Showing posts with label poezija. Show all posts
Showing posts with label poezija. Show all posts

13.12.17

jedi, pando, jedi

bio li bi
MNOGO! (pando?)
gla-adan
prijenošto
nešto
uloviš da
jedeš

ne bi l ti
ne bi lo
mrsko? (STOKO!)
napokon neštoda
prisloniš
da jebeš?!

22.9.15

Crtice iz Maršalove Ulice (38)

Samo desetak minuta poslije nezaboravne seanse od sat-dva najneobuzdanijeg prilično intenzivno-perverznog životinjskog seksa, za vrijeme koje seanse nije izostajalo ni uzdisaja ni izdisaja ni šaputanja ni vrištanja ni smijanja ni plakanja ni grickanja ni zagrizivanja ni maženja ni grebanja ni šamaranja ni pljuvanja ni poljubaca ni grčeva ni istezanja ni opuštanja ni natezanja ni ljepljivih potoka i potoka sperme, a sigurno ni ljubavi ni inteligentnih emocija ni dubokih osjećanja, zaljubljeni mladi par zauzima par stolica sa suprotnih strana prvog malog okruglog limenog stolića niz saobraćaj ispred šarmante požutjele zgradice sa popucalim fasadama sve sa upozorenjima o obrušavanju istih, koji je sto bio i jedini nezauzet od ukupno tri takva ista sa po par stolica na tom trotoaru ispred te kvartovske kafanice u prizemlju te iste zgrade u čijem je potkrovlju i bila baš ta jazbinica iz koje su se icrpljeni evo izveli malo, zauzimaju ga i gledaju se i skoro da i ne trepću od ljubavi i vrijeme je stalo i oni kao da ne primjećuju ni konobara koji donosi tacnu sa njenim sokićem u zelenoj staklenoj flašici sa narandžastom slamkom i duplo-gorkom kafom u najmanjoj šoljici za njega, pa možda su oni i dalje pod toliko jakim utiskom svega onog što se ne tako davno odigralo gore u jazbini da ni to što se uopšte ne sjećaju da su naručili bilo šta pa im se ipak na stolić niotkle tresnulo baš ono što su htjeli, osim što ih je donekle prijatno iznenadilo nije uspjelo ni najmanje da ih zbuni ili promijeni oblik nijednog od oba anđeosko-perverzna im smiješka, uz jedan od kojih je ona bez prekidanja kontakta očima ni dok trepneš vješto uzmogla da onim istim bezobraznim usnama obgrli slamku i skoro u jednom presušenom cugu eksira skoro kompletan osvježavajući sardžaj iz boce, mada je on ipak morao da pogleda u svoju barbi šoljicu dok je istresao jednu, dvije, tri kesice šećera u svoju gustu tamnu kafu na dnu, pa opet nastavio da je gleda i da se smješka i dok je srkao i pripaljivao cigaru za cigarom i vrhom jezika izbacivao bezobrazne okrugle dimove prema njoj kroz nekih od koje su na momente već mogli da se zagledaju toliko značajno da uopšte nije bilo potrebe da išta progovaraju da bi se savršeno sporazumjeli da su oboje već spremni za još, za vrijeme čega svega ničim nisu pokazali da su uopšte svjesni šta se sve još uporedo dešava na stoliću u sredini, pored njih, čije je obje stolice već bogzna kad ranije zauzeo malo stariji simpatičan par koji kao da je bio toliko duže zaljubljen da ni ona ni on više nisu imali potrebu da se nešto gledaju dok piju kafu, on je uostalom u svakom slučaju bio prezauzet pokušajima i pokušajima da nekako elektronski uplati željeni tiket na aplikaciji popularne kladionice na pametnom telefonu što mu zbog famozno klimave konekcije u bašti kafanice na trotoaru ipak nikako pa nikako nije polazilo za rukom a utakmica se sve neizbježnije i neizbježnije spremala da počne, pa ipak se on ni zbog toga nije nervirao jer se već odavno navikao i na to i čak se i ironično smješkao svaki put kad se ispostavilo da nema šanse i uinat pokušava sve dok ili ne prođe tiket ili utakmica počne, dok ona s druge strane stola puši svoje duge tanke cigare i bulji u pepeljaru toliko zamišljeno da ni ona ni najmanje nije svjesna koliko očigledno sluša razgovor sa trećeg okruglog limenog stola, to je zadnji niz saobraćaj u bašti kafanice na trotoaru ispred stare žućkaste zgrade čijih je par stolica nešto ranije zauzeo još jedan još stariji još duže zaljubljen vidno uznemiren par i smjesta počeo da se raspravlja o odosima im, on je bio zaprepašten njenim ultimatumom da se uzmu i nije mogao da vjeruje da mu je stvarno rekla da ako je on ne oženi najkasnije za tri mjeseca udaće se za tog i tog, nekog tamo, i džabe joj sad svi pokušaji i objašnjenja da ona nije stvarno mislila tako nego samo stvarno hoće da se uda, i to za njega, pa kad će ako neće sad i dosta su čekali i nek joj objasni što stvarno on još neće, i prošlu jesen je bila ista priča, i pretprošlu, i onu prije, izgleda da bi po njemu i iduće godine najesen opet bilo isto, pa opet, i one tamo, čemu to onda vodi, a on je uopšte ne sluša i samo ponavlja da ne može da vjeruje da mu je to rekla, ne može da vjeruje da mu je to rekla, i tako se raspravljaju i raspravljaju i to prilično glasno, mada ni oni uopšte ničim nisu odavali da su svjesni koliko su stvarno glasni, a možda bi im bilo svejedno i da su znali, mada ipak nekako nikako nisu izgledali kao jedan od onih parova čijem bi ijednom članu bilo svejedno da svjesno privlači toliko pažnje na jednom tako javnom mjestu, pa ipak niko nije primijetio da ih ona sluša ni brojao koliko je dugih tankih bijelih cigara spalila sve dok najduže zaljubljeni nisu popili svoje kafe i ustali i krenuli trotoarom uz saobraćaj usput se neprestano raspravljajući monotono glasno, čulo se čak s ćoška zgrade da on i dalje ne može da vjeruje da mu je to rekla a baštica kafanice u prizemlju sa tri limena okrugla stolića na trotoaru je u sredini, i usred baštice na trotoaru ispred kafanice na srednjem stoliću u sredini ona je njega ipak pogledala nekoliko puta i u par navrata čak zaustila da možda i izgovori nešto, možda da počne neku temu, pa oba puta kad je zaustila ipak na vrijeme odustala jer je mu je po dječački zaigranom izrazu na licu neprestano zabuljenom u pametni telefon tačno znala da je uplatio-neuplatio utakmica počela i dok ne završi njemu sad više nema ništa važnije od njenog krajnjeg rezultata, a dok utakmica traje i dok se ne završi tamo negdje gore u udobnoj jazbinici na potkrovlju zgrade nezaboravno provodi perverznih sat-dva mladi zaljubljeni par čiji nijedan od članova dok ih drugi put danas provodi ne može i neće da prizna ni sebi ni onom nasuprot da im bez obzira na jednako i čak i malo intenzivnije neizostajanje nijednog od uzbudljivh faktora kao ni prvi put, ovaj drugi put ipak nije ni blizu uzbudljiv kao onaj ne tako nedavno, onaj najnezaboravniji prvi.  

