Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (25)

Sve se raspada.... Srijeda-četvrtak ujutru, nisam siguran, raspadne mi se ruksak, spasim ga nekako na prvu, al vidim da mu je došao kraj, nabavio sam ga u avgustu 2000., pred prvi dan srednje škole, pa srednja škola, pa fakultet, pa putovanjca, pa tezgarenja, i dugo je trajao, skoro petnest godina, a sve se raspadne kad-tad, morao je i on, i juče se konačno raspao nepopravljivo a nije morao baš sad. Onda velika svađa sa M. u četvrtak, u radnji, zbog radnje, zbog para, trčim gradovima da pozajmim još malo para da ne propadnemo ovako brzo, i to pješke, da ne plaćam ni tramvaj ni taksi, a ona naplati nekih sto maraka od ranije i hoće da kupi cipele, baš sad, i ispija petosatne kafe sa Kraljicom svaki jebeni dan i ne radi joj se ništa i ne da svoje pare za svoju radnju, kao možemo i bez toga, a ne možemo, moraću nekako da pozajmim još, a sad mi se više ne pozajmljuje za oboje, a i ne propada mi se tako brzo, treba da dočekamo ljeto i pravu sezonu da zaradimo prave pare, pa dočekaćemo nekako, al izgleda da nećemo zajedno, i nema veze, šta da radim, opet moram sve sam.

U jednom trenutku u petak slučajno se uhvatim kako prvi put u životu ozbiljno razmišljam o samoubistvu. U glavi je uvijek ionako bila labava ideja, hipotetički najbezbolniji način, planiranje za svaki slučaj, ako bi se dobilo nešto neizlječivo, neki kurac, neki rak, onda jebeš kao neku “borbu za sveti život” i slično, onda je već gotovo, a sad još nije, samo je sve besmisleno i dosadno i što se iko uopšte trudi, baš sve, ipak se malo otresem, kakvo samoubistvo čovječe, prošetam, svjež zrak, pa pokušam da smislim nešto što me još interesuje, što bi još moglo da me uzbudi bar malo, neka ideja, neki cilj, plan, pa da vidimo kako će ispast, kakav je osjećaj kad se radi, ostvaruje, kad se desi, i nema, nema ništa, ništa, baš ništa, bila je Keti, jebote kako retardirano, kao da ona nije ista ko i svi, ugledaš nešto u nekim očima i dok trepneš ostane samo uspomena, neka iluzija mogućnosti, samo Keti, a sad više nema ni nje, i to mi je postalo jasno u petak naveče dok sam sjedio sam u Rezidenciji u mraku i prvi put u životu ozbiljno razmišljao o samoubistvu, postalo mi je jasno da mi je to od slučajnog kratkog susreta s Keti – a bilo je slučajno, ja sam čak htio da ga izbjegnem po svaku cijenu jer sam pretpostavljao da nema šanse da bi to moglo da se ne završi samo katastrofalno za mene, onda smo se slučajno sreli u jednom trenutku na jednom mjestu u ne baš najvećem od gradova ali dovoljno velikom da smo imali najveće šanse da se ipak nikad ne sretnemo ni na tom ni bilo kojem drugom mjestu u njemu – od tog slučajnog susreta, sve što sam radio i pokušavao i čitao i pisao bilo je samo s jednim ciljem i zaraslo samo jednom nerazumnom idejom da je još bar jednom nekako slučajno sretnem na nekom mjestu, u bilo kojem gradu, i da razgovaramo još samo jednom, bar jednom, o bilo čemu. A sad kad sigurno znam da nema šanse da se Keti više ikad ni slučajno razgovara sa mnom, ni o čemu, a najmanje o meni, i naravno da joj se ne razgovara, savršeno shvatam zašto joj se ne razgovara sa mnom, nema te teme, ne shvatam samo zašto se meni toliko razgovara s njom i šta očekujem od toga, i samo još s njom, niko drugi, nema nijednog razumnog razloga za to, sad kad sigurno sve to shvatam ili ne shvatam i znam zaguram ruke u džepove i koračam ulicama grada oko mjesta gdje smo se tako slučajno sreli, ili sjedim sam u mraku u pustoj Rezidenciji i pitam se šta sad, šta mi se radi sad, i još bezidejnije, zašto, i ne radi mi se više ništa, ne mogu da smislim ništa što mi se radi iz bilo kojeg razloga, čak ni pisanje, kad nemam kome, sve što mi se pisalo pisalo mi se samo za Keti i o njoj, a šta sad, pa šta sad.

