Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (20)

Prošli vikend imali goste, braća, moj stariji i M.-in mlađi, najavili se isti dan, slučajno. Moj stariji, M.M., na dva dana, da mu objasnimo ideju za radnju i da se dogovorimo da nam bude žirant, i njen mlađi, Dž., na desetak dana, dosadno mu na raspustu kod kuće.

U subotu se probudimo oko devet, da ih dočekamo, prvi put zajedno u Rezidenciji cijeli dan, Tetka pristala da nas zamijeni u Radnji taj dan. Prvo se pojavi Dž., oko deset, uzbuđen, donio i nešto para, poslao im Kockar da imaju dok je tu. Nešto kasnije i M.M., parkira duboko na minus-trećem spratu podzemne garaže u obližnjem velikom tržnom centru, odem da ga sačekam, pa zajedno nađemo šalter da plati dnevnu kartu, dvanest maraka, da se ne brine za auto dok je tu. Momku na šalteru pao sistem, sačekajte malo da se digne, dok smo čekali ispitamo se, šta ima, nema ništa, naiđe još jedan mlađi par sa svojim problemom – automat na izlazu im govori da nije registrovao da im je auto uopšte u garaži, pa im ne diže rampu da izađu, da odu.

Onda do Rezidencije, na kafu, objasnimo mu šta smo planirali, kad, koliko, ubijedi nas da smanjimo malo, al ipak pristane, dogovorimo se, ostane na meni da pokrenem sve što treba. Ostatak dana malo u šetnju, malo na ćevape u neko bezveze mjesto na kraju čaršije jer su sve famoznije ćevabžinice bile pune, pa na kolače za sto pored hipsterskog mladog bračnog para sa jednom staricom, za koju smo onda iz svađe saznali da je njena mama a njega nervira puno puno, odjednom popizdi, idemo odavde, hajmo hajmo hajmo, ode, one slegnu ramenima jedna drugoj, nabacaju brzo kapute i šalove i kape i odjure za njim, da ga ne izgube, da ga stignu, pa u šoping opet u veliki tržni centar, meni se nije išlo ali je M. navaljivala da vodi brata da mu kupi nešto, i M.M. kaže šta fali da razgledamo malo. Provrtimo se tu malo, meni je ono preveliko, depresivno, hiljadu istih radnji sa po deset hiljada džempera, pa ti vidi, nađi jedan, odaberi. Bar je toplo, provozamo se stepenicama gore-dole, ispričamo se, komentarišemo prazne radnje, uglavnom su prazne, samo po pet-šest uniformisanih našminkanih radnica sa akreditacijama oko kase, i cijene od petnest do šesto maraka za džemper. Pa kod Tetke na kafu, opet mi se nije išlo ali sam pristao zbog drugih. Kod Tetke ništa novo, porodica, zezanje, smijeh, ako ne znaš koliko su svi u stvari depresivni i nervozni zbog sezone besparice možda ti ni tu ništa nije depresivno ni lažno, meni je bilo, nisam bio raspoložen, ostali smo sat-dva, pa niz ledenu padinu nazad do čaršije, i u hladnu Rezidenciju na spavanje, M.M. i ja, M. i Dž. su ostali kod Tetke.

U nedjelju na doručak na belgijske vafle u omiljenom pristojnom lokalu sa M.M., opušteni razgovor o svemu, pa po auto na minus-treći u podzemnu garažu, pokupimo Kraljicu kod Principovog, pa kod Princeze, da vidimo Bebu, M.M. prvi put. Beba i dalje super, simpatične grimasice i konačno malo jača, usudili smo se da je uzmemo malo da nas slikaju, prvo M.M. pa Ja, topla mala gomilica energije, nije se rasplakala ni kod njega ni mene, duuša. M.M. ode kući, Ja s Kraljicom na autobus, kod M. u Radnju, pa opet kod Kraljice na konak, još nam se opet pridruži A., ispegla nas, mene najviše, jer mi se i dalje kao nabacuje nešto, a ja je izgleda samo još više raspaljujem najiskrenijim znacima i grimasama i gestikulacijama i riječima da me ne interesuje, da me boli kurac.