•••

Mladi pjesnik dotegli gajbu piva u sobicu i zavali se na raspali kauč, pogleda kroz ulojeno okno bez zavjesa i vidi da je još dan, otprilike nekad popodne, vjerovatno, otvori prvo pivo i počne da piše pjesmu, naravno samo u glavi, pa kad je razradi napisaće je i na nešto trajnije, i smišlja i razmišlja i otvara pivo za pivom i s vremena na vrijeme pogleda kroz okno i procjenjuje doba dana, otprilike, pa tako nekad u dobokoj stvaralačkoj ekstazi kad je tako pogledao kroz okno i pretpostavio da je već sumrak odnekud začuje strahovit glas koji mu reče da sluša, presiječe ga nešto u srcu pa se iznervira jer ga je otrijeznilo najmanje dva piva a sigurno mu već nije ostalo više od još samo pet-šest, pa opet kaže Slušaš li?! Jebote halucinacija od piva, haj da vidimo, kaže Šta je?!

Slušaj. Dobro slušaj!

Dobro, šta hoćeš!

Hoću da znaš!

Pa šta jebote, šta da znam!

Da znaš da sam Ja: Bog!

E jebiga...

BOOOOOOOOG!

Ne vjerujem!

Ne vjeruješ u Boga?!

Ne vjerujem da si ti “Bog”...

JA SAM BOOOOOOOOOG! JAAAAAA!

Haha, dobro, dobro... Otkud Ti?

Slušaj!

Slušam slušam...

Treba mi nešto...

Hahaha, čim neko zove treba mu neš–

SLUŠAAAAAAAJ! ... Ta “poezija” što smišljaš ...

