Showing posts with label Bog. Show all posts
Showing posts with label Bog. Show all posts

9.1.16

Hvala dragom alahu

Prije svega, hvala alahu što odlaže u džehenem sve hajvane koji mu napišu ime malim slovom, ili naprimjer još gore samo s jednim l (mislim, ko zna, možda na nekim skandinavskim jezicima ima smisla i s jednim, al očigledno je da se na bosanskom alah s jednim l i allah s dva l i izgovaraju i čitaju i pišu i misle i znače dvije skroz suprotne stvari, što je svako ko je ovu rečenicu čitao ispočetka već mogao da primijeti i sam, kao uostalom i muhamed i džuma i selam alejkum i kuran i hadž) ... U jebote ... jel moguće da sam zaboravio da napišem alejhiselam i dželešanuhu poslije muhamed i alah? A šta ako sam pomislio a nisam napisao?! Sranje! Uostalom, nema veze, ko ga, tobejarabi, jebe ... Nego nešto sam počeo ...

A ... ja, jest jest, ovo mi leži na srcu ovih dana i moram da kažem: hvala dragom alahu što mog Mahira još nije zavezalo za radijator u školi pa mu guralo oklagiju u pubertetski pakaš pred svima da elitni mangupi malo zabave elitne princeze, pa još nedo bog da mu se svi onako smiju i da ga izbjegavaju jer je povučen jer je sramota i šta će narod reć sve dok ne skoči s desetog sprata pa zato postane poznat u cijelom sarajevu sve od vijećnice pa do vrela bosne prkosne toliko da i sva raja i vascijeli papak bude potresen, čak do te mjere da lajkuje jedno drugom statuse o Mahiru i nudi vlastite “Ja ne mogu da vjerujem da se to dešava u Sarajevu” komentare, sve dirljivije od dirljivijeg, jebo majku tačno se vidi po komentarima na internetu kad se desi ovako nešto kolko smo dobri i velikodušni ljudi, štonosekaže merhametli, al opet hvala alahu što se dešava ovako rijetko i sve rjeđe i rjeđe, a i svaki put kad se desilo dosad – bojim se da se ponavljam al opet hvala samo alahu i alahu – još se nikad nije desilo ni mom Mahiru ni mojoj Sebiji ni, nemam pojma, eto recimo – meni. Ne, hvala alahu, moj Mahir ima sve petice u prvoj osnovnoj i drugo mjesto na opštinskom iz informatike, i najbolje drugove i drugarice i nauku i vjeronauku i fizičko i psihičko i tople zimske čizmice i kaputić, ljubi Babo. Da je alah bogdom dao da bude prvo (iz informatike), al nema veze, daće akobogda na kantonalnom, inšalah ve rahmetulah ve berekjatuhu ala razola alejkumu selam! Ima i curu, lijepa mršava visoka, med medova, Ja bolje i pametnije i ljepše djevojčice nisam upozno u životu (a bio sam po dvaput i u istanbulu i u meci i u medini! na hadžu! što govori mnogo!) – hvala alahu koji mu je posla, mom Mahiru i samo njemu a ne nikom drugom! (Dakle hvala alahu što mnogi zbog Mahira nemaju tako lijepu i pametnu i dobru curu!)

A jebalo majku, kad smo već kod te njegove cure, pa samo što je prohodalo a malo mu cvaja svaki dan da je voda po kafićima na halal emiratske šiše i bošnjačke sokove od žare i zove ko sva kulturna djeca. Jesam ga odgojio, ne kažem ja, al zahvaljujući samo dobroj volji našeg i vašeg jednog i jedinog stvoritelja koji sve zna i sve može i sve odlučuje – dakle alaha! – mom Mahiru se još nije desilo ni da se osvrne u tramvaju kad ne treba prema kome se ne smije ko papčina koja je prvi put u životu “unišla” u tramvaj pa ne zna kad ne treba i prema kome se ne smije, pa da mu se, nedo mi dragi bog, nešto desi, na primjer ... nemam pojma, jel ono bilo da su zaklali noževima onog nekog malog nekad prije pešest godina, jebiga zaboravljam, čini mi se da se zvao Danis, Denis ... Haj nek bude Denis, ko ga jebe, poslužiće da završim započetu Misao ... Sjećam se kad sam čuo za to, kako mi je bilo žao djeteta i kako sam bio ljut i kako mi je samo vjera u dragog alaha i njegovu pravednost i na ovom i na onom svijetu pomogla da imam izgovor da ne poduzmem ništa. I evo sad se sjećam, a i to sam zaboravio, da sam tih dana mnogo razmišljao o njegovim roditeljima, i kako bi Sebiji i meni bilo da ostanemo bez našeg Mahira, jebo onda i život i pravdu i na ovom i na onom svijetu ... dobro eto možda na onom, mislim sigurno, inšalah, sto posto, naravno. A žao mi je te žene i jer nije muslimanka, mislim pretpostavljam po imenima, a ni mali onda sigurno nije bio, onda su jebani i na onom svijetu oboje ... Al možda i nisu, samo alah zna, i, dakle, u svakom slučaju, i meni najvažnije od svega, hvala stvoritelju svih svjetova što mi je dao sabura i pameti i dobar džemat i snagu da Ja odgojim svog Mahira tako da se mojim Mahiru i Sebiji, a naravno najviše meni, opet uz alahovu nezaobilaznu pomoć, još nije desilo ništa ni slično. (Dakle hvala alahu što se, da se ne bi desilo nama, desilo onim Mahiru i Denisu i njihovim mamama i svim pregaženim pješacima na pješačkim prelazma i svim ubijenim bebama u porodilištima i njihovim mamama i mamama svih ostalih kojim se desilo i kojim se dešava svaki dan i ako se ne objavi na klixu i na federalnoj televiziji, i dešavaće se ako bog da, pa između svih ostalih gradova i sela, i u Sarajevu.)

Ima se, hvala alahu, može se, taman toliko da mu odvojim za džeparac svaki dan, oko cvaje, i za čizmice i jaknicu i telefončinu i školski pribor i pribor za pecanje, nekad odemo zajedno i bude nam super, baš se zbližimo i neka toplina mi oko srca kad ga gledam kako stalno nešto tipka na onom telefonu i bulji onim okicama, ljubi Babo sina svog, hvala bogu! Ono nije da ne može bolje, Ja sam prvi toga svjestan, pa i Sebija i ja imamo samo obične poslove, ja u bh telecomu, ona u elektroprivredi, hvala dragom alahu, pa ipak ga molim da nam da snage i pameti i znanja i da nam Šefik (hvala dragom alahu na Šefiku!) završi ono što nam je obećeno pa da konačno i mi uznapredujemo s platama bar još po malo, zbog Mahira, nekad mi bude sve neka tuga oko srca kad mi prepričava kako su mu drugovi pričali šta su radili na skijanju u švicarskoj, pa ih kao ismijava što se toliko lože i bezveze troše pare na švicarsku kad ima Bjelašnica, ljubi ga babo kako se pravi da je skroman i da on ne bi u švicarsku da može, a ja znam da bi jer znam po sebi i znam da smo isti, kakav Babo, takav sin, hvala bogu! Ali alah je svemoguć i on sve zna, pa kad vidim opet kako većina ljudi nema ni ovo što smo mi ostvarili mogu samo reći: hvala dragom alahu na svemu! (Dakle hvala dragom alahu što većina ljudi nema, i molim ga da nam da da ko ima manje od nas ima još manje, a ko ima više da mu malo smanji a nama poveća jer nije fer.)

