Showing posts with label Studio. Show all posts
Showing posts with label Studio. Show all posts

7.10.14

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (3)

Opet sam pravio grah. Filozofija kuhanja mi je: nabacaj sve sastojke koji se slažu i nek se kuha što sporije, tri-četri sata, dok se sve ne stopi u jednu cjelinu, al ne do kraja, nek ostane samo još sekundica da se topi u ustima dok žvaćeš. M. se nije svidjelo, jesam fulao malo s prvim, bilo je preljuto, al drugi je bio dobar, meni su u stvari oba bila odlična, bolje nego kod bilo koje tetke ili mame. Traje dva-tri dana, uštedi se malo para, a kažu i da je dobro za organizam, “zdravo!” U Rezidenciji sam ovih dana, razmišljam o ženama i kukanju da je dosadno domaćicama kod kuće, meni je super, imaš po cijeli dan da radiš šta hoćeš, malo počistiš i opereš, praviš sebi hranu, s ljubavlju, ko samo sebi, prošetaš ako je lijep dan, čitaš, pišeš, pratiš klošare na klupama u izdignutom parku preko puta s kojih te posmatraju kroz ogromne prozore noću i pitaš se koji li ti je najsumnjiviji za ono obijanje i smišljaš kako da ga namamiš da proba opet, pa da ga uhvatiš živog i objesiš za jaja, još samo da ima neko tamo ko radi za mene i da ne moram da se brinem za hranu, krevet i cigare...

Vraćam se iz radnje prije par noći, Zelenih beretki, Štrosmajerova, Ferhadija, Maršalova, nedjelja naveče, drugi dan bajrama, svjetla se presijavaju na asfaltu, ozbiljna jesen miriše na prošlost, i čuje se svašta. Ne volim ramazane i bajrame, hoću da kažem da ih mrzim, naravno imam puno pravo na to, jer sam se, kao, rodio kao “musliman”. “Zapadnjački običaji” – momak od dvadesetak godina pametuje malo mlađem romantičnom interesu ispod šamije – i “Elhamdulilah, elhamdulilah, elhamdulilah, el-ham-du-li-lah!” – komentar navodno uglednog mudrog gospodina na komentar njegovog prijatelja da mu je sin “dao uslov za četvrtu”... Elhamdulilah. I “zapadnjački običaji” u nizu kafića u centru, preglasna porno muzika do preglasne turbofolk muzike do preglasne porno muzike, miješaju se ko odvratni alkoholi i povraća mi se od panike dok prolazim tim dijelom u to doba noći, momci i djevojke i žene i muškarci se nadvikuju o važnim problemima i prave tragične grimase. Reklame za izbore na tramvajskim stanicama, Bakir i Peđa izgledaju dobro, pa i mali Željko ... Jebo politiku i pisanje o politici, u svakom slučaju, ni Orwell na kraju nije uspio ništa. Ali mora da se glasa, da se mongolima sa stočnim običajima malo pokvari “ćejf”, vjerovatno za Peđu, čuo sam da ima apartman u Evropi (ili samo sobu, i to je sigurno odlično skupo), mada to možda uopšte nije tačno, vjerovatno, izgleda zdravo i kao da nije mongol, donekle sigurno, ko ga jebe, eto mu moj glas.

Neka tinejdž-mjutant-nindža-gospođa u Guardianu piše komentar da je “oslobađa” nošenje nikaba, to je iz pokornosti prema “Gospodaru” mada je niko ne tjera i ne dira nikog i bilo bi netolerantno ako joj to zabrane, u Australiji. Islamofobija, Islamska Država, terorizam, bombardovanje, retardirano. Neki od najboljih ljudi koje znam se sve više i više lože na beduinski islam, a bili bi dobri i bez islama, možda i bolji. A možda i gori, možda bi bili baš seronje da se ne boje Alaha, ko zna. Genije obožava Direra i Sezana, kao nešto pokušava da slika i talentovan je, ali nema duha, nema osjećaja, nema mašte, i izgovara rečenice: Smijeh je bolest za srce. To je laž. Čovjek koji je to reko nikad nije slago u životu. E pa jest a ako je to reko, jarane, razmisli malo. Neko ko je imalo svjestan ne može da vjeruje u nezamislivo Najmilosnijeg koji se naljuti ako opereš zube poslije izlaska sunca za ramazan – neki najmirisniji ljudi koje znam odjednom zasmrde iz usta kad poste, pretpostavljam da je do toga – i u Najpametnijeg čovjeka ikad koji nikad nije slagao ništa, a ostao doživotno nepismen uprkos prvim riječima “Objave” da uči, čita, izučava, jer ... jebo ljude, kao da si okružen čimpanzama, nešto se došaptavaju, cerekaju, uzdišu, grle, tuku i jebu, i nikad nemaš pojma šta misle i šta hoće da kažu, a kad im objašnjavaš zagledaju ti se u mrlju na džemperu i bog zna šta kontaju, ništa.

