Showing posts with label Dostojevski. Show all posts
Showing posts with label Dostojevski. Show all posts

27.3.15

Odlomak 17

(Fjodor M. Dostojevski, Piščev dnevnik:
Jul – avgust 1877.)


[...] Hteo sam samo da kažem da neposredno osećanje prema zlostavljanjima Slovena može postojati, i to vrlo snažno, i to u svim klasama društva. Ali Levin insistira da ga ne može ni biti i da sam on ništa ne oseća. To je za mene zagonetka. Naravno, postoje prosto bezosećajni ljudi, grubijani, s nenormalnostima u razvoju. Levin, izgleda, nije takav, on je prikazan kao čovek potpuno osećajan. Ali deluje li ovde, jednostavno, rastojanje? Zaista, neke prirode nemaju tu psihološku specifičnost: “Sam, kaže, ne vidim, dešava se daleko, pa ništa i ne osećam.” Bez šale, zamislite da na planeti Mars postoje ljudi, i da se tamo vade maloj deci oči. Pa možda i ne bi nama na Zemlji bilo žao, barem ne bi bilo tako mnogo žao? Isto to, možda, može biti i na Zemlji pri veoma velikim rastojanjima: “E, reći će, na drugoj polulopti, nije kod nas!”. To jest, mada on to i ne izgovara otvoreno, ali tako oseća, tj. ništa ne oseća. U tom slučaju, ako rastojanje zaista tako utiče na humanost, javlja se samo po sebi novo pitanje: na kom rastojanju se završava čovekoljublje? A Levin zaista predstavlja veliku zagonetku u pogledu čovekoljublja. On tvrdi direktno da ne zna da li bi on ubio.

– Kad bih to video, predao bih se neposrednom svom osećanju; unapred ne mogu tvrditi šta bih uradio.

Znači, ne zna šta bi uradio. A međtim, to je čovek osećajan, i evo, kao čovek osejaćajn, on se i boji da ubije ... Turke. Zamislimo takvu scenu: stoji Levin već na svom mestu, tamo, s puškom i bajonetom, a na dva koraka od njega Ture se sprema sa sladostrašćem da izvadi iglom okice detetu koje je već u njegovim rukama. Sedmogodišnja sestrica dečakova vrišti i kao bezumna se baca da ga otme od Turčina. I evo, Levin stoji u nedoumici i koleba se:

– Ne znam šta da uradim. Ništa ne osećam. Ja sâm sam narod. Neposrednog osećanja prema ugnjetavanju Slovena nema i ne može biti.

Ne, ozbiljno, šta bi on učinio, posle svega toga što nam je napričao? Da ne bi oslobodio dete? Zar da dâ da ga Turčin namuči, da ga sad odmah ne otme iz ruku zlikovca Turčina?

– Da, da ga otmem, ali, vidiš, moždaću morati da snažno odgurnem Turčina?
– Pa gurni ga!
– Gurni ga! A šta ako on ne bude hteo da dâ dete i izvadi sablju? Pa moraću, možda, ubiti Ture?
– Pa ubij ga!
– Ne, kako mogu da ga ubijem? Ne, ne sme se ubiti Ture. Ne, bolje je već neka on izvadi okice detetu i izmuči ga, a ja odoh kod Kiti.

Evo kako bi postupio Levin, to direktno proizilazi iz njegovih ubeđenja i iz svega onoga što on govori. On otvoreno kaže da ne zna da li bi pomogao ženi ili detetu ako bi se moralo pri tom ubiti Ture. A Turaka mu je strašno žao.

– Pre dvadeset godina mi bismo ćutali, a sad se čuje glas ruskog naroda gotovog da ustane kao jedan čovek i da se žrtvuje za potlačenu braću; to je veliki korak i jamstvo snage.
– Ali ne samo žrtvovati se, nego ubijati Turke – bojažljivo reče Levin. – Narod žrtvuje, i gotov je da se žrtvuje za svoju dušu, ali ne za ubistvo...
To jest, drugim rečima: “Ako uzme devojčica novac, prilog za našu dušu, a već bratu neka izvade okice. Ne sme se Turčin ubijati...”

