Jedva se probudio u utorak oko devet, nisam mogao da zaspim do tri-četri od one neke uzbuđenosti. Doručak sa Kraljicom, i američki polovni porodični božićni filmovi na kablovskoj, nekad su mi bili zanimljivi, simpatični, mogao sam da ih gledam po cijeli dan, a sad mi je to nešto najdepresivnije ikad. Onda do bankomata da dignem lovu, Mama mi javila da mi je opet poslala sto maraka, kad tamo ništa, nema para, sjebem se, kontam ili je ona nešto pogriješila, ili je opet samo neka greška koja se dešava na jednoj od deset miliona transakcija, kao prošle godine, kad mi je američka internet-banka pojela petsto dolara kad mi je najviše trebalo, pa rekli da se dešava, jebiga, biće sigurno za četrdeset pet dana, pa prošlo šest mjeseci i kad sam konačno dobio pare osjećao se kao da mi je neko poklonio sedamsto maraka, kao da sam ih ukrao od nekog.
Ta uspomena me podsjetila da mi nikad ništa nije išlo u životu, što me bacilo u totalnu depresiju do kraja dana, koju je dodatno pogoršavao Genije koji nam se pridružio kod Tetke, da napravi ramove u Z.-ovoj radionici za neke slike za izložbu, ovih dana je opet u nekoj posebno iritantnoj fazi, po cijeli dan se krevelji i vrišti i ispušta krikove i “zajebava” sve redom, provocira, kao da ima devet godina a ne trideset, što inače samo ignorišem, osim ovako, kad sam totalno sjeban. Trebalo mi je da budem malo sam tu noć, a nisam mogao, morao sam da slušam njegove krike i ispade i “šale” dok se svi nisu iscrpili i otišli da spavaju u svoje sobice tek oko jedan i napokon me ostavili na miru na mom kauču u dnevnoj sobi.
U srijedu spavao do deset-jedanest, nadoknadio neiskorištenu prethodnu noć. Kraljica ustala malo prije mene i nešto šuškala za kompjuterom, gore na spratu, pa se samo brzo obučem i izletim napolje bez doručka, u grad, da još jednom provjerim račun, kad tamo sto maraka, ipak je leglo, dobro. Pa u trafiku da napunim kredit da javim Mami da je ipak sve u redu, nije bila greška, i nanina pogača iz Aspeka kod Principovog za doručak, i Camel, da se počastim malo. Onda u radnju kod M., na kafu, kaže šta ti je bilo sinoć, zabrinjavaš me, ma ništa, nije mi ništa, dobro je. Dok smo popili kafu pojavi se i Princeza sa Bebom, počela je da je iznosi u šetnje, kaže oni su večeras kod Tetke pa da dođemo i mi, da se družimo. Ja iskoristim priliku da vidim Bebu, beba ko beba, simpatična ali ništa strašno, već mi postaje malo iritantan sav taj spektakl koji se pravi od nje, svi bi izgleda morali da se onesvijeste od oduševljenja svaki put kad se namršti ili nakašlje ili isplazi jezik, meni je to brzo postalo depresivno dosadno i izmislim izgovor da ipak neću moći te noći, dok u sebi planiram šarmantnu solo-pijankicu u Rezidenciji i jedva čekam da počne, a to mi M. malo kasnije, kad sam se vratio u Radnju da se pozdravim, čita u očima i kaže neću ni ja opet kod Tetke, eto me kući, idemo prvo u šoping da kupim neke farmerice za petnest maraka, pa možda da popijemo šta? Može.
U Rezidenciji hladno, zidovi od pola metra cigle su nezgodni kad ih pustiš da se toliko ohlade, onda maloj električnoj grijalici treba da radi tri dana dok se opet ne zagrije imalo podnošljivo, pa sam ostatak dana uglavnom proveo pod jorganom ili sa grijalicom između nogu. Nisam uspio ni da radim na “projektu” sa E., shvatio da sam zaboravio punjač kad sam krenuo da upalim laptop, pa mu samo javim da ni taj dan ipak neću stići ništa, izvini brate, nadoknadiću sutra-prekosutra, mada mi uopšte nije žao što nemam laptop da radim, drago mi je, i dalje mi se gadi sve u vezi tog posla, možda mi nije trebalo da se opet uvaljujem u obaveze s tim, pogotovo prema E., sad mi nije jednostavno da odustanem, sranje.