Pitam se tu noć da li da nastavim sa Dnevnicima, možda samo serem, i dobijem zeleni val, od početka do kraja, šest-sedam semafora i zeleno na svakom, recimo da je to znak, bitno je da se nešto piskara, da se stvori navika i tok za Kvake, ko ga jebe.

Pa teška noć za M., teška “anksioznost”, drhtanje i strah od smrti, kaže spavaj ti al kako da spavam kad ona tu osluškuje i drhti, bila je zajednička trauma nedavno pa je razumijem, pričali smo o tome i o svemu do zore, a ujutru je čekala radnja, da se radi. Ona se boji iskustva, boji se da propusti život ako umre sad, a ja se bojim njenog iskustva ako mi ujutru u krevetu umjesto mene pronađe leš sa razjapljenim ustima, jer spavam užasno otvorenih usta i hrčem nekad glasnije, nekad nečujno, nekad tiho. Ako me neko izbode ili pregazi tramvaj, ili srce samo otkaže u snu, hoću da znaš da sam vas volio sve i da nikom ne zamjeram ništa, pričam joj, a ona se rasplakala jer je sujevjerna i misli da slutim nešto, kao i svi. I neću “dženazu” i da mi neka budala blebeće nabrajalice na arapskom iznad rupe u ilovači i nečije zastave sa glupostima i sabljom, hoću da se sjećate dobrih stvari i da me umotaš u čaršaf, i zapališ, kao džoint. To ne pričam, to mi je iz jedne od nenapisanih pjesama za Keti, još je nisam prebolio do kraja, a ona neki dan prolazi ispred radnje dok mi neka baba iz Latvije dovikuje da mi je dobar engleski i gdje sam naučio tako, i neće ni da me pogleda, ni da klimne ni cimne obrvama, ništa, a ja sam mislio da sam ostao fin, osim jedne krize i ispada na kraju koja bi, na kraju krajeva, morala da se razumije, pogotovo ako si psiholog. Ili možda ipak ne, kako god...

I. se naljutila na mene, misli da joj se ne javljam jer mislim da ima šizofreniju, a ja sam joj samo pisao da sam zabrinut kad mi je pisala da čuje tuđe misli i da joj neko čačka po glavi, ozbiljno, i nisam joj se javio jer nemam vremena i neću da imam obavezu da se javljam nikom svaki dan, jebo elektronske veze, treba mi prava žena od krvi i mesa da se diramo i razmjenjujemo tečnosti, da smirimo hormone svako malo. Jebiga, na kraju se svi nešto naljute i niko više neće da se javlja, osim smorova koji bi nešto da se javljaju stalno, mora da je do mene i ako ništa imam svoje knjige da me griju, i viski, i cigare, i grijalicu, mala je i kao da mnogo troši, ali ugrije bar Studio, a to je dovoljno, pogotovo kad sam sam, kao večeras, to je dovoljno, za sad.

3.10.14

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (2)

Na nekim zgradama su žuta svjetla, a na nekim zelenkasto-plavkasta, naravno postoje izuzeci, možda su i ljudi u žutim zgradama drugačiji od zelenkasto-plavih. I tu i tamo poneki prozor sa plavim svjetlucanjem i sjenama, neko gleda utakmicu, neko dnevnik, neko film, možda La Grande Bellezu i misli da je isti kao Đepe, samo što nema para i žene ga uopšte ne podnose, a on uopšte ne podnosi buku i zabave i “glamur”. I nije toliko pametan, niko nije toliko pametan... Ili neko stvarno jeste, ko zna.

Odličan dan, običan dan, grozan dan, najgori. Bila je mala djevojčica, oko četrdeset centimetara, u narandžastoj haljinici na cvjetiće, zvučnik mi bije pravo u vrata od radnje i kad je toplo moram da ostavim otvoreno zbog posla pa me zaboli glava od glasne porno muzike, ali ne nju, ona je zastala, ona je zastala da pleše, mala djevojčica od četrdeset centimetara pleše na sred ulice ispred mojih vrata a svakakvi ljudi prolaze i prolaze i ne vide je kao da nije spektakl, sve dok tata nije odustao od nagovaranja i potrčao da je uhvati da odu.

Najgori rođendan ikad, doživotna trauma zbog Kraljice i objašnjavanje, i objašnjavanje, i objašnjavanje, dosta mi je objašnjavanja za deset života, tek drugu noć sam se nekako naspavao donekle, a treću, dok sam razmišljao o Đepeu i skupljao hrabrost da je zagrlim, neko nam je obio Rezidenciju, mamicu mu jebem. Skupljam pare za pumparicu, flašu konjaka i dvije-tri kutije cigara, da opet pogasim sva svjetla, kao da me nema, dokotrljam stolicu u hodnik, prema vratima, i pijem i pušim i milkim pušku i osluškujem, pa da mu zadnja slika u životu bude nečija silueta u hodniku u tami, sjaj cigare i odsjaj na naočarama, i konačno veliki prasak, “vidimo se u džehenemu”, obijaj mater, stoko.

