Crtice iz Maršalove Ulice (39)

(DRAMICE IZ MARŠALOVE ULICE 5)

Negdje na Marindvoru usred nebodera u izgubljenoj ulici u srcu prljavog oblaka od magle i teškog dima, u toplom dvoiposobnom stanu na osmom spratu u dnevnom boravku sa čupavim žućkastim zavjesama i čupavim crvenim tepihom i čupavim zelenim trosjedom i dvosjedom i istom foteljom iz garniture u jedanest i dvadest tri noću je narandžasto upaljena plastična kineska lampa: dok čekaju ŠEMSIJU s toplim burekom iz druge smjene ŽUTA ni treću godinu zajedničkog života ne može da mu se nagleda čupavih obrva – u vezi kojih mu je kad su se upoznavali umjesto drago mi je oduševljeno uskliknula: Čika-Envere, meni su tvoje obrve spektakl! Možda te ponekad ipak i budem zvala Tata!, a on se nasmijao grohotom duboko ko Djeda-Mraz i jednako oduševljeno je uštinuo za obraz i malo nespretno joj poklonio Šašavog, predratnog ofucanog plišanog miša koji je nekad pripadao njegovoj jedinici koja je otišla da živi u Francusku i nije imala mjesta u koferu da ga ponese – dok čekaju ŠEMSIJU i ŽUTA se divi njegovim spektakularnim obrvama a on se pravi da mu je bitan rasplet detektivskog filma na teveu, ŽUTA se odjednom namršti i protrese glavicom da se dozove i sjeti se da joj je trebalo nešto samo nikako da se sjeti šta pa nastavlja da se mršti sve dok se ne sjeti baš kad su počele reklame na filmu da u rukama drži dva primjerka scenarija koje je hemijskom olovkom našvrljala na iskinutim dvolisnicama iz školske sveske i zamoli ČIKA-ENVERA da joj pomogne da malo provježbaju njenu novu dramicu-autorsko djelo Sve od akšama pa do sabaha, na šta on pristaje sa zadovoljstvom.

ŽUTA (kao KATARINA-MOZGAČA): (profesionalno-teatralno): Taa-taaaa?

ČIKA-ENVER (kao TATA-PREDRAG): (amaterski-teatralno) Molim, Sunce tatino? Kaži, srećo!

(ŽUTA prevrne očima amaterski teatralno da ČIKA-ENVER dobro vidi da joj se ne sviđa kako pokušava da glumi i da je bolje da samo čita najobičnije bez efekata kako mu je govorila sto puta da čita kad joj vježbaju dramice ali da ga istovremeno i pored toga, a možda baš zato i još više, najviše voli.)

KATARINA-MOZGAČA: ... Šta ti misliš jel moguće da je trijumf intelekta nad instinktom neizbježan i u stvari konačan poraz konstruktivnog od destruktivnog i šta je onda dobro a šta zlo, ako bi po tome više uopšte moglo da se govori o ob...om a ne samo o jednom od ta dva? Zašto?

ČIKA-ENVER: Obom?

(ŽUTA skloni pramen kose iza uha i jako se ujede za donju usnu i hemijskicom koja joj uvijek visi na lančiću oko vrata teatralno-nervozno prešvrlja “obom” i iznad sitno da jedva stane napiše samo njoj čitko: “oba?”)

KATARINA-MOZGAČA: ... bla bla bla ... da se govori o oba a ne samo o jednom od ta dva? Zašto?

TATA-PREDRAG: E, moj sinko!

KATARINA-MOZGAČA: A “Umjetnik” i “Umjetnost”? Slažeš li se da je idealan Umjetnik (dakle Pravi Umjetnik) potpuno nevidljiv osim kroz blijede tragove idealnog koji mu se jedva nekako obavezno ipak neosporno naslućuju u djelu do te mjere da je i postojanje Umjetnika istovremeno i neosporno obavezno i apsolutno nemoguće, jednom riječju: idealno, kao Bog? Zašto?

TATA-PREDRAG: Kako god ti odlučiš, ljubavi!

KATARINA-MOZGAČA: Šta misliš tata, da li je beskonačna ljubav, a govorim samo o najiskrenijioj najnesebičnijoj koja ne podrazumijeva i ne traži i neće da ima, ali naravno želi samo da učestvuje (dakle da aktivno voli), da li je ona zaista beskonačna ako i samo ako ipak podrazumijeva i beskonačnu sebičnost do te mjere da joj se ta dva petokraka kraka sa suprotnih strana srca prostiru toliko daleko u obje strane beskonačnosti sve dok se tamo negdje s drugih strana ogledala u mraku ne napipaju i ne obgrle sama sebe, same sebe, samu sebe, samog sebe, samo sebe? I, iskreno, da li je ikako moguće biti zajedno s nekim (ili nečim), a da ne izgubiš dušu (tj. život, tj. sebe)? (Pri čemu naravno ne mislim na pleme napaljenih majmuna na drvetu koji se pare!) Zašto?

TATA-PREDRAG: Ma samo nek se ne puca!

KATARINA-MOZGAČA: Jesi ti tata na primjer ikad volio nekog toliko da bi samo da klekneš pred njega/nju i da ga/ju zagrliš oko koljena i da plačeš ko novorođenče, da malo ne misliš i ne govoriš i ne šlušaš i ne gledaš ništa, samo da drečiš i da te ne interesuje dokle i do koga se čuješ, sve od akšama pa do sabaha dok se ne iscrpiš od plakanja pa mu/joj zaspiš tako na suknji na krilu tek kad postane sigurno kad svane i naspavaš se do kraja zime i ne sanjaš ništa samo se odmoriš od svega? Pa onda jesi li (ikada mogao da sve to tako i tako)? Zašto?

TATA-PREDRAG: No, kako Vi to Meni?! Vi se usuđujete?! Ne, ne, Ja Vas upozoravam da se usuđujete! Ma mrš!

(ČIKA-ENVER se grohotom nasmije duboko ko Djeda-Mraz)

KATARINA-MOZGAČA: Bolan stari jesi ikad hodo “netaknutom četinarskom šumom” i negdje nekako slučajno – i jel stvarno misliš da je slučajno il ima i u tebi nešto što te pecka da “ništa nije slučajno” kolko god se svjesno trudio da prihvatiš matematiku da je sve uvijek samo slučajno i besmisleno, zašto? – i znači negdje nekako slučajno ugledo najljepši divlji cvijet, da je toliko lijep da si čim si ga ugledo znao da je to: Bog? A da jesi, reci mi, šta bi uradio, na primjer imaš dvije opcije: da ga ostaviš tako gdje jest kako si ga zateko da ga svi vide, a možda i niko ako više niko ikad više ne zaluta tim dijelom, nema veze, i da ga nikad ne zaboraviš kako je lijep i da ga sanjaš kad ti se posreći još pet-deset puta dok ne umreš, ili da ga ubereš da ga poneseš kući da ga imaš samo ti i da ga ti pokazuješ drugima i da se dive tebi kad se dive njemu dok je tvoj? Zašto?

ČIKA-ENVER: Ne kontam što si zapela za Boga ovoliko ...

ŽUTA: (zamišljeno-zabuljeno u neki slučajno odabran od čupavih geometrijskih uzoraka na tepihu) ... ma ... ložim se da je poetično ... bezveze ... Čika-Envere ... Zašto Keti voli sve osim Šašavog?

