Showing posts with label Jazbina. Show all posts
Showing posts with label Jazbina. Show all posts

12.11.16

Dnevnici dosadnog Isusa Hamzića (43)

Ala vrijeme leti ... (x)

Jebiga, nema se vremena, život se sveo na totalne gluposti, preživljavanje, praktično, odraslo, sve-sve ... Čak sam prestao i da pušim – (osim ovako, kad pijem) –  štaćeš?

Pratio američke izbore, dobi Tramp, jebo majku, sam protiv svih. Navijao sam za njega, samo zbog medija, NY Times ko dnevni avaz jbtB, možda je uvijek bilo, no meni je tek sad postalo očigledno, i nek je to izgubilo, pa šta god se dešavalo dalje....

Krevet-poso-krevet, jebiga sve se stislo u taj robotski odnos, dobio ponudu da radim u Minhenu za solidne pare, prihvatio, sad još samo da se završi viza, koja možda i ne bude jer te poslove rade ljudi s diplomama a ja napustio pa nemam, boli mene kurac za diplome, i to....

Zaboravljam Keti, devedeset devet posto, ostalo samo još ono jedan da prevalim, pa biće i to, kad-tad ... Ne čitam, ne pišem, ne stvaram ništa, jebga nemam kad.

Pogledao par predstava, presjedio nekoliko sati po kafama s ljudima i shvatio da sam dosadan, nemam više ništa da kažem nikom, što je bilo bilo je, sad smo veliki i vraćamo kredite i tačka.

U Evropi predviđam haos i rat protiv islamskih muslimana i i tu navijam za kršćanske pičke, naravno, mada ni sam nisam i nikad nisam bio jedan od njih.

Što se zaljubljivanja tiče, mislim da (nikad) više nema šanse, što je bilo bilo je, no sve je to za ljude, zar ne?

Ritam je tajming, a tajming je sve, ne?

Jazbina, 12. novembar (pola dobro, pola loše, otprilike)

6.6.16

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (40)

Dva-tri sranje mjeseca ... Ne radi mi se ništa, ne ide mi se nigdje, ne piše mi se ništa ... nemam kome ... nemam pojma otkud mi ona ranija ideja da neko vrijeme jesam ... nemam ništa, imam samo dugove ... dovoljno da me tjeraju da ustajem iz kreveta svako jutro ... perem veš, sušim, mijenjam posteljinu, nekad čak operem i kosu ... ne mogu da zaboravim, a imam potrebu, sad mi je to jedina potreba ... da ono od ranije prestane da mi treba ... i da mi ne trebaju nikakve analize ni dijagnoze, samo da prestane, da zaboravim da mi je trebalo nekad ... nekad sam bio ravnodušan, ranije, prije, sad mi treba da mi to treba više nego ono što mi ipak najviše treba ... jebo majku ...

Slušam neki nepoznati lokalni radio, pustim kad legnem da spavam ... a najviše mi se samo spava ... nema reklama ni priče ... ni “moderne” muzike ... tj. aktuelnih hitova ... to se vrti na njemačkoj stanici koja nam nekad svira na poslu ... “work, work, work”, “once I was seven years old”, “I aint yo momma” ... jebo majku ko ono sluša ... na ovoj mojoj noćnoj je podnošljivije ... probudi me neki Dženo sa jutarnjim programom ... ima iritantan glas, al nije strašno kad se navikneš ... sad me ne neki način i obraduje kad počne da progovara oko sedam ... neka konstanta, nek se nešto ne mijenja svaki dan ...

Za dvije-tri sedmice idem na mini-putovanje ... konačno malo dalje od Balkana, samo malo, jedva, pa opet zvuči bajkovito ... prvi put ikad ... jebo majku pa tačno niko nije propatio ko što sam ja propatio ... sa Bracom i Delbojem s posla ... vidim da sam im pokupio ovo “jebo majku”, možda nekad opet počnem i da se kontrolišem malo, ako mi više ikad bude stalo da se dopadnem ikom (kome se to ne dopada, možda)... pa usred aprila skontam da sam izgubio pasoš ... nikad nisam izgubio ništa u životu, i sad izgubim pasoš, prvi put kad mi relativno ozbiljno treba ... pa zahtjev da poništim, pošalju me u Provinciju da se obratim tamo, pa dan, dva, tri, marčica po marčica krizica, na kraju opet platim onaj brzi, bude za tri dana, evo ga u kutiji s ostalim manje-više bezvrijednosnim papirima, čeka ...

