Jutros ustao oko pola devet, doručkovao palačinke s maminim sirom i kajmakom i pekmezom od šipka, pa u ambijentalno osvijetljeno oblačno Sarajevo bez sjena namirisano na Selo do Radnje u prvu smjenu, dok se M. s Kraljicom ne spusti kad se naspavaju malo duže da se odmore od napornog prethodnog dana. Bile su na Selu za “praznik”, svi su bili, osim mene, mene je Stari zvao pjan u četvrtak naveče da obavezno dođem, a ja mu rekoh da nisam raspoložen, dođi dođi moraš doć, dobro možda dođem, javiću mu, pa im javim nekad u petak popodne da ipak nisam mogao, ostao u Rezidenciji da se naspavam i da završim neku robu za vikend.
Ove sedmice radio prvu, Radnjica se konačno zalijeće malo ozbiljnije, već imamo neki prosjek od kojeg možda izvučemo i malo više od nule, sad samo da izdržimo s radom, da svaki dan napravimo minimalno onoliko koliko se prodalo, a idealno i dva-tri puta više.
U ponedjeljak oko tri, kad je M. došla u drugu smjenu, skoknem do Robota po nekih dvadesetak kutijica, platim duplu tramvajsku kartu od tri marke i dok se vozim gledam nebo, naoblačilo se, možda prošetam pješke nazad do Rezidencije ako ne počne kiša. Izađem iz tramvaja, već prokapava, gladan, možda ipak sjednem da pojedme nešto dok ne vidim hoćel padat ili ne, hoda mi se. Kupim kutijice i podmetače, sjednem u onaj restorančić na drugom spratu, do stakla, naručim neki “paket” od pet maraka, “piletina u domaćem somunu, palačinak, i espresso”, kaže hoćemol odma kafu ili na kraju, pa onda bolje na kraju, ako može. Čim sam naručio na stolici iza mene neko dijete počne da se dere, mama, mama, mama, mama, mama, mama, MAMAAAAAAA, okrenem se, svi se okrenu da vide, samo se mama ne okreće, priča nešto s drugaricom i ignoriše ga iskusno, a ono nastavlja da mi urla na uho, MAMAAAAA, šta je ovo, šta je ovo, šta je ovo, ŠTA JE OVOOOOOO?! Mamu boli kurac, ne čuje ga, jedina ona u tržnom centru, a drugarici joj nezgodno pa mu ona kao odgovara nešto, onda mama popizdi i govori mu da prekine i da je pusti malo, gledaj dole kako prolaze kola i ljudi. Ono nastavi da urla, jebiga ja se već navikao, okrenem se da gledam kako prolaze kola i ljudi, par policajaca zaustavlja automobile, pješaci pretrčavaju široku saobraćajnicu ispred zajurenih autobusa i dižu ruke u znak izvinjenja, do mene je, a autobusi zakoče nekako, jedva. Stiže piletina od stiropora u drvenom domaćem somunu, zalijem je i kečapom i majonezom, samo da se nekako proguta, pa papirni palačinak s kineskim eurokremom i napokon kafa, a ljudi napolju prolaze i sklapaju i rasklapaju kišobrane svakih dvadeset koraka, autobusi i tramvaji sa šarenim reklamama podmazano povraćaju i proždiru manje-veće turice napaljenih srednjoškolaca i penzionera, a stari i novi automobili svih generacija i zemalja porijekla odoše nekud na sve strane, neki žure brzo, neki tek kreću sa parkinga ili se zaustavljaju, polako. U ogromnoj radnji sa blještavim izlozima sa bijelom tehnikom u zgradi od žute cigle preko puta nema nikog, na bankomatu ispred banke desno se smjenjuju babe, mladići, učiteljice, tetke, a najviše ljudi ulazi u supermarket lijevo. Onda skoro svi ipak sklope kišobrane, svi osim dječaka od četrdesetak centimetara koji je nešto zapeo na autobuskoj stanici s mladim taticom koji pokušava da ga nagovori da im ne treba kišobran više, a malom je plavi kišobrančić igračka i ne da ga nikom, onda mu ga odjednom ipak otme vjetar