Jebiga, šta da kažem, valjda se tako ne doživljavam više...
Nego, opet čitam Knausgarda, drugi roman na njemačkom - ide mi sve lakše i lakše - pa pomislim da i ja opet kao “napišem” nešto. A nije isto ni kad nisam sam, kad se ne zaključam, eno Ofelija nešto šuška u pozadini, uzela sad da nam malo očisti stan.
Nakon dužeg perioda cijeli dan proveo u gaćama. Osim kad sam ih u jednom navratu nakratko skinuo da se u krevetu zabavim sa Ofelijom, i sve do maloprije kad smo ipak izašli napolje da zalijemo biljke u jednom od dvadesetak drvenih sanduka koje su nam nedavno poredali na prostranom travnjaku pored zgrade, u kojem smo zasadili po jedan luk, krastavac, papriku, jagodu, i nešto malo biljčica koje se koriste kao začini, uglavnom. Sve su super, osim paprike, s kojom smo u velikoj opasnosti da nam potpuno propadne zbog nekakvih mrava ako uskoro ne poduzmemo nešto - ili smo možda samo umislili da je tako?
Još idem na klavir, mada ove subote ipak nisam jer je učiteljica otišla na godišnji odmor, najvjerovatnije ponovo u Bosnu. Mislim da mi ne ide nimalo loše, s obzirom da vrlo rijetko “nađem vremena” da vježbam, a sve zato što najveći dio “slobodnog” vremena ipak opet potrošim na učenje zbog napredovanja na poslu, na kojem i zarađujem sve bolje i bolje.
Između ostalog, vrlo sam blizu da do kraja naučim da odsviram The Entertainera.
U međuvremenu ... nemam pojma ni gdje sam stao? Dobro mi je, ljeto je i život je iizii ... a ako sve prođe po planu, eto sad je ispalo čak i tako da se uskoro ženim.
U oktobru smo išli u Bosnu, pa za Božić kod njenih u Varšavu, iz koje smo jednog dana iznajmili auto i vozili tristo kilometara po njenog djeda u neko selo na jugu. Kaže stari - Tito nije bio glup, on je znao da se sa Nijemcima ratuje u šumi na planini, a ne ko mi po gradovima i ravnici. Pa priča kako je odrastao pod njima, a preko rijeke Rusi, prodavao im jaja i koke i kad su Rusi prešli rijeku ispalo da su još gori od Nijemaca, daleko.
Osim toga, bili u Krakovu i Vroclavu, lijepa zemlja i veseli ljudi. (Najiskrenije preporučujem svakom nesretno usamljenom mladiću kakav sam i sam donedavno bio da smjesta založi kaput i kupi kartu u jednom pravcu za Krakov!)
Vikendom nekad kad je sunčan dan uzmemo bicikla i odemo petnaestak kilometara parkom do idiličnog jezera na pivo i odrezak, i nazad.
U Minhenu ništa novo, ne čitam vijesti iz brdovitog zavičaja koji mi još nijednom ni najmanje nedostajao nije, učim jezik, koji je zajeban, i namjeravam uskoro da ponovo počnem da pišem, možda na njemu i možda neku naizgled blesavu dramu? (Npr. Atetkista - tu ideju imam već od avgusta 2012.)
Tj. jasno mi je da sam se otuđio, a sudeći po svemu izgleda da je tako i najbolje za mene.
Vonung, 9. jun 2019 (95% dobro)
Showing posts with label klavir. Show all posts
Showing posts with label klavir. Show all posts
9.6.19
8.7.17
Dnevnici dosadnog Isusa Hamzića (46)
Dosadan sam. Dobio internet neki dan, stan fantastičan, šesti sprat, ogroman prozor i balkon s pogledom na Alpe u daljini i svjetla grada prema jugu, ulica i naselje isto, ljeto je i život je izi, čak i malo previše, al nema veze, naučio sam da mi ne smeta to.
Evo pada kišica, a grad ponekad smrdi na kerove tad. Imam ljubavnicu, mršava mlada Poljakinja sa divljom frizurom i opuštenim načinima, otjelovljenje Prirode i buntovnica bez razloga protiv kapitalizma i muško-svinjskog šovinizma, taman dovoljno luda, zaljubio bi se da nema momka, neki doktor sa istoka, možda ga nekad i ostavi zbog mene, a možda ga i ne ostavi, možda ostavi mene, kako god. Idem na poso, odradim svojih osam sati pošteno a ostalo sve ide samo od sebe, i imam para više nego ikad i trošim ih na gluposti i uhvatim se da mi je malo neugodno zbog toga, al samo ponekad, uglavnom uživam ko nikad i opet me boli kurac za sve.