Dobro?

Prestani! Treba mi da prestaneš, jesi čuo!

Ma nemoj?

Nisi ti nikakav Pjesnik!

E baš j–

SLUŠAJ: jebo te “poezija”, sranje je i nisi pjesnik i nikad nećeš bit pjesnik i nema šanse i nema šanse i nema šanse! ...

Boli me kurac, nek nisam, hoću da b–

NIKAD!

A šta sam onda ako nisam ni pjesnik?

Poslanik.

Haha, šta? Hahaha!

POSLANIK! Ja sam Boooog! A ti si moj Božiji Poslanik!

A jel?

Jest. I treba mi nešto i ima da uradiš, jesi čuo!

Hahaha.

Jest. Slušaj! Treb–

A šta ako neću?

Šta!

Šta ako NEEEEEĆUUUU?!

Slušaj, ima da uradiš, ovako:–

Neću.

Pa saslušaj Me!

Neću.

IMA DA URAAAAADIIIIIIŠ!

Hahaha. Nema šanse, sad baš neću.

E jebo me svako ako ne uradiš, jeb–

Hahahahaha.

Mali ima da se uozbiljiš i d–

Neću, nemam kad, vidiš da smišljam pjesmu i prekidaš me i smetaš...

Ama jebo te pjesma! NE VA-LJA TI PO-E-ZI-JA. SRA-NJE JE!

Boli me kurac.

Molim te?

Hahaha. Šta!

Molim te! Samo me saslušaj šta mi treba.

NE-MAM VRE-ME-NA!

Jel tako? Nemaš vremena! Jel nemaš?

Nemam.

Dobro.

Dobro!

DOBRO!

Onda...

Stvarno nećeš?

Vidi, bilo mi je ... khm .. zadovoljstvo?

Ne mogu da vjerujem...

... pa ako se slažeš, da ja nastavim s pjesmom...

MRŠ JEBO TE PJESMA! MRŠ! MRŠ MRŠ MRŠ MRŠ MRŠ! Ko te jebe! Mrš.

Hahaha!

I pjesnik nastavi sa smišljanjem svoje pjesme i gledanjem kroz okno, mada više nije procjenjivao koje li je doba dana jer je bio preduboko u stvaralačkoj ekstazi za to, sve dok jednom nije prepipao da su sve flaše u gajbi otvorene i prazne i zato se povratio iz ekstaze i shvatio da je i napolju i u sobici već odavno mrak, a pošto već odavno nema ni struje ni svijeća ni fenjera ni petroleja ni inspiracije ni piva, odluči da ipak još nije zadovoljan pjesmicom i ostavi je za sutra i legne da odspava malo.


28.5.15

Nešto malo nemarno

10.5.15

Haikuji nehajnog Isusa Hamzića (18)

jebao bih li
te ili ne ili na
jebao bih, ja

1.3.15

Haikuji nehajnog Isusa Hamzića (17)

dragi cvjetiće
još te baš voli tvoje
veliko govno

24.10.14

Odlomak 13

(Walt Whitman, Leaves of Grass)

To You

Stranger, if you passing meet me and desire to speak to me, why
        should you not speak to me?
And why should I not speak to you?

1.9.14

Haikuji nehajnog Isusa Hamzića (16)

prvi dan škole
jutro septembar kiša
jebe se meni

14.6.14

Haikuji nehajnog Isusa Hamzića (15)

tamo u hladu
promovisaše pljuge
seksi emina

1.4.14

Haikuji nehajnog Isusa Hamzića (14)

dječica trava
zemlja crvavi ljudi
proljeće groblje

13.3.14

Nešto malo vjerovatno

6.2.14

Haikuji nehajnog Isusa Hamzića (13)

robot je strašan
ne zna za mili vjetar
i lavež na strah

30.1.14

Crtice iz Maršalove Ulice (29)

(DRAMICE IZ MARŠALOVE ULICE 3)

(nešto malo 2012)

MLIJEČNI PUTIĆ: (sjeda u visoku travu u hladu ispod velike lipe na ivici proplanka u šumarku i uzima malog Zdravka u ruku) Kako je lijep dan! Vidi koliki maslačak! Mraviću, mraviću! Ma gdje si se ti to izgubio. Gdje su ti mama i tata? Imaš li curu? Hihihi!