Oko sedam se pojavljuje M., kaže ipak će kod Tetke, tipična izrada, kad god se “dogovorimo” nešto nađe način da joj iskrsne nešto drugo i pravi se kao da se uopšte nismo ni dogovorili, nego je kao bilo možda, pa ako mi potvrdi, potvrdi. Nema veze, svakako mi je najbolje kad pijem sam, ipak obučem jaknu i krenem s njom u najnoviji blještavi tržni centar, da prošetam malo, da vidim kakav je, nisam još bio. Cik-cak ulaz kroz automatska vrata da se previše ne hladi, pored krcate kafane na ćošku, uz stepenice kroz blještavo bijele hodnike i plafone sa nekim šupljinama i otvorima za ventilaciju, do butika na prvom spratu, kaže začas ću ja znam tačno šta mi treba, i fakat djeluje kao da stvarno zna dok to izgovara, mada žene uglavnom tako tačno znaju šta hoće, pa onda hiljadu identičnih modela pantalona svedu na dva i bulje u njih sat vremena i nema šanse da odaberu, i kao prelome se za jedan kad čistačica počne da se značajno zakašljava dok im glanca pločice oko nogu, pa budu zamišljene do kraja dana i duboko u noć i još se sutra probude depresivne jer im je život nepovratno sjeban zato što nisu izabrale onu drugu stvar, i niko nije propatio ko što je ona propatila, naravno. Uđem u butik i malo razgledam s njom, više posmatram druge djevojke koje razgledaju, i radnice koje razgledaju njih, i par porodica sa dječicom, svako sa nekom papirnom kesom sa skupim poklončićem unutra, kao da su sretna, i jedna djevojčica od sedam-osam godina sa štiklicama od tri-četri centa, nabada klik-klak korake okolo i traži nešto što garant zna da joj treba, da joj popravi dan. Prođe deset minuta, vidim ipak to neće tako brzo, reko odoh ja, čekam te ispred, kod stepenica. Stanem na ćošak i posmatram goste i konobare u kafiću odma ispod, neka šestočlana porodica sjedi za stolom tačno ispod mene, mogao sam da biram kome da bacim žvaku u kosu, da sam imao žvaku i da sam taj tip, ipak ostanem samo na tome da zapamtim da se podsjetim da ne sjedim za tim podivičnim stolovima ako ikad budem u prilici da popijem kafu tu. I za ostalim stolovima najviše dobrostojećih porodica sa djecom raznih uzrasta, od trogodišnjih skakutavih djevojčica sa kikicama do debeljuškastih ćudljivih trinaestogodišnjakinja, ili muškarci raznih dobi koji kašikicama kupe šlagove iz kafa, neki odma na početku, neki tek na kraju, i vjerovatno isto čekaju da im žene nađu tačno ono po šta su znale da dolaze prije sat-dva. Za jednim stolom trojica raznih generacija, kod najstarijeg proćelavog odjednom bljesne neka skupa cigara u ruci, stavlja je u usta i prinosi jeftini plinksi upaljač, pripaljuje, povlači dim i uvlači duboko u pluća, pa otpuhuje i onda pet minuta drži onu cigaru u ruci ko neku paličicu i objašnjava nešto sagovornicima, u jednom trenutku zove novu turu, prijateljima po produžena s mlijekom, njemu kapućino i turski čaj. Pokušavam da zapamtim jednu turu sa tacne konobara, topla čokolada za razdraganu djevojčicu od četri-pet godina, za nanu prazna šolja sa kesicom čaja i nekim metalnim mehanizmom sa vrelom vodom koji čim se istovari postaje atrakcija za cijeli sto, dva kapućina za mame, teke, sestre, dvije produžene s mlijekom za momke, zetove, zaručnike, i kola sa slamkom za stariju debelu sestru koja lista fejsbuk na ogromnom pametnom telefon sa blještavim ekranom fenomenalno brzo, sličice prolijeću odozdo ka gore u milisekundama, a ona samo ravnodušno bulji u telefon, nikad ni da digne obrvu ni da se bar krajičkom usana ironično nasmije, ništa, kao da je ili toliko genijalna da razvrstava bitno od nebitnog tolikom brzinom, i naravno sve je joj je nebitno, svi su idioti, ništa, baš ništa ne zaslužuje ni da se otvori ni pusti, a kamoli lajk, ili jednostavno samo blago retardirana i ne zna ni šta lista ni šta je telefon ni ekran, bitno je da se nešto dešava kad pomjeraš prst, da prolijeću sličice, da se nekako ispuni dan. M. se konačno pojavljuje nekad za četredeset pet minuta, nasmijana od uha do uha, kaže našla sam jedne dobre za dvadeset maraka, tačno mi je trebalo to.