Idem na klavir subotom ujutru u devet i četrdeset pet, učiteljica Aleksandra, lepotica iz Banjaluke, sviramo neke note i taktove i pauze i povisilice i snizilice i četvrtine i osmine, kaže da mi dobro ide i da sam relativno talentovan, nemam problem sa spojenim rukama i brzo napredujem i super je to kakva sve djeca dolaze, ma nema.
Sutra idem da se upišem u teretanu i da se bavim svako jutro prije posla pola sata-sat.
Ponekad se čak i družim, Ruskinja i Poljakinja i Italijan iz škole njemačkog, i ja, šalim se na engleskom a oni sve češće smatraju i da sam šarmantan, čak. Sviđam se ženama!
Poljakinja kaže da sam momčina i Jebač. Jebiga možda je i u pravu, otkud znam?
Počeo peti minhenski mjesec a ja još nijednom nisam otvorio nijednu bosansku vijest, ne interesuje me više ništa i da nemam porodicu i nešto malo prijatelja ne bi se vraćao nikad, i ovako bi radije platio njima da dođu ovamo da se vidimo, umjesto što ću ponekad ipak ponvo tamo otići ja.
Ne pušim od januara. Osim ponekad pomalo, kupim kutiju jednom-dvaput mjesečno i izćejfim, kao sad.
Upisao se u auto-školu. Sve na njemačkom, razumijem glavne stavke i odrađujem formalnosti, pa kad položim kupujem kola i vozam se obalama Evrope, sve od Italije do Portugala i nazad do Skandinavije, na Sjever. Jebiga ima se može se, što da ne.
Vrlo rijetko još pomislim na Keti, i nije mi nimalo žao što sam se nekad onako često sjećao nje.
Vonung, 8. juli (sve dobro, kurac dobro, odlično jarane, sila!)
Evo pada kišica, a grad ponekad smrdi na kerove tad. Imam ljubavnicu, mršava mlada Poljakinja sa divljom frizurom i opuštenim načinima, otjelovljenje Prirode i buntovnica bez razloga protiv kapitalizma i muško-svinjskog šovinizma, taman dovoljno luda, zaljubio bi se da nema momka, neki doktor sa istoka, možda ga nekad i ostavi zbog mene, a možda ga i ne ostavi, možda ostavi mene, kako god. Idem na poso, odradim svojih osam sati pošteno a ostalo sve ide samo od sebe, i imam para više nego ikad i trošim ih na gluposti i uhvatim se da mi je malo neugodno zbog toga, al samo ponekad, uglavnom uživam ko nikad i opet me boli kurac za sve.
Idem na klavir subotom ujutru u devet i četrdeset pet, učiteljica Aleksandra, lepotica iz Banjaluke, sviramo neke note i taktove i pauze i povisilice i snizilice i četvrtine i osmine, kaže da mi dobro ide i da sam relativno talentovan, nemam problem sa spojenim rukama i brzo napredujem i super je to kakva sve djeca dolaze, ma nema.
Sutra idem da se upišem u teretanu i da se bavim svako jutro prije posla pola sata-sat.
Ponekad se čak i družim, Ruskinja i Poljakinja i Italijan iz škole njemačkog, i ja, šalim se na engleskom a oni sve češće smatraju i da sam šarmantan, čak. Sviđam se ženama!
Poljakinja kaže da sam momčina i Jebač. Jebiga možda je i u pravu, otkud znam?
Počeo peti minhenski mjesec a ja još nijednom nisam otvorio nijednu bosansku vijest, ne interesuje me više ništa i da nemam porodicu i nešto malo prijatelja ne bi se vraćao nikad, i ovako bi radije platio njima da dođu ovamo da se vidimo, umjesto što ću ponekad ipak ponvo tamo otići ja.
Ne pušim od januara. Osim ponekad pomalo, kupim kutiju jednom-dvaput mjesečno i izćejfim, kao sad.
Upisao se u auto-školu. Sve na njemačkom, razumijem glavne stavke i odrađujem formalnosti, pa kad položim kupujem kola i vozam se obalama Evrope, sve od Italije do Portugala i nazad do Skandinavije, na Sjever. Jebiga ima se može se, što da ne.
Vrlo rijetko još pomislim na Keti, i nije mi nimalo žao što sam se nekad onako često sjećao nje.
Vonung, 8. juli (sve dobro, kurac dobro, odlično jarane, sila!)