Jebote, hvala dragom alahu na klixu! Hvala dragom alahu što sam se rodio i odrastao i odgojio svog Mahira u kombinaciji sredine i vremena u kojoj su najveće šanse da u glavi imam opširne teorije o tome šta tačno znače, šta možda, a šta bi mnogi (a mnogi mogu samo da mi ga popuše) samo voljeli da ja mislim da znače sklopovi: “Dejtonski mirovni sporazum”, “Milorad Dodik”, “Bakir Izetbegović”, “Krsna slava RS-a”, “Vlada Federacije BiH”, “Dragan Čović”, “Istočni i Zapadni Mostar”, “Vojislav Šešelj”, “Aleksandar Vučić”, “Sejdić-Finci”, pa čak i jebeni “pipo”, “commmie_marshal”, “Kolinda Grabar-Kitarević”, i slični, da ne nabrajam dalje, a najmanje: “ljubav”. Mada, hvala alahu, ja sam siguran da tačno znam šta je i to, i to toliko da se nikad ni najkraće ne zamislim da, jebote, možda i ne znam. I hvala dragom alahu što, rodivši se u uglavnom u istom tom krugu od sto-dvjesto kilometara, mada svako u svoje vrijeme, koje je jebiga u ovoj sredini opet manje-više uvijek bilo i ostaće isto, i moji preci i ja i moj Mahir pa i njegovi potomci, ako bog da, imali su i imao sam i još imam i imaće mogućnost kad porastu da budu šta god hoće: ili doktor na štelu ili nepismen inžinjer ili pop ili hodža ili časna sestra ili bula ili konobar ili komercijalni “umjetnik” ili pjevač ili pjevačica ili profesionalno-amaterski glumac ili paklena medicinska sestra ili zubarski tehničar ili trgovac ili šumar ili pravnik (šta god to značilo) ili zidar ili električar ili učitelj ili nastavnik ili profesor ili asistent ili šalteruša ili automehaničar ili vulkanizer ili političar ili “ubleha” ili dijaspora, a samo je jedan alah i samo je on svemoguć i sve zna pa vjerovatno i još jednu-eventualno-dvije stvari kojima u ovoj sredini neko može da se bavi kad poraste, možda.

E hvala dragom alahu i na dijaspori! Hvala mu što su se djeca razbježala na sve strane ko isprepadani zečevi iz međuseoskog požara da nađu što-dalje-to-bolje neke nove rupe i da se više nikad ne vrate osim eventualno za bajrame i svakodnevno na klix, i evo duplo veliko đambo hvala alahu na klixu što im je bar to ostalo da prate na telefonima ukorak s vremenom inicijale na crnoj hronici i da spavaju mirno sve dok, nedo im bog, al jebiga ipak kad-tad, kad bog da, ne bude neko njihov.

Hvala svemogućem alahu na komšijama srbima i hrvatima, koji, svako za sebe, slično i više imaju da zahvaljuju svojim bogovima i svecima (hvala alahu što mi nemamo svece! ko bi popamtio i to...) na svemu. (Mada džabe se oni zahvaljuju i mole tamo nekom izmišljenom kad se zna da je bog jedan i kako se zove i sa koliko l se piše, lol.)

Hvala dragom alahu što se ne gasi i UKCS!

I kad malo bolje razmislim, ipak hvala dragom alahu i na bezviznom režimu za zemlje šengena, tj. bio bih mu još zahvalniji da nam se nekako namjerila bar jedna putovnica u familiji, za ostale bi onda lako, al to bi opet najvjerovatnije podrazumijevalo i to da je moja Sebija i/ili, nedo bog, ja, pogrešno odgojena kao katolik, što bi u svakom slučaju za sve nas značilo samo jedno: džehenem. Onda nema veze, hvala dragom alahu na bezviznom režimu, ako ništa, kao što rekoh, jer kako se stvari kreću u ovoj sredini javašluk i primitivizam (hvala dragom alahu na nama koji nismo takvi!) preovladavaju sve više i ozbiljno razmišljam da pokupim svoje Mahira i Sebiju i da se ispalim kod tetke u Frankfurt, ionako je i tamo sad sve više džamija i muslimana i bošnjaka, hvala svemogućem alahu (dakle hvala svemogućem alahu na ratovima u pustinjama i stepama i prašumama gdje je najviše muslimana), pa što nas bude više sve će nam bit lakše da postepeno i njima tamo, malo-pomalo, poistiha i natenane, saburli štonosekaže, pokažemo i objasnimo šta je to sevap, a šta haram, da sazna i evropa za naš merhametluk i bosanski merak! Ako bog da, inšalah, el fatiha!

22.9.15

Crtice iz Maršalove Ulice (38)

