Crtice iz Maršalove Ulice (39)

(DRAMICE IZ MARŠALOVE ULICE 5)

Negdje na Marindvoru usred nebodera u izgubljenoj ulici u srcu prljavog oblaka od magle i teškog dima, u toplom dvoiposobnom stanu na osmom spratu u dnevnom boravku sa čupavim žućkastim zavjesama i čupavim crvenim tepihom i čupavim zelenim trosjedom i dvosjedom i istom foteljom iz garniture u jedanest i dvadest tri noću je narandžasto upaljena plastična kineska lampa: dok čekaju ŠEMSIJU s toplim burekom iz druge smjene ŽUTA ni treću godinu zajedničkog života ne može da mu se nagleda čupavih obrva – u vezi kojih mu je kad su se upoznavali umjesto drago mi je oduševljeno uskliknula: Čika-Envere, meni su tvoje obrve spektakl! Možda te ponekad ipak i budem zvala Tata!, a on se nasmijao grohotom duboko ko Djeda-Mraz i jednako oduševljeno je uštinuo za obraz i malo nespretno joj poklonio Šašavog, predratnog ofucanog plišanog miša koji je nekad pripadao njegovoj jedinici koja je otišla da živi u Francusku i nije imala mjesta u koferu da ga ponese – dok čekaju ŠEMSIJU i ŽUTA se divi njegovim spektakularnim obrvama a on se pravi da mu je bitan rasplet detektivskog filma na teveu, ŽUTA se odjednom namršti i protrese glavicom da se dozove i sjeti se da joj je trebalo nešto samo nikako da se sjeti šta pa nastavlja da se mršti sve dok se ne sjeti baš kad su počele reklame na filmu da u rukama drži dva primjerka scenarija koje je hemijskom olovkom našvrljala na iskinutim dvolisnicama iz školske sveske i zamoli ČIKA-ENVERA da joj pomogne da malo provježbaju njenu novu dramicu-autorsko djelo Sve od akšama pa do sabaha, na šta on pristaje sa zadovoljstvom.

ŽUTA (kao KATARINA-MOZGAČA): (profesionalno-teatralno): Taa-taaaa?

ČIKA-ENVER (kao TATA-PREDRAG): (amaterski-teatralno) Molim, Sunce tatino? Kaži, srećo!

(ŽUTA prevrne očima amaterski teatralno da ČIKA-ENVER dobro vidi da joj se ne sviđa kako pokušava da glumi i da je bolje da samo čita najobičnije bez efekata kako mu je govorila sto puta da čita kad joj vježbaju dramice ali da ga istovremeno i pored toga, a možda baš zato i još više, najviše voli.)

KATARINA-MOZGAČA: ... Šta ti misliš jel moguće da je trijumf intelekta nad instinktom neizbježan i u stvari konačan poraz konstruktivnog od destruktivnog i šta je onda dobro a šta zlo, ako bi po tome više uopšte moglo da se govori o ob...om a ne samo o jednom od ta dva? Zašto?

ČIKA-ENVER: Obom?

(ŽUTA skloni pramen kose iza uha i jako se ujede za donju usnu i hemijskicom koja joj uvijek visi na lančiću oko vrata teatralno-nervozno prešvrlja “obom” i iznad sitno da jedva stane napiše samo njoj čitko: “oba?”)

KATARINA-MOZGAČA: ... bla bla bla ... da se govori o oba a ne samo o jednom od ta dva? Zašto?

TATA-PREDRAG: E, moj sinko!

KATARINA-MOZGAČA: A “Umjetnik” i “Umjetnost”? Slažeš li se da je idealan Umjetnik (dakle Pravi Umjetnik) potpuno nevidljiv osim kroz blijede tragove idealnog koji mu se jedva nekako obavezno ipak neosporno naslućuju u djelu do te mjere da je i postojanje Umjetnika istovremeno i neosporno obavezno i apsolutno nemoguće, jednom riječju: idealno, kao Bog? Zašto?

TATA-PREDRAG: Kako god ti odlučiš, ljubavi!