24.9.16
4.6.16
3.1.16
25.9.15
9.9.15
7.9.15
7.7.15
2.7.15
28.6.15
26.6.15
21.4.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (25)
Sve se raspada.... Srijeda-četvrtak ujutru, nisam siguran, raspadne mi se ruksak, spasim ga nekako na prvu, al vidim da mu je došao kraj, nabavio sam ga u avgustu 2000., pred prvi dan srednje škole, pa srednja škola, pa fakultet, pa putovanjca, pa tezgarenja, i dugo je trajao, skoro petnest godina, a sve se raspadne kad-tad, morao je i on, i juče se konačno raspao nepopravljivo a nije morao baš sad. Onda velika svađa sa M. u četvrtak, u radnji, zbog radnje, zbog para, trčim gradovima da pozajmim još malo para da ne propadnemo ovako brzo, i to pješke, da ne plaćam ni tramvaj ni taksi, a ona naplati nekih sto maraka od ranije i hoće da kupi cipele, baš sad, i ispija petosatne kafe sa Kraljicom svaki jebeni dan i ne radi joj se ništa i ne da svoje pare za svoju radnju, kao možemo i bez toga, a ne možemo, moraću nekako da pozajmim još, a sad mi se više ne pozajmljuje za oboje, a i ne propada mi se tako brzo, treba da dočekamo ljeto i pravu sezonu da zaradimo prave pare, pa dočekaćemo nekako, al izgleda da nećemo zajedno, i nema veze, šta da radim, opet moram sve sam.
U jednom trenutku u petak slučajno se uhvatim kako prvi put u životu ozbiljno razmišljam o samoubistvu. U glavi je uvijek ionako bila labava ideja, hipotetički najbezbolniji način, planiranje za svaki slučaj, ako bi se dobilo nešto neizlječivo, neki kurac, neki rak, onda jebeš kao neku “borbu za sveti život” i slično, onda je već gotovo, a sad još nije, samo je sve besmisleno i dosadno i što se iko uopšte trudi, baš sve, ipak se malo otresem, kakvo samoubistvo čovječe, prošetam, svjež zrak, pa pokušam da smislim nešto što me još interesuje, što bi još moglo da me uzbudi bar malo, neka ideja, neki cilj, plan, pa da vidimo kako će ispast, kakav je osjećaj kad se radi, ostvaruje, kad se desi, i nema, nema ništa, ništa, baš ništa, bila je Keti, jebote kako retardirano, kao da ona nije ista ko i svi, ugledaš nešto u nekim očima i dok trepneš ostane samo uspomena, neka iluzija mogućnosti, samo Keti, a sad više nema ni nje, i to mi je postalo jasno u petak naveče dok sam sjedio sam u Rezidenciji u mraku i prvi put u životu ozbiljno razmišljao o samoubistvu, postalo mi je jasno da mi je to od slučajnog kratkog susreta s Keti – a bilo je slučajno, ja sam čak htio da ga izbjegnem po svaku cijenu jer sam pretpostavljao da nema šanse da bi to moglo da se ne završi samo katastrofalno za mene, onda smo se slučajno sreli u jednom trenutku na jednom mjestu u ne baš najvećem od gradova ali dovoljno velikom da smo imali najveće šanse da se ipak nikad ne sretnemo ni na tom ni bilo kojem drugom mjestu u njemu – od tog slučajnog susreta, sve što sam radio i pokušavao i čitao i pisao bilo je samo s jednim ciljem i zaraslo samo jednom nerazumnom idejom da je još bar jednom nekako slučajno sretnem na nekom mjestu, u bilo kojem gradu, i da razgovaramo još samo jednom, bar jednom, o bilo čemu. A sad kad sigurno znam da nema šanse da se Keti više ikad ni slučajno razgovara sa mnom, ni o čemu, a najmanje o meni, i naravno da joj se ne razgovara, savršeno shvatam zašto joj se ne razgovara sa mnom, nema te teme, ne shvatam samo zašto se meni toliko razgovara s njom i šta očekujem od toga, i samo još s njom, niko drugi, nema nijednog razumnog razloga za to, sad kad sigurno sve to shvatam ili ne shvatam i znam zaguram ruke u džepove i koračam ulicama grada oko mjesta gdje smo se tako slučajno sreli, ili sjedim sam u mraku u pustoj Rezidenciji i pitam se šta sad, šta mi se radi sad, i još bezidejnije, zašto, i ne radi mi se više ništa, ne mogu da smislim ništa što mi se radi iz bilo kojeg razloga, čak ni pisanje, kad nemam kome, sve što mi se pisalo pisalo mi se samo za Keti i o njoj, a šta sad, pa šta sad.