Samo desetak minuta poslije nezaboravne seanse od sat-dva najneobuzdanijeg prilično intenzivno-perverznog životinjskog seksa, za vrijeme koje seanse nije izostajalo ni uzdisaja ni izdisaja ni šaputanja ni vrištanja ni smijanja ni plakanja ni grickanja ni zagrizivanja ni maženja ni grebanja ni šamaranja ni pljuvanja ni poljubaca ni grčeva ni istezanja ni opuštanja ni natezanja ni ljepljivih potoka i potoka sperme, a sigurno ni ljubavi ni inteligentnih emocija ni dubokih osjećanja, zaljubljeni mladi par zauzima par stolica sa suprotnih strana prvog malog okruglog limenog stolića niz saobraćaj ispred šarmante požutjele zgradice sa popucalim fasadama sve sa upozorenjima o obrušavanju istih, koji je sto bio i jedini nezauzet od ukupno tri takva ista sa po par stolica na tom trotoaru ispred te kvartovske kafanice u prizemlju te iste zgrade u čijem je potkrovlju i bila baš ta jazbinica iz koje su se icrpljeni evo izveli malo, zauzimaju ga i gledaju se i skoro da i ne trepću od ljubavi i vrijeme je stalo i oni kao da ne primjećuju ni konobara koji donosi tacnu sa njenim sokićem u zelenoj staklenoj flašici sa narandžastom slamkom i duplo-gorkom kafom u najmanjoj šoljici za njega, pa možda su oni i dalje pod toliko jakim utiskom svega onog što se ne tako davno odigralo gore u jazbini da ni to što se uopšte ne sjećaju da su naručili bilo šta pa im se ipak na stolić niotkle tresnulo baš ono što su htjeli, osim što ih je donekle prijatno iznenadilo nije uspjelo ni najmanje da ih zbuni ili promijeni oblik nijednog od oba anđeosko-perverzna im smiješka, uz jedan od kojih je ona bez prekidanja kontakta očima ni dok trepneš vješto uzmogla da onim istim bezobraznim usnama obgrli slamku i skoro u jednom presušenom cugu eksira skoro kompletan osvježavajući sardžaj iz boce, mada je on ipak morao da pogleda u svoju barbi šoljicu dok je istresao jednu, dvije, tri kesice šećera u svoju gustu tamnu kafu na dnu, pa opet nastavio da je gleda i da se smješka i dok je srkao i pripaljivao cigaru za cigarom i vrhom jezika izbacivao bezobrazne okrugle dimove prema njoj kroz nekih od koje su na momente već mogli da se zagledaju toliko značajno da uopšte nije bilo potrebe da išta progovaraju da bi se savršeno sporazumjeli da su oboje već spremni za još, za vrijeme čega svega ničim nisu pokazali da su uopšte svjesni šta se sve još uporedo dešava na stoliću u sredini, pored njih, čije je obje stolice već bogzna kad ranije zauzeo malo stariji simpatičan par koji kao da je bio toliko duže zaljubljen da ni ona ni on više nisu imali potrebu da se nešto gledaju dok piju kafu, on je uostalom u svakom slučaju bio prezauzet pokušajima i pokušajima da nekako elektronski uplati željeni tiket na aplikaciji popularne kladionice na pametnom telefonu što mu zbog famozno klimave konekcije u bašti kafanice na trotoaru ipak nikako pa nikako nije polazilo za rukom a utakmica se sve neizbježnije i neizbježnije spremala da počne, pa ipak se on ni zbog toga nije nervirao jer se već odavno navikao i na to i čak se i ironično smješkao svaki put kad se ispostavilo da nema šanse i uinat pokušava sve dok ili ne prođe tiket ili utakmica počne, dok ona s druge strane stola puši svoje duge tanke cigare i bulji u pepeljaru toliko zamišljeno da ni ona ni najmanje nije svjesna koliko očigledno sluša razgovor sa trećeg okruglog limenog stola, to je zadnji niz saobraćaj u bašti kafanice na trotoaru ispred stare žućkaste zgrade čijih je par stolica nešto ranije zauzeo još jedan još stariji još duže zaljubljen vidno uznemiren par i smjesta počeo da se raspravlja o odosima im, on je bio zaprepašten njenim ultimatumom da se uzmu i nije mogao da vjeruje da mu je stvarno rekla da ako je on ne oženi najkasnije za tri mjeseca udaće se za tog i tog, nekog tamo, i džabe joj sad svi pokušaji i objašnjenja da ona nije stvarno mislila tako nego samo stvarno hoće da se uda, i to za njega, pa kad će ako neće sad i dosta su čekali i nek joj objasni što stvarno on još neće, i prošlu jesen je bila ista priča, i pretprošlu, i onu prije, izgleda da bi po njemu i iduće godine najesen opet bilo isto, pa opet, i one tamo, čemu to onda vodi, a on je uopšte ne sluša i samo ponavlja da ne može da vjeruje da mu je to rekla, ne može da vjeruje da mu je to rekla, i tako se raspravljaju i raspravljaju i to prilično glasno, mada ni oni uopšte ničim nisu odavali da su svjesni koliko su stvarno glasni, a možda bi im bilo svejedno i da su znali, mada ipak nekako nikako nisu izgledali kao jedan od onih parova čijem bi ijednom članu bilo svejedno da svjesno privlači toliko pažnje na jednom tako javnom mjestu, pa ipak niko nije primijetio da ih ona sluša ni brojao koliko je dugih tankih bijelih cigara spalila sve dok najduže zaljubljeni nisu popili svoje kafe i ustali i krenuli trotoarom uz saobraćaj usput se neprestano raspravljajući monotono glasno, čulo se čak s ćoška zgrade da on i dalje ne može da vjeruje da mu je to rekla a baštica kafanice u prizemlju sa tri limena okrugla stolića na trotoaru je u sredini, i usred baštice na trotoaru ispred kafanice na srednjem stoliću u sredini ona je njega ipak pogledala nekoliko puta i u par navrata čak zaustila da možda i izgovori nešto, možda da počne neku temu, pa oba puta kad je zaustila ipak na vrijeme odustala jer je mu je po dječački zaigranom izrazu na licu neprestano zabuljenom u pametni telefon tačno znala da je uplatio-neuplatio utakmica počela i dok ne završi njemu sad više nema ništa važnije od njenog krajnjeg rezultata, a dok utakmica traje i dok se ne završi tamo negdje gore u udobnoj jazbinici na potkrovlju zgrade nezaboravno provodi perverznih sat-dva mladi zaljubljeni par čiji nijedan od članova dok ih drugi put danas provodi ne može i neće da prizna ni sebi ni onom nasuprot da im bez obzira na jednako i čak i malo intenzivnije neizostajanje nijednog od uzbudljivh faktora kao ni prvi put, ovaj drugi put ipak nije ni blizu uzbudljiv kao onaj ne tako nedavno, onaj najnezaboravniji prvi.  

•••

Mladi pjesnik dotegli gajbu piva u sobicu i zavali se na raspali kauč, pogleda kroz ulojeno okno bez zavjesa i vidi da je još dan, otprilike nekad popodne, vjerovatno, otvori prvo pivo i počne da piše pjesmu, naravno samo u glavi, pa kad je razradi napisaće je i na nešto trajnije, i smišlja i razmišlja i otvara pivo za pivom i s vremena na vrijeme pogleda kroz okno i procjenjuje doba dana, otprilike, pa tako nekad u dobokoj stvaralačkoj ekstazi kad je tako pogledao kroz okno i pretpostavio da je već sumrak odnekud začuje strahovit glas koji mu reče da sluša, presiječe ga nešto u srcu pa se iznervira jer ga je otrijeznilo najmanje dva piva a sigurno mu već nije ostalo više od još samo pet-šest, pa opet kaže Slušaš li?! Jebote halucinacija od piva, haj da vidimo, kaže Šta je?!

Slušaj. Dobro slušaj!

Dobro, šta hoćeš!

Hoću da znaš!

Pa šta jebote, šta da znam!

Da znaš da sam Ja: Bog!

E jebiga...

BOOOOOOOOG!

Ne vjerujem!

Ne vjeruješ u Boga?!

Ne vjerujem da si ti “Bog”...

JA SAM BOOOOOOOOOG! JAAAAAA!

Haha, dobro, dobro... Otkud Ti?