Subota ujutro, slično raspoloženje, samo što su mi nekad u petak naveče Laki i S. najavili iznenadnu posjetu, S. je na odmoru od volana desetak dana i hoće da iskoriste priliku da me vide dok je tu, kad ja nemam ni para ni vremena da odem do Provincije kod njih. Popijem kafu i doručkujem palačinke i nazovem Selo, i zamalo da se rasplačem ko curica kad me Stara samo pitala kako sam, šta ima, glas zadrhti i zamalo da odjekne krik, ipak se iskontrolišem nekako, dobro sam, kako ste vi, a mame i tate valjda imaju neko šesto čulo za takve pukotine u glasovima sinova pa mi na kraju razgovora oboje žalosno izgovaraju polako sine, biće dobro, ne sikiraj se toliko i ne daj se, čujemo se, ćao? Ćao. Usisam Kabinet, prostrem uflekani tepih i prebacim kauč u dijelovima i fotelju, spremim sve za pijanku sa Lakijem i S., onda nekad popodne prošetam do Ciglana da ih sačekam, pa zajedno pred Rezidenciju gdje je lijeva strana uličice uvijek gusto naparkirana i nikad nema slobodnog mjesta, a nama se otvori dok prilazimo tačno ispod prozora, sretno. Popijemo kafu, nema ništa šta ima kod vas, tako i tako, Laki se ipak ne ženi, odjebao malu jer nije htjela da ide kod njega da se jebu dok se ne uzmu, nije joj dala mama, vidjeće je neko, provincija ko provincija, S. nam priča o španskim zaseocima i ženama i krivinama i vinu, donio nam flašu nekog sa malinom i kupinom od nekog debelog gazde, dao mu dvije-tri kad su utovarali šleper uz garanciju da je “el mehor del mundo”, i bilo je odlično, nema šta, mada ne bolje od viskija, bilo nam je dosta još jedna flaša od pola litra, i nešto malo sudžuke i dimljenog sira i teglica kiselih krastavaca i dvije kutije cigara, S.-ov plavi Walter i moja obična Drina, taman, ni previše ni premalo, prvi put u životu da ispušimo zadnje cigare i popijemo zadnji gutljaj i progutamo zadnji krastavčić taman kad je bilo vrijeme za spavanje, mada se meni sjedilo još, krenula me priča, pričalo mi se o svemu, o Radnji, o poslovima, o M., a naravno najviše o Keti, Laki mi ujutru za kafom govori da sam dva sata ponavljao sve isto, kako god mi on odgovori i proba da promijeni temu, ili bar da je usmjeri malo drugačije, a ja to uopšte nisam doživio tako, meni se učinilo da sam bio veliki orator, najveći i najmudriji tu noć.

U nedjelju nismo spavali dugo, prošetamo vjetrovitom Titovom, na kafu, pa do Radnje, pa nazad do starog pasata pod prozorom da ih ispratim najbližim jednosmjernim krugom nazad na pravi put, izbace me na prvom proširenju, svratim u market po deterdžent za veš, toalet papir, i nešto malo hrane za sedmicu, da ne trošim pare na hamburgere u Radnji, operem suđe, očistim Kabinet i smislim kako da pozajmim još para za Radnju i kako da riješim nesporazume sa M. Ona se vrati kući oko devet, opet se malo posvađamo, pa se smirimo i dogovorimo novi sistem i nova pravila, šta je čija odgovornost, pa nek se trudi kolko hoće, ako potroši sve zajedničke pare na cipele i puder sad imam solidan rezervni plan da preuzmem sve sam, poslije dugo nisam mogao da zaspim zbog hiljadu ideja šta sve sjajno i komercijalno mogu i hoću da pravim i proizvodim sam.