KATARINA-MOZGAČA: Šta misliš tata, da li je beskonačna ljubav, a govorim samo o najiskrenijioj najnesebičnijoj koja ne podrazumijeva i ne traži i neće da ima, ali naravno želi samo da učestvuje (dakle da aktivno voli), da li je ona zaista beskonačna ako i samo ako ipak podrazumijeva i beskonačnu sebičnost do te mjere da joj se ta dva petokraka kraka sa suprotnih strana srca prostiru toliko daleko u obje strane beskonačnosti sve dok se tamo negdje s drugih strana ogledala u mraku ne napipaju i ne obgrle sama sebe, same sebe, samu sebe, samog sebe, samo sebe? I, iskreno, da li je ikako moguće biti zajedno s nekim (ili nečim), a da ne izgubiš dušu (tj. život, tj. sebe)? (Pri čemu naravno ne mislim na pleme napaljenih majmuna na drvetu koji se pare!) Zašto?

TATA-PREDRAG: Ma samo nek se ne puca!

KATARINA-MOZGAČA: Jesi ti tata na primjer ikad volio nekog toliko da bi samo da klekneš pred njega/nju i da ga/ju zagrliš oko koljena i da plačeš ko novorođenče, da malo ne misliš i ne govoriš i ne šlušaš i ne gledaš ništa, samo da drečiš i da te ne interesuje dokle i do koga se čuješ, sve od akšama pa do sabaha dok se ne iscrpiš od plakanja pa mu/joj zaspiš tako na suknji na krilu tek kad postane sigurno kad svane i naspavaš se do kraja zime i ne sanjaš ništa samo se odmoriš od svega? Pa onda jesi li (ikada mogao da sve to tako i tako)? Zašto?

TATA-PREDRAG: No, kako Vi to Meni?! Vi se usuđujete?! Ne, ne, Ja Vas upozoravam da se usuđujete! Ma mrš!

(ČIKA-ENVER se grohotom nasmije duboko ko Djeda-Mraz)

KATARINA-MOZGAČA: Bolan stari jesi ikad hodo “netaknutom četinarskom šumom” i negdje nekako slučajno – i jel stvarno misliš da je slučajno il ima i u tebi nešto što te pecka da “ništa nije slučajno” kolko god se svjesno trudio da prihvatiš matematiku da je sve uvijek samo slučajno i besmisleno, zašto? – i znači negdje nekako slučajno ugledo najljepši divlji cvijet, da je toliko lijep da si čim si ga ugledo znao da je to: Bog? A da jesi, reci mi, šta bi uradio, na primjer imaš dvije opcije: da ga ostaviš tako gdje jest kako si ga zateko da ga svi vide, a možda i niko ako više niko ikad više ne zaluta tim dijelom, nema veze, i da ga nikad ne zaboraviš kako je lijep i da ga sanjaš kad ti se posreći još pet-deset puta dok ne umreš, ili da ga ubereš da ga poneseš kući da ga imaš samo ti i da ga ti pokazuješ drugima i da se dive tebi kad se dive njemu dok je tvoj? Zašto?

ČIKA-ENVER: Ne kontam što si zapela za Boga ovoliko ...

ŽUTA: (zamišljeno-zabuljeno u neki slučajno odabran od čupavih geometrijskih uzoraka na tepihu) ... ma ... ložim se da je poetično ... bezveze ... Čika-Envere ... Zašto Keti voli sve osim Šašavog?

(ČIKA-ENVER prevrne očima kao maloprije ŽUTA, on sad hoće da ona vidi da ga smara više s tom pričom o Šašavom i Keti već godinama ali da on nju pored toga, a možda baš zato i još više, najviše voli.)

ČIKA-ENVER: Miša?

(ŽUTA objesi glavicu i pogleda ispod obrvica i složi sarkastičnu grimasicu kao da nije uopšte smiješno.)

ČIKA-ENVER: A onog imaginarnog? Iz “O Isusu, ili Keti”?

