Petak naveče, peti juni, oko osam, ugodna temperatura i raspoložena gužva u restoranima preko puta Radnje i na Čaršiji, momak za prvim stolom od ulaza u Radnju na velikom pametnom telefonu na stolu prijatelju lista album sa fotografijama Trijumfalne kapije i Ajfelovog tornja, a ja stojim na ulazu lijevim ramenom naslonjen na izlog i pušim, i razmišljam o Keti. Ne zbog Pariza, to je samo druga slučajnost večeras, prva se desila pola sata ranije, opet dok sam pušio, ovaj put ispred komšijine radnje desetak metara lijevo od naše, sa poklopljenim zelenim izlogom zbog saobraćajne nesreće od prije desetak dana kad se na malom motoriću kasno vraćao kući zajedno sa sestrom, pa ih pokupio neko sa velikim zajurenim automobilom i polomio mu obje ruke a i njoj valjda nanio najozbiljnije povrede, drugi komšija na ćošku koji ga poznaje dobro kaže da su imali najviše sreće da uopšte prežive. Sad mu je radnja zatvorena do daljnjeg, a ja prošetam tih desetak metara da tu zapalim i malo protegnem noge kad mi dosadi da sjedim na stolici u Radnji. Pa i večeras, oko osam, pušim i posmatram prolaznike, naravno najviše djevojke, i u jednom trenutku je primijetim, pedesetak metara desno, ide prema meni s nekim prijateljima, sigurno Ona, i sigurno ni halucinacija (samo sam se zajebavao sa halucinacijama, uopšte nemam problem s tim, da znaš :) ni niko sličan, niko drugi, prava Ona, prepadnem se, bacim cigaru i pobjegnem u Radnju da me ne vidi, da joj to ni slučajno ne pokvari dan, ili sedmicu, ili mjesec...
A to je već drugi put ove sedmice da sam pobjegao tako i zbog toga, prvi put je bilo u utorak oko podne. U ponedjeljak sam planirao da ustanem rano, oko sedam, da protrčim gradom po neku novu robu, pa da je završim što prije, da se proda, za dan-dva. Ipak se probudim tek oko deset, kontam da je M. već odavno u Radnji jer je radno vrijeme zvanično od devet, pa provjerim u njenoj sobi za svaki slučaj, a ona ušuškana u krevetu sa razjapljenim ustima i bog zna šta sanja, probudim je, jarane deset sati, kao šokira se, nije moguće, ne može da vjeruje, pa što joj nije zvonilo, haj reko požuri otvori, odoh ja da nabavim neku robu. Izađem iz Rezidencije oko pola jedanest, preko puta, iza ćoška do dugonoge djevojke po senvič s pohovanom piletinom, pa u danonoćni market po flašicu sprajta jer ne mogu da jedem bez vode ili soka, onda sjednem u parkić na klošarsku klupu, desnu, mada već oko mjesec dana više nisu samo dvije, sad su ih postavili još pet-šest uz stazicu bliže Rezidenciji, do ograde uz Ulicu. Priđe mi neki klošarčić u košuljici i sunčanim naočarama a u ruci limenka piva, kaže paša imaš cigaru, dam mu predzadnju i sjetim se nedjelje, kad sam ostao bez cigara i razmišljao da priđem nekoj od djevojaka na onoj puš-pauzici kod odmarališta s zajednički-prijateljskim čupavim psićima “Montana” i zatražim jednu, pa ipak nisam, još nisam toliki ovisnik, pa ipak uvijek tako dam nekom kad mi zatraži, čak i predzadnju ili zadnju, možda mi se onda vrati nekad kad i ja počnem da prilazim i tražim od stranaca, kad-tad. Završim sendvič i desno Kranjčevićevom ispod bolnice, iznad osnovne