Juče skoro cijeli dan u Radnji, depresija ne popušta, ništa nema smisla, sve je bezveze, posmatram prolaznike i goste Restorana preko puta, slušam šta pričaju i sve što pohvatam sa svih stolova je retardirano, ni jedna originalna grimasa cijeli obrok, cijeli život, cijeli dan, a kamoli pogled ili riječ, sve sami majmuni samo imitiraju majmune i shvataju se preozbiljno, kao i ja, onda uđem u radnju i pokušavam da čitam nove knjige – na putu do Radnje opet svratim do “Američkog kutka” da zamijenim knjige, opet nema ništa zanimljivo, tri skromne poličice pune detektivskih i čarobnjačkih i romantičnih sranja, nekako nađem nešto od Joyce Carol Oates, da vidim kakva je, i nekad kad sam zamalo odustao od traženja slučajno ugledam Faulknera i trznem se od iznenađenja, otkud on tu – uđem u radnju i pojačam Betovena, već deseti dan slušam samo Appasionatu, sve ostalo me nervira, a moram nešto zbog buke na ulicama i sve glasnijih odjeka nekih dalekih glasića u glavi koji kao da dolaze sve bliže, i ne ide mi čitanje, pročitam po jednu rečenicu pa se zamislim, pokušavam da se sjetim jesam li ikad upoznao ikog sa imalo neke istine ili originalnosti, i ništa, nema nikog, ne mogu da se sjetim nikog, nikad, nigdje, samo majmuni sa očima i ušima i stomakom i kad ga napune bananama pa svrše u ženku ili dozvole odabranom mužjaku da svrši u njih u zavisnosti od godišnjeg doba izvale se na sunce ili u hlad, i ako im se možda i razgovara razgovarali bi samo o bananama i jebanju i izvaljivanju na sunce ili u hlad, i naučnici i umjetnici i pjesnici i pisci, čak i najbolji pisci, bogovi, idoli, čitam dobre knjige i zavaram se da je bar nekad tamo negdje nekim zavlačcima koračao neko sa malčice istinice i razumijevanja i originalan i interesantan, pa ipak toga nema, i to je sve samo imitacija i pisanje o bananama i jebanju i izvaljivanju na sunce ili u hlad, svaki pokušaj da se izrazi nešto “novo” i originalno je samo majmunska imitacija nekog ranijeg pokušaja i da je nije vidio ni ovaj majmun ne bi pokušavao ništa i samo je pitanje ko je bio Prvi idiot, sve je isto i sve je sranje i sve je retardirano i sve se raspada a najbrže Svemir, pa to znači da je i Betovenovo postojanje imalo isto smisla i značaja kao i postojanje svakog kamenčića koje seljaci bezosjećajno šutaju kad žure sarajevskim kaldrmicama na besmislene poslove u umišljenim kancelarijama u najznačajnijim ogranizacijama svaki dan, ili bilo koji od komadića toalet papira kojim sam se jutros obrisao kad sam srao ili drvo od kojeg su ga samljeli ili bilo ko od onih koji su ga oborili i izvukli i utovarili i odvezli i istovarili i zapakovali i složili na policu u marketu, bilo ko, bilo šta.

A šta je onda “ljubav”, jebo te bog? I što sam ja samo ja tako “genijalan” a opet toliko zapeo samo za Keti, Keti, Keti? Samo još to mi nije jasno, samo još to ne mogu da shvatim, pa ipak ništa od samoubistva za sad, dok još imam neke ideje i nejasnoće u glavi i šta da jedem i gdje da spavam i ponekad pomalo za viski i duhan i žive roditelje ili dok ne dobijem rak?

Radnja, 21. april

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (17)

Subotu prespavao, uglavnom. Onda se opet trošio uz internet-perverzije, jebiga moram malo.