ŽUTA: (Kao da nije sigurna ruga li se to on njoj za naslov, opet mu složi grimasicu i podrugljivo ga imitira) “Oisusuiliketi”... Jest! (Pa zabrinuto:) Zabrinjava me.

ČIKA-ENVER: Keti?

ŽUTA: Ma Šašavi. Keti je ispala super ... To se on u stvari pita, nema to skoro uopšte veze s njom ...

ČIKA-ENVER: A šta je ono njegov problem, u stvari?

ŽUTA: Pa ... nisam sigurna ... možda on uopšte nema problem ... možda je do mene ... nikako da ga skontam, da ga riješim ... Mislim da sam donekle i postigla ono što sam htjela ... toliko originalno dosadan lik da je zbog toga postao i donekle zanimljiv ... mislim bar meni ... a za ostale me ... znaš i sam ...

ČIKA-ENVER: Naravno. Pa šta je onda problem, što te zabrinjava?

ŽUTA: Postaje ... neodrživ. Nemoguć ... ne mogu nikako da mu riješim situaciju da ostane i zanimljiv i moguć ... Razumiješ?

ČIKA-ENVER: Nisam siguran...

ŽUTA: E, moj sinko...

ČIKA-ENVER: Ne znam ... možda ti je problem što stalno počinješ nove priče a nikad ne završiš nijednu?

(Ulazi ŠEMSIJA, stanom se širi miris zeljanice i ogorčenost.)

Žuta

Juče sam dobio na kladionici.

Probudio sam se prilično žedan, i sa čudnom idejom za priču o dva srednjovječna prijatelja-cimera-pjesnika-pisca-komorata-rudara-Živiničana, i jednom vanzemaljcu-desetaru. Iz nekog razloga, činilo mi se da ideja obećava, ali bilo mi je jasno i da je dosta duga i da bi mi sigurno trebalo bar pola dana da je završim. Odjednom, nekako odmah poslije tog zaključka, osjetio sam jedan jako ljut svrab u podnožju desnog guza, te sam se počešao i u zadnjem džepu farmerica napipao neki papirić. Otkud mi listić od kladionice... Datum – prošli petak – mislio sam. Ili je danas srijeda, a onda bi to bio prošli četvrtak? Ili je danas ta prošla srijeda, pa bi to bio neki futuristički listić za sutra, znači samo još jedan lucidan san. Da zapamtim parove, pa da prodam neku knjigu i uplatim? Karahasanu sam dužan već 17 maraka, a on jedini otkupljuje ove stvari koje su mi ostale, znači samo će mi džabe otići knjiga bez para... Nisam bio siguran, i odlučio sam da što prije nekako saznam koji je danas zaista dan.

Nekoliko sati kasnije, ustao sam i nekako se natjerao da nađem nešto za jelo. Nažalost – ili na sreću – umjesto bilo kakve hrane našao sam samo otpad i još sedam-osam papirića: računi sa priheftanim opomenama za stuju i razno, neke švrljotine i  jedna šifrica za internet u obližnjem klubu, na kojoj mi je, mislio sam, ostalo još desetak neiskorištenih minuta. Svi ti papirići su me podsjetili i na misteriozni listić i nerazmršenu enigmu, pa sam odlučio da malo iskoristim dan i skoknem do interneta i provjerim ih.

Ispostavilo se da je danas subota, a da je listić uplaćen u nedjelju. Gdje sam bio prošle nedjelje? Koji su ovo klubovi i sportovi uopšte? Dobitak: 13,40 KM. Zanimljivo. Našao sam neku stranicu sa sportskim rezultatima i pokušao da nađem rezultate parova sa listića. Iskopao sam samo jedan, a planove su mi već na drugom osujetile određene šifrice na kraju imena klubova i/ili igrača koje su vjerovatno značile da se radi o nekim posebnim opkladama na broj žutih kartona ili kornera ili nešto slično... Osvrnuo sam se, i primijetio da sva djeca na računarima oko mene izgledaju kao da imaju tek trinaestak godina ili manje, pa sam odlučio da ih ne prekidam u kanteru i pitam za mišljenje, iz straha da me ne ustrijele ili izbodu.