Slušaj!

Slušam slušam...

Treba mi nešto...

Hahaha, čim neko zove treba mu neš–

SLUŠAAAAAAAJ! ... Ta “poezija” što smišljaš ...

Dobro?

Prestani! Treba mi da prestaneš, jesi čuo!

Ma nemoj?

Nisi ti nikakav Pjesnik!

E baš j–

SLUŠAJ: jebo te “poezija”, sranje je i nisi pjesnik i nikad nećeš bit pjesnik i nema šanse i nema šanse i nema šanse! ...

Boli me kurac, nek nisam, hoću da b–

NIKAD!

A šta sam onda ako nisam ni pjesnik?

Poslanik.

Haha, šta? Hahaha!

POSLANIK! Ja sam Boooog! A ti si moj Božiji Poslanik!

A jel?

Jest. I treba mi nešto i ima da uradiš, jesi čuo!

Hahaha.

Jest. Slušaj! Treb–

A šta ako neću?

Šta!

Šta ako NEEEEEĆUUUU?!

Slušaj, ima da uradiš, ovako:–

Neću.

Pa saslušaj Me!

Neću.

IMA DA URAAAAADIIIIIIŠ!

Hahaha. Nema šanse, sad baš neću.

E jebo me svako ako ne uradiš, jeb–

Hahahahaha.

Mali ima da se uozbiljiš i d–

Neću, nemam kad, vidiš da smišljam pjesmu i prekidaš me i smetaš...

Ama jebo te pjesma! NE VA-LJA TI PO-E-ZI-JA. SRA-NJE JE!

Boli me kurac.

Molim te?

Hahaha. Šta!

Molim te! Samo me saslušaj šta mi treba.

NE-MAM VRE-ME-NA!

Jel tako? Nemaš vremena! Jel nemaš?

Nemam.

Dobro.

Dobro!

DOBRO!

Onda...

Stvarno nećeš?

Vidi, bilo mi je ... khm .. zadovoljstvo?

Ne mogu da vjerujem...

... pa ako se slažeš, da ja nastavim s pjesmom...

MRŠ JEBO TE PJESMA! MRŠ! MRŠ MRŠ MRŠ MRŠ MRŠ! Ko te jebe! Mrš.

Hahaha!

I pjesnik nastavi sa smišljanjem svoje pjesme i gledanjem kroz okno, mada više nije procjenjivao koje li je doba dana jer je bio preduboko u stvaralačkoj ekstazi za to, sve dok jednom nije prepipao da su sve flaše u gajbi otvorene i prazne i zato se povratio iz ekstaze i shvatio da je i napolju i u sobici već odavno mrak, a pošto već odavno nema ni struje ni svijeća ni fenjera ni petroleja ni inspiracije ni piva, odluči da ipak još nije zadovoljan pjesmicom i ostavi je za sutra i legne da odspava malo.


26.5.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (29)

Pa sad zima, ne sjećam se da sam ikad reaktivirao duge gaće ovako kasno u maju, šta je ovo jebote bog? Sinoć sam se ipak napio malo previše ... sad me sramota da čitam ono, al nema brisanja, mada je bilo iskreno, ako ništa, nema šta.... Uglavnom, otprilike nekad čim sam objavio, sinoć, zvoni mi telefon, a ja letva, jedva nekako isfokusiram vid da probam da prepoznam ko me zove, kad ono neki nepoznat broj. Jebiga nepoznatim brojevima se ne javljam još od 2010., otprilike, osim zadnjih par mjeseci ponekad kad sam očekivao da mi se javi ponešto iz bezbroj institucija u vezi registracije Radnje, mada opet kad se ipak javim skoro uvijek ispadne da nekom treba neka usluga začas pa se sjetio da tamo negdje postojim ja. A pogotovo nedjeljom oko devet naveče, nema šanse da se javim, pogotovo onako pjan. Ostavim da zvoni, pijem, pojačana depresivna simfonija, pa zvoni opet, opet isti broj, izbacim, kvari mi muziku, nek se predstavi u poruci ko je i šta je i šta hoće pa možda mu se nekad javim. Zvoni opet, izbacim, opet, šest-sedam puta, već se aktivira ono malo prisebnosti što mi je ostalo, kontam da nije bio neki požar negdje, možda je opet neko umro jebote bog, al ipak nema šanse, onda bi me zvao neko sa poznatim imenom i brojem, nek zvoni kolko hoće, ne javljam se, nema šanse. Pretjeram s alkoholom, ispovraćam se par puta, eksiram tri-četri čaše vode da se probudim ko cvjećka i izvalim se u krevet i zaspim.

Budim se oko pet, uznemiren, i dalje uznemiren zbog konačne razmjene od juče, i ne mogu da spavam više, ne pamtim ni zadnji put kad mi se desilo to. Sanjao da sam objavio oglas na piku da prodajem neki polovan kompjuter, a tamo na oglasu mi pravo ime i identitet i odjednom mi se javi Afrodita, u stvari samo me kao doda na nekoj mreži, s koje saznam da ima crvenu kosu sa narandžastim pramenovima i najljepše sive oči i osmijeh, živi s nekom još ljepšom drugaricom, a možda su i lezbejke, mada nisam siguran jesam li taj dio s lezbejkama dodao dok sam se prisjećao sna ili sam to pomislio u snu, i žive u nekom primorskom gradiću u Italiji sa usvojenom djevojčicom iz Pakistana o tragičnoj pogibiji čije kompletne uže i šire familije snimaju umjetnički dokumentarni film.

Kafa i cigare na gladan stomak, razmišljam o “Dnevnicima”, i kontam kako sam počeo, nekad sredinom septembra kad smo dobili Rezidenciju, i dalje ne mogu da vjerujem da živim u ovakvom stanu na ovakvom mjestu, do septembra sam bio siguran da se takve stvari dešavaju samo nekim tamo seronjama, a nikad meni. Onda sam možda sad napokon ipak izrastao u seronju, možda, i nije mi žao ako jesam, sva ona pretjerana ljubaznost od ranije mi se i nije baš vratila na najispunjavajućiji način, skoro nikad. Misao mi prekine telefon, opet isti nepoznat broj, ko ga jebe, možda je fakat nešto bitno. Halo, molim, Isuse jesam te probudila, niste niste, samo ne znam ko je ... Ma strina, ta i ta, aha, zvala si me i sinoć? Jesam, a nisam te probudila, nisi nisi, evo spremam se da idem na poso, tako i tako, sjećaš se one male rodice, sjećam, ima neki zadatak iz informatike pa nema ko da joj pomogne, treba da uradi neku prezentaciju, pa ima sve podatke i pravila kako treba, molim te ima sve petice samo ako sad ne dobije peticu iz te prezentacije imaće samo tu jednu četvorku, bogami plakala je cijelu noć, a nemamo nikog, pa možeš li molim te, poslala bi ti ona na fejzbuk, a dobro hajde nek pošalje pa pogledaću, nije to strašno, dobro super poslaće ti ona, fala ti, šta ima u Sarajevu kako ti je tamo, pa nije loše, sviđa mi se mnogo više nego tamo, joooj znam i ja sam poželjela, samo da dođem da udahnem malo taj zrak! Aha, dobro, onda ... eto pa poslaće ti ona, molim te, fala ti, pa čujemo se, ćao. Sranje. Definitivno nikad nikad više na nepoznat broj, pa nek poumru svi, onda je svakako gotovo pa nema veze javi li mi se dan ranije ili kasnije. I vidim što postaješ seronja, da imaš muda za seronju samo bi joj prekinuo kad je rekla ko je i šta hoće, bez ikakvog odgovora, pa izbacivao opet šest sedam puta pa se javio osmi samo da joj tiho-smireno kažeš kratko i jasno dok nije stigla ni da progovori: Odjebi.