škole u podnožju nebodera sa igralištem punim dječice razvrištane od uzbuđenja pred ljetni raspust, i tri djevojčice šesti-sedmi razred u hladu do ograde na uzvišenju, od kojih je jedna krenula da se popne na jedno od drvcadi baš dok sam prolazio pored njih. Pa malo dalje “boemski” kafić gdje sam ono jednom upoznao Pikasa, pa poslije po komentarima na članke iz crne hronike saznao da je lokal za guzonjine sinove najpoznatiji po pucnjavama u potkoljenice pa mi se naravno i ne ide više, mada mi nedostaje Pikaso, ipak posmatram privlačnu baštu sa stolovima i stolicama ispod suncobrana dok prolazim, sve su žućkaste osim na dva stola sa crnim stolicama na čijim naslonjačima velikim slovima piše “BISTRO PARIS”. Dalje prema raskrsnici kod željezničke, prelazim na desnu stranu u isto vrijeme kao i kockasta glava sa seksi suprugom u maskirnim pantalonama koje pamtim kao redovne mušterije u bašti kafanice preko puta Tetkine radnje, idu polako ispred mene i dok ih pretičem dignem glavu s guzice joj na leđa gdje joj na pripijenoj majici velikim štampanim slovima u četri reda od po jednu riječ piše: “DON'T QUIT YOUR DREAM”. Desno na raskrsnici kod stanice, pa još dvjestotinjak metara do prodajnog centra s građevinskim materijalom, alatima, lakovima i bojama, kupim lak, pa nazad istim putem, onda pravo na raskrsnici pored Američke ambasade sa pospanim stražarima s automatskim puškama s providnim plastičnim redenicima nakrcanim sa po tridesetak ogromnih metaka, šetkaju se tamo-vamo sa svake strane visoko ograđenog imanja i najviše podsjećaju na stražare ispred nacističkih stožera iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Onda desno ispred ambasade, dok prolazim gledam i ostale domaće i strane uposlenike na ulazima, prijemima, održavanju besprijekornog travnjaka i vrta, i pitam se koliko li sve to košta za samo jedan dan, zajedno sa svim “diplomatama” i administracijom i tajnim agentima i opremom i telefonima i satelitskim antentama i strujom i bog zna šta sve još ne radi unutra, sigurno četrdeset-pedeset hiljada dolara dnevno, ili više. Kolko li je onda u Pekingu ili Moskvi ili Berlinu ili Parizu, pa sve zajedno, svaki dan? Onda pored Maršalovog spomenika sa prejebenim šinjelom i istruhlim vijencima pod nogama od prije mjesec dana, šta bi dao da imam takav šinjel, i šta bi sve mogao s takvim šinjelom, možda bi čak i Keti nekad nekako pomislila da sam zgodan kad bi me vidjela u jednom takvom, jednom, nekad, na neki najljepši dan. Skrenem u kampus, prva klupa lijevo od kapije, dobra alejica, da zapalim i da se odmorim pet-šest minuta. Dok prilazim gledam da možda neko nije urezao moje pravo ime i na nju, ipak nema, samo piše markerima na tri-četri mjesta “NEDO & DINKA 2013.”, “SELVEDINA + HARIS 2015.” i “MEDO i LEJLA 2014.”, ili nešto slično, ako se dobro sjećam. Sjednem na Selvedinu i Harisa 2015., i neka ih Bog blagoslovi i podari im vječnu ljubav i najljepši mir, a oni neka u najneiskvarenijim dubinama srca pronađu dovoljno milosti da mi oproste ako sam na neizbrisiv trag njihove ljubavi i isreće i ispustio jedan od najtiših prdeža ikad, ili dva.