ŠKRGO: (otresa polenov prah i iglice jela sa fraka, skida cilindar i svilenim rupčićem sa inicijalima mame briše znoj koji mu se nakupio na čelu i ispod monokla kojeg je pustio da spadne i visi na lančiću zakačenom na crveni prslučić ipod sakoa) Gdje doveli ste me to? O, vi, ženko čovjeka grješnoga Božjega koju poznajem po imenu Katarina?

ZDRAVKO MRAVIĆ: (isprva opijen božanstvenom mekoćom površine na kojoj se našao igra se i trčkara na nadlanici i dlanu, okreće se na te riječi i gleda u pravcu Škrge, mrmlja porlurazumljivo i polu-u-sebi) “Grješnoga Božjega?”

MLIJEČNI PUTIĆ: Hihi. Blesane jedan! Hajde sjedi malo kraj mene! Hoćeš da se držimo za ruke? Hihi.

ŠKRGO: Ap-ćiha! Ne ... ne ... Ap-ćiha! ... neće pasti na pamet meni, u travulju tu da sjesti probam! Đavao me navesti, na što k tomu slično, nikada nikada neće! Ap-ćiha! Vi doveli ste mene, djevo Božjega stvora sveprisutnoga Njega, u pakao šume polenova praha, no ja na nj ... Ap-ćiha! Ja na nj alergičan ti jesam! Držanje za ruke? Gadiš mi se.

ZDRAVKO MRAVIĆ: (gleda nekoliko puta u Mliječni Putić, pa nazad u Škrgu, pokušavajući da shvati da li ga to neko samo zajebava) Š... šta je ovom, šta priča?

MLIJEČNI PUTIĆ: Hihi. Joj, pa i na polen! Izvini, ja volim livade i cvijeće, i kad je ovako lijepo vrijeme dođem na ovu livadu i stavljam cvjetiće u kosu i trčim po travi i vrtim se i valjam niz ono brdo i bude mi smiješno pa sam mislila da malo trčimo zajedno ako hoćeš i da se držimo za ruke. Hihi! (Iz trave istrčava čupavo sivo štene sa sjajnim očima i isplaženim jezikom, silovito maše repićem i prilazi Mliječnoj Putićki, skače joj prednjim šapicama na remena i blesavo liže po licu) Joj! Hihihi. Smoki! Otkud ti ovdje. Hihihi. Kako si to pobjego. (Škrgi) Ovo je cuko od jedne tete što živi tu blizu. Smoki! Kako je blentav. Hihi. Hoćeš da se igramo malo s njim?

ZDRAVKO MRAVIĆ: (penje se uz nadlakticu Mliječnoj Putićki, na sigurno od Smokijevog blesavog jezika) Hihi. Kako super cura! Kako se super igra sa Smokijem. Samo da se malo sakrijem pa da mi se srce ispuni samo gledajući ih!

ŠKRGO: (grimasom izražava gađenje i lakiranim cipelama odguruje Smokija i pokušava da mu da do znanja da mu ne pada na pamet da ga pomilki) Keru gadni! Ti od mene sada, nepametni stvore koji pojma o teoriji poezije nema, zauvijek daleko daleko bježi! Dirati te namjeru nemam, a ja i ... i ... Ap-ćiha! Ja i na tebe i dlaku poganu tvoju isuviše alergičan jesam! Katarino, vama se odista usrdno čudim, kako mu dopuštate da njuškicom vas i jezikom nečistim dodiruje sada? Gadiš mi se.

ZDRAVKO MRAVIĆ: (odmahuje glavicom u nevjerici) Ma otkud ovaj kreten uopšte s njom? Čovječe kako joj super miriše kosa... I narandžasta! Eh, da mi je bar jedan čuperak za uspomenu!

MLIJEČNI PUTIĆ: (češka Smokija koji je legao na leđa i digao sve šapice u zrak po stomaku) Hihi. Kako si ti blesav, Škrgo! I sladak! Sviđaš mi se. Hihihi. Hajde malo pomilki Smokija, da vidiš kako mu je mekan stomačić! A hoćeš da te odvedem kod jedne babe tu blizu, imaju mačići! Da vidiš kako su smiješni kad im staviš prstić u usta pa sisaju! Hihi. Ima ih pet, dva siva, jedan crno-bijeli, jedan žuti i jedan skroz crni! Joj! Vidi koliki leptir! (Smoki se odjednom prevrnu na šapice u potrča za leptirom u travu!) Joj, da se nisi umorio toliko, mogli bi još malo prošetat, da vidiš što jedan čiko ima pčele, pa kako im se bataci napune polenom, kod nekih budu žuti, kod nekih crveni, kod nekih plavi! Ja najviše volim plave! Hihi. Samo dobro pazi da ne zgnječiš neku, onda se naljute pa hoće malo da bocnu, hihi! Pa bi morali da bježimo brzo brzo i da skočimo u jedno jezerce tu iza šumarka, samo preko ograde i buć! Joooj! Da vidiš koliki žabac tu ima! I zove se Skoćko! Hihi. Zato što liči na jednog šašavog djedicu sa cvikerima odavde koji miješa č i ć a ima super veeeelike jagode i trešnje i uvijek nas pusti da beremo kolko hoćemo i uvijek nas zovne na kolaće! Kolače! Hihi. Hoćeš? Hajde molim te! Molim te! Pa da ti šapnem nešto. Hihi!