(ČIKA-ENVER prevrne očima kao maloprije ŽUTA, on sad hoće da ona vidi da ga smara više s tom pričom o Šašavom i Keti već godinama ali da on nju pored toga, a možda baš zato i još više, najviše voli.)

ČIKA-ENVER: Miša?

(ŽUTA objesi glavicu i pogleda ispod obrvica i složi sarkastičnu grimasicu kao da nije uopšte smiješno.)

ČIKA-ENVER: A onog imaginarnog? Iz “O Isusu, ili Keti”?

ŽUTA: (Kao da nije sigurna ruga li se to on njoj za naslov, opet mu složi grimasicu i podrugljivo ga imitira) “Oisusuiliketi”... Jest! (Pa zabrinuto:) Zabrinjava me.

ČIKA-ENVER: Keti?

ŽUTA: Ma Šašavi. Keti je ispala super ... To se on u stvari pita, nema to skoro uopšte veze s njom ...

ČIKA-ENVER: A šta je ono njegov problem, u stvari?

ŽUTA: Pa ... nisam sigurna ... možda on uopšte nema problem ... možda je do mene ... nikako da ga skontam, da ga riješim ... Mislim da sam donekle i postigla ono što sam htjela ... toliko originalno dosadan lik da je zbog toga postao i donekle zanimljiv ... mislim bar meni ... a za ostale me ... znaš i sam ...

ČIKA-ENVER: Naravno. Pa šta je onda problem, što te zabrinjava?

ŽUTA: Postaje ... neodrživ. Nemoguć ... ne mogu nikako da mu riješim situaciju da ostane i zanimljiv i moguć ... Razumiješ?

ČIKA-ENVER: Nisam siguran...

ŽUTA: E, moj sinko...

ČIKA-ENVER: Ne znam ... možda ti je problem što stalno počinješ nove priče a nikad ne završiš nijednu?

(Ulazi ŠEMSIJA, stanom se širi miris zeljanice i ogorčenost.)

Zahtijevam zagrljaj

Ne znam zašto sam otvorio prozor, mislim da nije bilo ni zbog ustajalosti ni zbog smrada, ali čim sam otvorio oči osjetio sam jaku potrebu da skočim iz kreveta i širom otvorim i njega. Ne sjećam se kad sam ga zadnji put otvarao, pa je bio malo zaglavljen i dobro sam se preznojio dok sam nekako uspio da odvalim bar jedno krilo.

Neki svjež podnevni vjetrić me ohladio brzo, i toliko je mirisao na jagode da više nisam mogao da mislim na ništa osim njih i koliko mi se odjednom jedu. Strčao sam ispred zgrade i odlučio da idem uz vjetar dok ih ne nađem, na nekoj pijaci u gradu, pretpostavljao sam, mada je vjetar dolazio iz pravca u kojem više nije bilo ni pijaca ni bilo kakvih marketa na otvorenom.

Uličicu po uličicu, grad se pretvarao u predgrađe, pa u selo, i nakon nekog vremena ispred mene je ostalo još samo jedno brdo na čijem je vrhu počinjala i šuma koja se dalje besprekidno prostirala širom raznih planina u pozadini. Ali svježe zrele jagode su nastavljale da mirišu, i to sve jače i jače, pa sam odlučio da se popnem još bar na taj vrh i pogledam vidi li se izvor mirisa možda na nekom proplanku iza brda.

Na vrhu samo šuma, bez nekog otvora sa pogledom na dio terena koji se spuštao sa druge strane, do nekog podnožja, vjerovatno i potoka, pa se opet uzdizao prema vrhu malo ozbiljnije planine iza. Morao sam da nađem najveće drvo i popnem se na vrh da pogledam malo bolje, to mi je bila zadnja nada. I stvarno, sa drveta se jasno vidio jedan maleni travnati proplanak sa velikim redovima nečeg još zelenijeg u centru. To su bile jagode!

Sišao sam sa drveta i krenuo kroz šumu, koristeći sunce i jedan usamljeni čupavi oblak kao malu pomoć pri orijentaciji, i trebalo mi je nekih petnaestak minuta da stignem na proplanak, koji se izbliza pokazao kao mnogo veći nego izdaleka. Nigdje nije bilo nikoga, ni ograde ni kućice za čuvara, ni čuvara, ni psa ni lisice ni zeke ni vrana. Ništa. Samo ogromne sočne jagode koje su se ispod lišća crvenile u sredini!

Krenuo sam redom, od početka prvog reda sa strane sa koje sam prišao, i jeo ih dugo, dugo, sve dok mi se u jednom trenutku nije učinilo da ću povratiti i da ću do kraja života silovito povraćati svaki put kada mi neko spomene jagode. Izdržao sam, ipak, ali sam se toliko prejeo da sam osjetio snažnu potrebu samo da legnem i odspavam malo. Malo sam razgledao okolo, i primijetio nekoliko strašnih hladova na ivicama proplanka, ali sam se sjetio i koliko se bojim zmija i da nikada neću biti toliko hrabar da jednom samo legnem tako u travi, žvaćem travku i uspavam se gledajući čupave bijele oblake na plavom nebu. Uostalom, pomislio sam, šta ako se neko ipak pojavi, vlasnik ili radnici na polju, jer bilo je očigledno da su jagode zasađene i da se neko odlično brine o njima. Tek tad mi je sinulo i koliko sam samo bio glup što sam krenuo od početka i brstio ih redom, jer će biti očigledno da je neko bio tu, a da sam birao i brao samo po jednu na sigurnim udaljenostima između svake, možda niko nikad ne bi ni primijetio moj mali kriminalni upad.

Svo to razmišljanje o mogućem pojavljivanju nekog i mogućnosti da budem uhvaćen na djelu navelo me da smjesta krenem kući. Opet sam razgledao malo uokolo i primijetio da ni sa jedne strane proplanka, na ivicama, ne vidim neki izlaz, putić ili put. Ali morao je da postoji... U svakom slučaju, ni to ne bi bilo pametno, pomislio sam, jer bi i na tom putu mogao da sretnem nekog ko se uputio na polje, pa je bilo bolje da se vratim kroz šumu, istim putem kojim sam i došao.

Jedva nekako sam se uspeo i ponovo sišao niz brdo, i krenuo prema gradu u nadi da ću brzo naići na bilo kakvu klupu na kojoj bi mogao da se odmorim malo. U selu ih nije bilo, u predgrađu dvije autobuske stanice, jedna sa odvaljenom klupom, a druga prepuna neke dvije ogromne nene sa gigantskim cegerima pored nogu. Morao sam da tražim dalje.

I tek u prvom malo ozbiljnijem dijelu gradića, nekom u kojem, čini mi se, nisam bio nikada prije, i kroz koji nisam prošao ranije tog dana na putu ka brdu i jagodama, naišao sam na jedan parkić između ulice i parkinga, sa jednom klupicom u solidnom hladu, i koja je gledala prema ulici i čekala me potpuno prazna.

Neke ptičice su veselo pjevale i poskakivale sa grane na granu velike lipe pored klupe, a baš kad sam sjeo ponovo se pojavio i osvježavajući vjetrić koji je ovaj put, na sreću, hladio prema jagodama i više uopšte nije mirisao na njih. Nije mirisao na ništa.

