Petak, 22. maj 2015., život i dalje uzaludan, al je ovih dana bar malo lakši. Radnjica se ustabilila, poso ide, prvi put u zadnjih šest-sedam godina sam miran bar toliko da se ne pitam kako da platim iduće kirije i račune, hoćel bit posla, šta ako ne bude. Pijem neki “BOBITA” domaći rum, pola litra sedam i devedeset, s međunarodnom “Coca-Colom”, pola litra marka, ljeto je, slušam klasični rok na interenet radiju, pušim običnu “Drinu”, i “lako se živi”, što jes jes, nema šta.
Proljeće je trajalo desetak dana, onda desetak nekog prejebenog sparnog ljeta, pa sad malo jesen. Zadnjih petnaestak dana najviše hodao za robom i materijalom po gradu, lijepo vrijeme, ugodan vjetrić mlatara majicom oko tijela nježno ko zastavicom za mir u svijetu, i ljubav, biram najljepše prečice i klupe za odmaranje uz cigaru. Imam nove tri omiljene klupe: jedna u kampusu, prva lijevo od kapije sa znakom “Zabranjen ulaz od 00-05”, druga ispod velikog parka preko puta velikog tržnog centra, treća po redu niz saobraćaj, tu sad sjednem svaku noć kad zatvorim Radnju, sad nabijem zadnji katanac oko devet, gledam parove u prolazu i u providnim liftovima u tržnom centru preko najprometnije saobraćajnice, vozaju se zagrljeni gore-dole. Treća u parkiću sa najljepšim krošnjama i kafanom sa najljepšom baštom koja je naveče iznenađujuće prazna, prva po redu s desne strane putića prema stanici za kombi za Okruglu na Bistriku, kod “At Mejdana”.
Polako ali sigurno – sigurno polako, ali sigurno? (Kurac! Pička. Sise. Gooooovnno!) Zaboravljam Keti. “Ko je kara, nek joj piše pjesme.” A-ha.
Pišu mi se priče, piše mi se roman, ipak ne pišem ništa. Navika, navika, treba da se natjeram da stvorim naviku, svaki dan, svaki dan, svaki dan. Svaku noć.
Radim noćima, svaku drugu do tri-četri-pet, šest, sedam ujutru, farbam tacne, pločice s originalnom kombinacijom bosanskog ćilima i sebilja, ili zvekira. Za to sam iskoristio staro iskustvo, originalni amaterski “grafički dizajn”. M. ne radi ništa, izvlači se, trudi se da radi što manje, umjesto što više, kako smo se dogovorili na početku. Pa tek kad smo se posvađali jutros, ode kući i uradi neke stare satove i telefone koje sam kupio manje-više jeftino u jednoj od šetnji, na buvljaku “kod Merkatora” i doteglio u dvije prepune kese Vilsonovim, polako, na najljepši proljetni dan, uz puš-pauzu na još jednoj omiljenoj klupi, druga-treća uzvodno poslije druge-treće raskrsnice od hotela “Bristol”, nisam siguran, ko zna, nemam pojma.
Ipak je ne viđam, mada gdje god pogledam piše velikim slovima “PARIS”, “PARIS”, “PARIS”, jebote bog, samo taj grad, samo to. Mada sam je ipak vidio dva-tri puta, nisam siguran, više uopšte nisam siguran, možda je sad samo halucinacija, nemam pojma, jedno jutro baš dok sam razmišljao o njoj uz neku staru jazz muzikicu koju sam na internet radiju čuo par dana prije, pa mi kroz san došla samo slika nje kako odlazi u avionu a ja ostajem sam, tu, pa nekako iskopao kako se zove i ispalo da se zove “Petit Fleur”, cvjetić, “Mali cvijet”, od nekog starog francuskog trubača iz Pariza, slušam tu pjecmicu par dana i jedno jutro dok slušam i gledam u parkić i razmišljam o Keti, i naravno ponovo dolazim samo do zaključka da je “Keti” samo ideja u koju sam zaljubljen, koju volim, volim je ko dijete, možda kao što očevi vole svoje omiljene male djevojčice, tako, vjerovatno tako, nešto “najčišće” što sam osjećao ikad, pa dok dolazim do zaključka da je Keti ipak samo moja mala djevojčica, nešto što sam slučajno samo stvorio na osnovu prave K., i da prava K. to uopšte nije htjela i da se desilo samo slučajno i da ona skoro uopšte nema ništa s tim, i gledam u parkić, a na zvučnicima glasno pojačan “Mali cvijet”, u parkiću se pojavljuje K., silazi stepenicama s desne strane i prolazi lijevo, ispod mog prozora, polako, gledam je i ne vjerujem, stvarno je bila ona, i opet joj ne vidim lice, kao u snu, kao i par dana kasnije, naveče, noću, u zagrljaju s nekim naravno-seronjom ispred mjesta na kojem smo se ono-jednom slučajno sreli, na klupici, u zagrljaju, s nekim njim. I još jednom ispred Radnje neki dan, kao da je prošla, mada uopšte nisam siguran, nijednom joj nisam vidio lice, nikako da joj dobro pogledam u oči, u lice, nemam sreće, ili možda najviše imam, ko zna.