Tokom sedmice odradim par smjenica u Radnji, da se M. druži s bratom, provozam se malo i tramvajem do Džemala Bijedića da nađem organizaciju za kredit, upadnem u gužvu i podsjetim se da bi radije spavao na klupama po parkovima nego da moram da se gužvam tako svaki dan i nemam vremena da sačekam malo prazniji tramvaj ili platim taksi ako mi se baš žuri. Ili preselim u dio grada u kojem “radim”? Dok sam tražio zabačeno sjedište organizacije lutam Bijedićevom prvi put, sviđa mi se ulica, uspavani stambeni socijalistički blokovi sa usporenim cvjećarama, marketima, lokalnim kafanicmaa i toplanom i zatvorenim školama za raspust, nešto slično kao moja ulica iz djetinjstva u Nišu. Onda se opet sjetim da je raspust, a nigdje djeteta, možda su po kupatilima, prave idealna osvjetljenja za savršene selfije za instagram i jedno drugom pišu komentare na profilnim na fejsbuku da su prelijepi i da se voje puno puno. Stignem do raskrsnice, ne skontam da se ulica nastavlja i dalje, onaj zavlačak iza pijace mi nije djelovao obećavajuće, uopšte. Nazovem tetu iz organizacije da mi objasni kuda odatle, ona me sasiječe, da mi broj neke druge tete, kaže samo je nazovi da se dogovorite, doće ona kod vas. Zovem je, ne javlja se, odustanem, zvaću je sutra, svakako mi se ne žuri dok ne nađemo prostor. U narednih par dana je dobijem, ispadne da ipak trebam do tog misterioznog sjedišta, pa mi malo objasni kako da nađem, pa opet krcati tramvaji, nađem, momak mi objasni šta, kako, ostane na tome da nam prvo treba ugovor o zakupu za prostor.

Do kraja sedmice nekako skupimo za struju za novembar, zadnji dan, jedva. Pa nam se odjednom skupi još tridesetak maraka u subotu, odlučimo da popijemo nešto, samo šta, razgledamo police, pije nam se nešto novo, M. odabere neku medovaču, osamnest maraka, popijemo malo više od pola, ona se skroz napije i rasplače i naljuti i uzme laptop i piše uvredljive poruke neprežaljenom bivšem momku, a ja onako, malo, bolje da smo uzeli vino, više mi odgovara nego ovo.

Jutros opet jauče, umire, sve je boli, neće više nikad pit, jedva se odvuče u Radnju, na poso. Ja odlučim da se samo izležavam i čitam cijeli dan, to nisam dugo, završavam Knausgarda, i kad mi je nekad popodne javila da će sa Dž. opet na konak kod Tetke, uzmem ono malo rakije što je ostalo da pijuckam i pustim Kind of Blue, i prvo mi se pisalo malo više i bolje, pa kad sam počeo jedva se natjeram da završim i ovako, bezveze, i odoh opet da se pokrijem da čitam, da ga završim, pa da počnem nešto drugo, ni to nisam dugo, a počinje mi se, nešto dobro, nešto debelo, od osamsto stranica i da samo ležim i čitam deset dana, nešto novo.

