Showing posts with label intervju. Show all posts
Showing posts with label intervju. Show all posts

4.1.14

Crtice iz Maršalove Ulice (25)

(Intervjui iz Maršalove ulice 1)



Šta voliš a šta ne voliš?

Volim banane i voće. I povrće, osim patlidžana i prokula – jel se tako zovu oni mali kupuščići? ... kako god. Ni bijeli luk, ni to ne podnosim, mada da me jebeš sad ne znam šta to dođe, povrće ili voće, ili nešto posebno, svejedno. Volim kafu, cigarete, cigare, lulu, kafane i najraznovrsniji seks, ne volim bolnice, apoteke, tablete, kondome i teretane. Volim hodanje, ujutru, popodne, naveče, bilo kad, po gradu i u prirodi. U gradu volim kad se desi da prolazim onom tramvajskom raskrsnicom, ili trolejbuskom, svejedno, gdje se ukrštaju kablovi, pa kad se sjetim da dignem glavu kad naiđe baš tad i govorim u sebi, ili naglas, što da ne, puc! puc! puc! puc!, i ono stvarno pukne na onom prelazu, kao pravi mali vatromet samo zbog mene, bude mi dobro kad se desi, pomislim da imam moć. Ne volim kad se desi da se zamislim, kontam šta da večeram ili koji je račun najhitniji da se plati i kako, ili jel ostalo čistih čarapa i majica ili mora opet da se opere, i kako, kad se zamislim tako o nekom morbidnom problemu kad prolazim tim raskrsnicama i ne primijetim da ide tramvaj i pukne ko nikad pa me prepadne. I ne volim one ljude što se stalno žale da svi smrde u tom javnom prevozu a nikad ne razmisle da se svako jednako znoji i smrdi kad uđe, a oni vjerovatno najviše, jer takvi obično imaju i poseban smrad. I ne volim svakog ko je ikad kupio avaz, i svakog ko je ikad počeo rečenicu sa “Svi mi” ili još gore “Svi smo mi”. I ne podnosim one retardirane komentare “kod nas” na klixu i ostalim retardiranim portalima, ne znam kako ih uopšte ponekad otvaram i dalje. Ne volim kad prdnem dok se tuširam pa mi se pomiješaju miris sapuna i smrad, ni nargile ni nargilhane. Jebote, da neko otvori govnanu i da provali da je trend svi bi nagrnuli da plate da ih jedu ...

Jesi ikad probao nargilu?

Jel stvarno moguće da ličim na nekog ko je nekad probao nargilu?

Jebiga ličiš...

Marš u pičku materinu. Šta još ... šta još ... Ne volim svakog ko je ikad zaplakao zbog bilo koje utakmice, i svakog stranca koji je ikad pitao da mu se objasni “uređenje” BiH, i svakog lokalca koji im je ikad objašnjavao na retardiranom engleskom satima ili samo kratko, svejedno, njih možda najviše ne volim od svega nabrojanog. I onaj tip ljudi koji tri sata traže najjeftiniji magnet ili privjesak za ključeve u gradu, zamisli obilazi svaku najzabačeniju radnju sa suvenirima da bi otkrio gdje ima za dvije marke da ne plati tri, pa još bude ponosan kad nađe i smara društvo pričama o tome do idućeg godišnjeg, jebote zamisli da živiš s nekim takvim, ne volim ni te koji nastavljaju da žive s njima i da ih trpe, oni su možda i gori... Ne volim ljude koji sjede tri sata na kafi i svađaju se čija je nana rodila i othranila najviše djece i čija se najviše propatila pa eno je i sad joj ne fali ništa, užive se u raspravu i svađaju se ko da su ih oni othranili, a svi u kasnim tridesetim i još štede da se upuste da rode ... Ne volim ni kad neko na kraju napravi dijete pa se ponaša ko da je otkrio radijum ili neki zakon gravitacije, a volim kad je neko svjestan da nema ništa lakše od pravljenja djece i kad ih pusti da rastu kako hoće. U principu volim samo ljude koji su svjesni da su majmuni, a još više one što nazru neku mogućnost pa postanu ološ kad shvate kolko je nedostižna i nevjerovatna ...

