Crtice iz Maršalove Ulice (35)

Znojava sobica sa dvanest stolica i prašnjavo-izlizanom tamno zelenom tablom, tu su još i požutjeli podijum i ofucane tamno plave zavjese nepropustivo nabijene na okna i gola prejaka sijalica na uvrnutom kabliću na sredini plafona, i dvanest studenata završne godine prestižne “Filmske Akademije u Maršalovoj Ulici”, po četri sa odsjeka za dramaturgiju, režiju, i glumu, sjede na stolicama i nervozno čekaju zemljaka, lokalnog starca iz Ulice koji se godinama pisanjem i režijom nevjerovatno proslavio u Svijetu, i čuje se samo tiho mrmljanje kao zujanje insekata dvije odvojene grupice od po tri studneta u dva različita ćoška, a svi se najviše samo znoje i šute. U jednom trenutku nastaje neobjašnjiva totalna tišina kao pred neizbježnu prirodnu katastrofu, čak i sijalica kratko zamiga dva-tri puta, ipak iznenada neko snažno ščepa kvaku s druge strane, to je famozno ekscentrični Genije, to je On, ovaj put je skoro potpuno go, ima samo uprljan sivi peškir labavo zakačen oko kukova i toliko je mokar da mu voda u krupnim kapljicama užurbano curi niz sve udove i ulijepljenu zamršenu kosu, sa crvenom ženskom kožnom torbicom poštarski nabačenom preko lijevog ramena na desni kuk. Bijesan je kao da je to predavanje najužasnija obaveza na koju ga je neko nekako upravo nečim najgadnijim ucijenio pravo iz tuša i sve ih odjednom gleda duboko u oči a oni redom obaraju pogled, svi osim neustrašive štreberke sa ravnom šiškom i naočarama sa debelim crnim okvirom i ronilačkom dioptrijom koja je oduševljena i nasmijana široko široko, mada se ipak čak ni ona ne usuđuje da mu se glasno nasmije. Genije stane iza podijuma, skida peškir sa kukova, gleda mu sva četri ćoška, bira (vjerovatno) najčišći i pažljivo briše obrvu po obrvu, vraća peškir na kukove, otkopčava torbicu, vadi jednu cigaretu direktno iz torbice, kao da nema kutije, kao da su samo nabacane u torbicu, upaljač i ogledalce, stavlja cigaru u usta, rasklapa roze ogledalce sa šljokicama i gleda se kako sa zajebanim rasporedom obrva polako pripaljuje cigaru i prelijepo ispušta dva tri fantastična dima kroz nos. Onda pukne onim ogledalcetom da ga sklopi toliko da skoro svi studenti poskoče i zaškripe stolicama, i gleda ih kroz dim. Počinje neka vrsta predavanja: Ko studira režiju? Par sekundi zbunjenih razmjenjivanja pogleda, pa četri podignute ručice, pa opet: Ko studira glumu? Još četri ručice manje-više visoko. Genije se onda zagleda u neustrašivu djevojčicu sa šiškom koja se jedina i dalje odlično zabavlja i najšire osmjehuje: Šta ti studiraš? Djevojčica pročisti grlo, pa ipak donekle stidljivo i hrapavo tiho kaže: Drama...turgiju. HA! Ha-ha-ha! To se Genije očigledno sarkastično smije i ispaljuje velike oblake dima. “Drama-turgiju”.... Ha! Dobro, dobro. Dramaturgiju... Dobro. A ovaj ... “kurs?” ... kao traje šest mjeseci, jel? Eh, eh. Nema šanse. Mislim nek traje, boli me kurac, šta? Da vam ne smeta kako se “izražavam?” Boli me kurac, jel jasno? Nek traje šest mjeseci, al nemam ja toliko vremena, ovo vam je prvo i zadnje predavanje. E pa draga djeco: kolko ja vidim, a moj me osjećaj nikad skoro nikad ne vara, hahaha, a i kad me prevari boli me kurac, aha, kolko ja vidim ovdje nema nijednog ni režisera ni glumca ni ... “drama-turga” ... da izvinete, samo na tome vam se izvinjavam, tako se inače nikad ne izražavam, pa i to je bio možda zadnji-predzadnji put. Dobro, pošto vidim da ste zbunjeni, biću kratak: dakle, da se podijelite u četri grupe po troje, u stvari po četvero, vi ... “glumčići” ... vi ste najgori i ne samo vi, nema gorih ljudi od glumaca i svi mi se gadite i sve vaše ... “kolege” ... jel jasno? Dobro, dobro, zapišite velikim štampanim slovima najljepše da se ne zbunite kad budete učili, ha-ha-ha, zapišite ovako, svi: Pod jedan, “glu-mci” da