Nedjelja, spavao do deset. Palačinke za doručak, kafa, nisam imao ništa da zapalim, M. odnijela mašinicu za punjenje u Radnju. Popodne prošetao do Radnje, oko šest, ovih dana u to vrijeme bude već ozbiljan mrak, na izlazu iz Rezidencije me dočeka Lou Salomé, jedna od crno-bijelih mačaka koje se motaju u i oko Zgrade, M. je htjela da uzmemo baš nju kad smo useljavali, i uzeli bi je da nije zasmrdila cijelu Rezidenciju kad smo je pustili prvi put, pa izbacili i ostavili joj samo ime, izgleda da je skotna, čuči na zadnjoj stepenici do našeg sprata i bulji ispred sebe, kao da nešto čeka, možda nekog pacova ili da joj neko baci neki zalogaj, nešto, pa gužva u glavnoj ulici, najviše je žena, mnogo mama sa djevojčicama u šarenim jaknicama sa čupavim kapicama sa ušima i njuškicama, skakuću okolo kao mačići za nekim zamišljenim klupkom. Negdje kod onog East-West znaka između Ferhadije i Sarača sretnem Keti, s nekim visokim likom, naravno sjebem se, a ona naravno pored mene ponovo prođe kao pored bilo kojeg stuba ulične rasvjete, i kao da je bila zamišljena dok sluša njegovu dosadnu priču, kao da zamišlja da je s nekim drugim, negdje, samo ne tu. A možda joj uopšte nije bilo dosadno, možda je samo bila previše skoncentrisana na nepokazivanje uzbuđenja zbog strepnje za sve izvjesnijim i izvjesnijim prvim dodirom, držanjem za ruke, poljupcem u najromantičnije vrijeme na najromantičnijem mjestu u gradu – sranje! – nisam siguran, mimoišli smo se na najlošije osvijetljenom dijelu, nisam joj uopšte ni vidio lice kako treba, bilo je mutno, nejasno, kao u snu, i hod – lelujanje – i blažena nesvjesnost o mom postojanju, sve sve, kao san, nisam dobio ni ono što sam najviše htio, oni su produžili na zapad, a ja na istok, u Radnju.

Tamo neka gužva, Kraljica i A.A. se zezaju sa M., uzmem cigaru i izađem ispred da zapalim, na miru. Zamišljam ih, dok sam ja stigao do Radnje oni su već u onom romantično-praznično osvijetljenom najprometnijem dijelu, pored već tradicionalne čerge kod Vatrice, pa uz uzbudljive izloge do Parka, prvi poljubac pod lampom, blagi decembar, idealna temperatura, i svjetlucanje montažnog mini luna-parka za cvrkutave anđelčiće ispred najprometnijeg slavljenički raspoloženog tržnog centra preko puta – sranje! Kraljica i M. odjednom izlaze iz Radnje, nisam znao da sam toliko popularan da izlazite za mnom na hladnoću, kaže ma A.A. ušo da piša, pa im nezgodno da ostanu unutra, sve se čuje, šta ga nema, otkad piša, pustite momka, možda sere. Puštanje vode, čuje se kad protiče kroz šaht ispred Radnje, A.A. izlazi da zapali sa mnom, one odoše opet unutra. Kako poso, ide nekako, kod tebe, firma se raspada al nije se još raspala, radi subotom, to mu je najgore, ustaje rano da vozi dvjesto kilometara da stigne u provinciju na vrijeme, u osam, naporno, naporno, traži nešto drugo.

Onda odoše, Kraljica i A.A., da prošetaju još malo, a M. me pita šta mi je, što sam sjeban. Ma ništa, nije mi ništa, i pitam se što uopšte zamišljam da je kod Keti sve tako idealno, svemir bez mene, bilo bi bolje da konačno malo aktiviram i razorni seljački asocijalni realizam na tu temu, kad sam već imao priliku da živim sa ženama par godina i u govnima mnogo duže, pa znam kako to depresivno zna da bude kad imaš pogled iza zavjese, iza scene.

Ipak nije bilo vremena za razmišljanje baš tad, pokupimo robu, zaključamo radnju, i sa Kraljicom natovareni kod Tetke, da im pomognemo da čudesno utovare pola kamiona robe za neki sajam na koji putuju u maleni samački automobil. Peglanje pogužvanih novina da se iskoriste kao jastučići protiv grebanja između robe, zezanje, porodica, raspoloženje, smijeh. Izađem na Terasu sa sjajnim pogledom na Stari grad, da zapalim u ponoć, nema boljeg mjesta i vremena za pušenje od Tetkine Terase na Bistriku u ponoć. Grad zijeva pred spavanje, još ima saobraćaja, i pješaka i zaustavljenih automobila sa blještavim žutim žmigavcima pred pekarom, da se začas nabavi hljeb za doručak ili pecivo umjesto večere prije spavanja u hladnoj sobi, ili pred put, i semafori na zabačenim raskrsnicama beskorisno ne odustaju od posla, zeleno, žuto, crveno, žuto, zeleno, a nigdje nikog ni da zastane, ni da protrči kroz žuto, ni da krene. Pa tegljenje paketa i paketa majstorski natrpane robe kroz mračne kozije stazice prahistorijskog dijela iznad grada do najbližeg prilaza za auto, šljapkanje blatom, i jedan od dva crno-bijela čupava psa komšije klošara iz barake pored Tetke, pitam Kraljicu što je samo ovaj jedan pušten, što ne puste i drugog, kaže ma ne pušta ni tog, samo je taj nekako skonto neki prolaz, pa izlazi kad hoće. Svidio mi se taj snalažljivi, izjavljujem da sam mu dao ime Mali, samo nije on nego ona, kaže Kraljica, onda nek bude Mala, još bolje. Ispušim još jednu na Terasi kad je sve bilo gotovo, dok sam čekao Kraljicu i M. da se ispozdravljaju i naopraštaju s Tetkom i Z. tamo na najbližem prilazu gdje su odnijele zadnje ture robe a ja osta s Malom da čuvamo kuću, pa kad su se vratili M. iznese keksić i komadić salame za Malu, i dok je ona pojela i ja završim sa cigarom i lansiram opušak pod uglom od četrdeset pet stepeni za najveći domet i gledam kako spiralno sjaji kroz noć, pa mini-eksplodira kad padne.