Odlučio sam, dakle, da uštopam nešto do kladionice i lično se, kod tete koja - sa velikim fonase i manjim stepenom poznavanja klađenja i baratanja sa listićima od mene, pretpostavljao sam - godinama u spješno radi tamo, uvjerim u dobitnost listića. Znao sam da su šanse minimalne i da sigurno samo gubim dragocijeno vrijeme, ali, istovremeno, malo me kopkala i ideja da mi je to najizglednija šansa da konačno pojedem nešto vruće i ne uvaljujem opet Faruka u minus (to mi je komšija sa prodavnicom kojeg inače ucjenjujem na veresiju).

Uštopao sam neki šleper i stigao u kladionicu relativno brzo, kad ono stvarno dobitak: trinaest i četrdeset postalo je moje. Za pultom neki djed, ipak danas ništa fonase, kaže dobar listić. Svašta. Opaljen suncem, odmah do kladionice vidim ogroman natpis: Ć E V A B DŽ I N I C A. Sjednem ispred u baštu, pogledam malo cjenovnik, i počnem da računam koliko je u prosjeku rasla cijena ćevapa svake godine od kad sam ih zadnji put jeo.

Samo što sam izračunao za svaku porciju i bezalkoholno piće u ponudi po godinama, kvartalima i mjesecima, stigao je i pospani konobar. Naručim jednu veliku i jednu srednju i jednu fantu, tačno 12,5 maraka. Bio sam siguran da mogu naći još deset feninga na povratku u stan, ako se samo dobro skoncentrišem na trotoar. Taman da večeras malo izvedem Desanku na kafu. Dobar dan!

Iz tog blaženog stanja meditacije trznula me zanimljiva kombinacija ženki koje su pustom ulicom napredovale prema bašti. Jebote, kolika bradavica! To je bilo na čelu niže, morbidno debele crnokose djevojke, sa toliko gustih, dugih dlaka koje su se lelujale na suncu i vjetru, da je komotno mogla da ga češlja na razdjeljak, pravi mu frizuricu ili, ne znam, zaveže repić... Ono - ON! - je bio toliko upadljiv da mi je trebalo malo da primijetim fenomenalnu plavokosu foto-model drugaricu-boginju sa dugim bronzanim nogama iz reklame koja je u kratkoj haljinici senzualno njihala kukovima pored nje. Kakva pička! - pomislih.

Dok su se one tako lagano - Hadžira i Samir odvratno, a Lejla prosto božanstveno! - kretale prema dijelu ulice u kojoj je bašta, odlučio sam da ih nazovem: Hadžira - debelu, Samir - čupavog, i Lejla - manekenku. Pripremio sam se da pažljivo ispratim prolazak boginje pored bašte, a one su me iznenadile skrenuvši u nju. Nažalost, sjele su na neki sto iza mene, jedini u bašti prema kojem nisam mogao neupadljivo da gledam, pa nisam mogao ni da uživam u pogledu na Lejline fantastične noge... Nema veze, brzo sam počeo i da se tješim, ovako bar sigurno nemam u vidokrugu ni Samira, a šta da su on i Hadžira bili okrenuti prema meni a Lejla okrenula leđa? To bi mi sigurno malo pokvarilo obrok, a uostalom, imam vremena da ih - Noge - zamišljam poslije, kad naveče Desanki pričam kako mi je prošao dan.

Samo što su sjele, nastavile su i sa razgovorom, kojeg sam u mirnoj ulici, u bašti bez muzike, mogao odlično da čujem. Iz nekog razloga - možda i podsvjesnog straha od suočavanja sa Samirom, ko zna - bilo mi je neugodno da se okrenem i pogledam raspored sjedenja i spojim glasiće sa vlasnicama, pa sam se oslonio na moć zaključivanja i pretpostavio da će ih kombinacija dubine glasova i onoga što govore lako odati i povezati sa ostalim Lejlinim vrlinama ili manama koje kvare Hadžiru.  A i razgovor je obećavao, pa sam se bojao da bi i najsuptilnijim okretom i pogledom mogao da odam zainteresovanost i mogućnost da ih čujem. Samo još da se sjetim da pogledam koja je koja prije nego što krenem kad završim sa jelom.