i odnese ga desetak metara desno, prema bankomatu, prema opasnoj saobraćajnici pod ogroman dvospratni autobus, spašava ga mladi policajac i vraća ga dječaku, tatica se zahvaljuje, iz pravca bankomata pojavljuju se i mama i sestrica, samo par godina veća, pa svi zajedno nastavljaju šetnju, polako, lijevo, prema supermarketu, i sad mama pokušava da ga nagovori da ostavi plavi kišobran, a on ne da, drži ga rasklopljenog nisko, kao šešir, na glavi, i trči u krugovima oko mamice, tatice, i sestrice i nema ništa zanimljivije od toga, i ja navijam da im ga ne vrati nikad. Onda nabasaju na proćelavog muškarca u trenerci sa pudlicom koje se uplašio, skloni kišobran pored sebe i gleda je, pa ga opet malo nabije na glavu i trčkara, ipak je svjestan pudlice i pazi da je na odstojanju, a mama iskoristi priliku da mu otme kišobran, sklopi ga i sakrije u kesu, on se naljuti, pruža ruke visoko visoko da dohvati kesu i tapka nogama u mjestu od bijesa, ipak je dobio samo nešto drugo za utjehu, neku drugu igračku, nešto manje, dovoljno da zaboravi na kišobran do iduće raskrsnice.
Završim kafu, platim ravnodušnoj djevojci, izađem ispred, opet prokapava, kao pred veliki pljusak, imam dvadeset metara do raskrsnice da odlučim hoću li lijevo na tramvaj ili desno Vilsonovim u šetnju. Ipak skrenem desno, pa alejom, pola sata polako, pokušavam da zapamtim i opišem svakog koga sam sreo, pa nema šanse kolko god su svi zanimljivi, ne zapamtim ni jednog od sto. Eskim s crnom vunenom kapom nabijenom do ramena u debeloj crnoj perjanoj jakni s rukama pod miškama, prodaje kokice i košpe iz žutog staklenog aparata i namiguje mi s osmijehom i mrmlja neke rečenice u sebi, plavokosi bračni par od po četrdesetak godina u tamno plavim košuljicama i ispeglanim svijetlim somotnim pantalonama i laganim kožnim cipelicama, debeljuškasta djevojčica u opremi za trčanje zaustavlja se zadihana i crvenog lica, saginje se da se uhvati za koljena i dođe do daha, pa dvadesetak sekundi kasnije stiže i još deblja drugarica u crnoj opremi, onda odoše dalje. Neke nove građevine, bašte lijevo, biciklisti, seksi mladi parovi u zagrljajima na klupama desno, i par slobodnih klupa, a ja nemam nijednu cigaru da zapalim i sjednem. Odjednom krah, tatica diže dječaka i malo plavo biciklo a mali govori da mu je to prvi put da je pao s ovim biciklom, pa jedva dočeka da ga tata podigne da ga opet zaskoči i pojuri dalje, što dalje dok tata nježno ne zagalami da se okrene, pa se okrene pa malo nazad pa u krugove, sve brže i brže, tako ćeš opet past, kaže tata. Na kraju u travi pored trotoara desno leži žuto bijeli ker sa klempavim ušima i u ekstazi skida sočne velike meske s ogrome teleće koske, a momak koji ga drži na crvenoj trakici sjedi na zidiću i gleda neki film na zlatnom ajfonu i ne vidi i ne čuje ništa. Onda seksi djevojka na semaforu, lijevo za njom sve do blještavog tržnog centra, pored tramvajske stanice ispred i bradatog proćelavog klošara koji se naslonio na stub i boli ga kurac što se vidi na dvjesto metara da je džeparoš, gleda me u oči pa u kese da vidi šta nosim, pa opet u oči i ne pušta pogled dok ne prođem, preko puta u Titovu, pored parkića, u Rezidenciju, napravim fantastična jaja s lukom, kobasicama, sirom, ajvarom, pavlakom, peršunom i origanom, popijem veliku šolju jake kafe, i poredam dvadeset jednu kutijicu, da ih završim tu noć, i završim ih ujutru do pola osam.