Na izlazu iz centra zastanem pred ogromnim televizorom od devet hiljada maraka, ima dobru sliku, nema šta, pa napolje kroz cik-cak pokretna vrata, preko puta u Titovu, pa kući, pored maltene obnovljenog hotela, onim suženim dijelom trotoara na kojem je nemoguće da se mimoiđeš s nekim a da ne izgubiš dostojanstvo, ako ga još imaš, a ako ga nemaš još od avgusta 2008. samo ti bude neugodno par koraka dok se ne zagledaš u nešto novo, meni se na primjer učinilo da na tendama iznad izloga apoteke umjesto “Apoteke Marijin Dvor” piše “Apoteke Mafijin Dvor”, pa kad sam se namrštio i shvatio grešku pogled mi još presiječe i osvijetljen poluprazan plavi krš od tramvaja sa trojicom usamljenih krkana koji rade gimnastiku na šipkama u zadnjem dijelu i tresu se od smijeha jedan drugom. M. ode u Rezidenciju da se presvuče, pa će kod Tetke, a ja u danonoćni market preko puta po vino, dvije kile brašna za palačinke, i pahuljice za doručak, da promijenim malo, ukupno deset i osamdeset. Kad sam se vratio u Rezidenciju ona već obučena, kaže otvori nam vino, taman da popijem koju dok ispušim za put. Krene nas priča, planiramo neki biznis, kritikujemo sve redom, odlučimo da otvorimo svoju radnju, da zaradimo ozbiljnu lovu preko ljeta, ne treba nam mnogo para za početak, pozajmićemo nekako, nagovorim je da ipak ostane sa mnom, raspričamo se o rodbini, o brakovima, o vezama, sve je bezveze, u međuvremenu oteturamo do marketa po još jednu flašu vina i krekere, i završimo svako sa svojim ljubavnim jadima i totalno izanaliziramo jedno drugo do dva, a ja sam usput još stigao i da joj ponovo objasnim Svemir, Sve.
Četvrtak ujutru, jedva je probudim da zakasni samo sat vremena na poso, a ja ostanem da odspavam još malo, čujem kako lupa vratima i jauče od mamurluka dok se oblači i zaključava vrata, pa ustajem nešto kasnije svjež, ko cvjećka, ja nikad nemam glavobolje i mamurluk, i uvijek se osjećam malo sretno zbog toga, ako ništa imam bar neviđeni talenat za to.