– Ma ne znam – počela je prva ona koja mi je bila malo bliže – neću ti se ja izgleda nikad udat, moja.
– Jooj, što nekad i ti znaš pretjerat alahami, nemoj. Preljepa si!
– Ma... Nije to, bona. Briga mene za tim, iskreno!
– Ma ja... znaam. Biži-pusti!

Ova kratka razmjena me navela da pretpostavim da mi je malo bliže bila Hadžira.

– Ma kakvi to. Nije to. Nego, znaš da ja imam onaj svoj blog...
– Znam. Preljepo pišeš, stvarno. Otkud ti onako lude ideje, svega ti? Sve hoću da te pitam kako ti naumpadne to.
– Šta to?
– Pa sve! Jesi luuuda!
– Ma nako bona, dođe mi samo od sebe.
– I ja sve kontam da otvorim blog, al nemam pojma šta da pišem.
– Pa de otvori bona, ti baš lijepo pišeš. Pa piši o svemu, ko neki dnevnik, kad te nanervira neko istreseš se, znaš kako liječi. Bogami meni je to pravo pomoglo. Pa kad ti neko ostavi lijep komentar obraduješ se, pa se upoznaješ i sve. Moraću te nagovorit da počneš i ti!
– Ma joj vidjeću, ne znam. Pa kakve ti veze bogati blog ima s udajom, otkud ti sad to? Baš preljepo pišeš.
– Ma imaju one poruke bona, privatne. Pa sad slala sam ja to svakom i dobivala svakakve, i dok sam bila mlađa posebno.
– Ja, pa?
– Pa bona ne mogu se brisat ove poslane. Nema šanse, ove što sam ja primala sam pobrisala sve, al poslane ne mogu. Pisala sam i  administratoru da vidim da mi kako pomogne al ne odgovaraju oni nešto nikom.
– Pa dobro, ne daješ valjda nikome šifru, ko da ko zna šta si ti pisala...
– Pa zato kažem, kontam ako ikad budem zaručena moraću pokazat to vjereniku, znaš kakva sam ja, iskrena, ne mogu ja to krit!
– A jooj, pa hajde neće se valjda ljutit, bila si mlada pa šta! Na kraju krajeva, izbrišeš profil i nek ide sve upičku materinu!
– Ma ne znam, ne bi mogla, već me sto šezdeset dvoje ljudi stavilo u favorite, ne znam kako bi sad da mi ode sve to...

U tom trenutku konačno se pojavio i konobar sa ćevapima, ali za njihovim stolom. Iskoristio sam priliku da se okrenem i pokušam da ga podsjetim na svoju narudžbu, te primijetih da je neutješna blogerka na stolici bliže meni ipak - kakav preokret! - Lejla. Sa druge strane stola Hadžira je samo malo zamišljeno buljila u sto dok je Samir i dalje opušteno uživao na mirisnom proljetnom povjetarcu. Konobar je rekordno polako istovarao dvije porcije ćevapa, koristeći priliku da dobro zapamti Lejline prekrštene noge.

Očekivao sam da će mi se obratiti, ili bar pogledati u mom pravcu kada završi sa istovaranjem tacne. Ipak, ispostavilo se da je on tamo imao još jedan čudan zadatak. Sa praznom tacnom ispod ruke, ostao je pored stola i pomalo nestrpljivo gledao u Hadžiru, kao da očekuje nešto od nje. Hadžira i Samir su samo zbunjeno gledali, čas u konobara, čas u Lejlu.

– Da platimo... – zamuca Hadžira.
– Ne, ne, mislim, možete, ali možete to i na kraju. Izvinite, vi ste izgleda prvi put kod nas? Sad samo treba da probate vaše ćevape i da mi kažete jesu li preslani. To je politika kuće.