Nek bude da je zamišljena jer je izvalio nešto seljački na kafi, iz vedra neba, nešto rasistički, krkanski, možda se nekako odao da mu je Aca Lukas bog i/ili bio seronja prema konobaru, i ne prvi put, a ona se sjetila da joj je neko mudar nekad ispričao da ako je fin prema tebi, a seronja prema konobaru, znači da je seronja, jarane. Pa poljubac, nespretan, stidan, smotan, znojave ruke i zamišljeni pogledi za drugim ženama sa većim guzicama i sisom, onda neka vezica, rituali, “zaruke” sa seljačkim uplitanjima roditelja u sve, kako ne treba, kako treba, to nije lijepo, to nije red, red je ovako, red je onako, i vjenčanje, tj. svadba, samo jedan narodnjak da se udovolji nekom jaranu, nekom djedu, pa još jedan malo kasnije, i naravno prava korida dok trepneš, čime li se bavi, nek bude idealan, perspektivni mladi be-ha režiser, najperspektivniji, taj bi mogao da priušti čak i pravo bračno putovanje u nezaboravan hotel sa tri-četri zvjezdice blizu nekog zapišanog ulaza/izlaza za podzemnu u Parizu. I šarmantan stančić u nekoj od najljepših ulica, nek bude Radićeva, može i to, namještaj iz snova, i zavjese, i paravani, i odjeća, i obuća, kuhinja i šerpe i lonci i poklopci i escajg, i svježe šarene ogranske namirnice i neoprana domaća jaja sa govinima sa pijace svako jutro, doručak, ručak, večera, pozorište, filmovi, premijere, aplauzi, čestitke, čestitke, čestitke, hvala, putovanja, godine, dječica, pelene, grčevi, hapice, prehladice, vakcine (ili ne vakcine?), zubići, progovaranja, prohodavanja, u goste kod jarana i drugarice i njihovih beba sa svojim bebama, da se igraju, pa drugarice i zetovi uzvrate posjetu kad-tad, i čija je beba blesavija, čija je beba pametnija, čija je beba najoriginalnija beba ikad, perfektno. Krediti, karijere, banke, formulari, projekti, unapređenja, povišice, šefovi, šefice, kolege i koleginice, nesporazumi, kašnjenja, izostajanja, svađe, iscrpljenost, temperature, tablete za izmokravanje i kreme za gljivice, sapuni, šamponi, stabilizatori, deterdženti, proširene vene i popucali kapilari, zdravstvene knjižice, ovjeravanja, redovi, šalteruše, čekaonice, štele, prozivanja, smrad hodnika u domovima zdravlja i jeftine slike u seljačkim okvirima u klaustrofobičnim hodničićima privatne klinike, izborane ruke sa oštećenim narandžastim lakom na noktima šezdesetogodišnje doktorice sa debelim karminom i prostitutskim parfemom i tri kile vudu-bižuterije na prstima, rukama i oko vrata, recepti, apoteke, vakcine, otpuštanja, krize, novi projekti, novi počeci, nova kola, nove gume, registracija, prva pomoć, opraštanja grešaka uz suze, mrlje od razmazane šminke na jastuku i ramenu najmekšeg čupavog džempera u gluho doba i šapat na ramenu uz slike evakuacija poplavljenih područja tamo negdje na dnevniku na smanjenom televizoru u spavaćoj sobi, i druga prilika, život ide dalje, proljeće, ljeto, jesen, zima, godina prođe dok trepneš, nove čizmice za djevojčice, blokovi i tempere za likovno, kajdanke za muzičko, časovi klavira, časovi baleta, časovi franscuskog, izleti u prirodu, sve kako treba, jaknice, cipelice i haljinice za priredbe i suze radosnice kad se osvoji neka nagrada iz opštinskog takmičenja iz matematike ili fizike, ili za najbolji pismeni rad ili recitaciju u literarnoj ili dramskoj sekciji, ili oboje, ili sve, što da ne, sve, što više to bolje, jedva-čekanje da se ispriča gostima, ili u gostima, što prije. Prženja jaja, sjeckanja luka, rendanja kupusa, kuhanja kupusa, kiseljenja kupusa, struganja tava, pranja masnih tanjira i tepsija i tanjirića i viljuškica od kremastih čokoladnih kolača i shvatanja da su ruke odjednom skroz stare, crkavanja sijalica na visokim plafonima baš kad ga nema, kad je na terenu, kad snima turbofolk spotove koji uopšte nisu turbo folk, čestitke, čestitke, čestitke, dobra lova, biće vremena za umjetnost kad se otkači kredit nekad 2038., pa koga da zove kad crkne sijalica visoko visoko na visokom plafonu, ima visokog prijatelja koji može na prstima sa stolice, naravno, on je uvijek tu da pomogne, da je spasi, još ponese i čokoladu i kolu, ili suho meso i sir i dobro vino ako nije istinski musliman, da se malo napiju, da se opuste, da se prisjete starih dobrih dana u gimnaziji kad su imali neke želje, neke zamisli, neke snove, da budu malo drugačiji, zanimljiviji, da im ne bude dosadno u životu, i šta se desilo, i šta se desilo, sva ta putovanja i dječica i mature i diplome i stan u Radićevoj na najboljem mjestu, kako da to nije to, pa zar je moglo ikako bolje?

