, nema veze. Al samo ženske!

TATA: Hehe, sto posto?

PJESNIK: Sto posto Tata.

TATA: Onda sam ponosan, jebiga ... Volim te sine, puno!

PJESNIK: I ja tebe Tata, puno!