Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (4)

Krajem oktobra dani pređu iz dugih u kratke i ako se i ne odvoji malo vremena za pisanje bar može da se desi poneki utisak, kad-tad. Danas je ponedjeljak, već dvadeseti.

Prošle subote je bio E. sa ženom, sestrom i malim. Mali je zanimljiv, tek godina i nešto, malo nemiran, malo hiperaktivan, M. kaže da je možda i autizam, ona je ekspert, a meni se uopšte nije učinilo, vidjećemo, ko zna. Žene su provele vrijeme u butiku, “da kupuju”, a mi smo gurali malog oko katedrale, neka priča “o projektima, o parama, o poslu”, kao i kasnije, na Ilidži, gdje je lišće uglavnom još uvijek zeleno i ne opada, još se drži, ovog ljeta je imalo uslove da se nadoji ko nikad, neka ga dok se ne zaledi, još malo. Aleja smrdi na konje i konjska govna, debelim Arapkinjama je zabavno da ih vozaju tamo-vamo, a dječica im gleda za momcima i curama i nešto se zamišljaju, duše.

Pa izbori sa očekivanim nerezultatima i sranje u Beogradu, kao i prije.

I dalje radim na onom da opet postanem robot, trudim se, mada ne baš onoliko koliko bi moglo, nema šta, i sa prozora iznad stola na kojem radim dobro se vide dvije klupe u parku preko puta, tu noćima posmatram sumnjive klošare, a danju se obično par opkoračenih adolescenata drpa na lijevoj svaki dan, možda su mi baš oni obili Rezidenciju samo da se pošteno na miru napokon životinjski pojebu, i na desnoj na suncu odspava klošar u teksas jakni, sa bradom i nosom i zaliscima i konjskim repom, isti Džoni Štulić, možda je on, mada najvjerovatnije ne, vjerovatno je neko ko malo manje ružno pjeva ili je bar malo, malčice, manji idiot. Djeca su najbolja, vrište i skakuću i klackaju se, pilići, kučići i psi.

Kao na predstavi, išli smo u zabačeni zapušteni gradić na predstavu, Kraljica je pravila kostime za nezbrinutu djecu iz samostana, neki projekat, njihova predstava samo za njih, neka su bila i zbrinuta i bilo je malo tužno kad su na kraju neke dočekali roditelji, a većina ostala sa časnim sestrama u samostanu, kao i uvijek. Gledam ogromnu izoliranu zgradu pored crkve par sekundi dok se turneja na kapiji organizovala za slastan obrok u restoranu, bilo je upaljeno samo jedno svjetlo na vrhu, u sredini, pa se ugasilo baš dok gledam, i to ne odjednom, nego postepeno, kao kad se zagasi svijeća, sjetim se svih priča i tekstova o samostanima i ogromnim ustanovama za nezbrinutu djecu, i slično, i ne mogu a da ne poželim sve najgore i ne jebem milu majku svakom ko je ikad pomislio da ih dira, jebem im Mater, jebem im Sunce, jebem im Boga, kako da ne? Kad smo krenuli Tetka kaže, nevezano za išta, nešto su pričali, ko zna šta, kaže sve je to za ljude, jebiga u pravu je, mada je žalosno, idemo na ribu, neki put kroz šumu i tunel za džehenem, odjednom lakirano drvo i narandžasta svjetla, prilično ugodan ambijent, kao da je to to.

Solidan restoran, odlična pastrmka i krompir salata, s limunom, i priča, prava porodična, svi su bili veseli do računa, ispalo je malo preskupo onom ko nas je častio, pa je morao da se pretvara da mu je svejedno, a mi da nismo primijetili ništa i da nam uopšte nije neugodno, klasično ljudski, i to je za ljude, sve je za ljude, ko ga jebe, pa šta.

Danas je ponedjeljak, već je dvadeseti a meni i dalje fali još malo da opet postanem robot, još malo, još malo, samo još malo, a i djevojčice i danas ispijaju kafe na ljubičastim dušecima sa orijentalnim uzorkom u uličici preko puta radnje i naglo zabacuju glavama kad se nasmiju, glasno, da se čuje, samo najljepše djevojčice se smiju tako glasno i još zabace glavu da zabljesnu svi zubi, i dobrim i lošim i retardiranim konobarskim momčićskim fazonima, a njih to onda ohrabri da se osmjehuju i prave grimase kao da znaju nešto što one ne znaju, i poze, grimase i poze i osmjesi i smijeh, sazreli sjaj u zelenim očima na kratko-sunčan kasno-oktobarski dan, i možda bar jedan neopaženi pisac-robot u sjeni u ćošku pećinice preko puta ponekad pomalo ponovo proba da postane pjesnik da ispravno procijeni prosječno prirodan pišljivi blef.

Pišem dramicu.