Nešto kasnije, nakon nekog vremena odmaranja na klupi, široko ispruženih ruku na naslonu i nogu prekrštenih na člancima daleko ispred sebe, pažnju mi je privukla zgrada preko puta ispred. Duž cijelog prizemlja razni poslovni prostori i radnje, a tačno u sredini, pravo preko puta klupe, velika, tamno ostakljena banka. Nisam bio siguran koliko je sati – sudeći po položaju sunca i skoro potpunom izostanku bilo kakvog prometa, moglo je da bude oko tri ili četiri popodne. U banku i iz banke su ipak, s vremena na vrijeme, ulazile i izlazile mušterije raznih dobi, uzrasta i porijekla, i to me navelo da se malo zabavljam posmatrajući ih dobro, i pokušavajući da, po izrazu lica, izgledu i načinu na koji hodaju kada ulaze, pa za neko vrijeme izađu iz banke, pokušam da pogodim koju vrstu transakcije su upravo obavili unutra.

I tako, samo četiri ili pet mušterija kasnije, dok sam baš pratio jednu srednjovječnu crvenokosu ženu sa ravnom šiškom preko čela, koja je petnaestak minuta ranije, vjerovatno iz škole, sa posla, gdje po mojoj procjeni možda predaje geografiju, a možda matematiku, muzičko ili likovno, gotovo dotrčala u banku, sigurno u strahu da prije zatvaranja neće stići da poplaća sve račune, dok sam je pogledom pratio prema uglu lice, dakle, pokušavao sam da procijenim i koliko svoje dječice ima, kojeg su uzrasta i kako li se zovu, a pažnju mi je skrenuo jedan neobičan beskućnik u prljavoj i pocijepanoj mornarskoj bijeloj majici na plave vodoravne pruge, koji je, na samom kraju ulice, stajao na trotoaru sa moje strane, sa rukama prekrštenim na leđima, smješkao se i značajno gledao – činilo mi se kao prema meni.

Pogledao sam ipak prema suprotnom kraju ulice, da vidim gleda li možda u nešto tamo, iza mene, i stvarno, tamo je stajao, na samom kraju, drugi veliki beskućnik sa čupavom bradom i sa prljavom roze majicom sa crvenim srcem na lijevoj strani grudi, baš tamo negdje gdje mu je, ispod rebara, kucalo i pravo krvavo srce. Ovaj je držao ruke pravo ispružene uz tijelo, ali i on je bio čvrsto skoncentrisan samo na buljenje pravo ispred sebe, prema drugom klošaru u mornarskoj majici.

Dok sam ih tako posmatrao, čas jednog, čas drugog, i razmišljao o zanimljivim majicama i srcu, Mornar je napravio jedan lagani korak lijevom nogom, zatim privukao desnu samo na isto mjesto, do nje, kako ponekad mlada prilazi oltaru na vjenčanju. I dalje nije skidao pogled sa Srca. Odmah sam pogledao nazad prema njemu, i vidio da je i on napravio isti korak, i da polako već pravi i drugi. I Mornar je nastavio da se ceremonijalno približava sa svoje strane.

Ceremonija je potrajala malo, ali u jednom trenutku su se ipak sreli, i to tačno na sredini ulice, na dijelu trotoara pravo ispred klupe na kojoj sam se još uvijek odmarao i vario jagode. Oni su prišli na korak jedan od drugog, i dalje se gledajući samo u oči, i uopšte nisu obraćali pažnju na mene, kao da me nije ni bilo tu, samo par metara od njih.

Par minuta su nastavili da stoje, gledajući se bez prestanka, i bilo je jasno da se takmiče u buljenju, i da će izgubiti onaj koji prvi trepne. Pokušao sam da predvidim pobjednika u sebi, i tek što sam pomislio da Srce ima malo veće šanse, on je napokon trepnuo i razočarano sageo glavu, a Mornar se trijumfalno osmijehnuo i lagano pružio desnu ruku prema gubitniku.

Srce uzdahnu jednom, duboko, napravi jedan kraći korak unazad, pa kleknu na desnu nogu, uze Mornarovu prljavu ruku, prinese je ustima i cmoknu je nešto iznad dugih noktiju prepunih crne prljavštine, u veliki plavi kartonski prsten.

— Vaše Visočanstvo! Čast mi je! — zatim reče, malčice kusajući, izgleda zbog nedostatka prednjih zuba.
— Bog te blagoslovio, sine — hladnokrvno ga dočeka Mornar, ne skidajući smiješak sa lica.

Srce zatim ceremonijalno ponovo ustade, i ponovo se primače korak bliže Mornaru, koji se onda odmače korak unazad od njega, kleknu i poljubi veliki crveni prsten od kartona na uflekanoj dlakavoj desnoj ruci koju mu je Srce već pružio elegantno.

— Vaše Veličanstvo! Sluga sam! — reče sada ponizni Mornar, mada se i dalje smješkao, nekako u sebi.
— Budi blagoslovljen, dijete — dirljivo uzvrati Srce.

Mornar potom ustade i vrati se u pređašni položaj, i opet su stajali na sredini ulice i gledali se u nasmijane i vidno ganute oči. Šutnja ovaj put nije trajala dugo, i Srce ponovo poče prvi.

— Vaše Visočanstvo, kako ste? Jeste li se naspavali?
— Mogu se pohvaliti da sam noć proveo na jednoj od najznačajnijih klupica u gradu, i da sam, stoga, naravno, sjajno spavao sve do kasno u dan. Hvala na pitanju.
— Čestitam!
— Hvala. A Vi, Vaše Veličanstvo? Kako ste Vi proveli noć, i jeste li se naspavali sjajno kako Vam i priliči?
— Čast mi je saopštiti vam, Vaše Visočanstvo, da sam protekle noći zalutao u otključan ulaz u jednoj od najznačajnijih zgrada u gradu, i tu spavao krasno i dugo i iz kojeg upravo stižem i nosim tu, bez lažne skromnosti, zaista sjajnu vijest!
— Vaše Veličanstvo! Čestitam!
— Hvala, hvala.
— No, to bi moglo značiti da Vi još niste imali priliku objedovati danas?
— U pravu ste, Vaše Visočanstvo, i Vi ste me upravo preduhitrili, jer imao sam namjeru da Vas upitam za isto.
— Učinite mi, ako je tako, čast, Vaše Veličanstvo, i pridružite mi se u lovu na Borisa, kojim sam danas i sam namjeravao utoliti glad. No, šta kažete? Hoćete li biti toliko milosni da mi Vašim prisustvom uveličate objed?
— Vi kažete Borisa, Vaše Visočanstvo? Nije li to onaj Boris, upravo jedan od najistaknutijih i najznačajnijih živućih goluba u gradu? No, je li to mogućno?! Vi ćete biti toliko milostivi da ga podijelite sa mnom? Prihvaćam! Vaše Visočanstvo, srdačno Vam čestitam na izboru, i bit će mi čast asistirati vam u lovu i potom podijeliti g-lub Borisa sa Vama!
— Hvala, zadovoljstvo mi je, Vaše Veličanstvo! No, ne gubimo više ni trenutka, učinite mi čast i pravite mi društvo do Velikog parka, a tamo nas čeka – Boris!
— Izvolite!

Njegovo Veličanstvo Srce se izmače, nakloni, i propusti Njegovo Visočanstvo Mornara da prođe, te jedan pored drugog elegantnim, svečanim hodom krenuše prema uglu ulice lijevo, na onoj strani sa koje je došetao Srce.