Hadžira je, nakon još par trenutaka zbunjenog oklijevanja, stidljivo probala komadić ćevapa.

– Dakle?
– Nisu, nisu. S...super su.
– Dozvolite...

Konobar dohvati so sa stola i malo joj posoli ćevape.

– A sad?
– Pa nije trebalo... Uopšte... Bili su...
– Probajte opet. Kakvi su sad? Jesu li sad preslani?
– N...nisu, dobro je.
– A sad? Jesul sad preslani? – opet joj je posolio, i to dosta.
– Uh, sad jesu – namršti se Hadžira.
– Hvala! A vaši, jeste li vi probali vaše?
– Moji su već preslani – brzo se dosjeti nasmijana Lejla.
– Hvala, prijatno.

Konobar je brzo opet nestao u unutrašnjosti restorana, namignuvši mi samo da ne ostajem bez svake nade da bi se i moje porcije uskoro mogle pojaviti u bašti. Još malo sam buljio u novonastali tajac na susjednom stolu – Hadžira je depresivno pokušavala da ukloni dio soli sa svoje porcije dok je Lejla uživala u hrani – a onda je konačno stigla i moja narudžba.

Naoružan Lejlinim trikom, namjeravao sam da na prvu slažem da su mi ćevapi već preslani, ali sam ipak odlučio da ih probam i primijetio da bi stvarno mogli da se posole još malo. Rekoh zato da nisu, kada me pitao prvi put, pa potom da jesu, kada sam se uvjerio da su savršeno slani, i konobar me odmah ostavio na miru. Obje porcije su bile odlične!

Brzo sam završio sa jelom, uz pauzu za gledanje kada su se u jednom trenutku Lejla, Hadžira i Samir podigli sa stola i – što božanstveno, što stvarno žalosno – odšetali u nepoznatom pravcu. Krenuo sam kući i brzo našao deset feninga za kafu.

U ulazu zgrade iznenadilo me nešto simpatično. Plavokosa djevojčica od pet-šest godina igrala je neku tapšalicu sa svojom sjenom na išvrljanom zidu. Baš kada sam ulazio, pjevala je glasno, i kao u transu:

Pažnja! Pažnja!
Trči oko ražnja!
Najavljuju kišu!
Bjež u rupu, mišu!
Jedi govna viljuškom!
Pa se ubij sa puškom!

U tom trenuku vrata su se malo jače zalupila iza mene, i ona se trznula i tek tad primijetila da više nije sama. Veselo je doskočila ispred mene, namrštila se pomalo sarkastično i salutirala mi kao pravi mali vojnik pravom velikom oficiru.

– Dobar dan, druže! – umiljati glasić je odjeknuo zgradom.
– Dobar dan, đesi! – Brzo sam se uživio u ulogu.

Tek tad sam primijetio da je obučena i u minijaturnu maskirnu uniformicu, sve sa dubokim crnim čizmicama i opasačem.

– Evo me.
– Šta ima?
– Nema ništa.
– Sviđa mi se kako razmišljaš... A, gle - pa ti mi još nisi rekla ni kako se zoveš?
– Zovem se Žuta, Šašavi! A ti?
– Volim kad me zoveš Šašavi, Žuta. Šta misliš da ostanemo na tome?
– Dobro, Šašavi. Nego...
– Ah, da. Sviđa mi se kako razmišljaš, Žuta.
– Kako?
– Nikako.
– Dobro.
– Šta radiš u mom skromnom ulazu, Žuta?
– Čekam.
– Koga?
– Mamu.
– A šta radi mama.
– Traži neku budalu.

Ne znam zašto, ali malo sam se naježio na to. Budalu? U mom ulazu? Gdje sam bio prije šest-sedam godina? Koja je godina danas?