Subota ujutro, slično raspoloženje, samo što su mi nekad u petak naveče Laki i S. najavili iznenadnu posjetu, S. je na odmoru od volana desetak dana i hoće da iskoriste priliku da me vide dok je tu, kad ja nemam ni para ni vremena da odem do Provincije kod njih. Popijem kafu i doručkujem palačinke i nazovem Selo, i zamalo da se rasplačem ko curica kad me Stara samo pitala kako sam, šta ima, glas zadrhti i zamalo da odjekne krik, ipak se iskontrolišem nekako, dobro sam, kako ste vi, a mame i tate valjda imaju neko šesto čulo za takve pukotine u glasovima sinova pa mi na kraju razgovora oboje žalosno izgovaraju polako sine, biće dobro, ne sikiraj se toliko i ne daj se, čujemo se, ćao? Ćao. Usisam Kabinet, prostrem uflekani tepih i prebacim kauč u dijelovima i fotelju, spremim sve za pijanku sa Lakijem i S., onda nekad popodne prošetam do Ciglana da ih sačekam, pa zajedno pred Rezidenciju gdje je lijeva strana uličice uvijek gusto naparkirana i nikad nema slobodnog mjesta, a nama se otvori dok prilazimo tačno ispod prozora, sretno. Popijemo kafu, nema ništa šta ima kod vas, tako i tako, Laki se ipak ne ženi, odjebao malu jer nije htjela da ide kod njega da se jebu dok se ne uzmu, nije joj dala mama, vidjeće je neko, provincija ko provincija, S. nam priča o španskim zaseocima i ženama i krivinama i vinu, donio nam flašu nekog sa malinom i kupinom od nekog debelog gazde, dao mu dvije-tri kad su utovarali šleper uz garanciju da je “el mehor del mundo”, i bilo je odlično, nema šta, mada ne bolje od viskija, bilo nam je dosta još jedna flaša od pola litra, i nešto malo sudžuke i dimljenog sira i teglica kiselih krastavaca i dvije kutije cigara, S.-ov plavi Walter i moja obična Drina, taman, ni previše ni premalo, prvi put u životu da ispušimo zadnje cigare i popijemo zadnji gutljaj i progutamo zadnji krastavčić taman kad je bilo vrijeme za spavanje, mada se meni sjedilo još, krenula me priča, pričalo mi se o svemu, o Radnji, o poslovima, o M., a naravno najviše o Keti, Laki mi ujutru za kafom govori da sam dva sata ponavljao sve isto, kako god mi on odgovori i proba da promijeni temu, ili bar da je usmjeri malo drugačije, a ja to uopšte nisam doživio tako, meni se učinilo da sam bio veliki orator, najveći i najmudriji tu noć.
U nedjelju nismo spavali dugo, prošetamo vjetrovitom Titovom, na kafu, pa do Radnje, pa nazad do starog pasata pod prozorom da ih ispratim najbližim jednosmjernim krugom nazad na pravi put, izbace me na prvom proširenju, svratim u market po deterdžent za veš, toalet papir, i nešto malo hrane za sedmicu, da ne trošim pare na hamburgere u Radnji, operem suđe, očistim Kabinet i smislim kako da pozajmim još para za Radnju i kako da riješim nesporazume sa M. Ona se vrati kući oko devet, opet se malo posvađamo, pa se smirimo i dogovorimo novi sistem i nova pravila, šta je čija odgovornost, pa nek se trudi kolko hoće, ako potroši sve zajedničke pare na cipele i puder sad imam solidan rezervni plan da preuzmem sve sam, poslije dugo nisam mogao da zaspim zbog hiljadu ideja šta sve sjajno i komercijalno mogu i hoću da pravim i proizvodim sam.