ŠKRGO: Poput toga ništa; meni; ne na pamet pada! Moje su brige vaseljenske i vanzemaljske, gubiti vrijeme na insekte i žabe, koje, k tomu, O!, Mnemozino i Vergilije jasno, o Danteu ni slova prozboriti ne mjeu! Ne, O, Ne; k tomu još, dodati mnijem, ja alergičan sam i na žabe! Šapnuti mi nećete dospjeti ovog dana ništa, stoga recite mi jasno, da vas čujem, avaj!, glasno!

ZDRAVKO MRAVIĆ: (prelazi sa lakta na koljeno Mliječni Putićkinih šarenih pantalona, misli kako nikad nije vidio ljepše pantalone, i hita ka travi) E nek me ubije, al ako sam ikad ikog ujeo u životu odoh da ujedem njega! Kakav kreten! Dođi vamo. DOĐI VAAAAMOO!

MLIJEČNI PUTIĆ: (malo se zacrveni, zagrize preslatku donju usnu i sjajnim zaljubljenim očima gleda u Škrgu) Ti se meni sviđaš, blesane! Hihi. I neću da večeras opet idemo u onaj glupi kafić gdje pušite i nešto stalno pričate nekim zeznutim riječima o toj vašoj poeziji, super je sve to, al hoću da još malo šetamo i da ležimo u travi, da preležimo cijelu noć u travi i da gledamo zvijezde i izlazak sunca i da ti šapućem šta sam sanjala i da se držimo za ruke i da se ljubimo malo! Hihi. Eto, hoću da se ljubimo! Hodi, daj mi ruku... Hihi, kako si sladak kad si tako stidan! Hihihi.

ŠKRGO: (ljutito nabija cilindar na glavu i drhtavim rukama vraća monokl na oko, lica crvenog od gnjeva) No ... Što?! Molim?! Kako ... Kako vi to meni? Ja vama sviđam se baš? No ... Ja ... kako da ... zaprepašten sam, ja sam zaprepašten odista baš! Zaboga, da se ljubimo! To ... to se ... To se ne govori! (vadi novčanik iz sakoa, otvara ga i dugo gleda u sliku glavnog urednika studentskog časopisa kojeg su pokrenuli zajedno i u kojem su već objavljivali nešto, potom uzdiše duboko, mumlja melodiju “You Don't Know What Love Is” dok sklapa suzama nakvašeni novčanik i vraća ga u džep).

ZDRAVKO MRAVIĆ: (vraća se nazad uz šarene pantalone) E stvarno jebem ti više život i kad uvijek ovakvi kreteni hodaju s najboljim curama, ne mogu više da slušam ovo. Ništa, da se bar ubijem sa stilom, otkinuću joj jednu dlaku – kako su super narandžaste! Kakav kreten! Ne mogu da vjerujem da joj se sviđa! – pa da se objesim, i nek mi zadnje što doživim bude ovaj super miris njene kose u nosnicama...

MLIJEČNI PUTIĆ: (pokupi Zdravka Mravića ponovo u dlan, i polako ga prinese najljepšem šarenom cvjetiću pored i nježno otpuhne na njega, nesvjesna da je Mravić, kada je počela da prinosi usta kako bi ga otpuhnula, pomislio da će ga poljubiti i pred samo puhanje, kad su joj usne bile najbliže njemu, doživio srčani udar i ubrzo umro na mirišljavoj latici na koju ga je spustila, od sreće!) Pa hajde, kad si takav, bezveznjakoviću. Onda idemo nazad u zagušljivi grad? Pa dovešću ja tebe opet u prirodu, da se ljubimo drugi put. Hihi!