Rezidencija, 18. januar

Crtice iz Maršalove Ulice (30)

Leži i razmišlja, neko tamo živi, a neko tu leži, razmišlja, gleda u plafon, noć je, dobra noć, odlična, rano proljeće, toplo je, vjetrić blago pomjera grane lijevo-desno, gore-dole, polako, već je malo olistalo, rano proljeće i topla noć sa blagim vjetrom, savršeno, savršeno, za nekog, neko je sad tamo negdje, napolju, na jezeru, kraj rijeke, i mjesečina svjetluca na vodi, u oku, vjetar na koži, kroz kosu, oko uha, i šapat, šapat u uhu i osjećaj, neko osjeća, neko je siguran, ne boji se, živi, neko tamo živi, a neko tu leži, on leži, sjene grana na tamnom plafonu, vjetar ih pomjera blago, lijevo-desno, gore-dole, u krug, on gleda plafon, on sluša, čuje se hrkanje, otac, ili mama, ili oboje, čuje se glasno hrkanje, spavaju, dišu, dobro su, zdravi su, živi su, tu su, još su tu, još su živi, žive u sobi pored njega, žive zajedno, zajedno, svi zajedno, još žive zajedno, i on je još živ, srce još pumpa krv u mozak, još je živ, sa roditeljima, ali ne, još ne, on ne živi, on je živ, on ne živi, on je živ, čuje ritmično hrkanje i sluša, depresivno pravilni intervali, zdravi intervali, navikao se, ne čuje, čuje, ne čuje, gleda, plafon, grane, mjesečina, vjetar, neko tamo živi, on leži, vidi seharu na polici iznad glave, ogromna stara sehara puna smeća, generacije i generacije smeća u sehari iznad glave, ubilo bi ga ako mu padne na glavu, smrskalo bi mu glavu, a mogla bi da padne, polica popusti i sehara mu smrska glavu, to bi možda bilo najbolje, da se desi, da se konačno desi, ali ne dešava se, živ je, još je živ, i dalje, iz nekog razloga i dalje neće da umre, skloniće seharu, sutra, kad se naspava, kad ustane, skloniće seharu na sigurno, pored kreveta, iza vrata, bilo gdje, na siguro, samo ne iznad glave, hiljadu puta je planirao da je skloni kad se naspava, sutra, sutra, sutra je taj dan, nema više odgađanja, samo ako opet ne odluči da je ostavi, da rizikuje, možda bi bilo najbolje da se tako desi, možda bi bilo najbolje da namjerno olabavi policu pred spavanje, umjesto da je sklanja, možda bi to bilo najbolje, neko tamo živi, a nekog uspavljuje hrkanje roditelja i pogled na prijeteću seharu, zaspao je i spavao je i probudio se slijep, neko se negdje probudio slijep, sa nepodnošljivim bolom u glavi i zvonjavom u lijevom uhu, uhvatio bi se za glavu ali ruke su zavezane za krevet, zujanje, zvonjava, mrak, bolno guranje slamke i topla kaša kroz grlo, bol, bol, bol, vrijeme prolazi, prolazi vrijeme, bol pulsira pravilno kao sat, sporije i sporije i sporije, prazne se baterije, utišava se zvonjava, čuje se lupanje vratima i koraci, šapat, jecaji, plač, i hrkanje, opet hrkanje, haha, prolazi bol, ostaje mrak, samo mrak, i slamka kroz grlo, i noćne more, noćne more, hoće da se probudi, hoće da vrisne, ali usta su kao zašivena i nema više vilice i jedva diše kroz malu rupu, osjeća malu rupu kroz koju diše i čeka da se probudi, ali se ne budi, neko ga hvata za ruku i čuje se mamin glas, bila je nesreća, bio je zemljotres, mali, nikakav, dovoljno samo da obori seharu, konačno je pala, ne može da povjeruje da je konačno pala, smrskala mu je glavu ali je ostao živ, i dalje je živ i ne vidi i ne može da hoda i bili su sigurni da ne čuje, ali izgleda da čuje, na lijevo uho, vidjeli su da reaguje i da čuje, čuje na lijevo uho, hvala Bogu, kaže mama, čuje na lijevo uho, a ruke, a ruke zavezane da ne dira lice, da se ne šokira kad opipa glavu, više nema lice, ima samo glavu sa jednom rupicom za hranu i vodu i još jednom malom za disanje, i nepokretne noge, i kolica, i šetnja, duboko disanje komšije i rođaka niz stepenice do ulaza, i neka krpa, peškir, marama preko glave, da se nedužni prolaznici ne uznemire ako bi ga ugledali, pretpostavlja, i kolicima kroz saobraćaj i park, treba vremena da se navikne na novi zvuk, teško je reći da li se tramvaj približava ili udaljava sa jednim uhom, ali nije nemoguće, ima