Juče skoro cijeli dan u Radnji, depresija ne popušta, ništa nema smisla, sve je bezveze, posmatram prolaznike i goste Restorana preko puta, slušam šta pričaju i sve što pohvatam sa svih stolova je retardirano, ni jedna originalna grimasa cijeli obrok, cijeli život, cijeli dan, a kamoli pogled ili riječ, sve sami majmuni samo imitiraju majmune i shvataju se preozbiljno, kao i ja, onda uđem u radnju i pokušavam da čitam nove knjige – na putu do Radnje opet svratim do “Američkog kutka” da zamijenim knjige, opet nema ništa zanimljivo, tri skromne poličice pune detektivskih i čarobnjačkih i romantičnih sranja, nekako nađem nešto od Joyce Carol Oates, da vidim kakva je, i nekad kad sam zamalo odustao od traženja slučajno ugledam Faulknera i trznem se od iznenađenja, otkud on tu – uđem u radnju i pojačam Betovena, već deseti dan slušam samo Appasionatu, sve ostalo me nervira, a moram nešto zbog buke na ulicama i sve glasnijih odjeka nekih dalekih glasića u glavi koji kao da dolaze sve bliže, i ne ide mi čitanje, pročitam po jednu rečenicu pa se zamislim, pokušavam da se sjetim jesam li ikad upoznao ikog sa imalo neke istine ili originalnosti, i ništa, nema nikog, ne mogu da se sjetim nikog, nikad, nigdje, samo majmuni sa očima i ušima i stomakom i kad ga napune bananama pa svrše u ženku ili dozvole odabranom mužjaku da svrši u njih u zavisnosti od godišnjeg doba izvale se na sunce ili u hlad, i ako im se možda i razgovara razgovarali bi samo o bananama i jebanju i izvaljivanju na sunce ili u hlad, i naučnici i umjetnici i pjesnici i pisci, čak i najbolji pisci, bogovi, idoli, čitam dobre knjige i zavaram se da je bar nekad tamo negdje nekim zavlačcima koračao neko sa malčice istinice i razumijevanja i originalan i interesantan, pa ipak toga nema, i to je sve samo imitacija i pisanje o bananama i jebanju i izvaljivanju na sunce ili u hlad, svaki pokušaj da se izrazi nešto “novo” i originalno je samo majmunska imitacija nekog ranijeg pokušaja i da je nije vidio ni ovaj majmun ne bi pokušavao ništa i samo je pitanje ko je bio Prvi idiot, sve je isto i sve je sranje i sve je retardirano i sve se raspada a najbrže Svemir, pa to znači da je i Betovenovo postojanje imalo isto smisla i značaja kao i postojanje svakog kamenčića koje seljaci bezosjećajno šutaju kad žure sarajevskim kaldrmicama na besmislene poslove u umišljenim kancelarijama u najznačajnijim ogranizacijama svaki dan, ili bilo koji od komadića toalet papira kojim sam se jutros obrisao kad sam srao ili drvo od kojeg su ga samljeli ili bilo ko od onih koji su ga oborili i izvukli i utovarili i odvezli i istovarili i zapakovali i složili na policu u marketu, bilo ko, bilo šta.
A šta je onda “ljubav”, jebo te bog? I što sam ja samo ja tako “genijalan” a opet toliko zapeo samo za Keti, Keti, Keti? Samo još to mi nije jasno, samo još to ne mogu da shvatim, pa ipak ništa od samoubistva za sad, dok još imam neke ideje i nejasnoće u glavi i šta da jedem i gdje da spavam i ponekad pomalo za viski i duhan i žive roditelje ili dok ne dobijem rak?
Radnja, 21. april
U jednom trenutku u petak slučajno se uhvatim kako prvi put u životu ozbiljno razmišljam o samoubistvu. U glavi je uvijek ionako bila labava ideja, hipotetički najbezbolniji način, planiranje za svaki slučaj, ako bi se dobilo nešto neizlječivo, neki kurac, neki rak, onda jebeš kao neku “borbu za sveti život” i slično, onda je već gotovo, a sad još nije, samo je sve besmisleno i dosadno i što se iko uopšte trudi, baš sve, ipak se malo otresem, kakvo samoubistvo čovječe, prošetam, svjež zrak, pa pokušam da smislim nešto što me još interesuje, što bi još moglo da me uzbudi bar malo, neka ideja, neki cilj, plan, pa da vidimo kako će ispast, kakav je osjećaj kad se radi, ostvaruje, kad se desi, i nema, nema ništa, ništa, baš ništa, bila je Keti, jebote kako retardirano, kao da ona nije ista ko i svi, ugledaš nešto u nekim očima i dok trepneš ostane samo uspomena, neka iluzija mogućnosti, samo Keti, a sad više nema ni nje, i to mi je postalo jasno u petak naveče dok sam sjedio sam u Rezidenciji u mraku i prvi put u životu ozbiljno razmišljao o samoubistvu, postalo mi je jasno da mi je to od slučajnog kratkog susreta s Keti – a bilo je slučajno, ja sam čak htio da ga izbjegnem po svaku cijenu jer sam pretpostavljao da nema šanse da bi to moglo da se ne završi samo katastrofalno za mene, onda smo se slučajno sreli u jednom trenutku na jednom mjestu u ne baš najvećem od gradova ali dovoljno velikom da smo imali najveće šanse da se ipak nikad ne sretnemo ni na tom ni bilo kojem drugom mjestu u njemu – od tog slučajnog susreta, sve što sam radio i pokušavao i čitao i pisao bilo je samo s jednim ciljem i zaraslo samo jednom nerazumnom idejom da je još bar jednom nekako slučajno sretnem na nekom mjestu, u bilo kojem gradu, i da razgovaramo još samo jednom, bar jednom, o bilo čemu. A sad kad sigurno znam da nema šanse da se Keti više ikad ni slučajno razgovara sa mnom, ni o čemu, a najmanje o meni, i naravno da joj se ne razgovara, savršeno shvatam zašto joj se ne razgovara sa mnom, nema te teme, ne shvatam samo zašto se meni toliko razgovara s njom i šta očekujem od toga, i samo još s njom, niko drugi, nema nijednog razumnog razloga za to, sad kad sigurno sve to shvatam ili ne shvatam i znam zaguram ruke u džepove i koračam ulicama grada oko mjesta gdje smo se tako slučajno sreli, ili sjedim sam u mraku u pustoj Rezidenciji i pitam se šta sad, šta mi se radi sad, i još bezidejnije, zašto, i ne radi mi se više ništa, ne mogu da smislim ništa što mi se radi iz bilo kojeg razloga, čak ni pisanje, kad nemam kome, sve što mi se pisalo pisalo mi se samo za Keti i o njoj, a šta sad, pa šta sad.
