Večeras završio ranije s “poslom”, oko pola sedam, inače ostajem do sedam-osam jer ujutru kasnim pola sata-sat skoro svaki dan. Spustim se niz pedesetak stepenica, pa cik-cak zamašćenim krivudavim uličicama nizbrdo do stanice ispod nadvožnjaka na Ciglanama, na stajalištu nema taksija, čekam da naiđe nešto. Neka uznemirena ženska čeka ispred mene, prolazi stotinjak vozila a nijedno upaljen taksi, pa nekad odnekud ipak eto poluraspalog jednog, ženska se baci na put da ga zaustavi i ode, a ja ostanem da čekam drugi. Gledam pekaru preko puta petnest-dvadeset minuta, nema taksija, pređem da kupim pileći burek za depresivnu večeru za jedno, to je ona ista pekara s onim pilećim burekom zbog kojeg me ujutru zlostavlja vrana pa sam prestao da to doručkujem zbog nje, al naveče je nema pa mogu, a večeras nema ni taksija, nigdje nijednog, sve dok se potparena vrata pekarice nisu zatvorila za mnom kad sam ušao da kupim burek, kroz koja se ipak zamagljeno vidjelo da je prošlo šest-sedam upaljenih taksija dok sam ja u pekari sačekao da dođem na red. Izađem iz pekare, vratim se na stanicu, ipak eto nekog taksija odma.
Ovaj mjesec se vozam taksijima više nego ikad zbog smoga, jebo majku ujeda za grlo i bole pluća i smrdi i ne vidi se ništa i Sunce je otišlo u Francusku a ko jebe nas koji smo ostali tu, i samo se dimi odsvakud ko da Sotona lično negdje na Vrelu Bosne polako-al-sigurno konačno kremira Boga ... sjednem naprijed na suvozačevo mjesto i uglavnom se odma zamislim nešto, naravno najčešće o Keti, npr. bog zna gdje li je sad ona i kako joj je i šta li radi i ima li ikog da se izmotava da je nasmijava ili možda i ona najviše plače za nekim il nečim, al opet gdje god da je bar ne udiše ovo govno od “vazduha” u ovoj kanalizaciji od selendre, i slično, pa se odjednom uhvatim da je prošlo pola puta kako se vozim s likom a nisam progovorio ništa, ko da smo dva robota na pokretnoj traci s jedne slučajne robot-lokacije na neku drugu, pa mi bude krivo pa i progovorim poneku o vremenu, smogu, fudbalu, reprezentaciji, ženama, ležećim policajcima, semaforima, sarajlijama, došljama, mada opet i kad se “zapričamo” ja se više skoncentrišem na žmigavce i semafore i raskrsnice i trgove i jugoslovensku ljubavnu muzikicu s radija u pozadini i jebiga opet me sve podsjeća samo na Keti ... Jednom sam ipak uspio da izgovorim da ovo džehenemsko vrijeme odgovara ovom močvarnom karakteru ljudi, jebo nas koji smo ostali, da smo više ljudi nego žohari već bi otišli svi i bolje se vidimo ovako ko dvonoge spodobe pod zamašćenim uličnim svjetiljkama kad gmižemo kroz zadimljenu noć nego na najsunčaniji proljetni dan, ili nešto mnogo kraće u tom smislu, što ga je impresioniralo toliko da se okrene da me pogleda na semaforu na Skenderiji, i da se složi da jest-jest, jest bogami, da znaš.
Praznici, Božić, Nova godina i jeftino vino i cigare, mada ne najjeftinije ovaj put, uzeo sam neko duplo skuplje, i evo što ga manje ostaje u flaši sve se više kajem što nisam uzeo najjeftinija dva.... Muzika na radiju je noćas zamišljena za ljubavnike i porodice i jebibrižna društva, pa mi je zato još depresivnija jer sam ja opet ipak najradije sam, a i radijator nešto slabo grije, jebo majku, hladno mi je, pa ipak je dobro vino jer mi se spava i alkohol ubija romantične ideje a romantične ideje su najdepresivnije kad znaš da nema šanse da se ostvare ikad, nema šanse, nema šanse, nema šanse, nikad pa nikad, a možda ni tad, haha, ha-ha-ha-ha, haha?