Jebiga nisam ravnodušan ... a nekad sam bio ... ono ljeto-dva mi je bilo baš svejedno, a sad ipak ne mogu da se natjeram da napišem ni figurativno da se nešto kao “patim”, imam dovoljno za hranu i krevet, ne boli me nijedan zub, ne boli me ništa, nikad mi nije ni trebalo ništa više, sve dok jednog dana ... jebiga, dešava se, ne kažem da sam samo ja ... al nije ni neki provod, tuga, apatija, depresija, usamljenost, suze ... i hiljadu-nula za bogove ... ili najoptimističnije hiljadu-pet-šest ... a ne igra mi se više uopšte, ne sjećam se kad je prestalo da mi se igra ... a nisam sklon ni ozbiljnim drogiranjima, pa samo strpljivo, strpljivo, možda se nekad nešto desi, možda i ono “konačno odrasteš”, nikad se ne zna, možda je tako lakše, pišu mi se svakakve gluposti opširno al jebiga kad nemam kome, treba mi da zaboravim da nisam ravnodušan, kao nekad, kao ranije, kao prije, a šta ako je to nemoguće, šta ako nikad ne zaboravim, nikad, jebiga, bezveze ...


Jazbina, 6. juni (10% dobrih dana, ostalo loše)

13.4.16

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (39)

Neko se opet naljutio zbog nečeg što sam napisao a bilo mi zabranjeno na najjasniji način ... a ja opet mislim da ja ništa nisam kriv.

April u Sarajevu, petnest do dvanest, devedeset posto ugašenih prozora, i pola od ovih sa upaljenim svjetlom su vjerovatno izgubljene kuhinje u kojim se svjetlo ostavi cijelu noć samo uinat žoharima, da im smeta ... Lakše ustajem ujutru, konačno malo sunca i nikad kišniji mart ... Iz kreveta na kafu u Kafanicu u dnu Zgrade, iz Kafanice u vozilo, iz vozila u izlizanu vrtešku-stolicu na poslu, tamo mi se da šta da radim, pa uzmem da radim to što mi se da, uz poneku pauzicu i jednu veliku, da se jede, sve dok ne ugledam u nekom od ćoškova ekrana da je prošlo dovoljno vremena, dosta za danas, istim vozilom istim ulicama u suprotnom smjeru, izbaci me se na jednoj od autobuskih stanica oko Zgrade i ostane mi čak i malo vremena za čitanje kad se pješke popnem na osrednji sprat kući.

Pijem jeftio vino, osrednje pivo, skupi sok od narandže, hrvatsku flaširanu vodu, i domaću gradsku vodu kad zaboravim da kupim bilo šta drugo, tiho nacuri iz česme u čašu i podsjeća me na kugu, mada uopšte ne smrdi u odnosu na vode iz nekih drugih gradića u kojim sam ponekad imao priliku da popijem poneki gutljaj.

Prošetao do čaršije nekad sredinom sedmice, izašao ranije s posla, da pokupim stare patike od M., zaboravio u Skloništu, ona je još gore, pa nisu loše, tj. raspadaju se al ima još mjesec-dva u njima, možda, nisu za bacanje, kako god. Na čaršiji ništa novo, sunce mami turiste na popločane uličice ko guštere s pederušama i sunčanim naočarama i/ili zamotane u morbidna crna platna, pa srču kafe, žvaću baklave, žderu ćevape, mljackaju rahatlokum i jezicima prevrću vruće zalogaje sirnica u ustima i odhukuju dok se ne ohladi, troše kusur na uspomenice i smiju se glasno, uglavnom. Na tramvaj kući, vožnja petnaestak minuta, posmatram simpatičan mladi par, djevojčica i momčić s gitarama, ona svoju tegli u rukama, njegova na ramenima. Ona mi je bila okrenuta leđima, on licem, cigan, čist, okupan, gusta čista kosa zavezana u rep, i pjesničke crne oči, i siguran blag glas, nešto joj objašnjava, polako, tiho, kako da je hiljadu puta bolji gitarista od nje i već hiljadu godina, pa ipak stidan, obara pogled, kao da je zaljubljen, možda? Izađe stanicu prije mene, a ona gleda za njim, nisam joj vidio lice dok joj je on objašnjavao, pitam se šta li ona misli o svemu tome.