– A... a kakvu budalu? Mislim, gdje je traži?
– Njega traži. Nekog pjesnika.
– U ovoj zgradi?
– Aha. Samo u drugom ulazu.
– A u drugom ulazu.
– Aha.
– A ti ušla u ovaj da se igraš?
– Pogađaš, Šašavi!
– A dobro, dobro, samo se igraj. Voljno, Žuta!
– Dobro.
– Ćao?!
– Ćao!

U stanu ništa novo. Bacio sam se na kauč u namjeri da varim, i nisam mogao a da ne mislim na Žutu. Simpatično dijete. Dobar dan!

Malo sam se uspavao, tako savršeno udobno zavaljen u kauč, zadovoljan i sit, a neko je odjednom jako zalupao na vrata. Trebalo mi je malo vremena da odlučim je li kucanje stvarno ili mi se samo učinilo da sam čuo neko lupanje u snu, pa sam konačno ustao da pogledam o čemu se radi.

Kroz špijunku se vidjela neka klasična starija žena, sa "haljinkom za čaršiju" i maramom i dimijama sa seljačkim uzorkom i sve. Neka greška, vjerovatno.

– Izvolite, koga ste trebali?
– Izvini, jesi ti možda onaj pjesnik?
– Uh... Pa sad, kako da vam... da. Stvarno, ja jesam pjesnik.
– Hamzić? Ti si Isus Hamzić?
– Jesam. A... kako... kako ste me našli?

Ona me tiho par puta odmjerila od glave do pete i nije se previše trudila da grimasama ne odaje veliko razočarenje.

– Et, ja našla.
– Ah... pa dobro. Kako vam mogu pomoći?
– Šemsija, drago mi je! Ja sam tvoja velika obožavateljka!
– Š... dobro. Hvala. Mislim, drago mi je...
– Mogul uć? Imam alkohol.

Podigla je ceger iz kojeg se čulo zveckanje stakla i raširila ga da mi pokaže šta ima unutra.

– I cigare. Kamel!
– Hm! A... šta će nam to, Šemsija?
– Pa da se malo olešimo, Mišu! Haha!
– Hah. Pa da, mogli bi stvarno, samo...
– Ne puštaš me Mišonjo? Stara sam ti puno, jel?
– Ma ne, ne. Volim ja milf!
– Ma ljubi Šemsa!
– Nego..
– Nego šta, ljubavi?
– Te cigare i alkohol, nije to baš prikladno.
– Kako? Što nije?
– Pa tako, nije. Jer ja ne pijem već godinama, Šemsija, a i ne pušim.
– Šta? Nemoj zajebavat, bolan, našo si mene vaku staru...
– Ozbiljno.
– Pa kako svaka pjesma, svaka priča, seks, droga, alkohol? Cigare?! Isuse? Isuse Splinteru Hamziću?! A ne daš mi ni da uđem...
– Dozvolićete da sam morao da prestanem, Šemsija. Alkohol sam ostavio u sedmom razredu, a cigare u osmom.
– Ccc. Pa ovaj ozbiljan. Pa šta sereš onda u pričama?
– Ma ponekad, pomalo. Da neko pomisli da sam opak.
– Opak?
– Aha.
– Pa šta ćemo sad, Mišu moj?
– Ništa?
– Ja potrošila pare, i sve... Sad da pijem ovo sve sama, ne znam?
– Pa ništa, ako možete, zamijenite to za neku hranu, neka jaja i malo kobasice, ako bude i hljeba bilo bi super. Gdje ste kupili?
– Ma tu... Ne znam, možda bi mi i dao, al dobar konjak, žao mi...
– Jebiga Šemsija, ako nećete - ne morate...
– Dobro, dobro, pjesniče! Odoh ja onda da vidim za to, pa ću se vratit. Bićeš kod kuće?
– Hoću, samo pokucajte opet. Taman da malo odspavam.
– Aha, dobro, samo ti odspavaj, eto mene, pa zahlupaću.

I stvarno, za dvadesetak minuta, opet me probudilo jako, šemsijeskno lupanje na vratima. Otvorio sam, i uvjerio se da su u cegeru ovaj put namirnice: karton jaja, kobasice, jogurt i hljeb.