Dok sam ja tako, glave okrenute lijevo, gledao za njima kako zamiču iza ćoška, neko je iznenada sjeo na klupu pored mene, desno, uguravši se u uski preostali prostor na klupi, tako da je ispalo da sam ga praktično zagrlio čim je sjeo. Trznuo sam se, i kada sam vidio da se radi o nosatom sijedom djedu sa starim zelenim šeširom i velikom dioptrijom, u čistoj i uredno ispeglanoj plavoj košulji kratkih rukava, kako se zabrinuto bradom naslonio na štap i zagledao u pukotine na trotoaru ispred sebe, sklonio sam ruku i odmakao se još prema lijevom kraju klupe. I tek što sam pomislio da sam se već dovoljno odmorio i da bi polako mogao i da krenem, djedica je počeo da mi priča.

— Vi sigurno nikad niste bili žrtva pokušaja atentata.
— Atentata? Pa... i nisam.
— I, onda? Jeste li svjesni koliko ste zapravo sretni?
— Ne znam baš...
— A ne znate vjerovatno ni šta se meni desilo jutros? — tek tad malo podiže glavu i pogleda me drhtavim uplakanim očima.
— Nemam pojma.
— Ja živim tu blizu, znate, u ovoj zgradi desno, na trećem spratu u drugom ulazu, u prvom stanu do stepeništa. Kada sam jutros krenuo – kada sam namjeravao da krenem! – na pijacu, po krastavce i paradajz, ispred vrata me dočekalo jedno iznenađenje... Ne možete ni zamisliti kako je to bilo gadno!
— Govno?
— Između ostalog, mladiću. Između ostalog!
— Kako?
— Bila je to, praktično, jedna prava mala instalacija... Ja sam, gledajući onako odozgo, isprva vidio samo jednu veliku žutu kovertu, presavijenu, pod uglom, kao neki krović, i kada sam čučnuo da je pokupim, ipak sam samo ustuknuo – što od zaprepaštenja sadržajem ispod koverte, što od smrada – te sam je prekoračio i potom malo posmatrao iz raznih uglova... Vi ne možete ni zamisliti šta je sve bilo ispod koverte!
— Govna?
— Koverta, velika, žuta, bila je, dakle, kao neki krović, a kućicu ispod nje su činile dvije, onako malo deblje knjige... Mene je, shvatićete me, jer ja sam profesor književnosti u penziji, znate, mene je, dakle, čim sam primijetio da su to neke knjige, naravno odmah interesovalo samo o kojim knjigama je riječ. Ja... ja iz nekog razloga nisam imao hrabrosti da isprva pomjeram bilo šta od toga, pa sam, znate, morao da kleknem i pogledam o čemu se radi. I vidjelo se, sa strane, na kičmama obje knjige su jasno pisali nazivi, dole, na dnu, je bila Na Drini ćuprija, znate, od Andrića, a gore iznad nje, Pravopis bosanskoga jezika, od Senahida Halilovića. Nije li to čudno?
— Nije li?
— Dakako, mladiću, dakako! I znate šta, vjerujte mi, ja sam tad, van sebe od čuđenja, ipak primijetio da se između te dvije knjige nalazi još nešto, neki papirić ili sloj nečega namazanog...
— Jel to bilo govno?
— To su bila govna, sinko. Dva! Znate, ja, kada sam pažljivo sklonio krović od koverte pored, vidio sam da gore, na gornjoj knjizi, stoje neki zgužvani papirići poredani u krug... I meni je, znate, odmah palo na pamet samo da ih izbrojim i, eto, bilo ih je dvanaest...
— E-U?
— Jasno, to je jasno, to je jasna aluzija na EU... No ja sam, potom, pomislio da na njima, ili bar nekom od njih, kada se razmotaju, nešto i piše, i razmotao sam ih sve i shvatio da stvarno piše, ali da su to sve dijelovi jednog lista na kojem je, prije nego je pocijepan, pisalo nešto, pa sam ih, znate, nekako sklopio, nije mi trebalo mnogo, i... znate šta je pisalo?
— Šta?
— Pisalo je, ovako, gore na vrhu, kao naslov, "Savjeti mladom Kišu", znate, i dole, ispod, na sredini, vodoravno, samo velikim slovima preko skoro cijelog lista: "1. NE SERI!". Znate... nije li to... no kako to uopšte... ja...
— A govno? Oprostite, govna?
— A, da. Govna! Ja sam potom, dakle, pokušao da razdvojim te knjige, da otkrijem šta se to krije između njih, i one su se, znate, razlijepile, tačnije to između njih, i ja sam, potom, zaključio da su to između bila tačno dva govneta, ako dozvolite da se izrazim tako, jedno tamno smeđe, gotovo crno, a jedno potpuno svijetlo i žućkasto, i, znate, bila su namazana između tako, pola-pola... Kao, kao...
— Eurokrem!
— Pa da, kao eurokrem...
— Zanimljivo.
— No, to nije sve. Ja sam, potom, i tek tad, meni, znate, sve do tad uopšte nije palo na pamet da provjerim nalazi li se neka poruka u koverti, neka prijetnja, bilo šta, ja sam dakle tek tad malo bolje pogledao kovertu, i ona je bila zatvorena, zapečaćena, i ja sam je otvorio, znate, pocijepao sam je, ja sam to morao, a ona... ona je bila prazna! I, znate, kada sam potom ponovo pogledao kovertu, na njoj je, dole desno, velikim štampanim slovima bila ispisana ova adresa: "ZABORAV, UL. FUADA MIDŽIĆA B.B., 71000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA".
— Stvarno?
— Stvarno. Nije li to čudno?
— Stvarno...
— Ali, ja mislim da znam ko mi je ostavio sve to i treba mi vaša pomoć da to dokažem, mladiću.
— Moja?
— Da, da. Znate, tu u ovoj zgradi, samo sa druge strane, iza banke, ima jedna radnjica, zove se "Istinice". Tu radnju drži jedan dugokosi mladić, sa tetovažama, i ja sam siguran da je to on. No, složićete se, ja bih mu, ako bi se sada ovako šokiran i potresen pojavio tamo, ja bih mu samo otkrio da sam mu na tragu, i ja, znate, mene interesuje samo još čime se on bavi, šta prodaje u toj radnji, i samo mi još to treba da zaključim taj slučaj i dokažem da je to on...
— Samo to.
— Samo to, samo to! No, hoćete li mi učiniti tu malu uslugicu, mladiću? Hoćete li otići da vidite, šta to on prodaje unutra? Ja sam spreman čak i da vam dam pet-šest maraka, znate, da pazarite nešto, kako vaša iznenadna posjeta i raspitivanje i sve to ne bi djelovalo previše sumnjivo... Šta kažete?
— Dajte.
— Šta... Pet maraka?
— Šest.

Djedica mi dade šest maraka. Taman da malo opet protegnem noge, a i baš me zainteresovao sa svojim slučajem. I stvarno, "Istinice"?

Obišao sam zgradu, i sa druge strane, opet tačno u sredini, naišao na mali poslovni prostor, tačnije samo tanki izdvojeni ulaz iznad kojeg je crnom kredom na požutjeloj fasadi neko nekad napisao "ISTINICE", baš tako, sa navodnicima. Ušao sam unutra, i radnja je bila uska, samo dva zida sa strana, sa nekim prozorima sa spuštenim roletnama, kao neki duguljast hodnik, i na kraju pultić, a iza njega otvorena vrata sa zavjesicom od nanizanih raznobojnih plastičnih čahura za pilule, i kao da se iz te prostorije iza vrata čuo prigušeni Bob Marley.

Vrata se glasno zalupiše za mnom, muzika iz zadnje prostorije se utiša i kroz šarene pilule se pojavi dugokosi mršavi mladić sa krvavim očima i pletenicama u bradi.