Završio Faulknera, fantastičan, vratio, zajedno s Oates koja je bila sranje, digao i počeo Hamsuna, koji je isto fantastičan za sad, i Mailera, a dok sam kupovao stare telefone i satove za Radnju na buvljaku nabavio još i neka četri klasična izdanja na engleskom za četri marke, Mailer, Glaswhorty, Sinclair Lewis, i Nicholas Monsarrat, nije loše, to tek treba da počnem, i možda nije loše, vidjećemo, ko zna.
Danas u Radnji neki pro-zapadni arapin za kojeg sam mislio da je portugalac dok mi nje ispričao da je iz Dubaija, neki neodređeni naglasak, duga zalizana kosa i dres “Hansa Rostock” na plavo bijele pruge, kupio sat prije par dana i najavio se danas po još, pa ipak kupio još samo tacnu, a nijedan od tri nova sata koje sam sinoć završavao do pola pet. Kaže sviđa mu se ovdje, dobra klima, otprilike jebo Dubai, i baš dok mi govori zovu ga od kuće, poslije mi priča da ga napadaju da im nedostaje, a nema ga “samo mjesec dana”, pa mi pokazuje klipove tri papagajke koje ima tamo, kako proizvode neke zvukove, nešto klikću, “sve same”, pa mi još ispriča da ide u Njemačku za par dana da doveze neko japansko auto tu, ovdje se kao ne može nabavit japansko auto, reko prvi put čujem da ne može, kaže ne može ne može, odoh pa ću ga dovest tu, imo sam nekog Tuarega, 2007. godište, al sad hoću ovo japansko, ne reče koje tačno, pa ću ga dovest tu, tu, iznajmio sam neku kuću na godinu dana i sviđa mi se klima, kod nas tamo je prevruće, jebo to. Bilo još nekih japanaca, japanki, turaka, turkinja, engleskinja, i domaćih, čak i njih.
Dostavljači-lešinari i svi konobari osim jednog iz Restorana preko puta navijaju za Sarajevo i zabavlja me kad se ozbiljno zabrinu što opet nisu pobijedili, pa kalkulacije, predviđanja, analize do kraja sezone, možda ipak “uzmu titulu”, nikad se ne zna, “uz Božiju pomoć”, ko zna.
Sutra Kraljičin rođendan, trebalo je da odem iz Rezidencije a da joj M. napravi neki dernek sa desetak cura tu, a ja namjerno neću, da joj se osvetim za najgori rođendan koji mi je ona priredila u septembru, pa još nisam siguran hoćel ipak bit išta dok sam ja tu, ili odoše negdje drugo. Razmišljao sam čak i da napravim neko sranje sa osiguračima, da ostanu bez struje, da mi opet ne trese pornofolk u Rezidenciji cijelu noć.
Prije par dana dobio i besplatno šišanje, a izbjegavam “frizere” ko neki ljudi zubare, uspješno već desetak godina, samo skupim kosu u konjski rep i odsiječem ga otprilike dovoljno da ostane da ga komotno vežem i dalje, al me ovaj put uhvati komšija preko puta Radnje, prvo me zove da mu pomognem da prebaci neke slike sa tableta na laptop i stik, pa dok mu se prebacivalo zagleda mi čupavu kosu i bradu, i kad samo završili kaže sjedi, ma neću, ne treba, sjedi sjedi sjedi, moraš sjest, i sjednem i ostanem sat vremena, skrati mi kosu četri-pet centi i skroz obrije bradu, mada je govorio da neće skroz kad je počeo, nema veze, narašće opet, opet sam miran dva-tri mjeseca, ko ga jebe. Dok me šiša govori kakve su ti ovo ranice i otkud ovoliki perut po tjemenbu, ma reko to mi je od akni i masnog tjemena, zato i ne volim “frizere”, neugodno mi da mi se izbliza zagleda to, šišam se sam, kaže ma šta će ti bit neugodno, nagledo sam se ja svačeg, stavi mi cigare na pultić pred ogledalom, kaže samo se ti opusti i puši, ja ispušim tri dok je završio, a on samo govori šta je ovo, šta je ovo, kakvi su ti ovo krateri po vratu, ja ovo nikad nisam vidio, šta je ovo, strašno, strašno, nabavi neku kremu za ovo čovječe, šta je ovo. Kad je završio kaže sad si miran šest mjeseci, pa navrati opet kad god zatreba, može-može, navratiću, svakako, hvala.
Ipak proljeće, ponoć, kišica, hladno je, otvoren prozori i pojačan “klasični rok”, hoću da napišem nešto “prelijepo” o ljubavi, o Keti, da se rasplače, a uvijek sam umoran i uvijek “nemam kad”.
Rezidencija, 22. maj
0 komentara
Post a Comment