Subota ujutro, slično raspoloženje, samo što su mi nekad u petak naveče Laki i S. najavili iznenadnu posjetu, S. je na odmoru od volana desetak dana i hoće da iskoriste priliku da me vide dok je tu, kad ja nemam ni para ni vremena da odem do Provincije kod njih. Popijem kafu i doručkujem palačinke i nazovem Selo, i zamalo da se rasplačem ko curica kad me Stara samo pitala kako sam, šta ima, glas zadrhti i zamalo da odjekne krik, ipak se iskontrolišem nekako, dobro sam, kako ste vi, a mame i tate valjda imaju neko šesto čulo za takve pukotine u glasovima sinova pa mi na kraju razgovora oboje žalosno izgovaraju polako sine, biće dobro, ne sikiraj se toliko i ne daj se, čujemo se, ćao? Ćao. Usisam Kabinet, prostrem uflekani tepih i prebacim kauč u dijelovima i fotelju, spremim sve za pijanku sa Lakijem i S., onda nekad popodne prošetam do Ciglana da ih sačekam, pa zajedno pred Rezidenciju gdje je lijeva strana uličice uvijek gusto naparkirana i nikad nema slobodnog mjesta, a nama se otvori dok prilazimo tačno ispod prozora, sretno. Popijemo kafu, nema ništa šta ima kod vas, tako i tako, Laki se ipak ne ženi, odjebao malu jer nije htjela da ide kod njega da se jebu dok se ne uzmu, nije joj dala mama, vidjeće je neko, provincija ko provincija, S. nam priča o španskim zaseocima i ženama i krivinama i vinu, donio nam flašu nekog sa malinom i kupinom od nekog debelog gazde, dao mu dvije-tri kad su utovarali šleper uz garanciju da je “el mehor del mundo”, i bilo je odlično, nema šta, mada ne bolje od viskija, bilo nam je dosta još jedna flaša od pola litra, i nešto malo sudžuke i dimljenog sira i teglica kiselih krastavaca i dvije kutije cigara, S.-ov plavi Walter i moja obična Drina, taman, ni previše ni premalo, prvi put u životu da ispušimo zadnje cigare i popijemo zadnji gutljaj i progutamo zadnji krastavčić taman kad je bilo vrijeme za spavanje, mada se meni sjedilo još, krenula me priča, pričalo mi se o svemu, o Radnji, o poslovima, o M., a naravno najviše o Keti, Laki mi ujutru za kafom govori da sam dva sata ponavljao sve isto, kako god mi on odgovori i proba da promijeni temu, ili bar da je usmjeri malo drugačije, a ja to uopšte nisam doživio tako, meni se učinilo da sam bio veliki orator, najveći i najmudriji tu noć.
U nedjelju nismo spavali dugo, prošetamo vjetrovitom Titovom, na kafu, pa do Radnje, pa nazad do starog pasata pod prozorom da ih ispratim najbližim jednosmjernim krugom nazad na pravi put, izbace me na prvom proširenju, svratim u market po deterdžent za veš, toalet papir, i nešto malo hrane za sedmicu, da ne trošim pare na hamburgere u Radnji, operem suđe, očistim Kabinet i smislim kako da pozajmim još para za Radnju i kako da riješim nesporazume sa M. Ona se vrati kući oko devet, opet se malo posvađamo, pa se smirimo i dogovorimo novi sistem i nova pravila, šta je čija odgovornost, pa nek se trudi kolko hoće, ako potroši sve zajedničke pare na cipele i puder sad imam solidan rezervni plan da preuzmem sve sam, poslije dugo nisam mogao da zaspim zbog hiljadu ideja šta sve sjajno i komercijalno mogu i hoću da pravim i proizvodim sam.