načina, ima trikova, samo treba vremena i dobar plan, dobar plan, misli da ima odličan plan, navikao se na povremeno zujanje i bol, još nije prestalo i možda ne prestane nikad, sve dok se kolicima ne zabije pod tramvaj, to je plan, navikao se, naučio je da razlikuje prilaženje, kočenje, kretanje, gdje je semafor, gdje je najbolje mjesto, odlučio je, pustili su ga da se gura sam, razvio je ruke i ima dovoljno snage da ubrza i da skrene u pravom trenutku na pravom mjestu, imao je dovoljno vremena da dobro analizira i isplanira sve, tražio je da mu se donese kafa, najbolja je iz te i te kafane, prošli smo tu kafanu prije deset minuta, vrati se rođak, umoran sam, čekaću te tu u hladu, eto njega, ne zaboravi slamku rođak, haha, ne zaboravi slamku, neću, samo da naiđe tramvaj, da taksisti ne blokiraju saobraćaj baš sad, i nisu, čula se zvonjava šina i kočnica na stanici ispred semafora malo prije hlada, pa kretanje, ubrzavanje, eto ga, krenuo je i on, ubrzao, bilo je malo nizbrdo, taman, sve je bliže, konačno, skrenuo je, opet kočnica, škripa, vrisak, ali kasno, nema više nazad, gotovo je, nije gotovo, probudio se, opet se probudio, ili nije, nije siguran, je li moguće da je i dalje živ, da je preživio, nemoguće, nema više zvonjave, nema više ni ruku, nema ničega, samo mir i tišina i mrak, nema ni bola, ali diše, osjeća da diše, opet na rupicu, ima rupicu i opet se osjeća slamka, nema više grla i vađenja i stavljanja, ali postoji slamka, siguran je da postoji slamka, i hrana, i da je živ, siguran je da je i dalje živ, opet je preživio, bez sluha, bez vida, bez osjećaja, ničega, samo mrtvo tijelo i zdrav duh, haha, bolestan duh, bolestan, ali živ, izgleda da je živ, budi se i spava, i budi se, i noćne more i poneki san, nema vremena, nema svjetlosti, ili ima, kao da povremeno osjeća neku svjetlost oko sebe, u sobi, vjerovatno u nekoj sobi, negdje, pored prozora, ili daleko od prozora, ili uopšte više nema svjetlosti, samo mu se čini, možda je to smrt, možda je pod zemljom, možda je drvo, možda je to pakao, možda je raj, nema šanse da je raj, nema vremena, nema svjetla, nema zvuka, nema ničega, samo misli, misli, misli, noćne more, i tu i tamo poneki san, svaki put mu se sve više gadi dobar san, najviše mu se gadi najljepši san, što ljepši to odvratnije i jedva čeka da se probudi, ali u šta da se probudi, živ je, izgleda da je živ, srce ne prestaje da pumpa krv u mozak, i kad se probudi nema ničega, samo svijest, i misli, previše vremena za razmišljanje i prviše misli, a nema načina da se izrazi nijedna, čak ni jebenim treptanjem, natreptao bi nekako da mu štiklaju cigare na cigare na tu rupicu dok ga ne ubije rak, ali ništa, samo previše misli, i sjećanja, najčešće ona noć, ona zadnja noć i zadnja slika na plafonu, sjene grana i vjetar, pomjera ih lijevo-desno, gore-dole, u krug, polako, mjesečina, ulična rasvjeta, rijeka, jezero, svjetlucanje u oku i šapat, neko tamo je osjetio šapat, neko tamo je bio siguran, neko drugi, ne on, on je zaspao pod seharom i pitao se šta je bolje, da skloni seharu ili da je ostavi da padne, nije bio siguran, a sad, kad je imao dovoljno vremena da malo bolje razmisli o svemu, haha, dovoljno vremena, vremena, koliko je vremena dovoljno da se dovoljno razmisli o svemu, dan, godina, pet, sto, nema više vremena, nema dana, nema vjetra, nema mjesečine, nema godine, samo mrak, sad kad je toliko dugo razmišljao o svemu, ko zna koliko dugo, dovoljno dugo, ili možda ne, možda mu treba još malo vremena da shvati, još malo, još malo, još malo, još nije siguran šta bi bilo bolje, da je sklonio seharu, ili ovako, možda, možda, nije suguran, možda, a možda su ga opet vratili na isto mjesto, i njega i seharu, u isti krevet, ispod sehare na polici iznad glave, haha, pa možda opet bude zemljotres i možda ga ovaj put smrska do kraja, kako treba, to bi bilo najbolje, definitivno, kako treba, samo kako treba, kako treba, haha?