A onda kasnije već govori sam autor za Levina:
... Nije se mogao složiti s tim da desetak ljudi, među kojima i njegov brat, imaju pravo da na osnovu onoga što su im pričali nekoliko stotina ćeretala – dobrovoljaca koji su došli u prestonicu, imaju pravo da govore da oni i novine izražavaju volju i misao naroda, i to misao koja se izražava u osveti i ubistvu.
To nije tačno: osvete nema nikakve. Mi i sada vodimo rat s tim krvopijama i mi čujemo samo o najhumanijim činjenicama od strane Rusa. Smelo se može reći da bi mali broj evropskih armija postupio s takvim neprijateljem tako kao što sada postupa naša armija. Tek nedavno u dva-tri naša lista bila je izražena misao da ne bi možda korisnije bilo i upravo da bi se smanjila njihova zverstva, uvesti represalije prema Turcima koji su ozloglašeni – uhvaćeni u zverstvu i mučenju? Oni ubijaju zarobljenike i ranjenike posle nečuvene torture kao što je odsecanje noseva i drugih delova tela. Kod njih su se pokazali stručnjaci za istrebljivanje odojčadi, majstori koji, uhvativši dete za obe nogice, rasecaju ga odjednom na dva dela, na zabavu i smeh svojih drugova razbojnika. Ta nacija koja se ozloglasila po laganju i podlosti, poriče zverstva koja je izvršila. Sultanovi ministri uveravaju da ne može biti ubijanja zarobljenika, jer “koran to zabranjuje”. Još nedavno, čovekoljubivi imperator nemački s negodovanjem je odbacio zvaničnu i lažnu generalnu žalbu Turaka na navodnu rusku surovost i objavio je da im ne veruje. S tom podlom nacijom ne može se, izgleda, postupati ljudski, ali mi postupamo ljudski. Osmeliću se da izrazim čak svoje lično mišljenje, da bi možda bolje bilo ne pribegavati represalijama protiv Turaka koji su uhvaćeni kako ubijaju zarobljenike i ranjenike. Teško da bi to smanjilo njihovu surovost. Oni i sada, kažu, kad ih naši zarobljavaju, gledaju preplašeno i nepoverljivo, čvrsto ubeđeni da će im ovog trenutka odseći glave. Bolje da se velikodušno i čovekoljubivo vođenje rata od strane Rusa ne pokvari represalijama. Ali ne sme se dopustiti da se deci vade oči, a da bi se zauvek presekli zločini, treba osloboditi ugnjetene odlučno a tiranima oteti oružje jednom zauvek. Ne bojte se, kad im se oduzme oružje oni će praviti i prodavati široke orijentalne ogrtače i sapun, kao naši kazanski Tartari, o čemu sam ja već govorio, ali da bi se iz njihovih ruku otelo oružje treba ga oteti u borbi. Ali borba nije osveta, Levin može biti miran za Turčina.