nađu po jednu “koleginicu”, ili kolegu da vam pomognu, boli me kurac ko je i šta je i odakle je i šta studira, nađite, ako niste sigurni nek vam pomogne ... “re-ži-ser” ... jeste zapisali? nek vam pomogne “re-ži-ser” iz grupe, nek vam pomogne da nađete nekog ... zgodnog? ... može, zgodnog, nekog zgodnog za drugu ulogu, znači treba vam po još jedan glumac, njih ne ocjenjujem, ne interesuje me ni ime ni prezime ni visina ni obim ramena, boli me kurac, i to me boli kurac, i to ponajviše, znači tako, nađete lijepo fino još po jednog glumčića, ili glumičicu, šta hoćete, mene to stvarno ne interesuje i to podvucite slobodno, pa onda: “dra-ma-turčići” ... da “napišu” po jednu svađicu, “re-ži-serčići” da “izrežiraju”, a “glum-či-ći” da mi to odglume za šest mjeseci, ovdje na istom mjestu u isto vrijeme, pa možda se i pojavim ako mi neko javi na vrijeme i ako mi se BUDE PO-JA-VLJI-VA-LOOOOO! Jel jasno? I treba da budu prave svađe, idealno oko iznošenja smeća ili pranja suđa, al bolime kurac sami odaberite “temu”, samo nemoj da neko slučajno ubaci neku “re-li-gi-ju”, neki “feminizam”, odma ste pali ako to pomenete, mada kolko ja vidim na ovom svjetlu svi ste već pali, nema ovdje talenta, sve sami kurčevi i pičke, jest, vi što se mrštite pogotovo, al eto ako hoćete opet probajte, ako vam bude dosadno spremite mi to, pa ako se pojavim da vidim, a pojaviću se najvjerovatnije ako mi se iz nekog razloga uprkos svim mojim željama javi na vrijeme, i ako mi se šta djevojčice? Bude pojavljivalo! kaže nasmijana djevojčica sa naočarama i šiškom. PO-JA-VLJI-VA-LOOOOOO! Prozori se zatresu kolko se Genije izderao ovaj put, pa pravi novu pauzu, frkne prvi opušak u centar table, napravi se mini-vatromet, opet skida peškir s kukova i traži pravi ćošak, briše obrve, vraća peškir, vadi ogledalce i pali cigaru, pa škripa stolica kad skoro svi poskoče od šoka koliko je opet puklo kad ga je sklopio i vratio u tašnicu. Isto ih malo gleda kroz dim kako im ništa nije jasno, samo se djevojčica osmjehuje sve više, pa nastavlja prvo i zadnje predavanje pred ispit: “Re-ži-se-ri” još da snime po filmić o nastanku “drame”, i po filmić sa svađicom, i po filmić o nastanku filmića, nek bude dugo kolko hoćete i možete, boli me kurac, mada nema ovdje niko ni pola prave sekunde u sebi, kolko ja vidim na ovom svjetlu, pa možda pogledam ako se ikad više pojavim i tako dalje. “Dra-ma-tur-či-ći” da napišu šta stvarno misle o “re-ži-serčićima” i “glum-ći-ći-ma” iz grupe, da ih istračete ko najveće tetke, što prljavije to bolje, raspitajte se o djetinjstvima, kompleksima, tjelesnim mana, to me zanima, ne interesuje me kojoj političkoj partiji naginju, to me najviše boli kurac, jel jasno? Isto po kolko hoćete stranica o svakom, kolko mislite da možete i trebate, mada mene boli kurac pa možda i pročitam ako se ikad, i tako dalje i slično. “Glum-či-ći” da mi izimitiraju ove što su radili s njima, iz grupe, samo vi koje obaram, a sve vas obaram odma, da se ne lažemo, najbolje da se i ne trudite uopšte i da se ne pojavljujem, svakako nema šanse da se više ikad pojavim, al nema veze, ako baš hoćete trudite se, boli mene kurac, znači ne interesuju me te kolege koje nađete da vam pomognu, treba da izimitirate ove seronje “dramaturge” i “režisere” koji vam budu “pisali” i “režirali” ta grupna sranja. Jel jasno? Imal pitanja, ako ima boli me kurac, “HA!-HA!”, odoh ja pa ako se pojavim pojavim, ne interesujete me, nema ovdje talenta, to se jasno vidi na ovom svjetlu, nikad bilo i nikad neće bit u ovoj sobici i “ulici” i “gradu” i tako dalje, jebite se, jebite se svi, ne interesujete me, boli me kurac, jel jasno? Frk drugog opuška i mini-vatromet pored table, ovaj put je promašio, al boli njega kurac, ode iz “učionice” i zalupi vrata da se stakla na prozorima zatresu.