Crtice iz Maršalove Ulice (27)

(Dramice iz Maršalove Ulice 2)

Staklena stanica na pustoj ulici u zoru, PUTNIK TRAMVAJA 1 i PUTNIK TRAMVAJA 2 sa tek zapaljenim cigarama u desnim rukama i gas maskama pod lijevim miškama, a te ruke u džepu, čekaju tramvaj.

PUTNIK TRAMVAJA 2: Nešto kontam. Znaš koja mi je najbolja riječ?

PUTNIK TRAMVAJA 1: Koja?

PUTNIK TRAMVAJA 2: Patuljak.

PUTNIK TRAMVAJA 1: Dobar.

PUTNIK TRAMVAJA 2: A?

PUTNIK TRAMVAJA 1: Ja sam mislio: gimnazijalka.

PUTNIK TRAMVAJA 2: Jebiga, sentimentalno ...

PUTNIK TRAMVAJA 1: Znam znam.

PUTNIK TRAMVAJA 2: A najgora?

PUTNIK TRAMVAJA 1: Jebiga, gimnazijalac.

PUTNIK TRAMVAJA 2: Nije loše.

PUTNIK TRAMVAJA 1: Kod tebe?

PUTNIK TRAMVAJA 2: Spisateljica.

PUTNIK TRAMVAJA 1: Spisateljica ...

PUTNIK TRAMVAJA 2: Mislim, i spisatelj je bezveze, al to se svakako ne koristi nikad ... Kažeš pisac, autor, pjesnik, književnik ... I književnik je sranje, i književnica ... al eto.

PUTNIK TRAMVAJA 1: Ma ja. Evo ga.

PUTNIK TRAMVAJA 2: Jesam reko, čim zapališ.

PUTNIK TRAMVAJA 1: Al uvijek.

Bacaju po pola cigare i pripremaju gas maske.

PUTNIK TRAMVAJA 1: Haj onda.

PUTNIK TRAMVAJA 2: Čujemo se!

Stežu gas maske dok se zadnja vrata tramvaja zaustavljaju tačno ispred njih, ulaze, hvataju se za gornje šipke jedan pored drugog, i odlaze u srednje krcatom tramvaju u nepoznatom pravcu.

Crtice iz Maršalove Ulice (25)

(Intervjui iz Maršalove ulice 1)

Šta voliš a šta ne voliš?