ŠKRGO: (i dalje unezvjeren i crven od bijesa jer mu je jedna super Katarina sa narandžastom kosom rekla da mu se sviđa) Da; hajdemo; no, k kući, hajdemo; da! To svakako pametno je sad: jer, kod kuće ja pozive očekujem vaseljenski važne! To moji drugovi sa fakulteta sa one strane linije biće, čestitati mi na objavljivanju u časopisu kojega sami osnovasmo oni hoće! Ja, potom, obavezan ću biti, nazvati ih natrag, te im na objavljivanju njihovih nevjerovatnih radova u tom istom časopisu koji smo sami osnovašehu čestitati hoću! Uspjeh je naš to beskrajno nevjerovatan, složićeš se – no, što, ti me sa tim rukama kojim si dirala ono pogano pseto dotaći hoćeš? A, ne, ne! Ostavi me na miru! Ostavi me na miru! Zbogom zauvijek; zauvijek zbogom, uplakane prekrasne okice tvoje mene pokolebati neće! Gadiš mi se!


14.1.14

Crtice iz Maršalove Ulice (26)

(Dramice iz Maršalove Ulice 1)


Šetalište uz obalu rijeke na sunčan januarski dan, PJESNIK gura TATU u škripavim kolicima i šute. Iznenada:

PJESNIK: Tata!

TATA: Kaži sine, znaš da meni možeš ... khm, sve ...

PJESNIK: Tata, ja sam ... p–

TATA: Peder!

PJESNIK: Pjesnik.

TATA: Ah! Sranje. Jesi siguran?

PJESNIK: Sigurno Tata. Mislim ... jesam, jesam.

TATA: Kako znaš?

PJESNIK: Jebiga, znam ...

TATA: Razmisli sine, da možda samo ne zamišljaš da si pjesnik ... a možda je sve to što ... opjevaš, napišeš – sranje? Gdje objavljuješ, ko ti je govorio da je dobro?

PJESNIK: Ne objavljujem. Pišem sebi, jebiga, znaš ... U stvari ne pišem ni sebi ...

TATA: Eh!

PJESNIK: A nemam pojma jel dobro ... dođe mi ovako kad hodam gradom, zastanem malo da gledam patke, vidim jedna se izmakla od ostalih, stala sa svrakom, gledaju se u oči, kljun do kljuna ... i bog zna šta kontaju tako sat vremena, šta im je, šta su ... Pa rijeka, pa nebo, pa vjetar i lišće, snijeg i dimnjaci i magla i smog, jebiga, nakuplja mi se tako svega pomalo, onda mi nekad dođe da moram da sjednem da to malo izbacim iz sebe, kao neka potreba, bude ti malo manje muka poslije, ko kad povratiš, ko kad ...

TATA: Sereš!

PJESNIK: Heh, pa jest, sve je to sranje, baš, kako god pogledaš i kolko god bilo dobro ili ne ... Al znaš kad nešto moraš, jebiga, štaćeš?

TATA: A žene?

PJESNIK: A?

TATA: Budel koja o ženama, sine, o Ženi, hehe?

PJESNIK: Bude, ima onih s očima ...

TATA: S očima! Hehe!

PJESNIK: S očima, s očima, nešto kriju kad gledaju ... pa ...

TATA: Pa ... te pecne leptirić u jajima / što mora da prodre u mrak? Hehe!

PJESNIK: Hehe, dobar dobar, mora, baš. A jebiga, znaš kad se nešto mora, štaćeš?

TATA: Znam! Znači nisi peder?

PJESNIK: Ma nisam, kakvi.

TATA: Jesi siguran, kako znaš? Vi pjesnici ste obično ...

PJESNIK: Znam Tata, ne sikiraj se, diže mi se samo na odrasle žene sa sisama i kukovima, i sve ... samo starije od šesnest!

TATA: Znači voliš sise i kukove? Uvijek sam mislio da si peder ...

PJESNIK: I noge Tata, kad su dobre noge može i bez sisa, nema veze. Al samo ženske!

TATA: Hehe, sto posto?

PJESNIK: Sto posto Tata.

TATA: Onda sam ponosan, jebiga ... Volim te sine, puno!

PJESNIK: I ja tebe Tata, puno!