Rezidencija, 20. oktobar

Haikuji nehajnog Isusa Hamzića (14)

dječica trava
zemlja crvavi ljudi
proljeće groblje

Crtice iz Maršalove Ulice (22)

(Oglasi iz Maršalove Ulice 2)

“Momak, 28 godina, nezaposlen, zdrav, 188cm, 88kg, traži zaposlenu ženu od 18 do 38 godina. Treba da ima: svoj stan sa rezervnom sobicom koja bi lako mogla da se pretvori u radnu, solidnu platu – dovoljno da im bude za razna putovanja i slasne obroke u restoranima tu i tamo – zatim duge noge, i da nije debela. Jebiga na debele jednostavno nikako ne može da mu se digne, kolko god svi mi bili svjesni da bi sve bilo mnogo jednostavnije i mir u svijetu da može, a o praškovima i šamponima nema govora, jebo to. Osim toga, od presudnog značaja su očekivanja i stav: ako među već zainteresovanim postoje one koje očekuju da ga upoznaju sa svojim hadži-roditeljima, i da idu na večere kod svojih svetih roditelja, i u parovima sa drugaricama i njihovim momcima i muževima, svejedno, ili još gore, sa “najboljim” drugovima i njihovim djevojkama, zaručnicama, itd., itd., i sl., takve nek se ne javljaju, džabe se javljaju, jer ništa ni slično apsolutno ne dolazi u obzir, dosta mu je hadži-svetih melek-roditelja za deset života, povraća mu se od takvih, svi su kao meleci i najpametniji i samo savjetuju, šta god im pomeneš (ili ne pomeneš), ubiše savjetima ko da nisu svi redom maloseljačke seronje od stiropora bez nimalo duše i šta iko takav ima da ikom sere o bilo čemu, osim ako vam se tata možda zove Thomas Pynchon ili, nemam pojma, Werner Herzog (ili ako se vi zovete Kemp Muhl, onda može sve, ko ga jebe i jednom se živi, hehe), samo u tom slučaju je zainteresovan da čuje ama baš sve što vam tata misli o svemu, mada, ako je slučajno stvarno tako, onda, naravno, tata Thomasa (ili tata Wernera) ne interesuje šta on misli o bilo čemu i nema vremena za gubljenje sa idiotima samo zato što im se djevojčica kao “zaljubila” u jednog od njih, što je ili ironija ili paradoks, ili oboje, jebem li ga, ko zna? Neka se još nediskvalifikovane interesantkinje svakako jave na ovaj oglas, samo polako, ima još, ima još, naravno seks: treba da budete zdrava, seksi, i spremna na eksperimentisanje, mislim, ko jebe lice, ne očekuje manekenke, samo da nije preružno, da ga ne bude sramota da prošetate zajedno na pijacu po zelenu salatu i paradajz, te da vam ne smeta da vas tretiraju kao “seksualni objekat”, da i vi tretirate muškarce (a i žene, što da ne) isključivo kao seksualne objekte, i ništa više, osim možda povremeno mjenjače sijalica, otčepljivače odvoda, eliminatore pauka, izbacivače stršljena, itd., itd., i sl., i da uživate u svemu tome jednako i više nego on. Djeca možda, samo niste valjda od onih koje prave životni projekat od toga i stavljaju slike na facebook svaki put kad vam derle kihne, i pišete poeziju o tome, i sl. Ako se desi – jebiga, neka ga, pa ako preživi dovoljno da odraste, nek odjebe što dalje sa svojim problemima ko i svako, idealno na različit kontinent, i nek vam dolazi samo “s kesama za bajram”, ili ne mora nikako ako neće, boli vas kurac, bilo bi baš depresivno da se čujete svaki dan i da budete “najbolje prijateljice” i da pravite od vašeg odnosa nešto neviđeno posebno, kao da se ne trpite samo zato što ste rodili i sisali jedno drugo, a da ste se upoznali bezveze i da niste ništa zamrzile bi se najviše i smjesta, itd., itd., i sl. Što se tiče kućnih ljubimaca, životinje su ok, ali idealno ništa, neka ih u divljini, tamo im je najljepše, jedino ako ste vi sama spremna da redovno ribate sve da ne smrdi, onda može, mada papagaji, kanarinci, ribice, i slično, ne dolaze u obzir, toga se otarasite i ne pominjite mu kad se upoznate, jednostavno ostavite taj dio života iza sebe i pravite se kao da se nikad nije desilo, zaboravite na to. Eto, to bi bilo to otprilike, mada sigurno je zaboravio nešto ... ko ga jebe, samo da napomene još jednom – moli vas da dobro obratite pažnju jer ovo je jako bitno: nema upoznavanja sa roditeljima i slušanja njihovih sranja i pretvaranja da vam je baš super i da se kao nešto družite i zezate i svi su duhoviti, i ta ti je dobra i hahahaha, ni redovno ni povremeno, nikad, baš nikad, ne intresuju ga ni njegovi ni tuđi, boli ga kurac šta misle o bilo čemu, apsolutno, ne može to dovoljno da naglasi, bez obzira čime se bave i ko su i koliko su kao uspješni, sad ga je strah da ste možda pomislile kad je naveo gore Thomasa Pynchona i Wernera Herzoga da može i bilo koji profesor, kao neki magistar, intelektualac, ili najgore “pisac” ili “pjesnik”, nemojte moli vas, preklinje vas da se ne javljajte, vi pogotovo ako vam je tata “pisac” ili “pjesnik”, garant ima zakovano na zidu u “primaćoj” i neku plaketu mjesne zajednice kao licencu za preseravanje na svaku moguću i nemoguću temu, ne može da podnese ni kad samo pomisli na to, nema šanse, šifra: Imam “Efendija” Erekciju.”

Nešto malo raznovrsno

How Children Learn:
Portraits of Classrooms Around the World