— Izvolite? — zvučao je jako umorno.
— Dobar dan. Zanima me... ovaj... ponuda?

On me dobro pogleda od glave do pete, pa se okrenu na svoju lijevu stranu, moju desnu, i poče da diže roletne na toj strani zida. Kada ih je podigao do kraja, sa druge strane stakla je bio samo mrak, i on zavuče ruku ispod pulta i čulo se kako je kliknuo neki prekidač, nakon čega se u izlogu iza stakla desno osvijetli sav sadržaj u njemu.

To je bilo pet bijelih majica, četiri sa natpisima i jedna sa ilustracijom, raširene na vješalicama i okrenute prema staklu. Natpisi na prve četiri majice bili su, ovim redom: "JA SAM PIČKA", "SMRDIM", "KURVA TAKOĐE", i "JEDAN MAJMUN". Na petoj majici bila je ilustracija, neki lik razapet na krst, samo sa Sokratovom mermernom bistom umjesto glave, u dresu Argentine sa brojem deset na prsima, sa crvenom električnom gitarom obješenom frajerski nisko, ispod pasa, i golim krznenim majmunskim nogama i repom koji se uvijao oko glavnog stuba krsta, kao zmija.

Momak za pultom šmrcnu, kao da me požuruje da izaberem.

— A... a kolko koštaju?
— Sve isto, po šest maraka.
— I imate samo ove?

On me opet dobro pogleda od glave do pete, pa nazad.

— To je sve. Imamo i u svim bojama, ako vam se ne sviđaju bijele.
— Aha. A ženske?

Na ovo se konačno malo nasmiješi, kao da je pomislio da sam gej i da mi zato treba toliko vremena da odaberem.

— Mislim, za poklon, sestri...
— Naravno — reče malo sarkastično, i priđe zidu sa druge strane, podiže roletnu i upali svjetlo.

I u ženskom dijelu bilo je pet bijelih majica, i to sa ovim natpisima: "HOĆU KURAC", "PRRDIM", "SVINJA TAKOĐE", i "NEMAM POJMA". Na petoj majici bila je skica ženske utrobe, iscrtana na stomaku u stvarnoj veličini, samo tankim isprekidanim linijama, i jedno realistično žućkasto 3D govno u sredini povrh svega.

— A nemate ovu "NEMAM POJMA" mušku? — rekoh, stvarno u nadi da bi mogao da je ima.
— Nemamo. Tu su ženske, a ovamo muške, pa odaberite nešto od toga.

Okrenuo sam se, i odlučio da uzmem "JEDAN MAJMUN". Momak mi je uredno upakovao u plastičnu kesicu neke apoteke, zahvalio na trgovanju i pogledom ispratio do vrata.

Sa druge strane zgrade vozilo hitne pomoći odšlajdralo je ispred klupe upravo kada sam se pojavio iza čoška. Na klupi više nije bilo nikoga, ali sam osjećao neku obavezu da sjednem i sačekam još malo, i nadao da će se djedica pojaviti i da ću imati priliku da mu podnesem izvještaj o radnji. Sjedio sam tako neko vrijeme, šuškao kesicom u ruci, i, zagledan u onu istu pukotinu na trotoaru kao djedica, pokušavao da odgonetnem kako li mu to treba još samo ta informacija da dokaže da mu je taj momak podmetnuo onu čudnu instalaciju pred vrata.

U jednom trenutku, neko je opet bez pitanja sjeo na klupu pored mene. Ovaj put, ja sam bio skroz na desnoj strani, pa je mala plavokosa djevojčica bez problema sjela lijevo, i već se zabuljila u ekran na telefonu i kroz bijele slušalice u ušima slušala nešto iz njega.

Bila je zamotana u neki pravi mali sivi kišni mantil, i nosila minijaturni fedora šeširić, a oči su joj pokrivale velike tamne naočare, ali ja sam je ipak prepoznao bez problema. To je bila Žuta! Ali ona iz nekog razloga kao da nije ni primjećivala mene. Malo me rastužila misao da me već zaboravila, pa sam odlučio da joj dotaknem rame i da joj se javim.

— Žuta?

Ona samo malo i kratko diže glavicu prema meni, pa brzo nastavi da gleda video na telefonu.

— O, Šašavi.
— A nisi me zaboravila?
— Nisam.
— Šta radiš?
— Ma... ništa.
— Kao da si malo tužna?
— Jesam.
— Šta je bilo?
— Ma... ništa.
— Jel te neko dirao? Nisu ti valjda modrice ispod tog mantila i cvika?
— A cvike... Ma nije, to je komšija juče nešto vario pa...
— Pa ti gledala?
— Pa prvo nisam, igrala se nešto na drvetu dok mi mama nije rekla da slučajno ne gledam što Ramo vari kad je krenula na poso, pa ja otišla da vidim.
— Shvatam.
— Eto.
— Jesi zato tužna, što te bole oči?
— Ma nije. Bole malo, al nije to.
— Pa šta je bilo, plašiš me...
— Ma bilo neko obavještenje u školi...
— Stvarno? Nisam znao da ideš u školu... Koji si razred?
— Prvi. Pa napisali da se prijavi ko hoće za ritmičku sekciju, i ja se prijavila...
— Uh.
— Jesi ti znao šta je ritmička sekcija?
— Znam...
— Ja mislila to će bit nešto ovako...

Nešto je dirkala ogromni ekran sjajnog telefona, iskopčala slušalice, da se čuje na nekom zvučniku iza, i dala mi da pogledam klip. Ja sam, nažalost, dok sam ga prihvatao, nekako uspio da pritisnem neko dugme, i klip se skupio u tačku i na ekranu se pojavila crno-bijela slika nekog čovječuljka sa brčićima i gitarom.

— Joj, izvini... ja ti pritisnu nešto.
— A nema veze, daj — ona uze telefon i opet otvori klip — evo ti i pazi sad da ne pritisneš opet.
— Neću. Jel ti ono djed? S gitarom?

Na to je okrenula glavicu skroz i dobro me pogledala par sekundi.

— Ne znaš ko je ono?
— Uh... pa, nisam... nisam baš dobro vidio...
— Đango Rajnhart...
— A nije ti to djed?
— Nije — uzdahnu. — Evo ti vidi klip, pa da idem.

I dade mi da pogledam ovaj klip:

Pogledali smo i odslušali zajedno, pa oboje opet uzdahnuli duboko, duboko, i ja sam joj pažljivo vratio skupocjeni telefon. Ona ga ubaci u duboki džep mantila, kratko mi se nasmija jako i neprirodno, kao da sam pokušao da budem duhovit a nije uopšte smiješno, i skoči sa klupe na noge.

— Ja sad idem, Šašavi. Ćao!
— Ćao, Žuta!

Otišla je desno i nestala trkom iza ugla, a ja sam sjedio još neko vrijeme, šuškao kesicom i gledao kako istovaraju novac u blindirano vozilo ispred banke, i zamišljao kako bi mi mnogo više odgovaralo da, ispred ove sjajne klupice ispod lipe i ispred sebe, umjesto banke gledam kako se tamo negdje daleko na horizontu spajaju plavo nebo i beskrajno more ili okean. U jednom trenutku sam napipao etiketu majice kako proviruje kroz ručku na vrhu kese, i kada sam pogledao, vidio šta je sitnim štampanim slovima ispisano na njoj: "ZAHTIJEVAM ZAGRLJAJ". To me navelo da pomislim na sve one ostale majice i natpise iz radnje, i pitao sam se piše li i na svim njihovim etiketama isto, ili je i to drugačije za svaku i ovo se slučajno zadesilo samo na ovoj koja je igrom sudbine završila kod mene.