7.1.14

Lanac treptaja

drugoj A. ii


nisko sam
nisko sam
samo
još nisam
na dnu

i nikad
i nikad


još znam
kad ste voljeli pjesme
o zvijezdama
ja ih još vidim
skoro sve
i ima trikova
da se sisa otrov
iz slatkog centra bilo kad
bilo kakve
bilo gdje
bilo koliko
bilo kojih
od njih


samo
istina
i Vi ste nisko
i Vi ste još niže
još niže
još niže
kad trepćete tamo
gore od gore
od njih


pa ništa
pa ništa
pa šta

6.1.14

Kafa puši

drugoj A.


kafa puši

kafa se puši

kafa se dobro puši


i dimnjaci
vidi se s prozora
kad gledam


hiljadu krovova
i dimnjaci puše
svi dimnjaci se puše
najlakša zima bez svega
samo dim


i rijeka
vidi se s mostova
kad se zaustaviš

sto hiljada mostova
i ljubičasta obrva noću
samo jedan od
njih


i smrdljivi klošar
tetura pod tramvaj

da zaboravi A?
da zaboravi B?

i blato do koljena
u glavnoj ulici
u centru grada
u centru svemira
vidi kad spustiš
nos


i oficir

isti smrad
kao i tad
kad je dobio A.

kad je dobio B.


da nikad ne saznaju da
kafa puši

kako se lijepo puši

kad sjediš
i gledam
sam

3.1.14

Poema od Kurve iz Novog Pazara

Anđeli s naglaskom iz Novog Pazara


Kažeš da moraš da budeš lud
da budeš
da budeš Pjesnik
al i da moraš da budeš
da budeš
Pjesnik
da budeš Lud


A ja sam Kurva:

Igram gola po Novom Pazaru
i dam da me jebe
ko hoće


Tvrdiš da svako prvo
mora
mora prvo da ga baci
pa tek onda da
sjedne ako stvarno hoće
ako hoće da stvarno napiše Pjesmu


A ja sam Kurva:

Šminkam usta jarko crveno
jarko crveno da igram
da igram gola po Novom Pazaru
i pušim kurac
kome hoću


Misliš da ne mora svako da puši
da puši
da bude Pjesnik
samo da mora
da mora da mora
ako mu treba da puši


A ja sam Kurva:

Navučem šarene štrample na pruge
na pruge na duge noge na štikle
da lupkam tvoj ritam po Novom Pazaru
tik-tak tik-tak tik-tak
tik-tak
i puštam da ih grize
ko hoće


Pa piši da više ne brojiš koliko
koliko cigara popušiš na dan
nego već brojiš kutije mali
pa možda si onda
onda stvarno
zbog svega
zbog svega bar veliki
Pjesnik


A ja:
ja sam Kurva!

Mišu


Tvoja Anđela



31.12.13

Smećarov Amsterdam Bejbi

Ima i smeća u Amsterdamu
i kad ga možda nikad ne vidiš
nigdje!

Ja sam vidio
da ga ima!

A Ti si ubila
Umjetnost!

Ne mogu da vjerujem
da si stvarno ubila Umjetnost
tako lako!

Ti si
zasadila živahnu žensku bebu
da Bog da da ti proklija
Aleksandar Veliki
ako Bog da
jer je tako jeftinije!

Ti si
izrešetala sve žalosne kerove u gradu
a čupave kučiće pobacala
u blender
da Bog da da ti se skroji
istinski moderna bunda
ako Bog da
jer je tako toplije!

Ti si
iščupala nosorogu rog
i naručila hiljadu slonovih kljova
da Bog da da ti se izrezbari
idealan namještaj
i samelje bogovski erotičan prah
ako Bog da
jer je tako erektičnije!

Ti si
naredila da ti se upeca kavijar iz jezera
dvadeset hiljada milja ispod Sjevernog pola
ako Bog da da ti konzerve nikad ne presuše
jer je tako ukusnije!

Ti si adolf hitler
Bejbi!

Samo
ostane
ostane smeće!

I ima ga
ima ga i u Amsterdamu
da znaš!

Sretna nova godina!



Bonus: Nešto malo sretan-brak!

26.12.13

Nestanak Kera

Nisam nigdje
i ne radim ništa,
i nisam nikako,
a Ti si kriva
što seljaci
stvarno hoće da pobiju
sve ove kerove,
znaš?

Boli tebe kurac
za kerove,
kao, uostalom, i za ljude,
postalo je jasno
da samo sereš
da ti je stalo ...

Tebi da neko donese
krvavu pjesmicu i uho,
samo bi ti se zgadilo
masna kosa
i blatnjave čizme,
sav taj smrad na cigare i znoj,
pozvala bi policiju
i gutala flašice tableta,
samo da što lakše povratiš
to što ti se upropastio dan ...

I jebo te taj Notar,
izbrijani,
znaš?

Notar!