U petak naveče skrenem u market, u veliki Bingo, to mi je sad usput, unutra muzika, svjetlo, čisto, taman-temperatura i pune police i uglancani podovi i uglancane pavlake i uglancani krastavci i idealno meki svježi hljebovi na dodir, nasmijani kupci, kao da uđeš u neku mini-dansku kad uđeš kroz ona pokrenta vrata. Odlučim da potrošim dvadesetak maraka na neku hranu i slično, mislio sam da imam oko dvadeset pet kod sebe, pa shvatio taman kad sam došao na red na kasi da ipak imam samo petnest, pa ispalo četrnest i osamdeset pet, i to sve s deset feninga za kesu. Krenem kući, ispred mene hodaju neka dvojica, studenti, pričaju o ispitma, niži ćelavi se žali višem s kosicom da ima samo još jedan neki rok pa gubi pravo na školovanje ako ne položi, ili ako dobije neki minus, neka studentska glupost, nisam najbolje čuo, pa mu ovaj visoki okupani govori završiće mu on to, kad mu je ispit, zna on to, ode i položi mu, u dvadeset koraka dogovore sve, idu sve istim putem ispred mene, a ja gledam ovog visokog s frizuricom u čistoj odjeći, obrijan, uredan, položio sve ispite na vrijeme, još mu priča da mu je ostalo nekih para na računu, razmišlja gdje će na putovanje, slušam i kontam jebo majku kako neki ljudi sve lako, i kupanje i brijanje i čiste pantalone i nove patike i još položi sve ispite i ostane mu para i vremena da odluči gdje mu se najviše ide na putovanje ... tako nekad u po njihove priče i mog zamišljanja baš taj visoki pobjednik u sred rečenice skoči u stranu i krikne, zastanemo svi, koji ti je kurac, gleda u trotoar i ogromno eksplodirano govno, da nije ugazio on ugazio bi ja, hodao sam baš tom istom stranom, prođem pored njega, gleda me, slegnem ramenima kao saosjećajno, stvarno ogromno govno, svježe, kao od zdravog uhranjenog vučijaka, od pola kile sigurno, raspuklo mu se pod nogom, čujem ga kako očajava iza mene, mali ga zajebava, kaže to znači da ćeš dobit para (i dobiće, jebo majku, sto posto), a on zapeo da “ovo ALAH ne može oprat, ovo ALAH ne može oprat!”. Otključam ulaz, provjerim sanduče, ima jedan račun, krenem liftom mada obično ne idem liftom, zatvorim se, pritisnem dugme, i kako počinje da se duže čujem ih da ulaze u isti ulaz, ostadoše iza mene da sačekaju da im se vrati lift.

U subotu sa Kraljicom dizajnirao “cover” za novi album njenog prijatelja-pjevača, tj. pomagao joj da nacrta svoje ideje u potrebnom digitalnom formatu i predložio par svojih, na kraju nije ispalo uopšte loše.

U nedjelju prošetao malo do Vilsonovog iza Ekonomske, ispušio par cigara na klupi i gledao prolaznike, ništa posebno, osim jedne naročito vesele djevojčice od tli godinice na sićušnom biciklu. Dobio prvu turu knjiga koje su mi ostale na Selu, i u prvoj koju sam izvadio s vrha, na kraju umetnuta jedina uspomena koja mi je još ostala od Keti. Pročitam i vratim je u istu knjigu na isto mjesto.

Jedan i trideset devet, sad je već ostalo upaljeno još samo onih pet posto za žohare, tako mi se čini ...

Jazbina, 13. april (pola loših, pola dobrih)