Žuta

Juče sam dobio na kladionici.

Probudio sam se prilično žedan, i sa čudnom idejom za priču o dva srednjovječna prijatelja-cimera-pjesnika-pisca-komorata-rudara-Živiničana, i jednom vanzemaljcu-desetaru. Iz nekog razloga, činilo mi se da ideja obećava, ali bilo mi je jasno i da je dosta duga i da bi mi sigurno trebalo bar pola dana da je završim. Odjednom, nekako odmah poslije tog zaključka, osjetio sam jedan jako ljut svrab u podnožju desnog guza, te sam se počešao i u zadnjem džepu farmerica napipao neki papirić. Otkud mi listić od kladionice... Datum – prošli petak – mislio sam. Ili je danas srijeda, a onda bi to bio prošli četvrtak? Ili je danas ta prošla srijeda, pa bi to bio neki futuristički listić za sutra, znači samo još jedan lucidan san. Da zapamtim parove, pa da prodam neku knjigu i uplatim? Karahasanu sam dužan već 17 maraka, a on jedini otkupljuje ove stvari koje su mi ostale, znači samo će mi džabe otići knjiga bez para... Nisam bio siguran, i odlučio sam da što prije nekako saznam koji je danas zaista dan.

Nekoliko sati kasnije, ustao sam i nekako se natjerao da nađem nešto za jelo. Nažalost – ili na sreću – umjesto bilo kakve hrane našao sam samo otpad i još sedam-osam papirića: računi sa priheftanim opomenama za stuju i razno, neke švrljotine i  jedna šifrica za internet u obližnjem klubu, na kojoj mi je, mislio sam, ostalo još desetak neiskorištenih minuta. Svi ti papirići su me podsjetili i na misteriozni listić i nerazmršenu enigmu, pa sam odlučio da malo iskoristim dan i skoknem do interneta i provjerim ih.

Ispostavilo se da je danas subota, a da je listić uplaćen u nedjelju. Gdje sam bio prošle nedjelje? Koji su ovo klubovi i sportovi uopšte? Dobitak: 13,40 KM. Zanimljivo. Našao sam neku stranicu sa sportskim rezultatima i pokušao da nađem rezultate parova sa listića. Iskopao sam samo jedan, a planove su mi već na drugom osujetile određene šifrice na kraju imena klubova i/ili igrača koje su vjerovatno značile da se radi o nekim posebnim opkladama na broj žutih kartona ili kornera ili nešto slično... Osvrnuo sam se, i primijetio da sva djeca na računarima oko mene izgledaju kao da imaju tek trinaestak godina ili manje, pa sam odlučio da ih ne prekidam u kanteru i pitam za mišljenje, iz straha da me ne ustrijele ili izbodu.

Odlučio sam, dakle, da uštopam nešto do kladionice i lično se, kod tete koja - sa velikim fonase i manjim stepenom poznavanja klađenja i baratanja sa listićima od mene, pretpostavljao sam - godinama u spješno radi tamo, uvjerim u dobitnost listića. Znao sam da su šanse minimalne i da sigurno samo gubim dragocijeno vrijeme, ali, istovremeno, malo me kopkala i ideja da mi je to najizglednija šansa da konačno pojedem nešto vruće i ne uvaljujem opet Faruka u minus (to mi je komšija sa prodavnicom kojeg inače ucjenjujem na veresiju).

Uštopao sam neki šleper i stigao u kladionicu relativno brzo, kad ono stvarno dobitak: trinaest i četrdeset postalo je moje. Za pultom neki djed, ipak danas ništa fonase, kaže dobar listić. Svašta. Opaljen suncem, odmah do kladionice vidim ogroman natpis: Ć E V A B DŽ I N I C A. Sjednem ispred u baštu, pogledam malo cjenovnik, i počnem da računam koliko je u prosjeku rasla cijena ćevapa svake godine od kad sam ih zadnji put jeo.

Samo što sam izračunao za svaku porciju i bezalkoholno piće u ponudi po godinama, kvartalima i mjesecima, stigao je i pospani konobar. Naručim jednu veliku i jednu srednju i jednu fantu, tačno 12,5 maraka. Bio sam siguran da mogu naći još deset feninga na povratku u stan, ako se samo dobro skoncentrišem na trotoar. Taman da večeras malo izvedem Desanku na kafu. Dobar dan!

Iz tog blaženog stanja meditacije trznula me zanimljiva kombinacija ženki koje su pustom ulicom napredovale prema bašti. Jebote, kolika bradavica! To je bilo na čelu niže, morbidno debele crnokose djevojke, sa toliko gustih, dugih dlaka koje su se lelujale na suncu i vjetru, da je komotno mogla da ga češlja na razdjeljak, pravi mu frizuricu ili, ne znam, zaveže repić... Ono - ON! - je bio toliko upadljiv da mi je trebalo malo da primijetim fenomenalnu plavokosu foto-model drugaricu-boginju sa dugim bronzanim nogama iz reklame koja je u kratkoj haljinici senzualno njihala kukovima pored nje. Kakva pička! - pomislih.

Dok su se one tako lagano - Hadžira i Samir odvratno, a Lejla prosto božanstveno! - kretale prema dijelu ulice u kojoj je bašta, odlučio sam da ih nazovem: Hadžira - debelu, Samir - čupavog, i Lejla - manekenku. Pripremio sam se da pažljivo ispratim prolazak boginje pored bašte, a one su me iznenadile skrenuvši u nju. Nažalost, sjele su na neki sto iza mene, jedini u bašti prema kojem nisam mogao neupadljivo da gledam, pa nisam mogao ni da uživam u pogledu na Lejline fantastične noge... Nema veze, brzo sam počeo i da se tješim, ovako bar sigurno nemam u vidokrugu ni Samira, a šta da su on i Hadžira bili okrenuti prema meni a Lejla okrenula leđa? To bi mi sigurno malo pokvarilo obrok, a uostalom, imam vremena da ih - Noge - zamišljam poslije, kad naveče Desanki pričam kako mi je prošao dan.

Samo što su sjele, nastavile su i sa razgovorom, kojeg sam u mirnoj ulici, u bašti bez muzike, mogao odlično da čujem. Iz nekog razloga - možda i podsvjesnog straha od suočavanja sa Samirom, ko zna - bilo mi je neugodno da se okrenem i pogledam raspored sjedenja i spojim glasiće sa vlasnicama, pa sam se oslonio na moć zaključivanja i pretpostavio da će ih kombinacija dubine glasova i onoga što govore lako odati i povezati sa ostalim Lejlinim vrlinama ili manama koje kvare Hadžiru.  A i razgovor je obećavao, pa sam se bojao da bi i najsuptilnijim okretom i pogledom mogao da odam zainteresovanost i mogućnost da ih čujem. Samo još da se sjetim da pogledam koja je koja prije nego što krenem kad završim sa jelom.

– Ma ne znam – počela je prva ona koja mi je bila malo bliže – neću ti se ja izgleda nikad udat, moja.
– Jooj, što nekad i ti znaš pretjerat alahami, nemoj. Preljepa si!
– Ma... Nije to, bona. Briga mene za tim, iskreno!
– Ma ja... znaam. Biži-pusti!

Ova kratka razmjena me navela da pretpostavim da mi je malo bliže bila Hadžira.