Prošetam do Radnje, kiša, zima, otvorim, ipak je podnošljivije s pamučnim dugim gaćama, i sjetim se da mi se prekinula misao o “Dnevnicima”: jest, više puta sam pokušavao da pišem nešto privatno, pa počnem prvi dan pa skontam koji si ti kurac da pišeš “Dnevnik”, kad ti se nikad ništa ne dešava u životu, jedeš, spavaš, prdiš, čačkaš nos, gledaš porniće, čak ni ne jebeš ništa, nećeš? “Čuvaš se” (!) za neku tamo idealnu koju nisi ni izmislio kako treba i do kraja, ne možeš ni da zamisliš da ti se približi bilo ko drugi, pa i Njoj vjerovatno ne bi dozvolio da te dotakne dok se dobro ne upoznate bar godinu-dvije.... Kakav “Dnevnik” čovječe, o čemu?

Onda se desi Rezidencija, to mi je bilo uzbudljivo, a tih dana nikako nisam imao vremena za pisanje, pa odlučim da počnem ovako javno na blogu, svakako niko ne čita, a i ako neko čita boli me kurac, još uz dobar uticaj Knaussgarda baš tih dana, krene u ovom pravcu, da zapisujem sve što primjećujem i o čemu razmišljam i što osjećam bez razmišljanja, kad god stignem, idealno svaki dan, i nema tog pravila i te teme ili ličnosti ili koncepta o kojem nećeš, ako ga/je vidiš ili ti se iz bilo kojeg drugog razloga piše o tome. Pa i da mi se jednu noć u Kabinetu samo jezivo materijalizuju sam Bog i Sotona lično, da me išamaraju i išutaju i porazbijaju laptop i tablet i najozbiljnije zaprijete da prestanem da ih pominjem u “Dnevnicima” i da sam svakako nepismen i da se Arapin i Portugalac i Japanac i slično piše velikim počeetnim slovima idiote, i to sve nekim prejebenim horor glasovima od kojih se odma istovremeno i usereš i upišaš, i to krvavo, dok ih slušaš, kad bi otišli vjerovatno bi se opet nekad nekako odvukao do nekog internet kluba da napišem kako sam se osjećao dok mi se to dešavalo, kakav zadah je bio u Boga kad mi se unio u lice, a kakav u Sotone, ko jebenije šamara a ko šuta, i slično, mislim da je jasno šta hoću da kažem. Stoga duge gaće, prdeži i čačkanje nosa, mada jesam i prešutio neke gadosti, na primjer porniće, pisao sam da sam “malo gledao neke perverzije na internetu” par puta, a malo je reći da je to blago rečeno, možda čak imam i problem s tim, previše gledam i previše perverzno, ipak mi se čini da to nije ništa ni nenormalno ni strašno i ne vjerujem da škodi ikom, pa čak ni meni, naprotiv, malo ga otreseš svako malo pa malo manje stresno nastaviš dan.

Onda me opet prekinu, M. se pojavljuje u Radnji, pa stari prijatelj-rođak K., odem s njim na kafu u kafanicu u uličici iz koje mogu da “radim” u Radnji, pritrčim ako zastane neko. Između ostalog priča mi kako se bavio uvozom i preprodajom polovnih automobila, kako je počinjao, kako ga krenulo, pa ga izvarali pa on usrao stvar i sjebao deset-petnest hiljada maraka, ostao bez marke, a žena, djeca, namirnice, pelene, sad se izvlači opet i pokušava da pokrene nešto novo. Ipak, meni se bez obzira na to što mi je ta njegova priča bila prilično interesantna i nije sjedilo toliko dugo kolko je ipak potrajala kafa, sat-dva i više, pa kad smo završili vratim se u Radnju i nastavim da razmišljam o “Dnevnicima” na miru.

Eto sad mi se odjednom zabranilo jedno ime i jedna tema, i to mi je zabranilo jedino neko ili nešto čije me mišljenje još zanima, mada nemam pojma da me jebeš kako je to ikad moglo da postane pa ostane tako, i ipak odlučim da do kraja ispoštujem tu Volju, ipak sam ja još i veliki džentlmen, uz sve ostalo, kako da ne. Pa nekad u još sat, dva, tri, kolko je trajalo dok mi nije istekla smjena, ipak dobijem poruku na fb od djevojčice u vezi prezentacije, a već sam bio zaboravio na to. Kaže evo vam pravila kako treba uraditi prezentaciju, tu piše sve. Dok otvaram dokument kontam da ubacim negdje u prezentaciji suptilno “Jebo mater ko ovo pročita”, pa da mi bude zabavno ako ikad čujem da je bilo nekih posljedica, al koga ja lažem, kakav seronja, ipak sam ostao odvratno fin, pa da joj odradim to začas kad sam već toliki kreten da se javljam nepoznatim brojevima ko da imam devet godina a ne dvadeset devet plus. Kad tamo u “pravilima” stvarno piše sve kako treba, samo malo preopširno, mada opet ništa strašno, al na početku fino pišu standarne srednjoškolsko-profesorske gluposti, medicinska škola ta i ta, tu ime učenika, tu odjeljenje, tu tema, pa još minimalno toliko ovoga, maksimalno toliko toga, pa skontam da mi mala nije poslala ni ime i prezime, dobro to piše na “fejzbuku”, al opet, al ni odjeljenje i čak ni jebenu temu.... Jebote ko sve danas “ima sve petice”, mada uvijek je bilo tako, uglavnom, možda je to i ponajsigurniji pokazatelj da je neko najveći idiot. I još me pita hoćeš li moći završit do devet naveče? Hoću kurac, nema šanse, sklopim laptop, ko ga jebe, nek dobije jedinicu, nek propadne ako ne zna sama, i to je za ljude, pa možda onda nekad nauči ili da sama napravi najobičniju maloumnu prezentaciju ili da ode na kafu s nekim najusamljenijim mršavim s najvećim bubuljicama i nosom iz razreda ko zna, pa i da mu popuši na obostrano zadovoljstvo ako treba, što da ne, ili da su i četvorke i jedinice za ljude i nema ništa manje bitno od toga u životu, to bi joj bilo najkorisnije ako već mene iko uopšte nešto pita tu.