Odspavam dva sata, pada neka kišica, otvorim Radnju u deset. Pokazujem kutijice Kraljici i Geniju, kažu odlične, reko prodavali smo ih po šest maraka, sad mi se ne daju ispod osam, Genije kaže može to i po deset, Kraljica kaže ma dosta je i šest, ostalo je na osam, taman. M. me zamijeni oko tri, a ja umjesto da odma krenem kući da odspavam još malo, ostanem na kafi s nekim njenim blago retardiranim poznanikom s Dobrinje, zaljubio se u nju i dolazi ponekad i časti je kafama i čokoladama, sad nam priča neke retardirane viceve koje nikad nisam čuo i osmjehujem se iz ljubaznosti, a uličica zvoni od M.-inog smijeha, poslije mi govori da je čula ona već sve te viceve i nije ih on izmislio, samo joj smiješno kako ih on smotano priča.
U petak prije toga dolazio moj M., zajedno s kolektivom iz Provincije na sajam knjiga. Kaže gladan, neće sendvič, neće burek ni ćevape, svratimo u jedan od onih retardiranih restorana u kojim sam uzmeš tacnu i pribor i vadiš salatu i guraš tacnu po onoj traci i biraš šta hoćeš, ja se podsjetim kolko ne podnosim te restorane, možda imaju smisla u zatvorima i rudarskim menzama gdje se ne isplate konobari, al ako plaćam šest i po maraka za dvije punjene paprike i pedeset grama salate hoću da sjednem a da mi ih donese konobar, i to u čistoj tacni, otkud im onaj materijal, neka guma, s onog ništa ne može ni da se obriše ni da se opere. On se zajebe i uzme još i neka dva komada pohovanog sira i rusku salatu, njemu je bilo četrnest maraka. Poslije još odemo na krov na čokoladnu tortu s višnjom od po pet maraka, plus po dvije-tri marke za kapućino i espreso, objasnim mu kako ide Radnja, trebalo je da mu vratim neku ratu od dvjesto pedeset maraka, ipak ga ubijedim da nam ostavi to još jedan mjesec da uložimo u robu u i napravimo hiljadu maraka do kraja maja, i odlučim da mu ne pominjem svađu i nesporazume oko trošenja para sa M., u međuvremenu smo se kao i pomirili malo, donekle. Onda do Radnje, pokažem mu šta ima novo od “proizvoda”, pa hoće u Vijećnicu, plati nam ulaznice po dvije marke, bila još i neka izložba fotografija u prizemlju, i slika “Starog Sarajeva” na spratu. Neke fotografije su bile zanimljive, i neke slike, i ukrasi u Vijećnici impresivni donekle, pitam se koliko li je koštalo da se sve ono oslika onako fino i uredno ipak nađem jednu dlaku od petnest centi umazanu u pločice negdje na sredini stepenica s desne strane. U skupo uređenoj sali za sastanke na spratu koja je bila otvorena za impresije zamišljam seronje u kravatama kako tiho prde u mekane zelene jastučiće na klupama dok kao raspravljaju nešto, a na šest metara visokom plafonu ugledamo Spajdermen balon od helijuma, pitam se ko li to sad mora da skine, i kako, možda imaju neku vazdušnu pušku.
Par puta u toku sedmice se zapio s M., ne sjećam se tačno na koje dane, i dugo joj pričao i pričao o Keti, a ona govori da joj je tužno ali lijepo na neki način, i umjesto da mi kaže da sam idiot i da je fakat zaboravim kaže da je ne zaboravljam i ko zna, možda nekad negdje, kad-tad, do četri ujutru, pola pet, pet...
Rezidencija, 3. maj
0 komentara
Post a Comment