– Ma kakvi to. Nije to. Nego, znaš da ja imam onaj svoj blog...
– Znam. Preljepo pišeš, stvarno. Otkud ti onako lude ideje, svega ti? Sve hoću da te pitam kako ti naumpadne to.
– Šta to?
– Pa sve! Jesi luuuda!
– Ma nako bona, dođe mi samo od sebe.
– I ja sve kontam da otvorim blog, al nemam pojma šta da pišem.
– Pa de otvori bona, ti baš lijepo pišeš. Pa piši o svemu, ko neki dnevnik, kad te nanervira neko istreseš se, znaš kako liječi. Bogami meni je to pravo pomoglo. Pa kad ti neko ostavi lijep komentar obraduješ se, pa se upoznaješ i sve. Moraću te nagovorit da počneš i ti!
– Ma joj vidjeću, ne znam. Pa kakve ti veze bogati blog ima s udajom, otkud ti sad to? Baš preljepo pišeš.
– Ma imaju one poruke bona, privatne. Pa sad slala sam ja to svakom i dobivala svakakve, i dok sam bila mlađa posebno.
– Ja, pa?
– Pa bona ne mogu se brisat ove poslane. Nema šanse, ove što sam ja primala sam pobrisala sve, al poslane ne mogu. Pisala sam i  administratoru da vidim da mi kako pomogne al ne odgovaraju oni nešto nikom.
– Pa dobro, ne daješ valjda nikome šifru, ko da ko zna šta si ti pisala...
– Pa zato kažem, kontam ako ikad budem zaručena moraću pokazat to vjereniku, znaš kakva sam ja, iskrena, ne mogu ja to krit!
– A jooj, pa hajde neće se valjda ljutit, bila si mlada pa šta! Na kraju krajeva, izbrišeš profil i nek ide sve upičku materinu!
– Ma ne znam, ne bi mogla, već me sto šezdeset dvoje ljudi stavilo u favorite, ne znam kako bi sad da mi ode sve to...

U tom trenutku konačno se pojavio i konobar sa ćevapima, ali za njihovim stolom. Iskoristio sam priliku da se okrenem i pokušam da ga podsjetim na svoju narudžbu, te primijetih da je neutješna blogerka na stolici bliže meni ipak - kakav preokret! - Lejla. Sa druge strane stola Hadžira je samo malo zamišljeno buljila u sto dok je Samir i dalje opušteno uživao na mirisnom proljetnom povjetarcu. Konobar je rekordno polako istovarao dvije porcije ćevapa, koristeći priliku da dobro zapamti Lejline prekrštene noge.

Očekivao sam da će mi se obratiti, ili bar pogledati u mom pravcu kada završi sa istovaranjem tacne. Ipak, ispostavilo se da je on tamo imao još jedan čudan zadatak. Sa praznom tacnom ispod ruke, ostao je pored stola i pomalo nestrpljivo gledao u Hadžiru, kao da očekuje nešto od nje. Hadžira i Samir su samo zbunjeno gledali, čas u konobara, čas u Lejlu.

– Da platimo... – zamuca Hadžira.
– Ne, ne, mislim, možete, ali možete to i na kraju. Izvinite, vi ste izgleda prvi put kod nas? Sad samo treba da probate vaše ćevape i da mi kažete jesu li preslani. To je politika kuće.

Hadžira je, nakon još par trenutaka zbunjenog oklijevanja, stidljivo probala komadić ćevapa.

– Dakle?
– Nisu, nisu. S...super su.
– Dozvolite...

Konobar dohvati so sa stola i malo joj posoli ćevape.

– A sad?
– Pa nije trebalo... Uopšte... Bili su...
– Probajte opet. Kakvi su sad? Jesu li sad preslani?
– N...nisu, dobro je.
– A sad? Jesul sad preslani? – opet joj je posolio, i to dosta.
– Uh, sad jesu – namršti se Hadžira.
– Hvala! A vaši, jeste li vi probali vaše?
– Moji su već preslani – brzo se dosjeti nasmijana Lejla.
– Hvala, prijatno.

Konobar je brzo opet nestao u unutrašnjosti restorana, namignuvši mi samo da ne ostajem bez svake nade da bi se i moje porcije uskoro mogle pojaviti u bašti. Još malo sam buljio u novonastali tajac na susjednom stolu – Hadžira je depresivno pokušavala da ukloni dio soli sa svoje porcije dok je Lejla uživala u hrani – a onda je konačno stigla i moja narudžba.

Naoružan Lejlinim trikom, namjeravao sam da na prvu slažem da su mi ćevapi već preslani, ali sam ipak odlučio da ih probam i primijetio da bi stvarno mogli da se posole još malo. Rekoh zato da nisu, kada me pitao prvi put, pa potom da jesu, kada sam se uvjerio da su savršeno slani, i konobar me odmah ostavio na miru. Obje porcije su bile odlične!

Brzo sam završio sa jelom, uz pauzu za gledanje kada su se u jednom trenutku Lejla, Hadžira i Samir podigli sa stola i – što božanstveno, što stvarno žalosno – odšetali u nepoznatom pravcu. Krenuo sam kući i brzo našao deset feninga za kafu.

U ulazu zgrade iznenadilo me nešto simpatično. Plavokosa djevojčica od pet-šest godina igrala je neku tapšalicu sa svojom sjenom na išvrljanom zidu. Baš kada sam ulazio, pjevala je glasno, i kao u transu:

Pažnja! Pažnja!
Trči oko ražnja!
Najavljuju kišu!
Bjež u rupu, mišu!
Jedi govna viljuškom!
Pa se ubij sa puškom!

U tom trenuku vrata su se malo jače zalupila iza mene, i ona se trznula i tek tad primijetila da više nije sama. Veselo je doskočila ispred mene, namrštila se pomalo sarkastično i salutirala mi kao pravi mali vojnik pravom velikom oficiru.

– Dobar dan, druže! – umiljati glasić je odjeknuo zgradom.
– Dobar dan, đesi! – Brzo sam se uživio u ulogu.

Tek tad sam primijetio da je obučena i u minijaturnu maskirnu uniformicu, sve sa dubokim crnim čizmicama i opasačem.

– Evo me.
– Šta ima?
– Nema ništa.
– Sviđa mi se kako razmišljaš... A, gle - pa ti mi još nisi rekla ni kako se zoveš?
– Zovem se Žuta, Šašavi! A ti?
– Volim kad me zoveš Šašavi, Žuta. Šta misliš da ostanemo na tome?
– Dobro, Šašavi. Nego...
– Ah, da. Sviđa mi se kako razmišljaš, Žuta.
– Kako?
– Nikako.
– Dobro.
– Šta radiš u mom skromnom ulazu, Žuta?
– Čekam.
– Koga?
– Mamu.
– A šta radi mama.
– Traži neku budalu.

Ne znam zašto, ali malo sam se naježio na to. Budalu? U mom ulazu? Gdje sam bio prije šest-sedam godina? Koja je godina danas?

– A... a kakvu budalu? Mislim, gdje je traži?
– Njega traži. Nekog pjesnika.
– U ovoj zgradi?
– Aha. Samo u drugom ulazu.
– A u drugom ulazu.
– Aha.
– A ti ušla u ovaj da se igraš?
– Pogađaš, Šašavi!
– A dobro, dobro, samo se igraj. Voljno, Žuta!
– Dobro.
– Ćao?!
– Ćao!

U stanu ništa novo. Bacio sam se na kauč u namjeri da varim, i nisam mogao a da ne mislim na Žutu. Simpatično dijete. Dobar dan!