M. koja se u međuvremenu izgubila negdje se opet pojavi u drugu tačno na vrijeme, a ja se polako pješke zaputim s čaršije u Zmaja od Bosne, u Robot, da opet kupim nešto malo robice i da radim večeras. Na povratku Vilsonovim skontam da sam u “Dnevnicima” od neki dan ipak slagao nešto, nije druga-treća uzvodno poslije druge-treće raskrsnice od hotela “Bristol”, nego treća uzvodno od raskrsnice kod hotela “Bristol”. Spustim kesu s tacnama i podmetačima i sjednem, pada kišica al ogromne krošnje starih lipa dobro čuvaju od tog, kontam da ispušim jednu pa odoh kući da radim, onda ipak ostanem tri cigare i pola sata-sat, posmatram prolaznike i automobile, četri sata popodne, pola pet, kišica, nema gužve, nema skoro nikog, mada Miljacka nekako uopšte ne smrdi na mrijestilište i čak ugodan vjetrić (ugodan ako imaš pamučne duge gaće) širi omiljen miris velike stare lipe. Neka djevojka koja izdaleka podsjeća na jednu u koju sam zaljubljen do jaja prilazi trotoarom preko puta s lijeve strane, ipak nije ona, ova se osvrće i čeka i čeka pa pokušava da zaustavi taksi, a ja kontam da čak i ja koji sam najviše samo sirovi seljak iz vukojebine između neba i nepristupačnih vrleti Konjuha već znam da Vilsonovo šetalište i nije baš najzgodnijih par kilometara da se čeka i zaustavlja taksi. Ode ipak pješke, trotoarom preko puta, u nepoznatom pravcu, desno, pa nešto kasnije malo prije hotela staje tamno sivi BMW od sto pedeset hiljada maraka, vjerovatno, izlazi suvozač, široka ramena i kožna jakna, polako oko zadnjeg kraja automobila, prilazi vozačevim vratima i otvara ih, vozač isto izlazi, slična fizionomija i druga boja kožne jakne, bivši suvozač sjeda na njegovo mjesto a on isto polako obilazi oko zadnjeg kraja i sjeda na suvozačevo mjesto, pa odoše polako lijevo uličicom pored hotela. Odsjedim još petnaestak minuta i dok sam ustao odlučim da ipak jebo zabrane i Volje, moj “Dnevnik”, pišem šta hoću pa nek čita ko hoće a i ne mora niko, boli me kurac.

Dođem kući, pustim muziku, onu kombinaciju sa dvije pjesme sa Dark Side of the Moon, Pink Floyd, to mi se ponavlja po cijeli dan već par sedmica i nema šanse da mi dosadi ikad. Dignem glavu kroz zapadni prozor Kabineta prema kojem mi je sad okrenut kauč, na sivom nebu se otvara neka rupa u oblacima, ko neko nebesko oko, a ja se sjetim fantazije o Bogu od ranije i zamišljam kako se iza rupe s lijeve strane odjednom pojavljuje lijeva strana nekog ogromnog bijelog lica, pa samo jedno ogromno oko preko rupe i namiguje mi a bore oko oka se smiješe, i ode opet brzo desno kako se i pojavio, a ja se obliznem začas i zaustim dok se nije zatvorilo, dok nije kasno: Izvini?

Vrati se, prevrne okom dramatično da mi da do znanja da sam dosadan, kaže reci?

Izvini, znam da nemaš vremena, mislim pretpostavljam, mada vrijeme je relativno i najvjerovatnije i ne postoji i boli tebe kurac za vrijeme, jel, al dobro da te ne smaram i da ne dužim, da te pitam, da mi možda slučajno nisi čitao “Dnevnike”, sve ili bar ponekad ponešto, bilo kad?

Jesam.

Pa onda znaš šta je bilo sve ovo oko Keti, kako se osjećam, šta mi je, šta mi je napisala juče?

Znam, pa?

Pa šta Ti misliš jebote b... ovaj, šta misliš? Šta da radim, možda si Ti dovoljno dobar psiholog, hahaha?

E moj sinko. Vidi, šta ti je napisala? Da ti treba dobar psiholog? E jebo ti mene ako i najveća budala na Nebu ne zna šta bi Frojd reko na to, znaš? Hahaha. Evo i On prevrće očima....

Š ... šta bi reko?

O jebote Sunce, retoričko, retoričko pitanje, znaš?

Ma znam, al me interesuje šta On misli o svemu, ako je već i On čitao, jel moguće da jest?

Možda jest možda nije, uglavnom misli da je ona histerična a ti imaš Edipov kompleks, naravno, al nije ti On baš nepristrasan, znaš, malo je ljubomoran na onaj tvoj fazon da više nikad ne izgovaraš nikom “Drago mi je.” kad se upoznaješ, nego “Svejedno mi je.”, hahaha, krivo mu što se on nije prvi sjetio toga i što je persirao ljude a ti tako mlad već skontao da nema ništa gluplje, i slično. Uglavnom, okani se sinko, nije ona za tebe, a ni ti za nju, da ti kažem ovako otvoreno, imaš dobar ukus, mislim cura je stvarno nešto posebno, pa kako hoda pa kako zabacuje glavicom pa oči, jebote i Ja se zaljubim svaki put kad se moli, al dobro si sam reko neki dan da je ona cvjetić a ti govno, to je fakat, a cvjetići od govana mogu samo da narastu, ako i to, razumiješ, malo ih pogura da procvjetaju pa dižu glavu za Suncem da ih princ ubere i pokloni princezi ili metne u rever. Jel jasno? Jel treba da pojednostavljavam dalje?

Svaki put kad se moli?

Jest, što?

Eh, a za šta li se Ona moli?

Da je više nikad ne vidiš nigdje ni slučajno pa da opet sereš o njoj na blogu! Hahaha. Šalim se, mislim i to definitivno, jebiga tako je pa tako pa šta ćeš, pa jednom ozbiljno kad se sažalila i za tebe, da se središ malo i da ti bude dobro. Al samo jednom! To je sve što se tiče tebe, a za ostalo ima da te boli kurac, NE TIČE TE SE! Jel jasno?

Znam....