Levin bi mogao i prošle godine biti, što se Turaka tiče, miran. Zar on ne zna Ruse, ruskog vojnika? Evo pišu da vojnik, mada i kolje ono čudovište Turčina u borbi, ali da su videli kako sa zarobljenim Turetom on već više puta deli svoju vojničku porciju, hrani ga, sažaljeva ga. I verujte da je taj vojnik znao sve za Ture, znao je, kad bi on sam njemu dopao u zarobljeništvo, taj isti zarobljeni Turčin bi mu odsekao glavu i zajedno s drugim glavama složio bi od njih polumesec, a u sredini polumeseca složio bi sramotnu zvezdu od drugih delova tela. Sve to zna vojničić i ipak hrani Ture, izmučeno u bici i zarobljeno: “I on je čovek, mada i nije hrišćanin.” Dopisnik engleskog lista, videći slične slučajeve, ovako kaže: “To je armija džentlmenâ.” I Levin bi bolje od mnogih drugih mogao znati da je to stvarno armija džentlmenâ. Kad su Bugari u nekim gradovima pitali Njegovo Visočanstvo, glavnog komandanta kako da oni postupaju s imovinom Turaka koji su pobegli, onda im je on odgovarao: “Imovinu treba skupiti i sačuvati do njihovog povratka, požeti njihove njive i žito sačuvati, uzevši trećinu kao nagradu za rad.” To su takođe reči jednog džentlmena i, ponavljam, Levin bi mogao biti miran za Turke: gde je tu osveta, gde represalije? Osim toga, Levin koji tako savršeno poznaje rusko društvo, mogao bi takođe shvatiti da će Turke spasiti još naše lažno evropejstvo i besmislene, nameštene i pravolinijske sentimentalnosti tako česte u našem obrazovanom društvu. Je li čuo kad Levin za naše dame koje zarobljenim Turcima koji se deportuju vagonima bacaju cveće, iznose im skupi duvan i bombone? Pisalo je da se jedan Turčin, kad je voz opet počeo da se kreće, glasno iskašljao i pljunuo u samu grupu humanih ruskih dama koje su mahale maramicama  za vozom koji je odlazio. Naravno, teško se potpuno složiti s mišljenjem tog bezosećajnog Turčina, i Levin može zaključiti da su tu dame naše koje su ukazivale naklonost Turcima – ispoljile samo istorijsko sentimentalisanje i lažno liberalno evropejstvo: “Evo, tobože, kako smo mi humani i kako smo mi evropski razvijeni, i kako mi to znamo da ispoljimo!” Ali, ipak, što se samog Levina tiče: zar ono isto pravolinijsko postupanje, isto ono sentimentalno evropejisanje, zar on on sam ne propoveda i ne iskazuje? Ginu Turci u ratu, u časnoj borbi, ali im se ne svete, nego jedino zato što se drukčije nikako ne može oteti iz njihovih ruku njihovo sramotno oružje. Tako je bilo i prošle godine. A ako im se ne otme oružje i ako – da ih ne bismo ubijali – napustimo borbu, oni će opet početi da odsecaju grudi ženama i vade deci oči. Pa kako da postupimo? Bolje da damo da probijaju oči samo da se ne bi moralo nekako ubiti Ture? Ali to je izopačavanje pojmova, to je najtuplje i najgrublje sentimentalisanje, to je najpomahnitalije postupanje pravolinijski; to isto je potpuno izopačavanje prirode. Uz to, pak, prinuđen da ubija Ture, sam vojnik žrtvuje svoj život, i još trpi mučenja i zlostavljanja. Da li se radi osvete, da li se samo radi ubijanja digao ruski narod? I kad je bilo to da se pomoć onima koje ubijaju, onima što ih istrebljuju na čitave oblasti, ženama koje siluju i deci, i za koje već u čitavom svetu nema uopšte niko da ih uzme u odbranu – smatra za stvar grubu, smešnu, skoro nemoralnu, za žeđ za osvetom i krvoprolićem! I kakva je to bezosećajnost uporedo sa sentimentalnošću! Levin sam ima dete, dečaka, voli ga, kad u kadi kupaju to dete, to je pravi događaj u kući; pa kako mu srce ne iskrvari dok sluša i čita o ubijanju čitavih masa, o deci sa razmrskanim glavama koja puze pored svojih silovanih majki, ubijenih, sa izrezanim grudima. Tako je bilo u jednoj bugarskoj crkvi gde je nađeno dvesta takvih leševa, posle pljačkanja grada. Levin sve to čita i stoji zamišljen:

– Kiti je vesela i s apetitom je danas jela; dečak je okupan u kadi i on je počeo da me prepoznaje; šta se mene tiče šta se dešava tamo na drugoj strani Zemljine kugle; neposrednog osećanja za ugnjetavanje Slovena nema i ne može biti – zato što ja ništa ne osećam.

Je li tako Levin završio svoju epopeju? Da li njega želi autor da nam predstavi kao primer pravedna i poštena čoveka? Takvi ljudi, kao autor Ane Karenjine, jesu učitelji društva, jesu naši učitelji, a mi smo samo učenici njihovi. Pa čemu nas oni uče?




23.3.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (22)

Nedjelja ništa u Rezidenciji, ponedjeljak ništa u Radnji, druga smjena, osim narudžbe, prva narudžba za neki hotelčić, solidna zaradica i potencijalna “saradnja”, bar nešto, ako ništa.