Volim banane i voće. I povrće, osim patlidžana i prokula – jel se tako zovu oni mali kupuščići? ... kako god. Ni bijeli luk, ni to ne podnosim, mada da me jebeš sad ne znam šta to dođe, povrće ili voće, ili nešto posebno, svejedno. Volim kafu, cigarete, cigare, lulu, kafane i najraznovrsniji seks, ne volim bolnice, apoteke, tablete, kondome i teretane. Volim hodanje, ujutru, popodne, naveče, bilo kad, po gradu i u prirodi. U gradu volim kad se desi da prolazim onom tramvajskom raskrsnicom, ili trolejbuskom, svejedno, gdje se ukrštaju kablovi, pa kad se sjetim da dignem glavu kad naiđe baš tad i govorim u sebi, ili naglas, što da ne, puc! puc! puc! puc!, i ono stvarno pukne na onom prelazu, kao pravi mali vatromet samo zbog mene, bude mi dobro kad se desi, pomislim da imam moć. Ne volim kad se desi da se zamislim, kontam šta da večeram ili koji je račun najhitniji da se plati i kako, ili jel ostalo čistih čarapa i majica ili mora opet da se opere, i kako, kad se zamislim tako o nekom morbidnom problemu kad prolazim tim raskrsnicama i ne primijetim da ide tramvaj i pukne ko nikad pa me prepadne. I ne volim one ljude što se stalno žale da svi smrde u tom javnom prevozu a nikad ne razmisle da se svako jednako znoji i smrdi kad uđe, a oni vjerovatno najviše, jer takvi obično imaju i poseban smrad. I ne volim svakog ko je ikad kupio avaz, i svakog ko je ikad počeo rečenicu sa “Svi mi” ili još gore “Svi smo mi”. I ne podnosim one retardirane komentare “kod nas” na klixu i ostalim retardiranim portalima, ne znam kako ih uopšte ponekad otvaram i dalje. Ne volim kad prdnem dok se tuširam pa mi se pomiješaju miris sapuna i smrad, ni nargile ni nargilhane. Jebote, da neko otvori govnanu i da provali da je trend svi bi nagrnuli da plate da ih jedu ...

Jesi ikad probao nargilu?

Jel stvarno moguće da ličim na nekog ko je nekad probao nargilu?

Jebiga ličiš...

Marš u pičku materinu. Šta još ... šta još ... Ne volim svakog ko je ikad zaplakao zbog bilo koje utakmice, i svakog stranca koji je ikad pitao da mu se objasni “uređenje” BiH, i svakog lokalca koji im je ikad objašnjavao na retardiranom engleskom satima ili samo kratko, svejedno, njih možda najviše ne volim od svega nabrojanog. I onaj tip ljudi koji tri sata traže najjeftiniji magnet ili privjesak za ključeve u gradu, zamisli obilazi svaku najzabačeniju radnju sa suvenirima da bi otkrio gdje ima za dvije marke da ne plati tri, pa još bude ponosan kad nađe i smara društvo pričama o tome do idućeg godišnjeg, jebote zamisli da živiš s nekim takvim, ne volim ni te koji nastavljaju da žive s njima i da ih trpe, oni su možda i gori... Ne volim ljude koji sjede tri sata na kafi i svađaju se čija je nana rodila i othranila najviše djece i čija se najviše propatila pa eno je i sad joj ne fali ništa, užive se u raspravu i svađaju se ko da su ih oni othranili, a svi u kasnim tridesetim i još štede da se upuste da rode ... Ne volim ni kad neko na kraju napravi dijete pa se ponaša ko da je otkrio radijum ili neki zakon gravitacije, a volim kad je neko svjestan da nema ništa lakše od pravljenja djece i kad ih pusti da rastu kako hoće. U principu volim samo ljude koji su svjesni da su majmuni, a još više one što nazru neku mogućnost pa postanu ološ kad shvate kolko je nedostižna i nevjerovatna ...

A slonove?

Volim afričke, ne volim azijske.

Za kraj, šta biste poručili mladima?

Da puše lulu kod kuće, cigare napolju, a cigarete u gostima i u kafani.

Hvala na razgovoru.

Nema na čemu.