Sinoć sam sanjao jedan čudan san.
Bio sam u najvećoj sobi u najboljoj kući u selu u kojem sam odrastao, i buljio u sjajan novi laptop. Igrao sam Second Life, i tamo, u virtuelnom životu sam bio programer koji po cijeli dan sjedi za kompjuterom i pravi novu super igricu: Third Life.
Odjednom je nestalo struje i ja sam izašao napolje, i umjesto poznatog soskog pejzaža ugledao samo plavičastu pustinju i ogromne pješčane dine. Bila je bistra noć i na nebu je svjetlucalo milijardu sjajnih zvijezda. Hodao sam neko vrijeme bez cilja, i sjeo da se odmorim tek kad je ljubičasto počelo da sviće.
Zora je bila prelijepa i nezaboravna, i kada je jednom počelo malo bolje da se vidi, shvatio sam da sjedim na uzdignutoj litici sa pogledom na vrelu bijelu pustinju koja se prostirala beskonačno u horizont. Nakon nekog vremena sjetio sam se da je to ista litica na kojoj sam nekada sa ocem uživao u veličanstvenom zelenilu planinskog jezera i beskrajnih polja obraslih bogatom prastarom šumom.
Uzdahnuo sam duboko, i onda umro od žeđi. Sa zadnjim izdisajem sasvim se razdanilo i nebo je bilo potpuno vedro i plavo. Kadar se zatim promijenio u ptičiju perspektivu, i počeo polako da zumira unazad, prema gore, i odnekud se začula ova pjesma:
Ispočetka malo prigušeno, kao iz udaljenosti, ali se postepeno pojačavala i kako se kadar udaljavao postala savršeno razumljiva i glasna.
Kamera je nastavljala sve brže i brže da se povlači nazad, i za neko vrijeme na rubu sve udaljenijeg kopna pojavilo se i sićušno more, a zatim i obrisi koji su podsjećali na neka poznata ostrva i kontinente. U jednom trenutku se napokon vidjela i cijela čudna crvenkasto-žućkasta loptica-planeta sa koje smo se uzdigli, a kamera je i dalje nastavljala da se udaljava i, negdje u sredini pjesme, u kadru su se pojavile i tri sićušne planetice-sateliti, svaka sa po jedva dovoljno mjesta za tri velika zelena baobaba sa strana, a na svakom drvetu po jedan majmun u smokingu sa instrumentom, osim jednog sa mikrofonom. To je bio orkestar koji je svirao i pjevao, i udaljavanje kamere je malo usporilo, bilo je jedva primjetno, sve dok nisu završili pjesmu.
Udaljavanje je onda nastavilo malo brže, u tišini, a za neko vrijeme se pojavio i tih, ali jeziv piskavi zvuk, koji je postepeno počeo da se pojačava, kao da se sad približavamo njemu. I stvarno, za neko vrijeme u kadru se pojavio i srebrni mjesec, iz kojeg je sa gornje strane uspravljen stršao ogromni crni vještački monolit, i buka je u tom trenutku postala skoro nepodnošljivo jeziva i strašna.
Nekako sam izdržao da se ne probudim ni zbog toga, ipak, i buka je potom počela da se stišava dok smo nastavili da se udaljavamo unazad, i kada smo otišli dovoljno daleko da se više ne čuje uopšte, pojavio se i poznati crveni Mars, i baš u tom trenutku kadar se istovremeno prepolovio, slika se stisnula u lijevu polovinu ekrana, i počela je ova pjesma:
A sa desne strane su, odozdo, kao na krajevima filmova, krenule neke uloge na grčkom. Nemam pojma kako sam znao da je baš grčki, jer nikada nisam znao grčki, ali sam ipak bio siguran da je grčki i čak imao osjećaj da ga znam ali da samo trenutno ne mogu ničega da se sjetim, mada me nevjerovatno interesovalo samo da vidim ko je bio režiser.
Kadar svemira lijevo je cijelo vrijeme nastavio da se povlači nazad, i to sve brže i brže, pa smo do sredine pjesme izašli iz galaksije, valjda, i mogli da je vidimo cijelu, pa i susjedne galaksije i razne fantastične oblake i nebeska tijela, i sve dalje i dalje, sve dok se pjesma i uloge desno nisu završile i slika ponovo proširila na cijeli ekran, a cijeli svemir skupio u jednu svijetlu tačku koja se na sredini ekrana smanjivala i na kraju i nestala u jednom sićušnom bljesku, a kadar se onda vratio još samo malo unazad, i vidio sam da sam sve to gledao na starom televizoru sa drvenim kućištem i krivim ekranom koji se upravo ugasio kao svemir.
Tad sam se probudio mokar od znoja i žedan.