Nešto kasnije opet u Radnju, samo nakratko, da pokupim punjač i završim neku dodatnu zahvalnicu za Energoinvest, valjda su nekako uspjeli da uguraju još nekog u penziju, pa im treba hitno, danas, pa zastanem sa M., ne ide mi se kući, svakako kasnije opet moram nazad do Radnje, po nju, pa kod Tetke. U međuvremenu se pojavi još i Kockar, M.-in stari, provede ostatak dana s nama u Radnji, ispriča nam svašta, razne jugonostalgične doživljaje u Provinciji, Beogradu, s drugovima i drugaricama – “od Vesne iz Blagaja do Ramiza iz Rogatice” – jula 1986. na nekom molu u seocetu šest kilometara od neke vukojebine na moru u Crnoj Gori gdje su njih trojica samo jedan dan iznenada otišli na jednom motoru, ekskurzije sa kolegama vatrogascima u Neumu i umalo fatalno svraćanje u kafančuru usred ničeg u Olovu, kad ga je neki lokalni krkan “dva sa dva” pobrkao s nekim iz Krive Rijeke i gađao flašama i zamalo pretukao na smrt, a on se spasio diplomatski i čak im pokazao ličnu kartu s rodnim selom sa skroz suprotne padine famozne lokalne planine, nakon čega su mu se uljudno izvinjavali i častili cijelu noć.
Kod Tetke živahno, Genije opet u nekom seljačko-dječačkom prenosu, urlanje, “šale”, autentični stihovi iz neke underground alternativne guslarske scene, Kraljica iscrpljena zbog trčanja sa isporukom u Energoinvest, Princeza na spratu prespavala popodne sa Bebom, valjda je ranije bila nešto nervozna pa su se umorile obje, E.K. pravi selfije sa novom frizurom pred odlazak na Euroligu u Rim, putuje ujutru i ode kući ranije da se pakuje, svi ustanu da ga isprate i da mu požele sreću na vratima, osim mene, nije mi se ustajalo, valjda se podrazumijeva da mu želim da odigra dobro, pa malo kasnije po cigara na Terasi za pušenje sa M., onda neka dramica na kablovskoj koja je bila zanimljiva samo M. i meni, pa na spavanje, i opet veliki planovi da se porani sutra, da počnemo sa realizacijom početne faze za novu radnju, a i da malo nadoknadim zapušteni “projekat” sa E., da se zaradi za struju i stan, a vidio sam i neki viski od tridesetak maraka u danonoćnom marketu preko puta, pije mi se to za Novu, moraću, moraću, malo da se potrudim, za to.
Showing posts with label mama. Show all posts
Showing posts with label mama. Show all posts
26.12.14
6.3.12
Materinski instinkt
Bio sam malo u gradu danas.
Telefon me probudio oko tri. Prepoznao sam novi mamin broj na displeju i pustio da zvoni. Zvala je tako tri puta u razmacima od minut-dva. Četvrti put je značilo da je nekom vjerovatno izgorjela kuća. Možda njoj. Potpuno me razbudi fatalna misao da možda hoće da se useli kod mene. Ostavio sam da zvoni. Kad je prestalo, dohvatio sam mobitel da ga začas ugasim, ali je odmah opet počeo da zvoni pa sam se slučajno javio.
Oboje smo samo slušali skoro cijeli minut. Čulo se njeno teško disanje i pojačani narodnjaci sa tevea u pozadini. Šmrcnuo sam samo da joj dam do znanja da sam tu. Odmah je progovorila.
— Treba mi fen!
— Šta?
— Pokvario mi se fen.
— Pa št... nemam, nemam.
— Ima u Merkatoru neki mali za osam maraka.
— Imaš bus u petnest do četri.
— Ne mogu, mokra mi kosa.
— Jebiga, imam nekih obaveza, znaš...
— Ma nemoj. Jebem ja te vaše generacije, znaš! Svi se samo žalite da vas je rat najviše upropastio, a niko neće da makne! Meni su trideset godina govorili da život počinje u tridesetoj pa je počeo rat pa se ne žalim nikom! … Biće kusura...
— Kolko?
— Pa eto, skoro dvije marke...
— Jel osam maraka il osam i devedeset?
— Sedamdeset... pet.
— Dobro.
— Stvarno?
— Eto me.
Opet smo malo šutili, pa sam prekinuo.
Za pola sata sam već bio par blokova dalje, kod nje. Samo da pokupim pare pa da stignem na bus. Gledala je neki film.
— Đesu ti pare? Daj.
