Crtice iz Maršalove Ulice (26)

(Dramice iz Maršalove Ulice 1)

Šetalište uz obalu rijeke na sunčan januarski dan, PJESNIK gura TATU u škripavim kolicima i šute. Iznenada:

PJESNIK: Tata!

TATA: Kaži sine, znaš da meni možeš ... khm, sve ...

PJESNIK: Tata, ja sam ... p–

TATA: Peder!

PJESNIK: Pjesnik.

TATA: Ah! Sranje. Jesi siguran?

PJESNIK: Sigurno Tata. Mislim ... jesam, jesam.

TATA: Kako znaš?

PJESNIK: Jebiga, znam ...

TATA: Razmisli sine, da možda samo ne zamišljaš da si pjesnik ... a možda je sve to što ... opjevaš, napišeš – sranje? Gdje objavljuješ, ko ti je govorio da je dobro?

PJESNIK: Ne objavljujem. Pišem sebi, jebiga, znaš ... U stvari ne pišem ni sebi ...

TATA: Eh!

PJESNIK: A nemam pojma jel dobro ... dođe mi ovako kad hodam gradom, zastanem malo da gledam patke, vidim jedna se izmakla od ostalih, stala sa svrakom, gledaju se u oči, kljun do kljuna ... i bog zna šta kontaju tako sat vremena, šta im je, šta su ... Pa rijeka, pa nebo, pa vjetar i lišće, snijeg i dimnjaci i magla i smog, jebiga, nakuplja mi se tako svega pomalo, onda mi nekad dođe da moram da sjednem da to malo izbacim iz sebe, kao neka potreba, bude ti malo manje muka poslije, ko kad povratiš, ko kad ...

TATA: Sereš!

PJESNIK: Heh, pa jest, sve je to sranje, baš, kako god pogledaš i kolko god bilo dobro ili ne ... Al znaš kad nešto moraš, jebiga, štaćeš?

TATA: A žene?

PJESNIK: A?

TATA: Budel koja o ženama, sine, o Ženi, hehe?

PJESNIK: Bude, ima onih s očima ...

TATA: S očima! Hehe!

PJESNIK: S očima, s očima, nešto kriju kad gledaju ... pa ...

TATA: Pa ... te pecne leptirić u jajima / što mora da prodre u mrak? Hehe!

PJESNIK: Hehe, dobar dobar, mora, baš. A jebiga, znaš kad se nešto mora, štaćeš?

TATA: Znam! Znači nisi peder?

PJESNIK: Ma nisam, kakvi.

TATA: Jesi siguran, kako znaš? Vi pjesnici ste obično ...

PJESNIK: Znam Tata, ne sikiraj se, diže mi se samo na odrasle žene sa sisama i kukovima, i sve ... samo starije od šesnest!

TATA: Znači voliš sise i kukove? Uvijek sam mislio da si peder ...

PJESNIK: I noge Tata, kad su dobre noge može i bez sisa, nema veze. Al samo ženske!

TATA: Hehe, sto posto?

PJESNIK: Sto posto Tata.

TATA: Onda sam ponosan, jebiga ... Volim te sine, puno!

PJESNIK: I ja tebe Tata, puno!

Crtice iz Maršalove Ulice (19)