Onda dalje zapadno pored onog zaraslog dijela kampusa na koji ljudska noga nikad nije kročila, pa desno pored široke zgrade sa zelenim i smeđim balkonima sa najraznoraznijim sadržajima koje bi fotografisao mjesecima ležeći usred čopora kerova na travnjaku preko puta kamufliran u žbun, da sam fotograf, pa da mi se možda nekad posreći da uhvatim nekog kako nešto uzima ili ostavlja u neku od crvenih mrežastih vrećica od paprika na nekom od balkona, u Kolodvorsku lijevo, pa kroz kapiju prema tržnom centru “INTEREX” desno, prolazom između prve dvije hale s te desne strane, i negdje na sredini u hali desno reklama s velikim slovima: “salon kućnih ljubimaca KETTI”, pa opet par metara kasnije i “veterinarska stanica KETTI” u hali s ljeve strane. U tržnom centru drugi ambijent, kao da sam ušao u neki drugi grad, tri-četri prilično puna kafića i kladionice i mjenjačnice i frizerski saloni, kupim neki materijal koji mi je trebao tu, pa nazad u Kolodvorsku preko puta u drugu radnjicu s materijalom i robom, onda još malo zapadnije do Robota preko puta, pa onda desno Vilsonovim kući. I tu se zaustavim na omiljenoj klupi, treća uzvodno od hotela “Bristol”. Prije toga, na prvoj, neka strankinja u sandalama s nateklim venama čita neku knjigu, iskrivim vrat malo da probam da pročitam šta, na naslovnoj strani piše velikim slovima “BREAKING THE SOUTH SLAV DREAM”. Na trećoj nema ništa izgrebano, pa ni moje pravo ime, ispušim dvije-tri i posmatram prolaznike, kao i uvijek, između ostalih i mladi par, još jedna djevojka u maskirnim pantalonama i pozamašnom guzicom, kod ove na majici ne piše ništa, a za njima polako hoda neki penzioner i ne sklanja pogled s guzice i daje sve od sebe da miga što je moguće manje.
Stignem kući oko dva, samo da istovarim robu, pa u Radnju u drugu smjenu. Tamo me M. dočeka hladno, malo se ljuti zbog one podjele, svako svoju robu, nemam pojma zašto jer je ona prva nekad predložila to, valjda je tek sad shvatila koliko više sad mora da radi nego onako. Uzmem da završim Misterije od Hamsuna, fantastična stvar, možda najbliže omiljenoj knjizi od svih koje sam pročitao ikad, uz Idiota i Anu Karenjinu i Don Kihota i Čarobni brijeg i Smrt na rate od Selina, ili kako li je već zvanični prevod, ja sam čitao na engleskom, ko zna. Ali malo više od tih, te su mi sve bile jednako odlične, ova me baš izvratila, preporučujem svakom, a najviše tebi, draga Keti, mada se sad malo kajem što sam ti se poredio s junakom kad sam ti se ono obratio zadnji put, tad sam bio negdje u sredini, a do kraja se ispostavi da je on fakat malo lud i čak se i ubije na kraju, pa ako nekad budeš čitala da znaš da se poistovjećujem s njim samo u najljepšim dijelovima kad govori o svojoj ljubavi prema Dagny, a ja stvarno uopšte nisam nimalo lud. :D
E onda u ponedjeljak naveče bio preumoran od hodanja pa ipak nisam radio ništa s novim materijalom i robom, a planirao sam, zaspim rano i probudim se rano u utorak i uzmem da farbam i šmirglam i lijepim te tacne. U jednom trenutku, oko podne, baš kad sam digao pogled kroz prozor, a glava mi je najviše bila spuštena i pogled skoncentrisan na tacne, baš kad sam pogledao ugledam Keti, opet silazi stepeničicama s desne strane, s nekom drugaricom u klovnovskom kostimu, i gleda mi pravo u prozor, kao da je čitala toliko pažljivo da zna tačno gdje živim, a ne samo ponekad kad ima kad, gleda par trenutaka pa sjedne s drugaricom na klošarsku klupu desno da pojedu kifle baš tu, možda je pogledala samo da se uvjeri da me nema, možda bi joj bilo neugodno da me vidjela pa se onda ni slučajno ne bi zadržavala tu. Pa i ja okrenem glavu ako je već tako, dioptrija mi opet nije dozvoljavala da joj razaznam grimasu ali mi se iz nekog razloga učinilo da je uznemirena, neću ni da je gledam ako joj je već i sama pomisao na to nešto najneugodnije u životu, pa i kad ona dolazi pod moj prozor da jede kifle na pauzi za ručak (pretpostavljam). Okrenem glavu i sakrijem se, to je bio prvi put, nastavim s tacnama do dva-tri, pa opet u Radnju u drugu smjenu, gdje je početkom sedmice bilo nekog finog pazara i tu i tamo poneki nagli pljusak ili dva, naglo rastjera ljude s uličica kao da Bog malo upali prskalice odjednom kad mu se dječica previše uzvriska pod prozorom a njemu se prispava baš tad.