— Evo počeo Forest Gamp!
— Opet?
— Evo ti, požuri. Hoćeš odma nazad?
— Vjerovatno.
— Haj molim te nemoj dugo. Mokra mi je kosa.
— Dobro.
Uzeo sam cenera i petaka i sjurio na stanicu. Pet maraka na karte, ostane mi marka i dvadeset od fena. Osim toga, imao sam i jednu užasnu tajnu koja me strašno mučila. Štedio sam zadnjih par sedmica, i falilo mi je baš marka i dvadeset feninga za kremicu za hemeroide to jutro. Znači ostaće mi čak i pet feninga za onu jednu malu kiflicu. Hvala bogu, kakvo proviđenje!
Fen je bio tačno koliko je rekla. Nije slagala, i osjećao sam se nekako čudno zbog toga, kao da me konačno malo pridobila tim neobičnim znakom pažnje.
Preko puta marketa apoteka. Unutra proćelav lik stoji na kraju pulta i čita brošure za lijekove. Za pultom nikog. Daleko iza pulta neke pregrade, a iza njih mrak. Prošao sam pored njega, do sredine pulta i stao. Čekali smo tako par minuta, bubnjao sam neki dobar ritam na pultu, pa sam se malo teatralno zakašljao. Uzalud. Pogledah se s likom. Učinio mi se poznatim, iz novina ili sa televizije. Mada dugo nisam ni čitao ni gledao ništa, pa ne znam kako. Za pultom i dalje nikog. Naslonio sam se i počeo da razmišljam o drugim apotekama u blizini, a onda se iza jedne pregrade konačno pojavila namrštena crnokosa ljepotica sa šiškom.
Mislio sam da će prvo uslužiti njega, ali ona se obratila meni. Rekoh joj šta mi treba, i primijetih da se gospodin malo cimnuo na to. Pomislio sam da mu smeta što sam se ubacio preko reda, ali izgledao je bezazleno pa sam ga zanemario. Seksi djevojčica sa dugim ljubičastim noktima u mantilu je prvo malo prekopala po policama ispod pulta, pa čačkala nešto po kompjuteru, pa napokon počela da se dovikuje sa misterioznim uniseks glasom iz dubine pomrčine u daljini. Na to se gospodin ubaci i reče da i njemu treba baš to isto. Opet smo se pogledali, ovaj put uz po jedan bespomoćni monaliza osmijeh pun saučesništva i saosjećanja.
Mala je opet nestala iza jedne od pregrada, ali se ovaj put vratila relativno brzo.
— Našla sam, ali imamo samo još jednu. Žao mi je, gospodine. Nova tura nam dolazi vjerovatno u petak. Možda.
Obraćala se ćelavom. On je gledao malo u nju, pa u mene, pa ljubazno reče da je i njemu žao, ali da je on tu bio prvi i da mu se žuri. Zamislio sam se. Da mu prepustim kremicu, ili da se svađam? I meni je bilo hitno... Oboje su buljili u mene. Djevojčica mi je izgledala kao da je na mojoj strani, i da bi je svakako dala meni, samo ako je ja sam ne prepustim sabolesniku. Bio sam malo manje odvratan od ćelavog, moguće, ali vidjelo se i da joj ipak zajedno kvarimo dan i da joj ne treba još jedna ohlađena poluispijena kafa iza pregrade danas u životu. Ode da pogleda još jednom, reče, možda se negdje, nekako sakrila još jedna.
— Izvini, reče mi ćelavi čim smo opet ostali sami, da nisi ti onaj pisac?
— Nemam pojma, možda. Koji?
— Jesi jesi, sad se sjećam, isti ko na televizoru. Dobre su ti sve knjige, stari, al ona zadnja mi je fakat promijenila život!
— Fakat?