Danas oko podne do Rezidencije, da nastavim sa radom na novom projektu sa E., nema odustajanja ovaj put, moram da se prehranim nekako još malo, a to je jedini način. U ulazu opet Lou Salomé, sad je na prvoj stepenici na prizemlju, gleda me kako prilazim sjajnim žutim okicama, pa u bravu, pa kad sam stavio ključ da otvorim protegne se šapicama prema bravi, kao da hoće ona da otključa, ili joj je zanimljiv privjesak-lutkica na ključevima, nemam pojma, još i mjaukne par puta nekako previsoko, sitno, kao da joj nije baš sve u redu sa glasnim žičicama, ko zna zašto.

Opet nazad do Radnje oko šest, pa kod Kraljice na večeru i dobro raspoloženje, smijanje, prepucavanje sa M., i neki film na teveu, i cigara za laku noć, na Terasi s pogledom na uspavani grad, pa na internet, Laki me pita šta mu je s prevodom, uzeo sam da mu prevedem neko sranje o Sunčevom zračenju sa engleskog za fakultet, jel gotovo, nije još, biće sutra-prekosutra, aha, dobro, šta ima, nema ništa, ima novi sistem za klađenje, objasni mi, nije loš, sviđa mi se, uplatiću i ja marčicu-dvije ako se nađe ovih dana, da probam, pa u krevet.

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (13)

I koji je meni uopšte kurac zadnjih dana, mora da je jesen, jebem ti jesen i melanholiju i sline. Ništa od Keti, što sam uopšte toliko zapeo za nju, ona je doduše stvarno zanimljiva i možda tačno i utjelovljenje skoro svega što me ikad privlačilo kod žena, al hoćeš-nećeš-ne moraš, nema veze, ima ko hoće, što da ja budem sjeban što ti nisi sposobna da prepoznaš da bi ti sa mnom sigurno stalno bilo mnogo zabavnije nego s tim nekim hipsterima koji provedu više sati od tebe svaki dan pred ogledalom dok ne namjeste savršenu frizuru i ne odaberu idealnu nijansu sivog šala sa prekrasnim uzorkom uz famoznu nijansu bordo somotnih pantalona i gledaju se u svakom izlogu kad šetate jel im se poremetila šiška i jesul sigurni da se nisu zajebali kad su izabrali ovaj okvir za cvike, trebali su još veći i deblji, nezaboravniji, jebo to, nemaš pojma kolko mi takvih parova prođe pored radnje svaki dan, nije to ništa originalno, to su više žene nego muškarci, jebote možda si lezbejka, možda te zato interesuju takvi a ja uopšte ne, sigurno, to je jedino logično objašnjenje, ha-ha-ha, itd., itd., i sl. Ovo je uostalom trebalo da bude uzbudljivi dnevnik o avanturama mladog pravog pjesnika, ozbiljnog pisca, i velikog filozofa, u i oko nove Rezidencije, i njegova iskustva sa raznim opijatima u sklopu istraživanja za prvo remek-djelo, a ne jadi jedne pičke koja samo slini o nekoj tamo nedostižnoj Keti, bezveze ...