Sretan Božić svima koji slave Keti! :D
Sklonište, 25. decembar
Showing posts with label vino. Show all posts
Showing posts with label vino. Show all posts
25.12.15
26.12.14
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (18)
Jedva se probudio u utorak oko devet, nisam mogao da zaspim do tri-četri od one neke uzbuđenosti. Doručak sa Kraljicom, i američki polovni porodični božićni filmovi na kablovskoj, nekad su mi bili zanimljivi, simpatični, mogao sam da ih gledam po cijeli dan, a sad mi je to nešto najdepresivnije ikad. Onda do bankomata da dignem lovu, Mama mi javila da mi je opet poslala sto maraka, kad tamo ništa, nema para, sjebem se, kontam ili je ona nešto pogriješila, ili je opet samo neka greška koja se dešava na jednoj od deset miliona transakcija, kao prošle godine, kad mi je američka internet-banka pojela petsto dolara kad mi je najviše trebalo, pa rekli da se dešava, jebiga, biće sigurno za četrdeset pet dana, pa prošlo šest mjeseci i kad sam konačno dobio pare osjećao se kao da mi je neko poklonio sedamsto maraka, kao da sam ih ukrao od nekog.
Ta uspomena me podsjetila da mi nikad ništa nije išlo u životu, što me bacilo u totalnu depresiju do kraja dana, koju je dodatno pogoršavao Genije koji nam se pridružio kod Tetke, da napravi ramove u Z.-ovoj radionici za neke slike za izložbu, ovih dana je opet u nekoj posebno iritantnoj fazi, po cijeli dan se krevelji i vrišti i ispušta krikove i “zajebava” sve redom, provocira, kao da ima devet godina a ne trideset, što inače samo ignorišem, osim ovako, kad sam totalno sjeban. Trebalo mi je da budem malo sam tu noć, a nisam mogao, morao sam da slušam njegove krike i ispade i “šale” dok se svi nisu iscrpili i otišli da spavaju u svoje sobice tek oko jedan i napokon me ostavili na miru na mom kauču u dnevnoj sobi.
U srijedu spavao do deset-jedanest, nadoknadio neiskorištenu prethodnu noć. Kraljica ustala malo prije mene i nešto šuškala za kompjuterom, gore na spratu, pa se samo brzo obučem i izletim napolje bez doručka, u grad, da još jednom provjerim račun, kad tamo sto maraka, ipak je leglo, dobro. Pa u trafiku da napunim kredit da javim Mami da je ipak sve u redu, nije bila greška, i nanina pogača iz Aspeka kod Principovog za doručak, i Camel, da se počastim malo. Onda u radnju kod M., na kafu, kaže šta ti je bilo sinoć, zabrinjavaš me, ma ništa, nije mi ništa, dobro je. Dok smo popili kafu pojavi se i Princeza sa Bebom, počela je da je iznosi u šetnje, kaže oni su večeras kod Tetke pa da dođemo i mi, da se družimo. Ja iskoristim priliku da vidim Bebu, beba ko beba, simpatična ali ništa strašno, već mi postaje malo iritantan sav taj spektakl koji se pravi od nje, svi bi izgleda morali da se onesvijeste od oduševljenja svaki put kad se namršti ili nakašlje ili isplazi jezik, meni je to brzo postalo depresivno dosadno i izmislim izgovor da ipak neću moći te noći, dok u sebi planiram šarmantnu solo-pijankicu u Rezidenciji i jedva čekam da počne, a to mi M. malo kasnije, kad sam se vratio u Radnju da se pozdravim, čita u očima i kaže neću ni ja opet kod Tetke, eto me kući, idemo prvo u šoping da kupim neke farmerice za petnest maraka, pa možda da popijemo šta? Može.
