Crtice iz Maršalove Ulice (5)

Svako ko je prolazio Ulicom pred kraj sunčanog novembarskog dana i slučajno ili namjerno digao pogled prema Zgradi, znao je kako se od zalaska sunca svi prozori usjaju i zacrvene, i danas su možda samo neki vidjeli da je samo jedan u sredini, šesti po redu i odozdo i odozgo i sa obje strane, tad bio širom otvoren i crn, a baš niko uzdignute glave kroz Ulicu danas nije prošao toliko puta da zna da je i cijeli dan bio i ostao otvoren i crn, kao što se niko pogledom na njemu nije zadržao dovoljno dugo da posmatra kako se crveni prozori oko njega gase u ljubičastu i poplave, i nešto kasnije, kad je pao skoro potpuni mrak i mnogi drugi prozori se popalili svukud po Zgradi, vidi da su se na njemu odjednom pojavili obrisi ogromnog ćelavog Nermina sa istetoviranim snagatorskim podlakticama u običnoj bijeloj potkošulji kao i uvijek, a i da ga je neko vidio, čak i da su ga svi vidjeli tu, tad, i tako, možda bi vidjeli samo da je u jednom trenutku zapalio cigaru i ostao na prozoru da je puši, pa za neko vrijeme i bacio užareni opušak i gledao kako pada na trotoar ispred ulaza pa duboko uzdahnuo i konačno ga zatvorio i nestao s druge strane u mraku, i niko nikad ne bi ni pretpostavio da je Nermin za svo to vrijeme na prozoru prolio bezbroj gorkih suza zbog Jovane i Petra – par tarantula Pterinochilus Murinus – čije je terarije zatekao prazne kad se nešto ranije vratio kući i shvatio da je vjerovatno zaboravio da ih zatvori kad ih je hranio pred užurbani polazak na nezaboravnu pijanku na drugom kraju grada protekle noći.