Malo sam se uspavao, tako savršeno udobno zavaljen u kauč, zadovoljan i sit, a neko je odjednom jako zalupao na vrata. Trebalo mi je malo vremena da odlučim je li kucanje stvarno ili mi se samo učinilo da sam čuo neko lupanje u snu, pa sam konačno ustao da pogledam o čemu se radi.

Kroz špijunku se vidjela neka klasična starija žena, sa "haljinkom za čaršiju" i maramom i dimijama sa seljačkim uzorkom i sve. Neka greška, vjerovatno.

– Izvolite, koga ste trebali?
– Izvini, jesi ti možda onaj pjesnik?
– Uh... Pa sad, kako da vam... da. Stvarno, ja jesam pjesnik.
– Hamzić? Ti si Isus Hamzić?
– Jesam. A... kako... kako ste me našli?

Ona me tiho par puta odmjerila od glave do pete i nije se previše trudila da grimasama ne odaje veliko razočarenje.

– Et, ja našla.
– Ah... pa dobro. Kako vam mogu pomoći?
– Šemsija, drago mi je! Ja sam tvoja velika obožavateljka!
– Š... dobro. Hvala. Mislim, drago mi je...
– Mogul uć? Imam alkohol.

Podigla je ceger iz kojeg se čulo zveckanje stakla i raširila ga da mi pokaže šta ima unutra.

– I cigare. Kamel!
– Hm! A... šta će nam to, Šemsija?
– Pa da se malo olešimo, Mišu! Haha!
– Hah. Pa da, mogli bi stvarno, samo...
– Ne puštaš me Mišonjo? Stara sam ti puno, jel?
– Ma ne, ne. Volim ja milf!
– Ma ljubi Šemsa!
– Nego..
– Nego šta, ljubavi?
– Te cigare i alkohol, nije to baš prikladno.
– Kako? Što nije?
– Pa tako, nije. Jer ja ne pijem već godinama, Šemsija, a i ne pušim.
– Šta? Nemoj zajebavat, bolan, našo si mene vaku staru...
– Ozbiljno.
– Pa kako svaka pjesma, svaka priča, seks, droga, alkohol? Cigare?! Isuse? Isuse Splinteru Hamziću?! A ne daš mi ni da uđem...
– Dozvolićete da sam morao da prestanem, Šemsija. Alkohol sam ostavio u sedmom razredu, a cigare u osmom.
– Ccc. Pa ovaj ozbiljan. Pa šta sereš onda u pričama?
– Ma ponekad, pomalo. Da neko pomisli da sam opak.
– Opak?
– Aha.
– Pa šta ćemo sad, Mišu moj?
– Ništa?
– Ja potrošila pare, i sve... Sad da pijem ovo sve sama, ne znam?
– Pa ništa, ako možete, zamijenite to za neku hranu, neka jaja i malo kobasice, ako bude i hljeba bilo bi super. Gdje ste kupili?
– Ma tu... Ne znam, možda bi mi i dao, al dobar konjak, žao mi...
– Jebiga Šemsija, ako nećete - ne morate...
– Dobro, dobro, pjesniče! Odoh ja onda da vidim za to, pa ću se vratit. Bićeš kod kuće?
– Hoću, samo pokucajte opet. Taman da malo odspavam.
– Aha, dobro, samo ti odspavaj, eto mene, pa zahlupaću.

I stvarno, za dvadesetak minuta, opet me probudilo jako, šemsijeskno lupanje na vratima. Otvorio sam, i uvjerio se da su u cegeru ovaj put namirnice: karton jaja, kobasice, jogurt i hljeb.

– Sjetili ste se i jogurta, Šemsija. Bravo!

Pustio sam je da uđe.

– Ma ja, haj reko da popijemo bar nešto. Uh jest ti prljav stan!
– Ma malo, nije strašno. Bude to nekad tako kod nas, pravih pjesnika.
– E moj sinko. Bolesno ti je ovo...
– Pa nije baš bolesno. Više onako... opako! Uostalom, meni ne smeta...
– Hoćeš da ti počistim malo?
– Kako hoćete. Ja bih da odspavam još malo.
– Samo ti lezi. Jesi gladan, da ti napravim ta jaja prvo, da jedeš? Imaš li šporet ikakav, ne vidim ja ništa.
– Ima neki rešo, negdje, ispod te gomile tamo, najvjerovatnije. Ako ne, onda ispod jedne od ovih ovamo. Ne mogu sad ništa, jeo sam u gradu.
– A onda ti lezi, pa taman dok ja ovo počistim, biće ti vruće kad se probudiš. Može?
– Može.

Nešto kasnije, probudio me osjećaj da neko bulji u mene. I stvarno, na fotelji pored kauča sjedila je Šemsija i zabrinuto gledala kako spavam. Stan je bio prilično čist, mada se vidjelo da ni Šemsija nije baš neki klicofob.

– Ah, još ste tu, Šemsija. Vidim, probali ste i da očistite...
– Očistila! Ostrugala, spalila, oribala, oprala, usisala, polirala! Hoćeš jaja?
– Hoću. A kobasica?
– Pa ja, s kobasicom. Evo odma ću. Nije ti bilo rešoa nigdje, pa sam donijela svoj.
– Hvala.

Jaja su brzo bila gotova. Nisu bila nešto, ali sam bio prilično gladan – koliko li sam spavao i koji je danas dan? – pa sam ipak pojeo sve. Stanom se u međuvremenu proširio i miris kafe. To je bilo Šemsijino iznenađenje, rekla je. Ni kafa nije ispala loše, i prijala mi je nakon dobrog obroka i sna, ali nakon samo par gutljaja morao sam da joj se zahvalim na svemu ali izrazim žaljenje što mi njeno glasno srkanje smeta do te mjere da se bojim da je došlo vrijeme da me konačno ostavi na miru. Pogledala me malo zbunjeno na to, kao da je očekivala da će se prije rastanka desiti još nešto, i gledala me neko vrijeme tako, nepomična, sa šoljom vruće kafe u ruci.

Ustala je, tiho pokupila svoje stvari u ceger, i izašla bez riječi. Ipak, kada sam joj klimnuo i počeo da zatvaram vrata, sabrala se i skupila dovoljno hrabrosti da mi se obrati opet.

– Hoću li te vidjeti opet, Mišu?
– Ne znam.
– Pustićeš me ako nekad dođem?
– Možda. Ako ponesete kobasicu i jaja. Hoćete li ih ponijeti?
– Možda.

Stajali smo tako neko vrijeme, u polumraku, bez riječi, a onda mi je postalo neugodno pa sam zatvorio vrata. Naslonio sam se leđima na njih, zapalio cigaru – prvi put od kada sam Šemsiji slagao da ne pušim – i dugo mislio na Lejlu. U jednom trenutku sam, tako naslonjen, skliznuo na pod, i to me navelo da pomislim da je možda i Šemsija baš tad, isto tako, s druge strane vrata skliznula na pod, kako to obično biva u američkim romantičnim filmovima.

Digao sam se brzo, sakrio cigaru, i naglo otvorio vrata. Hodnik je bio prazan i mračan, jedan debeli pacov penjao se uz stepenice na sprat iznad, napravio pauzu na odmaralištu i žalosno me gledao neko vrijeme, pa uhvatio dah i polako nastavio dalje. Čuo se eho raznih narodnjaka pojačanih u skoro svim stanovima u zgradi, a promaha je stepeništem duboko odhukivala za Žutom.

Soundtrack