Mislim osvrni se malo čovječe, imaš trideset godina a fakat se ponašaš ko dijete, jest da si donekle bio u pravu kad si se ono pitao kolko li su puta Van Gogu rekli da odraste, mada to ne znači ni da je ona kurva ni da si ti Van Gog, haha, dobar dobar, i fakat ti nikad nije kontala humor, jebote pa ako imaš išta imaš dobar smisao za humor, stvarno prejebeno, svaka čast, nema šta, al kad neko ne konta ironiju i zajebanciju i sarkazam ne konta i to bi trebalo da ti bude polazna tačka za oporavak, zapamti, nego gdje sam ono stao, živiš ko dijete, pogledaj na šta ti liči “Kabinet”, ko da ti se okotio bernardinac u tom krevetu a Milorad Dodik pravio momačko veče DJ Krmku na stolu ... Pa dobro eto hoćeš da budeš boem, da pišeš, da piješ, da pušiš, onda piši brate, imaš donekle stila i pobogatu maštu, i dobre ideje, budi dijete i svinja al nema onda ništa od Keti i sličnih, njima su najviše bitne ispeglane košulje i savršena frizura i najoriginalnija boja starki, a najmanje “prava poezija” i “majstorska proza” i “instant filozofije” i slično. Ostavi, nastavi, zaboravi, ili ne zaboravljaj ako baš “ne možeš”, sjećaj se i maštaj al ne smaraj više s tim, ni Mene ni M. ni nikog, molim te? Sjećam se kako su ti bili veseliji i jebibrižniji tekstovi prije tog sretno-nesretnog poznanstva, probaj da se malo vratiš na to, i piši svaki dan, i na kraju svakog unosa stavi jel bio dobar ili loš dan, pa nek ti metnu na nadgrobni spomenik kad umreš Isus S. Hamzić, 1985.-2066., D: [broj dobrih dana] - L: [broj loših dana], jel jasno? Znači dosta sa smaranjem, jelde da nećeš više, dobar si ti dečko, Ja znam! I ne seri s tim “seronjom”, nemaš ti to u sebi, i budi dobar prema M., ipak je ona samo dijete, obavezno budi najbolji prema njoj!

E jebiga. Dobro.

Dobro onda, uostalom ko te jebe, ne znam što mi je ovo uopšte trebalo, previše sam star za ta sranja, haj čao.

Poslije napravim palačinke, ispadnu mi loše, nikad gore, loša karma, sranje, jedva sam nagutao nekako, dvije slane sa Maminim sirom i kupovnom pavlakom i jednu slatku s Maminim pekmezom od šipka. U međuvremenu, dok sam krenuo iz Radnje i pušio na klupi kod “Bristola” i cijelo vrijeme dok sam vodio jedan od najkonstruktivnijih “razgovora” s “Bogom”, strina zvala desetak puta a ja ostavljao da zvoni dok se baterija nije ugasila, pa ću im sutra javit da mi je žao što mi je bilo iskrslo nešto.

M. došla kući, popili kafu, napravila dobar pazar uprkos kiši, pa se malo raspravljali oko obaveza, ipak se podijelimo, od danas radi svako sebi kolko misli da treba i može.

Nekad u toku dana smislio neku instant-filozofijicu o Ljubavi, pa odlučio da to ostavim za crticu, pa do kraja dana naraslo u pravu malu veliku priču sa beskućnicima Mornarem i Srcetom, mislio sam da ću možda stići i to danas, al ipak odoh da spavam, i ono što sam mislio da farbam večeras sam ipak ostavio za sutra.

Rezidencija, 26. maj, dobar dan



31.12.13

Smećarov Amsterdam Bejbi

Ima i smeća u Amsterdamu
i kad ga možda nikad ne vidiš
nigdje!

Ja sam vidio
da ga ima!

A Ti si ubila
Umjetnost!

Ne mogu da vjerujem
da si stvarno ubila Umjetnost
tako lako!

Ti si
zasadila živahnu žensku bebu
da Bog da da ti proklija
Aleksandar Veliki
ako Bog da
jer je tako jeftinije!

Ti si
izrešetala sve žalosne kerove u gradu
a čupave kučiće pobacala
u blender
da Bog da da ti se skroji
istinski moderna bunda
ako Bog da
jer je tako toplije!

Ti si
iščupala nosorogu rog
i naručila hiljadu slonovih kljova
da Bog da da ti se izrezbari
idealan namještaj
i samelje bogovski erotičan prah
ako Bog da
jer je tako erektičnije!

Ti si
naredila da ti se upeca kavijar iz jezera
dvadeset hiljada milja ispod Sjevernog pola
ako Bog da da ti konzerve nikad ne presuše
jer je tako ukusnije!

Ti si adolf hitler
Bejbi!

Samo
ostane
ostane smeće!

I ima ga
ima ga i u Amsterdamu
da znaš!

Sretna nova godina!



Bonus: Nešto malo sretan-brak!

9.5.13

Crtice iz Maršalove Ulice (13)

Nekad je K. imao samo dvadeset sedam godina i svoju prodavnicu u najboljem prostoru u ulici, pa uopšte nije morao da se dokazuje Aninim roditeljima kad ih je upoznavao onih dana kad se spremao da je ženi, nepismeni idioti, ćelavi domar i krezava frizerka, dva smrdljiva burenceta sujevjerja od po metar i po i nikom nije bilo jasno otkud Ani onolika visina i duge noge i tanki prsti i holivudski osmijeh i sve, a nije ni usvojena ni zamijenjena ni tuđa sto posto, liči i na majku i oca, samo se izgleda nekako poništili i njeni i njegovi najgori geni, nije bilo nikakve potrebe da im se dokazuje i da se trudi da ih impresionira takve, oni su bili ti koji su se znojili i trudili da impresioniraju njega, mada je čak i njima cijelo vrijeme bilo jasno da se uzalud trude i da su mu dosadni i da nema šanse da ga impresioniraju na bilo koji način i da ih sluša i osmjehuje se i gleda samo zato što mora, zbog Ane, u stvari ne gleda on njih uopšte, cijelo vrijeme gleda kroz njih i više se smješka sam sebi nego njima, već tad se vidjelo da nešto ozbiljno nije u redu sa njim, svako malo se zamisli nešto i smješka se sam sebi, i onda ga preko zime nekako u isto vrijeme ostavi Ana zbog L. (koji je imao samo četrdeset devet godina i zgradu u najboljoj ulici u suprotnom kraju grada skroz daleko od naše) i propadne mu prodavnica i odustane od čovječanstva i povuče se u vikendicu na selu i počne da čita Dostojevskog i Kafku, i nije ga bilo jedno vrijeme, pričalo se da je zarasto u kosu i bradu i da se ne kupa i da smrdi i da je skroz puko i da je govorio poštaru da je pjesnik, ali da “kategorično odbija” i da objavi bilo šta, a kamoli da nekim seljacima recituje nešto, nije to za seljake, šta seljak zna šta je prava poezija, sve dok se zimus nije pojavio opet, taman kad su ga skoro svi zaboravili i nastavili dalje, pojavio se sa čak trideset osam godina i stomačinom i obrijan, mada se vidjelo i iz daleka da je loše obrijan, ali eto, obrijan, i prilično ćelav, malo su ga svi zezali za ono sa čitanjem i pjesmicama, morali su jer to se ne zaboravlja, i kad su vidjeli da se crveni i da ga je stvarno stid i da se stvarno trudi da opet postane normalan i da ga prihvate, svi se sažale, skoro svi, i prihvate ga i čak ga Dž. zaposli u istom prostoru u ulici gdje mu je bila prodavnica ono nekad davno, a sad ta Dž.-ova kafana, i sad se K. evo opet sprema da se ženi, ovaj put to će biti Azra, i ovaj put se on znoji i trudi i dokazuje i pokušava da impresionira Azrine roditelje, nastavnika biologije i medicinsku sestru, ništa manje nepismeni idioti od Aninih roditelja, ali mora, zbog Azre, a oni njega ne podnose i uzdišu i plaču pred spavanje skoro svaku noć, mole se Bogu i klanjaju da Azra nađe nekog mlađeg i boljeg, ali uzalud, Azra se stvarno zaljubila u K. i uopšte nema potrebe da se iko ikome dokazuje ili klanja, jer je ona tako odlučila i ima da se uda, uostalom ni ona više nije tako mlada i dosta joj je čekanja i plakanja i depresije jer je iskompleksirana i predebela i ružna i ima ogromnu dlakavu bradavicu na desnom obrazu koja iz dana u dan postaje sve veća i veća i čupavija i čupšavija, i K. je dobar, K. je najbolji i ima da se uda!