A slonove?

Volim afričke, ne volim azijske.

Za kraj, šta biste poručili mladima?

Da puše lulu kod kuće, cigare napolju, a cigarete u gostima i u kafani.

Hvala na razgovoru.

Nema na čemu.

6.7.13

Crtice iz Maršalove Ulice (20)

Subota popodne, naoblačilo se, čekam da počne kiša, hoće, neće, hoće, neće, haj reko neće, krenem do Dine na kafu, pokisnem, on mi tresne onu šoljicu na sto, tačno je baci, nikad mi neće bit jasno kako, baci je na sto sa tacne, tresne šoljica sa tanjirićem i šećerima i mlijekom i ne prospe se ništa, ne pita me ni što sam mokar ni ništa, donio sebi kamilicu, istiska onaj med, ko da je januar a ne juli jebo ga bog, i oblizuje prste i ne pita me ni otkud ja ni što sam mokar ni šta ima, kaže brate da si došo malo ranije da vidiš lika, dolazi oko jedanest i nešto, nigdje nikog, bilo još malo sunca u bašti, sjeda, ne liči ninašta lik, prilazim mu, kontam dal da ga otjeram, nema ovaj ni za kafu a kao uzeo lista jelovnik, taman kad sam prišo čuje se neka klasika, Betoven, Čajkovski, nešto, ti bi možda prepozno šta je, vadi telefon i javlja se, a ja bio zinuo il da ga pitam da naruči il da ga maršnem, još nisam bio odlučio, i javlja se desnom rukom, a lijevu digo i drži u zraku, kao da ga čekam, ja se naklonim, ne znam šta mi je bilo brate, kao naklonim se, vratiću se kasnije, valjda sam vidio nekad na nekom filmu pa potisnuo, a on cijelo vrijeme govori aha, aha, s pauzicama, pa kad sam se naklonio i krenuo nazad, tek tad me pogleda i maše mi rukom i namiguje da neće dugo, da ne idem, i ja ko levat stojim i čekam, i slušam šta priča, šta ću, kaže opet par puta aha, pa odjednom konačno a gdje si? ... u kojem dijelu grada brate ... pa pitaj nekog ... kako nema ... dobro onda pogledaj, razgledaj malo jebo te bog, imal koja zgrada, lokal, reklama ... visoka, mala, šarena, staklena, betonska, market, bilo šta brate ... ah ... aha ... zeleni ... i javor preko puta, jel? ... drvo brate, drvo ... ako ima žuta klu ... jel? ... moguće da su je ofarbali, to je to uglavnom ... dobro ... okreni se onda ulijevo, nek ti bude drvo desno a market lijevo, pa ideš pravo ... pređeš ulicu ... jest ... onda desno trotoarom do prvog skretanja lijevo ... imaš tu tri bašte, vidjećeš suncobrane ... jest ... idi u treći, zadnji brate ... jest ... samo nemoj u tu baštu ispred, uđi unutra, pa prođeš kroz restoran, ima s druge strane izlaz u drugu baštu, ta je bolja ... aha ... aha ... pa vidi, pitaj ga prvo jel Behka u smjeni ... valjda je bila prešla negdje, možda se vratila ... ako ne bude probaj ga pitat znal gdje radi sad, imamo neke neraščišćene račune, ako treba daj mu šta para, daću ti ja ... jest ... ma pito sam brate govore mi da ne znaju ništa, laže gamad, nema gorih ljudi od kon ... aha ... možda nije nikad ni otišla nigdje, krije se kurva ... što brate? ... boli te kurac ... dobro ... uglavnom tako ... ako bude Behka u smjeni uzmi gulaš brate ... aha ... nije ... ako ne bude Behke probaj to od teletine što imaju, bilo šta, nekad ne bude ni Zokino loše ... dobro ... aha ... ma nemoj? ... dobro brate, da ne dužimo, čeka me momak ... pa mi javi za Behku ako saznaš šta ... dobro ... čujemo se ... čuvaj