— Stvarno! Ja sam ti nekad radio u banci, jarane. Krediti, kamate, ovo-ono. Jedan dan zateknem ženu s najmržim komšijom u ulici. Zadavio sam ih oboje. Prvo njega, pa nju. A ponadala se da neću i nju, kurva. Poslije me puste, lafo neuračunljiv. A i jesam malo došo sebi, kontam jebote šta uradi bezveze, valja sad u džehenem i sve. Zabrinem se pravo. Tad nekad baš ukradem od zubara iz čekaonice tu tvoju knjigu. Čuo sam za tebe ranije, i po televiziji, začitam se malo dok sam čeko, pa reko haj da vidim šta će bit do kraja. Poslije sam našo i ostale, al ova je najbolja. Skontam iz nje sve, nema boga, nema džehenema. Jebo ljude. Počnem krast pravo. Sad sam profi kriminalac.
— Koja slučajnost.
— Ozbiljno. Jesi vidio bemve ispred.
— Veliki?
— Moj.
— Dobar.
— A i ubijam.
— Ejs. Kolko si ubio dosad?
— Osim žene i komšije? (Klimnuh.) Samo jedno dijete zasad.
— Baš dijete.
— Aha. Curicu. Reče mi da ima tri godine. ‘Tli’, hehe.
— Što curicu?
— Nemam pojma, vjeruj mi. Došlo mi nešto da opet zadavim nekog, a ona bila tu. Mogo sam, jebiga. A nisam je zlostavljo ništa. Poslije mi ko malo bilo krivo, ko malo dobro, nisam siguran. Al prošlo me. Sad mi se nešto davi opet. Ne znam hoćul opet dijete, vidjeću. Lijepo pišeš, čovječe.
— Hehe. Hvala!
— Ti si mi sad najdraži pisac.
— Haj daj mi onda kremicu ako sam ti najdraži.
— Joj treba mi čovječe. Znaš kolko mi treba!
— Znam. Treba i meni.
— A nema ni u drugim apotekama, išo sam.
— I ja sam.
— Haj daću ti, al pod jednim uslovom. Da mi posvetiš knjigu.
— Koju?
— Pa iduću. Bilo koju. Nema veze o čemu je.
— Samo to?
— Čuj samo! Al ako slažeš pa ne posvetiš zadaviću te.
— Hehe. Pošteno. Haj dobro. Može.
— Stvarno?
— Sto posto.
— A hoćel bit uskoro. Nešto nema od tebe ništa dugo.
— Krajem godine.
— Naću te.
— Ma ne sikiraj se, biće sigurno.
— Ekstra. Hvala!
Djevojče se vrati u zgodan trenutak. Kao pregledala je sve, nema više. Nema veze, dogovorili smo se, reče ćelo. Dadoše mi kremicu, momak mi napisa na računu kako se zove za posvetu, pozdravismo se, i odoh. Na povratku u busu sam pokušavao da pogodim koji pisac liči na mene i piše super demorališuće knjige. Prvih pola sata nisam mogao da se sjetim nikog, a onda mi je jedna šarena serija džambo reklama za kosilice skrenula pažnju i više nisam mislio na to.
Opet sam ušao kod mame baš kad se završavao film. Ustade sa kauča, pregleda fen, i račun, a ja se sjetih da sam zaboravio kiflu. Klimnula mi je da je sve u redu. Bila je nakako neobično šutljiva. Učinilo mi se čak i da je nešto muči, pa sam požurio da pobjegnem iz stana. Na izlazu iz zgrade čuo sam kako me kroz haustor doziva sa vrata na trećem spratu. Vratih se i pogledah gore. Stajala je sa sa rukama na ogradi na hodniku ispred svojih vrata, raspuštene mokre kose i gledala me sa suzama u podivljalim očima.
— Sine, prodera se, život je kao septička jama, znaš: nikad ne znaš koje sranje iz dana u dan baš tebe nikako ne može da maši!
To je bilo sve, i dok smo oboje drhtavim rukama u nevjerici zatvarali vrata, ja od zgrade a ona od stana, pitao sam se gdje bi momak u najboljim godinama u ovom zabačenom dijelu gradića u ovo vrijeme s pet feninga u džepu mogao nezaboravno da se provede.
Subscribe to:
Posts (Atom)