Završio Under the Volcano, nešto ponajbolje u zadnjih par godina, uz po par stvari od Bolanja i Mekartija – sve u/o Meksiku, iz nekog razloga, zanimljivo, interesantna zemlja, a ja sam mislio da je samo pustinja i kaktusi i tekila ... Sad mi se čita Pinčon, a nemam para da naručim, neću to na tabletu, čitaću kad zaradim za knjige, elektronski može Virdžinija Vulf. Završavam i Dnevnik od Dostojevskog, najzanimljivije pred kraj drugog dijela kad piše opširno o Ani Karenjini i Tolstoju, mada opet sve u vezi sa “svečovečanskom svetom Rusijom” i “istočnim pitanjem”, o kojem je zapeo od početka do kraja oba dijela, jebalo ga istočno pitanje, bolje da je pisao gdje je šetao i šta je vidio i čuo i šta je jeo. Opet mi se čita i Čehov, a i Karver, piše mi se nešto kraće za neki konkurs sa malo ozbiljnijom nagradom, mislim da je rok do sredine aprila, pa da zaronim malo opet u takve stvari pa da probam i to.

Nova Radnja, naša, nova ulica, odma iza ćoška deset metara od Tetkine, druga kafana preko puta, popularna, drugi konobari, drugi dostavljači-lešinari vise ispred vrata po najvećim hladnoćama, čekaju narudžbe, puše, psuju, komentarišu rezultate, kritikuju trenere, fudbalere, taktike, šefove, mušterije, auta, inžinjere, proizvođače, mehaničare, izloge, žene, muškarce, sve. Stari Komšija-hadži-melek iz radnjice pored se glasno svađa sa ženom na telefonu, jebe joj sve po spisku i citira hadise u istom dahu, odvrće korida-narodnjake i pjeva da mu se pije, živi u toj radnjici dva sa dva od te svađe sa ženom, valjda, i poselami nas svaki put kad prođe. Anđela ne prolazi novom uličicom, nema više mahanja, ne sjećam se kad je bilo zadnji put.

Opet se malo svađao sa M., oko Radnje i obaveza oko Radnje, zbog gluposti, jebale me obaveze i dug i kao neka “odgovornost”. Poslije mi piše poruku da me voli, da se ne svađamo, evo nas sad pravimo se ko da se ništa nije desilo, to je najvažnije za svaki odnos, danas se svađaš, večeras šutiš, ujutru piješ kafu i pričaš o vremenu, tračaš komšije i rodbinu, jebo svađanje i tenzije, pa opet svako malo, zdravo.

Čuo se sa Selom, pitaju što me nema, doću kad zaradim pare. Kaže nabavili neko štene da im čuva ovce, mala siva, sluša i pazi na stado, super je, samo se malo boji koze. Sad mi se ide da se igram sa štenetom i jarićima (istovremeno!), proljeće, šuma, sunce, pupoljci, cvjetići, travkice, pčelice, kajmak i sir....

Samo da zaradim malo para, jebem ti pare i obaveze, i “odgovornost”.

25.11.14

Odomak 14

(Fjodor M. Dostojevski, Piščev dnevnik)


Umetnost je za čoveka ista onakva potreba kao jelo i piće. Potreba za lepotom i stvaralaštvom koje je ovaploćuje neodvojiva je od čoveka i bez nje čovek, možda, ne bi poželeo da živi na svetu. Čovek žudi za njom, nalazi i prima lepotu bez ikakvih uslova, prosto tako, samo zato što je to lepota, i priklanja joj se sa dubokim poštovanjem, ne pitajući čemu ona koristi i šta se za nju može kupiti. I možda se u tome baš i sastoji najveća tajna umetničkog stvaralaštva što lik lepote koji je ono stvorilo postaje odmah idol, bez ikakvih uslova. A zbog čega postaje idol? Zato što se potreba za lepotom razvija najviše kad je čovek u neskladu sa stvarnošću, u neslozi, u borbi, tj. kad najviše živi, zato što čovek najviše živi upravo u vreme kad nešto traži i za nečim teži; tad se u njemu i ispoljava najprirodnija želja za svim harmoničnim, za spokojstvom, a u lepoti je i harmonija i spokojstsvo. A kad nađe ono za čim teži, život se za njega privremeno usporava, a videli smo čak primere da je čovek, postigavši ideal svojih želja, ne znajući više za čim da žudi, do guše zadovoljan, padao u potištenost, tražio drugi ideal u svom životu, i zbog pojačane prezasićenosti ne samo da nije cenio ono čim se naslađivao nego se čak svesno klonio pravog puta, nadražujući u sebi nepoznate ukuse, nezdrave, oštre, neharmonične, ponekad čudovišne, gubeći takt i estetsko osećanje zdrave lepote i tražeći umesto nje izuzetke. I zato je lepota svojstvena svemu što je zdravo, tj. onom što najviše živi i neophodna je potreba ljudskog organizma. Ona je harmonija; u njoj je zalog smirenja; ona ovaploćuje čoveku i čovečanstvu njegove ideale.

