Showing posts with label Poljakinja. Show all posts
Showing posts with label Poljakinja. Show all posts

8.7.17

Dnevnici dosadnog Isusa Hamzića (46)

Dosadan sam. Dobio internet neki dan, stan fantastičan, šesti sprat, ogroman prozor i balkon s pogledom na Alpe u daljini i svjetla grada prema jugu, ulica i naselje isto, ljeto je i život je izi, čak i malo previše, al nema veze, naučio sam da mi ne smeta to.

Evo pada kišica, a grad ponekad smrdi na kerove tad. Imam ljubavnicu, mršava mlada Poljakinja sa divljom frizurom i opuštenim načinima, otjelovljenje Prirode i buntovnica bez razloga protiv kapitalizma i muško-svinjskog šovinizma, taman dovoljno luda, zaljubio bi se da nema momka, neki doktor sa istoka, možda ga nekad i ostavi zbog mene, a možda ga i ne ostavi, možda ostavi mene, kako god. Idem na poso, odradim svojih osam sati pošteno a ostalo sve ide samo od sebe, i imam para više nego ikad i trošim ih na gluposti i uhvatim se da mi je malo neugodno zbog toga, al samo ponekad, uglavnom uživam ko nikad i opet me boli kurac za sve.

Idem na klavir subotom ujutru u devet i četrdeset pet, učiteljica Aleksandra, lepotica iz Banjaluke, sviramo neke note i taktove i pauze i povisilice i snizilice i četvrtine i osmine, kaže da mi dobro ide i da sam relativno talentovan, nemam problem sa spojenim rukama i brzo napredujem i super je to kakva sve djeca dolaze, ma nema.

Sutra idem da se upišem u teretanu i da se bavim svako jutro prije posla pola sata-sat.

Ponekad se čak i družim, Ruskinja i Poljakinja i Italijan iz škole njemačkog, i ja, šalim se na engleskom a oni sve češće smatraju i da sam šarmantan, čak. Sviđam se ženama!

Poljakinja kaže da sam momčina i Jebač. Jebiga možda je i u pravu, otkud znam?

Počeo peti minhenski mjesec a ja još nijednom nisam otvorio nijednu bosansku vijest, ne interesuje me više ništa i da nemam porodicu i nešto malo prijatelja ne bi se vraćao nikad, i ovako bi radije platio njima da dođu ovamo da se vidimo, umjesto što ću ponekad ipak ponvo tamo otići ja.

Ne pušim od januara. Osim ponekad pomalo, kupim kutiju jednom-dvaput mjesečno i izćejfim, kao sad.

Upisao se u auto-školu. Sve na njemačkom, razumijem glavne stavke i odrađujem formalnosti, pa kad položim kupujem kola i vozam se obalama Evrope, sve od Italije do Portugala i nazad do Skandinavije, na Sjever. Jebiga ima se može se, što da ne.

Vrlo rijetko još pomislim na Keti, i nije mi nimalo žao što sam se nekad onako često sjećao nje.


Vonung, 8. juli (sve dobro, kurac dobro, odlično jarane, sila!)