se ... i prekine konačno i pokazuje mi onaj najskuplji biftek u jelovniku brate, smije se, govori izvini, donesi to i nabacajte salate najbolje što ima, ako je svježe, ako nije nemoj ništa, i hoće flašu vina brate, ja ga gledam, sav izgužvan, majica iznosana, kragna se razvalila oko vrata, farmerice ulojene, dole neke poderane starke, kontam koga ovaj jebe, al haj reko boli me kurac, odem, odnesem mu vino i čašu i sve, stavim račun pod pepeljaru i pogledam ga još jednom, opet nešto priča na telefon i smije se i namiguje, odem na šank i zapalim i gledam ga, kad je bila hrana odnesem i to, serviram, kad samo što sam se vratio i sjeo opet za šank, dolazi neka manekenka, da vidiš pičke brate, crvena kosa, noge dva metra, malo niža od tebe brate, pozdravljaju se, on joj nešto priča a ona se valja od smijeha, levat ni ne ustaje, ne znam ni jel joj glavom pokazo da sjedne, ona sjeda, skida jaknicu, bilo se nešto počelo oblačit, al baš tad opet probije sunce, da vidiš sisa brate, jedva sam se skoncentriso da zapamtim šta će naručit, malo joj bilo neugodno kad sam došo, ovaj žvaće ovamo, zado se, boli ga kurac, ona valjda očekivala da je on pita šta će, kad je vidjela da neće smije se i naruči prirodni od narandže, donesem i to, i kad sam donio ona se opet nešto valja od smijeha, on već pojeo jebo majku koji je to konj, oblizuje se i pije vino, vidim na stolu onaj neki diktafon, skontam neki intervju, ništa odem opet za šank i gledam, sad mi zanimljivo pravo, kontam koji je on kurac da daje intervju, ne liči ninašta brate, vjeruj mi, možda malo na Manćinija, u jednom trenutku kad me pogledo nekako me podsjetio na njega, nebitno, gledam ja njih, vidi se to puca flert, ona mu se nabacuje, ona onakva pička, a on nikakav, još stariji petnest godina od nje minimalno, ona se njemu nabacuje čovječe, a on hladnokrvan, kao boli ga kurac, ne bi je jebo ni da mu plati, i to, tek tad sam počeo da ga poštujem, samo nešto polako priča, faca mrtva ozbiljna, a ova se ovamo valja, zacrvenila se po vratu i prsima, kad odjednom brate, frajer prvo pali sebi cigaru, pa njoj, gleda u mene i maše, vadi dvjesta maraka, kaže naplati sve, namiguje joj, oboje se valjaju od smijeha, štaću nemam sitno, rastrčim se po ulici da razbijem, nema niko, na kraju nađem tek kod Đimija na pijaci, trk nazad, kad prazan sto, prvo kontam izlevatili me, al kurac, osto mi sav kusur, nema logike, pa kontam da nije tolika budala da ostavi toliki bakšiš, trzne me opet Betoven, zvoni mu telefon na stolu, vidim opet i njene cigare i diktafon, kontam koji je ovo kurac, kad izlaze brate iz vecea, prvo ona, oblizuje se brate isto ko one kurve na pornićima kad im svrše u usta, i ono malim prstom nešto oko usne, sve, Alaha mi, kad eto i njega, jebo majku zakopčava farmerice i smije se, prilazi, gleda me u oči, ja mu dajem kusur, nije ni pogledo, daje mi cenera i govori hvala dečko, vidimo se, ja se smijem i kontam bil mu reko jel bilo dobro, haha, bio bi dobar fazon, al kontam ko zna koja je to budala, bolje da šutim, i ništa, ode da se javi na telefon, pokupe se, pozdrave se, svako na svoju stranu, maloprije odoše brate, šteta što nisi malo ranije, da vidiš.