Mada nam nije ni uzelo ni ispremetalo ništa ... čak ni pola flaše viskija na polici, to sam dobio za rođendan, možda je neko naišao, a možda se sažalilo što nemamo ništa, treba da pregledam knjige, možda mi je ostavilo dvadeset maraka i pismo natopljeno suzama u Montanju.

Juče je opet bilo dovoljno toplo da otvorim prozor u Studiju, i još mi uleti nešto ogromno unutra, neki vilin konjic, helikopterčić, nešto, prava mala Kašikica sa rasponom krila dva metra, sačekao sam da samo nađe izlaz kroz isti prozor jer se vidjelo da ima veći mozak od mene, nikad nisam vidio veće ni na Selu ni na dokumentarcima o Černobilu, nigdje, otkud toliki u centru Sarajeva, bog zna, treba mi puška, nek se nađe, možda se vrati, mamicu mu jebem, ko zna?

Rezidencija, 3. oktobar

25.9.14

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (1)

Našli smo novo mjesto. Rezidencija je fantastična, prozori u Studiju gledaju na Maršalovu, tramvaji, saobraćaj, park, sjever, ogromni prozori i stoličica i stolić ispod jednog, u ćošku do Kabineta na sjeverozapadu, zalazak sunca između nebodera i In a Sentimental Mood na radiju, taman. Ne sviđa mi se bilbord ispod zapadnog prozora, sad su stavili “cunami”, očekujem neku manekenku i seksi veš kad prođu izbori, nisam ni znao da su izbori dok nam nisu zalijepili novu reklamu pod prozor baš kad smo useljavali, ignorišem ih tako iskusno iz godine u godinu, sve bolje.

Bilo je prljavo, zaguraj ruku gore visoko u šupljinu, blato curi niz lakat a neki šljunak sipa oko šake dok brišeš, bar se nije desilo da nijedna čupava tarantula krene da nam se spušta niz ruku, a izgledalo je kao da bi najvjerovatnije moglo. Trebalo je pet-šest dana da čistimo, i opet je ostalo još pet-šest. Nema žohara? Šporet kao radi, samo je spor, iznerviraš se od gladi dok proključa, pa padneš u depresiju dok se skuhaju jaja, al ne izgubiš apetit, najbolja kuhana jaja u ponoć u životu. Frižider ne radi uopšte, čekamo majstora za veš-mašinu. Zidovi su debeli pola metra, visoki tri i šezdeset, i nije hladno, uopšte nije hladno, možda samo ponekad, malo. Neko ludo grijanje u ponoć odozgo ili odozdo, dole je kafana a gore Grofica i zašto pojačavaju tako kasno, nije nam jasno, upali se odjednom, oko ponoći, i ugrije se, zbacimo jorgane i zamagle nam stakla. Pada deseta noć a M. se još boji da spava u Velikoj Odaji, strah je duhova i smrti, ima probleme, spavamo zajedno na kaučima u Studiju, pravim joj društvo, pijemo i smijemo se jedno drugom, ona bi napolje da razbija stakla a meni se samo spava. Sviđa mi se vino, vino je najbolje, i votka. Viski je preskup, i konjak čeka plaćenija vremena. Tražiću flašu rakije od Starog.

Nemam para. Čaršija je Haos, najveći procenat medicinski ludih ljudi na slobodi u životu, oko 45%, hodaju uličicama i svađaju se sa sobom, gestikulacije i grimase, još gore, uđu kod mene da me pitaju nešto. Nemam vremena za pisanje, ne mogu kad me cijeli dan ometaju bule, budale i babe, a nemam energije kad dođem kući kasno. Inače opet uopšte nemam energije za ništa, kao da mi je opet spalo željezo, danas sam dao zadnje pare za cigare i cveklu. Treba mi privatnost, treba mi soba da se zaključam. Bilo je vremena za čitanje, samo to, sad su Walser i Školice, nikad da završim De Sada. Sad imam Kabinet, a nemam para, ne vraća mi se na pijacu, a moram, treba mi para, samo na pijaci uopšte nema para, samo nešto malo za kafu i cigare i sendvič, godina je bila katastrofa, vraćam se u robote, tu ima para, al koji je tek to haos, bar se isplati, na momente, nekad. Možda mi ostane i sat-dva dnevno za Kvake, to je plan, ako se organizujem dobro, to je sad jedino važno, da se organizujem, dobro, ili bar dovoljno dobro da se prezimi, u Rezidenciji, u Studiju, u Kabinetu, sa M., pa na proljeće počinjem i do kraja godine sigurno zavšavam Kvake, ove godine definitivno, nema više neozbiljno, 2015. je godina,sto posto.

Rezidencija, 25. septembar