9.4.13

Crtice iz Maršalove Ulice (10)

Na prizemlju je Meho, pedeset-nešto godina, onaj tip što naslaže najviše drva pred svaku zimu, i najurednije, a najotporniji na hladnoću, pa odvrne ventil i nahajca malo jače samo kad je minus dvadeset i opet ne može da zaspi, žao mu što odoše drva, i kad mu dođe rođak na par dana i uzme da naloži malo bolje ovaj ga zamrzi što mu bezveze troši toliko, samo bude prevruće i znoji se i samo mu još fali da se u tim godinama prehladi, samo što se on jedini nikad ne prehladi, svi drugi odleže bar po sedam dana, a na prvom spratu onaj mršavi kosijaner, studira neko rudarstvo, mašinstvo, nešto, dobar momak, najbolji, jedini normalan lik, samo ga nene i babe ne vole jer se nikad ne javlja nikom kad se mimoilaze na stepeništu, i nek im se ne javlja, baš mi je drago, neprijatelj mojih velikih neprijateljica je moj veliki prijatelj i samo mi se ne sviđa kod njega što je onoliko puko na Amiru s drugog sprata, onako pametan momak ne konta da nema šanse kod onakve ženske, to noge, to sise, to lice, to crvena kosa i seksi frizura, to sve, i još lafo pametna, kao završila neku informatiku pa ima najbolji poso i previše para, njoj bi se i javljao svaki put da ima muda, idiot konta pametna, a ona dođe kući s posla i zaključa se i plače zbog Robija s trećeg, tačno se čuje kroz cijelu zgradu na onaj momentić kad se poklopi da nema saobraćaja i niko ne diše u cijeloj zgradi, ako neko dobro sluša, čuje se da je opet pustila "Nothing Compares to You" na repeat i jeca i uzdiše i šmrca i plače, i gleda u plafon i konta šta li sad Robi gore radi, možda leži na stomaku i plače i gleda dole i zamišlja šta li ona radi, samo nema Robija nikad kad se to čuje, da ga ima ne bi se čulo od narodnjaka, jebem mu boga i Željka Samardžića, ne mogu da vjerujem da neka odrasla osoba ono ozbiljno sluša i zavidim svakom ko nikad nije čuo riječ "Živinice", kakav je to kreten, samo mu ide sa ženama, nema govora, i čestitam mu od srca, momak nema trideset godina i radi kao neki direktorčić filijale za ovu jednu banku sa najljepšim bankomatima, mada možda i ne rade najpoštenije, ne bih znao, i svaku drugu noć s drugom manekekicom pod ruku i u stan i u mrak i kad je gužva u saobraćaju i svi puste muziku i ječe opet se čuje da je stvarno dobar jebač, a onu drugu svaku drugu noć ga nema kod kuće, vjerovatno guzi neke starije koke po njihovim stanovima, ide to njemu, nema šta, samo da malo popravi sluh i izgovor bio bi mi mnogo draži, a u kokošinjcu na potkrovlju mladi pjesnik sa šakama pod glavom smrdi na provaljenom kauču i kroz ulojeno krovno okno nazire pretežno depresivno oblačno nebo i ne piše solidan krimi roman o misterioznom ubistvu najznačajnije krave u selu, nema kome kad svakako niko nikad ne konta ništa i samo se opet pita o svemiru i bogu, koji je prije stotinjak milijardi godina provalio logiku pa nešto kasnije dobio ideju da napravi svemir i nije mu ispalo dobro pa ga nešto stalno popravlja, i dan danas, i gleda i ne konta da mu se otelo i da ne valja ništa, samo ga svaki put sve više nervira onaj tip koji se nervira kad vidi da neko ne zna kako se piše "ne znam", i jednom se iznervira toliko i zgadi mu se sve i malo povrati u usta i stvarno pukne prstima i vrati vrijeme i učini da bude dogovoreno da pravilno bude sastavljeno, pa opet ubrza da vidi ove što su se nervirali kad je tako, i evo, kao što je i pretpostavljao, opet se isti nerviraju isto, samo sad kad vide da je neko napisao "ne znam", i bude mu drago što je bio u pravu i pogleda okolo da nađe nečiji pogled i da mu kaže jesam reko, ali nema nikog, nikad nigdje nema nikog i nema komunikacije i postoje samo dobre i loše ideje i energija i svjetlost i kad se sve zaokruži sve je ideja i to glupa ideja, jarane.

25.7.12

Prokleti lešinari

Neka hvala bože.

Ne treba da mi se iznose i dalje
čvrsti dokazi
i neoborivi dvonogi argument.

Naučio sam Zakon,
i nema veze,
vjerujem da sam najgori za sve.

A ovo danas...

Samo me tu opet boli
uspomena na
trijumf ćelavog lešinara sa
tvrdim iskrivljenim kljunom.

E zato jecam!

14.11.11

Milf u doba baraža

(i. molitva)
navodnom Bogu

O Bože!

Kako noćas...
Kako noćas hoću!

Da vodim ljubav!

S portugalskom majkom!
S portugaaalskooom maaajkooom!

Bože!

Neću više!
Da meni jebu mater...
Zastavice, pište,
prečke i stative.

Pa samo Ti znaš!

O, Bože, kolko...
Kolko noćas hoću!

Da ljubav vodim!

S portugalskom majkom!
S portugaaalskooom maaajkooom!

Molim Te?!

Sa njihovom majkom.
Ja, noćas. Vodim.
Ljubav.

Bože!