24.11.14

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (11)

Potrudi se da pišeš svaki dan ... baš. Danas je ponedjeljak, od prošlog sam opet u radnji, mijenjam se sa M., po smjenica od pet sati, nekad prva, nekad druga, kako ona poželi svaki dan, da se nakapa za stanarinu i račune, bar nešto. Ništa od programiranja, izgleda da nema šanse, izgleda da definitivno nema šanse. U međuvremenu imam par ideja za sitcome, čujem da ima mjesta online na kojima plaćaju po pedeset hiljada dolara za dobre ideje/pilot epizode, pa već pišem jednu, to je pičkin dim, pisaću im po jednu svakih deset dana dok ne otkupe nešto ili me ne banuju, svejedno. Za istraživanje gledam Luija i Lerija, solidne serije, nema šta, Leri je smješniji, Lui je blesaviji, i tužniji, ako si imalo kolega-klovn ono je tragedija i nije uopšte smiješno, osim ponekad, malo. U svakom slučaju ništa nedostižno, mogu ja to, mogu ja to, imam već solidnu ideju, razrađene likove i “zaplete” za pilot epizodu, samo još da napišem scene i dijaloge, pa šaljem. Pedeset hiljada dolara, to bi me zakrpilo za par godina u Rezidenciji, da samo hodam po parkovima i kafanama i sanjam o remek-djelima i Keti, taman.

Sinoć smo išli kod Kraljice, da im pravim palačinke. Prije toga u Rezidenciji opet stvorio ubitačan grah, i svi su bili prezadovoljni i grahom i palačinkama, postajem pravi genije i za improvizaciju u kuhinji, nema šta.

U radnji ništa novo, osim što mi je Anđela kroz izlog mahnula u radnju kad je prolazila, prekjuče, prvi put. Obično mi samo klimne ili kaže ćao ako se zadesim na vratima ili pred radnjom baš kad prolazi, kad mora, a nekad ni u tim situacijama, samo se pravi da me ne vidi, da me nema. Mislim da mi se i A. definitivno zvanično “nabacuje”, mada ne znam što joj to treba, nekad mi se malo i sviđala, možda, dok se nismo upoznali dovoljno da nam valjda bude savršeno jasno da nema šanse da ikad budemo ni seksualno ni filozofski ni ideološki ni umjetnički ni porodično kompatibilni, nikako, nikad. Haman-aseksualna patrijarhalna istinska muslimanka i feministkinja (?!), i perverzni neshvaćeni genije, prava muška šovinistička svinja i najveći nevjernik u ništa, biće da joj je samo morbidno dosadno sa sedmogodišnjim zaručnikom-idiotom. I to mi nije jasno, ti vječiti depresivni zaručnici-idioti i očajno zaljubljivanje u svakog ko im je potpuna suprotnost – ah, žene.

