Mada jasno je da je to s razočarenjima samo do mene, meni bi se na primjer da sam umjesto gladan u radnji sad tamo za stolom i zamišljeno kidam zalogaje pa ih žvaćem, možda vidjelo da sam sinoć potrošio sedmični i po džeparac za hranu na kutiju Camela i pola litra “Red Label” škotskog viskija da konačno udavim i zapalim i sahranim i jebiga i otplačem malo, što da ne, još jedan najljepši najveći san.... A subota je bila dobra, i petak, petak prvi pravi dan proljeća, konačno malo sunca i eksplozija likova i zvukova i mirisa i scena u šarenim krpama na putu do radnje u drugu smjenu, a tamo konačno malo prometa i opuštenijeg raspoloženja, onda dobra karma u subotu, bogata desetočlana grupa arapa, porodica ljepotana-mladića koji se u tetkinoj radnji zaljubio u M., a i ona u njega na prvi pogled, kaže sad bi se udala i pokrila i bacila Milera da čita samo ajete i hadise, i ne zajebava se, valjda je toliko nevjerovatno lijep, još ih dovede i kod nas iza ćoška i naprave dobar pazar da nam poprave sedmicu, ne samo dan. Prije toga još izvjesna Edna naruči nešto solidno i još plati sve odma, a pamtim i grupicu srednjovječnih Italijanki koje su pokupovale tri komada nekog nakita, meni mnogo bolje ide s evropljanima, ako im se nešto kupuje samo kažu daćete mi to i to i plate po zalijepljenoj cijeni, a ne cjenkaju se dok ih ne otjeraš u pičku materinu daleko u Turskoj odakle su i došli, oni bi da kupe radnju za deset maraka, pa i to je puno, al eto pošto smo braća....
Opet se ne sjećam šta je sve bilo od prošlog datuma, još uvijek završavam papire, mada sam konačno dobio rješenje i pečat, i to zvanično baš za prvi april, od prvog aprila sam zvanično još i “Pletač, Sarač, Dekorater keramike, i Drvomodelar”, a najviše Drvomodelar, i sviđa mi se to, samo sve zaboravim da proguglam čime li se to bavi jedan sarač, čini mi se da ima neke veze s konjima i kožom.
Prošli vikend bio na Selu, ništa posebno, loše vrijeme i u nedjelju ujutru još i desetak centimentara snijega, u subotu smo stigli da se prošetamo malo sa štenetom, koje je super, samo je svo isprepadano i bježi i kad priđe saginje glavu i puže i podvija rep, valjda ga je prošli “vlasnik” samo šutao i galamio i gađao po cijeli dan. Krenuli smo standardnim putićem na Brdo, a ona – Stari ga zove Ela, Stara Lea, a ja sam mislio možda Keti, pa ipak nisam, nek ostane samo Štene – Štene se usput pomalo oslobađalo pa umjesto da se samo vuče pet-deset metara iza nas počelo i da njuši i trčkara i okolo i ispred, a kad smo se popeli na zaobljeni Vrh oduševljeno rastrčalo tamo-vamo po prostranoj povaljanoj travi dok sam ja tražio suho mjesto da sjednem i zapalim cigaru, pa kad ispušim da se igramo malo. E dok sam ja našao mjesto i digao glavu, Šteneta nema nigdje, pogledam niz brdo i vidim samo uzdignuti repić negdje u podnožju kako brzo leti prema nekom stadu ovčica na ispaši, pa se i repić izgubi u žbunju, pa ništa, ovce ne reaguju, samo vidim neku siluetu čobanice u crvenim dimijama i plavom džemperu kako nečim gađa nešto, i jebiga šta da radim, okrenem glavu na inspirativniji pogled s druge strane brda i gledam oblake i slušam sve glasniji vjetar, kontam da je prošli gazda naučio da se dobro izmiče kad je gađaju seljaci. Vjetar brzo postane preglasan i prejak, krenemo kući, dole dok govorimo Staroj da smo izgubili Štene ona pogleda kroz prozor, a ono trčkara Starom oko nogu, kaže vratila se prije pola sata i legla na kućicu, da se sunča.
Sedmicu prije toga, a i poslije, uglavnom radio drugu smjenu, obično zaključam zadnji katanac baš nekad kad počne sumrak, pa krenem desno Saračima i Ferhadijom i Titovom sve prema zalasku sunca u sretno razbacanim razmacima između zgrada, ovih dana bilo ih je najmanje dva nevjerovatna, pa i kad se ne vidi kad je oblačno i kiša, za tih dvadeset-trideset minuta dok dođem kući opali me neka melanholija, nostalgija, neki kurac, uglavnom tuga, nemirno pokušavam da uhvatim svako obećavajuće lice, sjajnu siluetu u gužvi ili udaljeni crveni kaputić i ako ide u istom pravcu požurim da probam da ga stignem, i naravno nikad ne ugledam ništa, pa ostanem samo tužan, tužan, na svakom semaforu sve tužniji i skoro se rasplačem dok dođem kući, a i kad mi se učini da ide pa fakat malo zalupa srce – samo se zapitam pa šta i ako bude, ništa, koji ti je kurac, šta ti je, imaš trideset godina i kurčiš se da si Veliki filozof i skontao Svemir – jesi kurac, isto ko i Sarač – a ponašaš se najviše samo ko srednjoškolska pička, saberi se malo i zanimljivo jarane da su ti ovo uvijek bili najdraži periodi dana u najdražim godišnjim dobima, kad je još malo hladno na proljeće ili tek postaje malo u oktobru, pred jesen, tako nekako od početka do kraja sumraka kad hodaš najprometnijim ulicama pored najsvjetlijih najvećih izloga i slušaš saobraćaj i štikle i dječiju vrisku i mrmljanja i kašalj, i crvena i žuta svjetla na automobilima, žmigavci, semafori, svijetleće reklame, na proljeće možda malo zamiriše i behar, a na jesen šuška vjetar i šareno lišće, sve to najviše voliš i kao naviru neke uspomene samo nikako da navru, ništa konkretno, nijedan događaj, ništa ni dobro ni loše, samo uspomene na takve iste i slične šetnje na iste i slične dane, drugim ulicama u drugim gradićima, pa ponekad čak i na Selu, mada nije to to bez odsjaja semafora i žmigavaca na vlažnom alsfaltu, al ponekad čak i na Selu, kako to da ti je sve to uvijek najljepše a u tim šetnjama se uvijek najviše sjebeš, s tom melanholijom zbog melanholije, nostalgijom za nostalgijom i tugom za tugom, možda ti je onda i najbolje kad si sjeban jer si tad uvijek sjeban a to najviše voliš, zato i jesi sjeban jer si uvijek bio samo ono što si htio, i šetaj i gledaj za sjajnim siluetama u određenim bojama kaputa i nastavi da odlučuješ jel više mrziš svakog ili voliš svakog, a ni jedno ni drugo nikog konkretno, i budi sjeban ako hoćeš, samo ti ne treba da toliko kukaš, ne interesuje to nikog, a vidiš najmanje Nju.
Onda bolje da zatvaram malo kasnije jebiga, oko osam, kad se smrači, pa sve kasnije kako se produžava dan.
Radnja, 13. april 2015.
0 komentara
Post a Comment