Juče skoro cijeli dan u Radnji, depresija ne popušta, ništa nema smisla, sve je bezveze, posmatram prolaznike i goste Restorana preko puta, slušam šta pričaju i sve što pohvatam sa svih stolova je retardirano, ni jedna originalna grimasa cijeli obrok, cijeli život, cijeli dan, a kamoli pogled ili riječ, sve sami majmuni samo imitiraju majmune i shvataju se preozbiljno, kao i ja, onda uđem u radnju i pokušavam da čitam nove knjige – na putu do Radnje opet svratim do “Američkog kutka” da zamijenim knjige, opet nema ništa zanimljivo, tri skromne poličice pune detektivskih i čarobnjačkih i romantičnih sranja, nekako nađem nešto od Joyce Carol Oates, da vidim kakva je, i nekad kad sam zamalo odustao od traženja slučajno ugledam Faulknera i trznem se od iznenađenja, otkud on tu – uđem u radnju i pojačam Betovena, već deseti dan slušam samo Appasionatu, sve ostalo me nervira, a moram nešto zbog buke na ulicama i sve glasnijih odjeka nekih dalekih glasića u glavi koji kao da dolaze sve bliže, i ne ide mi čitanje, pročitam po jednu rečenicu pa se zamislim, pokušavam da se sjetim jesam li ikad upoznao ikog sa imalo neke istine ili originalnosti, i ništa, nema nikog, ne mogu da se sjetim nikog, nikad, nigdje, samo majmuni sa očima i ušima i stomakom i kad ga napune bananama pa svrše u ženku ili dozvole odabranom mužjaku da svrši u njih u zavisnosti od godišnjeg doba izvale se na sunce ili u hlad, i ako im se možda i razgovara razgovarali bi samo o bananama i jebanju i izvaljivanju na sunce ili u hlad, i naučnici i umjetnici i pjesnici i pisci, čak i najbolji pisci, bogovi, idoli, čitam dobre knjige i zavaram se da je bar nekad tamo negdje nekim zavlačcima koračao neko sa malčice istinice i razumijevanja i originalan i interesantan, pa ipak toga nema, i to je sve samo imitacija i pisanje o bananama i jebanju i izvaljivanju na sunce ili u hlad, svaki pokušaj da se izrazi nešto “novo” i originalno je samo majmunska imitacija nekog ranijeg pokušaja i da je nije vidio ni ovaj majmun ne bi pokušavao ništa i samo je pitanje ko je bio Prvi idiot, sve je isto i sve je sranje i sve je retardirano i sve se raspada a najbrže Svemir, pa to znači da je i Betovenovo postojanje imalo isto smisla i značaja kao i postojanje svakog kamenčića koje seljaci bezosjećajno šutaju kad žure sarajevskim kaldrmicama na besmislene poslove u umišljenim kancelarijama u najznačajnijim ogranizacijama svaki dan, ili bilo koji od komadića toalet papira kojim sam se jutros obrisao kad sam srao ili drvo od kojeg su ga samljeli ili bilo ko od onih koji su ga oborili i izvukli i utovarili i odvezli i istovarili i zapakovali i složili na policu u marketu, bilo ko, bilo šta.
A šta je onda “ljubav”, jebo te bog? I što sam ja samo ja tako “genijalan” a opet toliko zapeo samo za Keti, Keti, Keti? Samo još to mi nije jasno, samo još to ne mogu da shvatim, pa ipak ništa od samoubistva za sad, dok još imam neke ideje i nejasnoće u glavi i šta da jedem i gdje da spavam i ponekad pomalo za viski i duhan i žive roditelje ili dok ne dobijem rak?
Radnja, 21. april
30.3.15
Odlomak 18
(Iz jednog Vinsentovog pisma bratu)
... For what am I in the eyes of most people? A nonentity, or an oddity, or a disagreeable man, some one who neither has nor ever will have any place in society—in short something less than the least.
Well, granting that this is so, I should like to show by my work what the heart of such a nonentity, of such an insignificant man, conceals....