Probaj da zaboraviš da je
flomasterom na buretu tutkala
nacrtalo oči, usta i nos,
i baš
Ti se nađeš da izabereš baš to,
pa niko ne propatio
ko što ti propatiš
što ti je svaki notar idiot!

I na kraju nema šta
da se pitaš kako to da si
baš Ti kriva što se
seljaci stvarno spremaju
da ujutru
pobiju sve ove
kerove!

Znaš?

Bonus: Nešto malo praznično II

5.12.13

Amaterska

Anđela!


Zaboravi Anđela!


Vidiš?

Zemlja se stisla
ko amaterska pička:
ne zna za radost
davanja!


Evo ti kurac,
Anđela! Evo!


Ipak ... zaboravi.


Mislim ...

Sve je gadno ko
usrana pička:
ne zna pa
ne zna za:
radost primanja!


Zato pušim.

11.11.13

Crtice iz Maršalove Ulice (23)

Dževad Seferović zvani To! – tako ga prozvali navijači gimnazijskog košarkaškog tima čija je zvijezda nekad davno bio, zbog povika kojim je preuranjeno tačno najavljivao svoje česte pogotke sa linije za tri, na vrhuncu karijere nadglasan bukom pune školske dvoranice, onda je postajalo sve praznije i praznije, a preuranjene najave sve čujnije i čujnije i manje i manje tačne, sve dok nije prošlo i prestalo i utihnulo sve, i trojke i utakmice i povici i navijači, sve osim nadimka – To! – cijelo popodne posmatra dvosmjernu kolonu mrava blizu klupe u parku iza Zgrade, u jednom smjeru idu prazni, u drugom svi nose nešto kući, samo se jedan odjednom neprimijećen iskrade iz prazne kolone i zaluta malo pored, okolo kamenčića i kroz šumicu od travki, polako do drvceta bez imalo žurbe, uz stablo i grančicu negdje u sredini, na prostranu lisku u visini Dževadove glave, pravo na špic lista sa pogledom na otvoreno nebo, vadi kutijicu cigaretica, ispuši jednu opušteno i sviđa mu se nebo, baci opušak i gleda kako polako pada sve dok se ne izgubi iz vida, okrene se, gleda na jednu stranu lista, pa na drugu, ode na krajnje lijevo ispupčenje sa pogledom na drugu granu i parking iza parka, otkopča šlic i izvadi ga, kao da bi da piša, ali ne piša, već ima poluerekciju, obuhvata ga desnom šakom čvrsto i povlači lagano gore dole, nedugo zatim pri punoj erekciji popušta i pljuje u šačicu pa ga ponovo obuhvati i povlači dalje, izdrka ga, obriše ručicu o čistinu pored, vrati se na isto mjesto na špic, nebo je i dalje dobro, samo malo drugačije, još bolje, sjeda na špic, nožice mu vise nad provalijom, malo se naginje i gleda dole, pljuje, vadi još jednu cigareticu i puši, stisnuo okice i gleda u nebo kroz dim, baca opušak, otkine komadić lista pored i izgrebe pjesmicu o nekoj s očima, zapali cigareticu, namrštio se i malo čita kroz dim, pa se malo opet zamisli u nebo, baci opušak i ne gleda kako pada, napravi aviončić od pjesmice i baci, opet se nagne i gleda ga kako leti, leti, u krug, još jedna cigaretica, leti, ne vidi se, ode, sviđa mu se nebo, ode i ovaj opuščić, ode i mravić nazad preko lista, niz grančicu i drvce, kroz šumicu od travčica istim putićem, pa oko kamenčića, sačeka da naiđe grupica sa nečim većim, prikrade im se i uhvati na kraju, u stvari u opšte ne uhvati, samo se pravi da drži, nema potrebe jer grupica već odavno nosi teret i svi su se već navikli na težinu, samo bi primijetili kad bi im odjednom postalo malo lakše, uključi se u priču i slaže se da je to što rade mnogo važno i niko ga nije primijetio i nikom nije bilo sumnjivo ništa, osim jednom, vođi grupe, gleda ga malo uzdignute obrvice neko vrijeme, onda ga pita kako se zove, možda da ga provjeri kod Kraljice za svaki slučaj, a on samo izvali neko ime, vidi se da nije ni razmišljao o tome i nema nešto već smišljeno, samo odjednom smisli i izvali nešto, Dževad Seferović, ili nešto drugo tako glupo kao to, pa nek provjerava Dževada i nek mu stavi hiljadu minusa tamo ako hoće, ili ukor, ili šta god se dobije, svejedno.