Danas i juče cijeli dan u Radnji, upravo prodao dvije torbice nekim Japankicama, jedna od njih me prvo pita na engleskom za cijenu, reko dvadeset sedam eura, al može po dvaespet ako uzmete dvije, pa kontaju pola sata, pa uzmu po jednu, njih dvije, i kad sam krenuo da naplatim ovoj što zna engleski pedeset eura, po dvadeset pet, kaže “but you said twenty-seven, you said twenty-seven!” ... i to ne misli ukupno, misli po “twenty-seven” za obje, samo je nekako izgleda skontala da je to manje od mojih ležernih “twenny-five”. Onda odoše, nešto se došaptavaju na japanskom, bog zna šta. Bitno je da su kupile, poso je u kurcu zadnjih mjesec-dva, meni i M. svakako ostane za dnevnicu bez obzira na pazar, ali se svi već pomalo brinemo za Radnju preko Zime.

Tek danas se opet osjećam malo jače, prekjuče propustio dženazu, Laki mi odjednom javio da mu je stari umro baš onu noć kad sam i ja imao krizu u glavnoj hitnoj, mada sam pomalo i očekivao da mi to javi ovih dana, sva ta oboljenja i operacije i sranja, ipak nisam bio u stanju da odem, a naravno ionako mi se ne bi išlo, mrzim sahrane i dženaze, plemenske rituale, sujevjerja i te stvari. Pričam sa S. u vezi toga, o Lakiju, i svim sranjima koja mu se dešavaju u zadnje vrijeme, pa dođemo do njega, šta ima kod njega, kaže da bi ovih dana konačno mogao da krene da vozi, neke šlepere po Holandiji, Belgiji, Francuskoj, Španiji, zavidim mu, sjajno. Prvo ide s nekim mentorom na obuku, par mjeseci, pa sam, već počinjem da skupljam pare da mu se “priišlepam” u par tura, da se vozamo Evropom deset-petnest dana šleperom, nekad na proljeće, taman.

Pa kad se vratim da nastavim sa velikim planovima: serije, lova, filmić-dva, Holivud, Amsterdam, Sarajevo, Barcelona, Amsterdam, Sarajevo, Barcelona, romani, remek-djela, drame, dijeljenje knjiga po kafićima, al Idiot, Čarobni brijeg, Ana Karenjina, Don Kihot, Madam Bovari, i slično, umjesto onih badavakita i ostalih duhovnih sranja koja se inače dijele, pa pozorište, novo pozorište, isto kao Narodno, ista zgrada, samo crna, preko Miljacke, simetrično, kao u ogledalu, Svemirsko, sa pravim predstavama, kako treba, i Vilsonovo jebalište, kad-tad, samo neki besplatni parking na jednom od okolnih brda sa neometanim pristupom i strašnim noćnim pogledom na osvijetljeni grad, i jednostavno ime: Vilsonovo jebalište, da malo zakomplikujem život svima koji govore da im je bilo super na Vilsonovom, sjajno su se proveli na Vilsu, da moraju da govore ili na Vilsonovom šetalištu ili na Vilsonovom jebalištu, a ne samo na Vilsonovom. Naravno, morao bi da napravim još bar jedno popularno jebalište osim Vilsonovog, možda Štrosmajerovo, možda Šenoino ili Valtera Perića, još nisam siguran, bilo koje, samo još bar jedno, da Vilsonovo ne bi prozvali samo Jebalište, a nadam se da bi Vilsonovo jebalište ubrzo moglo da preuzme i famoznu skraćenicu, da se zna da misli na jebalište onaj ko kaže da jedva čeka da nekad ode opet jer joj je bilo nezaboravno na Vilsu, i slično.

Radnja, 30. novembar