Ranije te sedmice, ponedjeljak ili utorak, čini mi se, Kraljica prenoćila u Rezidenciji, kod nas, i svi smo bili raspoloženi za razgovor, Studio ima taj efekat, uvijek. S teme na temu, dođemo do moje genijalnosti, saznam da ih svakim danom sve više nervira kad se oslovljavam tako, pa i ako to radim samo u šali, ironično na svoj račun, one mi ne vjeruju da je to stvarno tako. Treba da “ostvarim” nešto, da napravim neki “rezultat”, neko “djelo”, kaže Kraljica, a dok ne napravim – da ne serem i ne pljujem po svemu i svakom ko nešto radi, ko sam ja da kritikujem sve kad nemam pojma o ničemu, što prvo ne završim neki fakultet, bilo koji ... Onda sam im ja malo objašnjavao kako ja vidim sve to, svoje pisanje, motiv, namjere, ideje, potrebu, svrhu, šta je svrha ičega, šta je smisao svega toga, došli smo do umjetnosti, djela, razloga, motiva, zašto se iko uopšte bavi ičim “kreativnim”, šta hoće, zašto se ja bavim pisanjem, šta hoću s stim, i ima li iko ikakve “koristi” od toga, imam li ja, one misle da nema, od umjetnosti uopšte, one su se na kraju složile da umjetnost uopšte “ne doprinosi” ničemu i da je korisno samo praktično, samo nauka, a ja sam opet shvatio samo da neke stvari ili kontaš ili ne kontaš i da nema tog argumenta i objašnjenja zbog kojeg bi neko u nekom trenutku počeo da te doživljava drugačije, nažalost, mada mi nije žao vremena, uživao sam tih par sati, imao sam potrebu da bar malo uvjerim Kraljicu da znam šta radim i da mi vjeruje još malo, biće i neko djelo uskoro, sigurno, mada sam siguran da nema šanse da bi njoj moglo imalo da se svidi, nema veze, možda joj se svidi ako neko sa kravatom nekad na televiziji izvali da je dobro, možda bude ponosna, samo da se ne brine da sam lud, bar to. Ili kad prodam seriju za pedeset hiljada dolara, možda me onda shvati malo ozbiljnije, kad-tad. Na kraju sam ih uspavao polusatnom životnom pričom, neke situacije uopšte nisu znale, neke su ih čak i impresionirale, malo. A mene je to podsjećanje na svoj život tako ukratko uzbudilo toliko da nisam mogao da zaspim do zore, strašno sigurne ideje, sigurno strašno dobre, između ostalog da konačno sigurno imam strašne sestre, dvije male sestrice koje nemaju pojma o ničemu, koje ne razumijem, koje me ne razumiju, koje sigurno volim, koje me sigurno vole.

Tih dana svratio i do biblioteke, nakon pauze od par mjeseci, kad sam se tjerao da ne čitam ništa osim robotske literature u sklopu projekta vraćanja u robote, od čega sam sad opet definitivno odustao, do daljnjeg, jebo to. Tražio Piščev dnevnik od Dostojevskog, centralno odjeljenje u Mis Irbinoj, kaže nema, ima na Otoci, neka ljubazna debela cura radi, potrudila se da mi zaokruži i adresu i broj telefona i da mi objasni kako da nađem to odjeljenje tamo. Umjesto toga dignem Crnjanskog, Roman o Londonu, za početak mi se čini da nije loše, samo je malo iscjepkano zarezima, skoro svaka riječ, treba malo vremena da se navikneš da ih ignorišeš, onda ide malo bolje. Poslije mi je Genije donio i Dostojevskog, kad sam mu se žalio da ipak nema u biblioteci, pa sam počeo i to. Uglavnom samo počinjem ovih dana, počeo sam još i nešto od Sartra i Remarka, i ranije Faulknera i De Sada ... pa možda završim, nekad. Dostojevski mi je najzanimljiviji ipak, pa Crnjanski, njega treba da završim do petka, da vratim na vrijeme, da ne platim kaznu, sad nemam para za to.

Sve je hladnije i hladnije napolju, pa i u Rezidenciji, imali smo i taj peh da nam baš ove zime renoviraju kafanu ispod, pa nema besplatnog grijanja kroz drvene podove bez betona. U parku je sve manje prolaznika, klupe su prazne, i bolnica se skoro uopšte ne vidi kroz smog.  Razmišljam da bacim cigare, nemam ništa od njih, samo se trujem i trošim pare, jedina satisfakcija je kad sam depresivan pa mi dobro dođe malo samouništenja, kao da kažnjavam svemir što me tretira ko govno. Jebiga, sad kao da mi se javlja neka nova nada, ne umire mi se još, mada ipak zapalim ponekad s M., uz kafu, ali manje, sve manje, a maloprije sam nam pravio čaj.