– Sjetili ste se i jogurta, Šemsija. Bravo!

Pustio sam je da uđe.

– Ma ja, haj reko da popijemo bar nešto. Uh jest ti prljav stan!
– Ma malo, nije strašno. Bude to nekad tako kod nas, pravih pjesnika.
– E moj sinko. Bolesno ti je ovo...
– Pa nije baš bolesno. Više onako... opako! Uostalom, meni ne smeta...
– Hoćeš da ti počistim malo?
– Kako hoćete. Ja bih da odspavam još malo.
– Samo ti lezi. Jesi gladan, da ti napravim ta jaja prvo, da jedeš? Imaš li šporet ikakav, ne vidim ja ništa.
– Ima neki rešo, negdje, ispod te gomile tamo, najvjerovatnije. Ako ne, onda ispod jedne od ovih ovamo. Ne mogu sad ništa, jeo sam u gradu.
– A onda ti lezi, pa taman dok ja ovo počistim, biće ti vruće kad se probudiš. Može?
– Može.

Nešto kasnije, probudio me osjećaj da neko bulji u mene. I stvarno, na fotelji pored kauča sjedila je Šemsija i zabrinuto gledala kako spavam. Stan je bio prilično čist, mada se vidjelo da ni Šemsija nije baš neki klicofob.

– Ah, još ste tu, Šemsija. Vidim, probali ste i da očistite...
– Očistila! Ostrugala, spalila, oribala, oprala, usisala, polirala! Hoćeš jaja?
– Hoću. A kobasica?
– Pa ja, s kobasicom. Evo odma ću. Nije ti bilo rešoa nigdje, pa sam donijela svoj.
– Hvala.

Jaja su brzo bila gotova. Nisu bila nešto, ali sam bio prilično gladan – koliko li sam spavao i koji je danas dan? – pa sam ipak pojeo sve. Stanom se u međuvremenu proširio i miris kafe. To je bilo Šemsijino iznenađenje, rekla je. Ni kafa nije ispala loše, i prijala mi je nakon dobrog obroka i sna, ali nakon samo par gutljaja morao sam da joj se zahvalim na svemu ali izrazim žaljenje što mi njeno glasno srkanje smeta do te mjere da se bojim da je došlo vrijeme da me konačno ostavi na miru. Pogledala me malo zbunjeno na to, kao da je očekivala da će se prije rastanka desiti još nešto, i gledala me neko vrijeme tako, nepomična, sa šoljom vruće kafe u ruci.

Ustala je, tiho pokupila svoje stvari u ceger, i izašla bez riječi. Ipak, kada sam joj klimnuo i počeo da zatvaram vrata, sabrala se i skupila dovoljno hrabrosti da mi se obrati opet.

– Hoću li te vidjeti opet, Mišu?
– Ne znam.
– Pustićeš me ako nekad dođem?
– Možda. Ako ponesete kobasicu i jaja. Hoćete li ih ponijeti?
– Možda.

Stajali smo tako neko vrijeme, u polumraku, bez riječi, a onda mi je postalo neugodno pa sam zatvorio vrata. Naslonio sam se leđima na njih, zapalio cigaru – prvi put od kada sam Šemsiji slagao da ne pušim – i dugo mislio na Lejlu. U jednom trenutku sam, tako naslonjen, skliznuo na pod, i to me navelo da pomislim da je možda i Šemsija baš tad, isto tako, s druge strane vrata skliznula na pod, kako to obično biva u američkim romantičnim filmovima.

Digao sam se brzo, sakrio cigaru, i naglo otvorio vrata. Hodnik je bio prazan i mračan, jedan debeli pacov penjao se uz stepenice na sprat iznad, napravio pauzu na odmaralištu i žalosno me gledao neko vrijeme, pa uhvatio dah i polako nastavio dalje. Čuo se eho raznih narodnjaka pojačanih u skoro svim stanovima u zgradi, a promaha je stepeništem duboko odhukivala za Žutom.

Soundtrack