Utorak naveče opet po tacnama, farbanje, šmirglanje, cijelu noć, namažem zadnji sloj laka nekad oko pola osam ujutru i legnem i odspavam do dva-tri, pa opet u Radnju u drugu smjenu, i tako dalje, i slično.
Ni u četvrtak ništa nezaboravno, osim par dobrih ideja za priču i previše umora od farbanja u trećoj smjeni, pa nikako ni da počnem ni da ih završim, probaću opet sutra u radnji, samo da krene nekako, napisaću ih kad-tad. Zatvorim oko devet, polako šetnja kući, treća klupa niz saobraćaj preko puta tržnog centra zauzeta već treći-četvrti put, sjednem na prvu sljedeću slobodnu, ispušim jednu-dvije, gledam prolaznike, osvijetljene poluprazne prastare tramvaje i najraznoraznije automobile, pa dalje kući, svratim u danonoćni market preko puta, kad tamo neka akcija, crvena limenka piva od pola litra, “Estrella Damm, Barcelona”, jedan plus jedan gratis, za marku. Uzmem te dvije, da se opustim malo tu noć, otkažem planove da završim neke podmetače pred očekivanu navalu za papu, ko ih jebe završiću ih preko vikenda, pa prodaće se iduće sedmice, kad-tad. Popijem samo jednu limenku, dobro pivo, nema šta.
Onda sanjao Keti, šetamo nekim uličicama zajedno, odjednom se nađemo u nekom uskom prolazu s onim udubljenjima u zidovima za statue, samo nema statua, svi su prazni, a mi šetamo jedno pored drugog i šutimo, u jednom momentu me natjera u jedno od udubljenja, ona mene, okrenut sam leđima zidu a ona mi prilazi, prvi put joj jasno vidim lice, i oči, najnezaboravnije ikad, gleda me sa onim pramenom preko čela i osmjehuje mi se i prilazi mi polako a meni zid iza leđa, nemam gdje. Odjednom se rasplače i govori mi jesam, čitala sam sve i sviđa mi se sve, sviđaš mi se ti, i ja hoću da razgovaramo, izvini što sam bila onako gruba kad si me pitao da se vidimo, i pritrči i zagrli me i stojimo tako zagrljeni deset minuta, najbolji osjećaj ikad, neću da se probudim (tad sam postao svjestan da sanjam, kad me zagrlila), hoću da ostane tako, samo je falio miris kose, mora da je nevjerovatan i zavidim svakom ko ga je osjetio ikad, stvarno ili u snu. Onda se izmakne malo, više nije njeno lice, opet taj problem, sad je neka Kraljičina drugarica sa najpunijim usnama koje sam vidio ikad, i poljubi me i ljubimo se dugo, ali ipak je i dalje Ona, Keti! Probudi me telefon, Tetka me zove da vidim šta je s M., treba u Provinciju sa Z. a ne javlja se, opet spava duboko duboko i ne interesuje je ni telefon ni nikakav alarm ni zvono.