Bonus: Nešto malo ručni-rad
31.8.14
24.11.13
7.8.13
Odlomak 5
(Franz Kafka, Dnevnici 1914-1923)
13. februar [1914]. Juče kod gospođe H. Mirna i energična, energija koja se bez greške probije, provrti, na sve deluje pomoću pogleda, ruku i nogu. Otvorenost, otvoren pogled. Uvek su mi u sećanju njeni ružni, ogromni, svečani, renesansni šeširi s nojevim perjem iz davnih vremena; dok je nisam lično upoznao, ona mi je bila odvratna. Kao onaj muf što ga, kad žuri nekom cilju svog pričanja, pritisne uz telo, a on ipak mrda. Njena deca A. i B.
Mnogo podseća na V. pogledom, načinom kako se zaboravi dok priča, po načinu kako se unosi u predmet, po malenom živahnom telu, čak i po tvrdom muklom glasu, po pričanju o lepim haljinama i šeširima, dok se na njoj ne vidi ništa slično.
Pogled sa prozora preko reke. Na mnogim mestima razgovora, mada one ne dopušta da se posustalost pojavi, moje potpupno izneveravanje, besmislen pogled, nerazumevanje onog što ona kaže, ispovrtanje sasvim glupih primedaba, pri čemu sam prinuđem da gledam kako ona pažljivo oslušne, besmisleno pipanje malog deteta.
Snovi:
U Berlinu, ulicama ka njenoj kući, spokojna blažena svest: nisam doduše još stigao do njene kuće, ali imam mogućnosti da lako dospem onamo, svakako ću dospeti. Vidim nizove ulica, na nekoj beloj kući natpis, možda „Raskošne dvorane Severa“ (juče pročitao u novinama), u snu dodato „Berlin W“. Pitam pristupačnog starog policajca crvenog nosa, koji je ovog puta odeven u neku vrstu služiteljske uniforme. Dobijam preopširno obaveštenje, čak mi pokazuje ogradu malog parka u daljini, za koju treba da se pridržavam sigurnosti radi kad budem prolazio. Zatim saveti u vezi sa tramvajem, podzemnom železnicom, itd. Ne mogu više da pratim kazivanje, i uplašeno pitam, znajući dobro da potcenjujem razdaljinu: „To je jamačno pola časa hoda?“ A on, starac, odgovara: „Ja sam tamo za šest minuta.“ Ta radost! Neki čovek, neka senka, neki drug uvek me prati, ne znam ko je. Prosto nemam vremena da se osvrnem, da se okrenem u stranu.
Stanujem u Berlinu u nekakvom pansionu u kojem, izgleda, stanuju sve sami mladi poljski Jevreji; sasvim male sobe. Prolijem flašu vode. Neko neprekidno kuca na maloj pisaćoj mašini, jedva okrene glavu kad ga za nešto zamoliš. Ne možeš nabaviti kartu Berlina. Uvek u nečijoj ruci vidim knjižicu koja liči na plan. Uvek se ispostavi da sadrži nešto sasvim drugo, popis berlinskih škola, statistiku poreza, ili tako nešto. Neću da poverujem u to, ali mi ljudi, smešeći se, sasvim nesumnjivo dokažu da je tako.
14. februar. Ako bih se ubio, sasvim je izvesno da niko nije kriv, čak i kad bi, na primer, očigledni najbliži povod bilo ponašanje F. Ja sam već jednom u polusnu zamislio scenu koja bi se odigrala kada bih, predviđajući kraj, sa oproštajnim pismom u džepu, došao u njen stan, bio odbijen kao prosac, položio pismo na sto, pošao na balkon, zadržavan od svih koji bi pritrčali, otrgnuo se i, dok jedna ruka za drugom mora da me pusti, preskočio ogradu balkona. A u pismu bi pisalo da ja doduše skačem dole zbog F., ali da se ništa bitno za mene ne bi izmenilo ni da je moja prosidba prihvaćena. Meni je mesto dole, ne nalazim drugo rešenje, F. je slučajno ona u kojoj bi se ostvarila svrha mog života, ja nisam kadar da živim bez nje, i moram skakati dole, ali ja – i F. to naslućuje – ne bih bio kadar ni da živim s njom. Zašto ne iskoristiti ovu noć za to, već vidim pred sobom govornike današnje večeri u roditeljskom krugu, koji su govorili o životu i o stvaranju njegovih uslova – ali ja se držim svojih predstava, ja živim sav zapetljan u život, ja to neću učiniti, sasvim sam hladan, žalostan sam što me košulja steže oko vrata, proklet sam, gušim se u magli.
Bonus: Nešto malo praznično
7.7.13
13.5.13
Subscribe to:
Posts (Atom)