Režirao Isus Hamzić

Sinoć sam sanjao jedan čudan san.

Bio sam u najvećoj sobi u najboljoj kući u selu u kojem sam odrastao, i buljio u sjajan novi laptop. Igrao sam Second Life, i tamo, u virtuelnom životu sam bio programer koji po cijeli dan sjedi za kompjuterom i pravi novu super igricu: Third Life.

Odjednom je nestalo struje i ja sam izašao napolje, i umjesto poznatog soskog pejzaža ugledao samo plavičastu pustinju i ogromne pješčane dine. Bila je bistra noć i na nebu je svjetlucalo milijardu sjajnih zvijezda. Hodao sam neko vrijeme bez cilja, i sjeo da se odmorim tek kad je ljubičasto počelo da sviće.

Zora je bila prelijepa i nezaboravna, i kada je jednom počelo malo bolje da se vidi, shvatio sam da sjedim na uzdignutoj litici sa pogledom na vrelu bijelu pustinju koja se prostirala beskonačno u horizont. Nakon nekog vremena sjetio sam se da je to ista litica na kojoj sam nekada sa ocem uživao u veličanstvenom zelenilu planinskog jezera i beskrajnih polja obraslih bogatom prastarom šumom.

Uzdahnuo sam duboko, i onda umro od žeđi. Sa zadnjim izdisajem sasvim se razdanilo i nebo je bilo potpuno vedro i plavo. Kadar se zatim promijenio u ptičiju perspektivu, i počeo polako da zumira unazad, prema gore, i odnekud se začula ova pjesma:

Ispočetka malo prigušeno, kao iz udaljenosti, ali se postepeno pojačavala i kako se kadar udaljavao postala savršeno razumljiva i glasna.

Kamera je nastavljala sve brže i brže da se povlači nazad, i za neko vrijeme na rubu sve udaljenijeg kopna pojavilo se i sićušno more, a zatim i obrisi koji su podsjećali na neka poznata ostrva i kontinente. U jednom trenutku se napokon vidjela i cijela čudna crvenkasto-žućkasta loptica-planeta sa koje smo se uzdigli, a kamera je i dalje nastavljala da se udaljava i, negdje u sredini pjesme, u kadru su se pojavile i tri sićušne planetice-sateliti, svaka sa po jedva dovoljno mjesta za tri velika zelena baobaba sa strana, a na svakom drvetu po jedan majmun u smokingu sa instrumentom, osim jednog sa mikrofonom. To je bio orkestar koji je svirao i pjevao, i udaljavanje kamere je malo usporilo, bilo je jedva primjetno, sve dok nisu završili pjesmu.

Udaljavanje je onda nastavilo malo brže, u tišini, a za neko vrijeme se pojavio i tih, ali jeziv piskavi zvuk, koji je postepeno počeo da se pojačava, kao da se sad približavamo njemu. I stvarno, za neko vrijeme u kadru se pojavio i srebrni mjesec, iz kojeg je sa gornje strane uspravljen stršao ogromni crni vještački monolit, i buka je u tom trenutku postala skoro nepodnošljivo jeziva i strašna.

Nekako sam izdržao da se ne probudim ni zbog toga, ipak, i buka je potom počela da se stišava dok smo nastavili da se udaljavamo unazad, i kada smo otišli dovoljno daleko da se više ne čuje uopšte, pojavio se i poznati crveni Mars, i baš u tom trenutku kadar se istovremeno prepolovio, slika se stisnula u lijevu polovinu ekrana, i počela je ova pjesma:

A sa desne strane su, odozdo, kao na krajevima filmova, krenule neke uloge na grčkom. Nemam pojma kako sam znao da je baš grčki, jer nikada nisam znao grčki, ali sam ipak bio siguran da je grčki i čak imao osjećaj da ga znam ali da samo trenutno ne mogu ničega da se sjetim, mada me nevjerovatno interesovalo samo da vidim ko je bio režiser.

Kadar svemira lijevo je cijelo vrijeme nastavio da se povlači nazad, i to sve brže i brže, pa smo do sredine pjesme izašli iz galaksije, valjda, i mogli da je vidimo cijelu, pa i susjedne galaksije i razne fantastične oblake i nebeska tijela, i sve dalje i dalje, sve dok se pjesma i uloge desno nisu završile i slika ponovo proširila na cijeli ekran, a cijeli svemir skupio u jednu svijetlu tačku koja se na sredini ekrana smanjivala i na kraju i nestala u jednom sićušnom bljesku, a kadar se onda vratio još samo malo unazad, i vidio sam da sam sve to gledao na starom televizoru sa drvenim kućištem i krivim ekranom koji se upravo ugasio kao svemir.

Tad sam se probudio mokar od znoja i žedan.