Rezidencija, 24. novembar

9.5.13

Crtice iz Maršalove Ulice (13)

Nekad je K. imao samo dvadeset sedam godina i svoju prodavnicu u najboljem prostoru u ulici, pa uopšte nije morao da se dokazuje Aninim roditeljima kad ih je upoznavao onih dana kad se spremao da je ženi, nepismeni idioti, ćelavi domar i krezava frizerka, dva smrdljiva burenceta sujevjerja od po metar i po i nikom nije bilo jasno otkud Ani onolika visina i duge noge i tanki prsti i holivudski osmijeh i sve, a nije ni usvojena ni zamijenjena ni tuđa sto posto, liči i na majku i oca, samo se izgleda nekako poništili i njeni i njegovi najgori geni, nije bilo nikakve potrebe da im se dokazuje i da se trudi da ih impresionira takve, oni su bili ti koji su se znojili i trudili da impresioniraju njega, mada je čak i njima cijelo vrijeme bilo jasno da se uzalud trude i da su mu dosadni i da nema šanse da ga impresioniraju na bilo koji način i da ih sluša i osmjehuje se i gleda samo zato što mora, zbog Ane, u stvari ne gleda on njih uopšte, cijelo vrijeme gleda kroz njih i više se smješka sam sebi nego njima, već tad se vidjelo da nešto ozbiljno nije u redu sa njim, svako malo se zamisli nešto i smješka se sam sebi, i onda ga preko zime nekako u isto vrijeme ostavi Ana zbog L. (koji je imao samo četrdeset devet godina i zgradu u najboljoj ulici u suprotnom kraju grada skroz daleko od naše) i propadne mu prodavnica i odustane od čovječanstva i povuče se u vikendicu na selu i počne da čita Dostojevskog i Kafku, i nije ga bilo jedno vrijeme, pričalo se da je zarasto u kosu i bradu i da se ne kupa i da smrdi i da je skroz puko i da je govorio poštaru da je pjesnik, ali da “kategorično odbija” i da objavi bilo šta, a kamoli da nekim seljacima recituje nešto, nije to za seljake, šta seljak zna šta je prava poezija, sve dok se zimus nije pojavio opet, taman kad su ga skoro svi zaboravili i nastavili dalje, pojavio se sa čak trideset osam godina i stomačinom i obrijan, mada se vidjelo i iz daleka da je loše obrijan, ali eto, obrijan, i prilično ćelav, malo su ga svi zezali za ono sa čitanjem i pjesmicama, morali su jer to se ne zaboravlja, i kad su vidjeli da se crveni i da ga je stvarno stid i da se stvarno trudi da opet postane normalan i da ga prihvate, svi se sažale, skoro svi, i prihvate ga i čak ga Dž. zaposli u istom prostoru u ulici gdje mu je bila prodavnica ono nekad davno, a sad ta Dž.-ova kafana, i sad se K. evo opet sprema da se ženi, ovaj put to će biti Azra, i ovaj put se on znoji i trudi i dokazuje i pokušava da impresionira Azrine roditelje, nastavnika biologije i medicinsku sestru, ništa manje nepismeni idioti od Aninih roditelja, ali mora, zbog Azre, a oni njega ne podnose i uzdišu i plaču pred spavanje skoro svaku noć, mole se Bogu i klanjaju da Azra nađe nekog mlađeg i boljeg, ali uzalud, Azra se stvarno zaljubila u K. i uopšte nema potrebe da se iko ikome dokazuje ili klanja, jer je ona tako odlučila i ima da se uda, uostalom ni ona više nije tako mlada i dosta joj je čekanja i plakanja i depresije jer je iskompleksirana i predebela i ružna i ima ogromnu dlakavu bradavicu na desnom obrazu koja iz dana u dan postaje sve veća i veća i čupavija i čupšavija, i K. je dobar, K. je najbolji i ima da se uda!