Opet kasni pola sata na kafu, navikli su već svi od Davora na to pa više niko ne prigovara osim kad ima baš nikakav dan, što Davor naravno ne shvata ozbiljno, uostalom, on je tip koji se nikad ne ljuti i izgleda baš nikad ništa ne shvata ozbiljno, mada neko svako malo izvali teoriju da ipak postoji ponešto tu i tamo o čemu im je djelovalo kao da se u trenucima slabosti odavao da razmišlja itekako ozbiljno, i mnogo, možda i malo previše, navodno, sad opet kasni pola sata i kad se pojavi niotkud iza leđa samo skoči u slobodnu stolicu i počne, i to o nadvožnjaku, kaže znaš onaj nadvožnjak što su nam pričali da se neko jednom bacio s njega, i neko obavezno klimne da potvrdi, mada Davor nikad ne čeka da bilo ko stvarno potvrdi bilo šta i nastavlja, kaže zadnjih … pa sigurno desetak puta, kad god prolazim ispod njega, samo mi je pred očima scena, kao ja prilazim i nešto sam skroz zamišljen i uopšte mi nije ni na kraj pameti jebeni nadvožnjak, i kad sam deset-petnest metara od njega samo mi pred očima pukne nečije tijelo i raspe se pred nadvožnjakom ko kesa smeća, a ja hladnokrvno samo pogledam prema nebu i zakopčam jaknu i dignem kragnu, vidim oblačno, i požurim pod nadvožnjak u zaklon, taman kad ulazim ispod iza leđa mi pukne i raspe se još nečije tijelo, pa još jedno pedesetak metara s druge strane nadvožnjaka, pa još dva, počnu da padaju sve brže jedno iza drugog, ko kad počinje pljusak ili onaj veliki led, i počne da pljušti pravo brate, sve tijela padaju okolo i rasipaju se ko kese, u daljini škripe gume i udesi i alarmi i vrištanje i haos, jebiga ipak govorimo od ljudskim tijelima a ne žabljim, a zamisli koliki bi haos bio i da su samo žabe, a kamoli ljudi, a ja ništa, naslonim se na zid ispod nadvožnjaka, dignem lijevo koljeno i đon na zid, frajerski ko na filmovima, i zapalim zadnju cigaru i gužvam onu praznu kutiju i zamislim se opet da sam zaboravio da kupim cigare i šta ću sad, okolo pljušti i dalje al već počinje da slabi malo, pa sve slabije i slabije i onda stane skroz, samo kapaju tijela i krv s krovova i s drveća, isto ko poslije bilo kojeg pljuska, mada nešto nema puno krvi, ko da nisu skakali s prevelike visine, priđem ivici nadvožnjaka i pogledam opet u nebo, razvedrilo se, plavo, ja taman ispušio i bacim cigaru, pa priđem najbližoj rasutoj kesi smeća koja mi je djelovala kao da je nekad imala dobrih cigara, nađem Lucky Strike brate, nekako ostala cijela kutija skoro netaknuta i skoro puna, vidim na markici da je bila tri i četrdeset, napipam tačno tri marke kod sebe u džepu i zaguram mu dole u onaj isti džep odakle sam uzeo cigare, i samo odšetam između svog onog smeća gdje sam i krenuo i gledam da se ne isprljam ako je ikako moguće i odem na čorbu i dok završim s tim jebiga opet zakasnim na kafu i ozbiljno razmišljam da se propušim, brate.

•••

Neki novi konobar, nije ga ni pogledao kako treba, sigurno ne sa gađenjem kao prošli, i ni ovaj put se ipak nije desilo ono čega se najviše pribojavao, konobar ga nije zamolio da napusti restoran i da se vrati kad nađe nešto čisto i ispeglano i kulturno da obuče, pa je naručio svoju uobičajnu porciju teleće čorbe i čašu vode i konačno opušten slušao cvrkutanje ptica i uživao u vjetriću i hladu velike lipe, to je bio restoran sa najboljim hladom, a i čorba je bila solidna, nema šta, i zato je nastavljao da dolazi tu i rizikuje da bude predmet gađenja konobara i strahuje od konačnog poniženja kad ga prije ili kasnije jednom zamole da napusti prvoklasni restoran, itd., itd., ali više nije bilo arogantnog konobara, zamijenio ga je ovaj novi, maltene ljubazan, iskreno se nadao da se onom starom desilo nešto tragično i da se više nikad ne vraća tu, bašta je bila skoro potpuno prazna, kao i obično u to doba dana, samo je grupa od tri uglađena gospodina sjedila pored njegovog stola, morao je da sjedne pored njih, jer jednom kad odabere svoj sto uvijek sjedi tu ako je slobodan, a kad je malo bolje razmislio o tome shvatio je da tu dolazi već par ljeta i da mu se još nije desilo da mu je neko zauzeo taj njegov sto, ta misao ga je obradovala i on se naslonio još opuštenije i zatvorio oči i slušao ptice i čekao čorbu, čulo se da su tri gospodina pored isto uživali u hladu i vjetriću i dobroj hrani i zen-smireno spremali odbranu za neke ratne zločine za koje je izgleda bio optužen jedan prosijedi (ili dvojica?) od njih, onda je stigla čorba i bila je solidna za četiri marke, ovaj put mu se sve svidjelo toliko da je novom konobaru dao kovanicu od pet i uz smješak rekao vidimo se i hvala na svemu, i kad je na dugoj šetnji kući ispred zgrade Opštine Centar vidio prvoklasnu prostitutku sa jarko crvenim noktima i jednom od onih dugačkih cigareta i zamišljenim pogledom, kao, činilo mu se, i kod svake prvoklasne prostitutke, on pomisli da je fantastična i baš po njegovom ukusu i u sebi se radovao i čestitao budžetskom korisniku kojeg je čekala onoliko skoncentrisano da ga nije ni primijetila kad je prošao samo par metara pored nje.