Pa danas cijeli dan, M. otišla do Provincije da se brine za mlađeg brata koji je nešto bolestan, i da se odmori malo. Gužva u gradu, uzbuđenje zbog pape i najraznorazniji stranci, samo niko ne kupuje ništa, samo gledaju i govore da im se sve sviđa. Onda izađem tako da ispušim i malo protegnem noge ispred zatvorene radnje unesrećenog komšije, i vidim je da prilazi s desne strane s prijateljicom i drugom, pobjegnem u Radnju da me ne vidi. Ipak zastanem na sred Radnje, dovoljno duboko da me ne vidi (da joj se ne bi pokvario dan) ako skrene u našu uličicu i prođe ispred, a dovoljno blizu izlogu da je bar vidim još na trenutak ako produži pravo, a ona zastane s društvom ispred radnjice s ribicama za grickanje nogu, ispred jedinog izloga koji vidim iz tog položaja, i zadrži se tu tridesetak sekundi, komentarišu ribice a ja joj prvi put jasno vidim lice, na dobrom svjetlu, kao da je tužna, kao da se trudila samo da ugodi prijateljici iz nekog razloga, da idu gdje prijateljica hoće i da rade šta god ona hoće, samo da nekako udovolje njoj. Pa odoše dalje pravo, a ja ostanem u radnji još pola sata i razmišljam o Njoj, pa kako da ne razmišljam i kako da ne pišem o tome uz sve te slučajnosti, a to čak nije ni bila zadnja ovaj dan.
Zatvorim u devet, nabijem katanac pa Saračima, Ferhadijom i Titovom prema trećoj klupi niz saobraćaj preko puta tržnog centra i razmišljam samo o njoj, jebote zamisli sad baš oni na toj klupi, haha, Ona s prijateljima, možda je nastavila da čita pa me sad zajebava, ništa ako baš budu priđem s osmijehom i pitam ih jel slobodno, pravim se budala. Kad tamo, prilazim, vidim iz daleka da je zauzeto svih prvih pet-šest, pa ne mogu da vjerujem, fakat oni, nisu na mojoj trećoj, al na drugoj, pored nje. Naravno nema šanse da stvarno priđem i da pitam jel slobodno, da se pravim budala, napravim se da ih nisam vidio i sjednem na prvu slobodnu, šestu ili sedmu, i ne mogu da vjerujem, kad eto njih, digli se čim sam ja sjeo i idu prema meni, gledam je a ona me ne vidi, ili se sad ona pravi da nije vidjela mene, drug joj priča nešto naizgled duhovito a ona kao da ne čuje, jebote kako hoda, lebdi, leluja se s noge na nogu i čak i malo poskoči ko djevojčica kad su prošli pet-šest metara od mene, skoro neprimijetno, al poskoči, i odoše prema raskrsnici i ko zna gdje dalje, a ja ostanem na klupi još cigaru-dvije i pitam se jel moguće, baš na toj klupi, baš tu baš tad, naiđe neki cigan, prospe neku priču da mu je sestrica bolesna, kontam poso ide dobro pa da podijelim malo sreću s nekim, dam mu marčicu, kaže imaš li molim te još jednu, jebiga nemam, daj bar cigaru ako imaš, vadim ono malo što mi je otalo u kutiji, kaže daj bar dvije-tri, dam mu dvije, kaže daj još jednu, e jebiga drug nemam i ja jedva sastavljam kraj s krajem, haj dobro fala ti, sretno.
I sad ja treba da ne razmišljam i ne napišem ništa o njoj? Jebote, uopšte nisam opsjednut, sigurno ne na nikakav negativan ili poremećen način, a zaljubljen jesam, i dalje, pjesnički i romantično i platonski, dječački, najneiskvarenije i shvatam da je ne interesujem al kako da ne budem zaljubljen kad mi se dešava da je viđam tako najslučajnije kad mi najmanje treba, kad je nevjerovatna i svaki put kad je vidim samo me preplavi toliko neke ljubavi i nježnosti da bi moglo da zagrije cijelu Rusiju bar jednu noć, samo nju izgleda nimalo ne, ni toliko da mi se bar osmijehne kao bilo kojem štenetu-lutalici na ulici kad me vidi, a kamoli da se samo pojavi jednog lijepog dana u Radnji i da odemo na kafu u kafanicu pored da joj objasnim kako sam i šta mi je i da vidi da mi u očima nema ni mrvica zla, samo dobro i možda donekle pomalo tužnog, al i to je samo pjesnički, ništa strašno, i da znam da me ne mrzi samo zato što sam se zaljubio tako prelijepo, samo to.
Eh.
Rezidencija, 5. juni, dobar dan (x 5)
0 komentara
Post a Comment