U Rezidenciji hladno, zidovi od pola metra cigle su nezgodni kad ih pustiš da se toliko ohlade, onda maloj električnoj grijalici treba da radi tri dana dok se opet ne zagrije imalo podnošljivo, pa sam ostatak dana uglavnom proveo pod jorganom ili sa grijalicom između nogu. Nisam uspio ni da radim na “projektu” sa E., shvatio da sam zaboravio punjač kad sam krenuo da upalim laptop, pa mu samo javim da ni taj dan ipak neću stići ništa, izvini brate, nadoknadiću sutra-prekosutra, mada mi uopšte nije žao što nemam laptop da radim, drago mi je, i dalje mi se gadi sve u vezi tog posla, možda mi nije trebalo da se opet uvaljujem u obaveze s tim, pogotovo prema E., sad mi nije jednostavno da odustanem, sranje.
Oko sedam se pojavljuje M., kaže ipak će kod Tetke, tipična izrada, kad god se “dogovorimo” nešto nađe način da joj iskrsne nešto drugo i pravi se kao da se uopšte nismo ni dogovorili, nego je kao bilo možda, pa ako mi potvrdi, potvrdi. Nema veze, svakako mi je najbolje kad pijem sam, ipak obučem jaknu i krenem s njom u najnoviji blještavi tržni centar, da prošetam malo, da vidim kakav je, nisam još bio. Cik-cak ulaz kroz automatska vrata da se previše ne hladi, pored krcate kafane na ćošku, uz stepenice kroz blještavo bijele hodnike i plafone sa nekim šupljinama i otvorima za ventilaciju, do butika na prvom spratu, kaže začas ću ja znam tačno šta mi treba, i fakat djeluje kao da stvarno zna dok to izgovara, mada žene uglavnom tako tačno znaju šta hoće, pa onda hiljadu identičnih modela pantalona svedu na dva i bulje u njih sat vremena i nema šanse da odaberu, i kao prelome se za jedan kad čistačica počne da se značajno zakašljava dok im glanca pločice oko nogu, pa budu zamišljene do kraja dana i duboko u noć i još se sutra probude depresivne jer im je život nepovratno sjeban zato što nisu izabrale onu drugu stvar, i niko nije propatio ko što je ona propatila, naravno. Uđem u butik i malo razgledam s njom, više posmatram druge djevojke koje razgledaju, i radnice koje razgledaju njih, i par porodica sa dječicom, svako sa nekom papirnom kesom sa skupim poklončićem unutra, kao da su sretna, i jedna djevojčica od sedam-osam godina sa štiklicama od tri-četri centa, nabada klik-klak korake okolo i traži nešto što garant zna da joj treba, da joj popravi dan. Prođe deset minuta, vidim ipak to neće tako brzo, reko odoh ja, čekam te ispred, kod stepenica. Stanem na ćošak i posmatram goste i konobare u kafiću odma ispod, neka šestočlana porodica sjedi za stolom tačno ispod mene, mogao sam da biram kome da bacim žvaku u kosu, da sam imao žvaku i da sam taj tip, ipak ostanem samo na tome da zapamtim da se podsjetim da ne sjedim za tim podivičnim stolovima ako ikad budem u prilici da popijem kafu tu. I za ostalim stolovima najviše dobrostojećih porodica sa djecom raznih uzrasta, od trogodišnjih skakutavih djevojčica sa kikicama do debeljuškastih ćudljivih trinaestogodišnjakinja, ili muškarci raznih dobi koji kašikicama kupe šlagove iz kafa, neki odma na početku, neki tek na kraju, i vjerovatno isto čekaju da im žene nađu tačno ono po šta su znale da dolaze prije sat-dva. Za jednim stolom trojica raznih generacija, kod najstarijeg proćelavog odjednom bljesne neka skupa cigara u ruci, stavlja je u usta i prinosi jeftini plinksi upaljač, pripaljuje, povlači dim i uvlači duboko u pluća, pa otpuhuje i onda pet minuta drži onu cigaru u ruci ko neku paličicu i objašnjava nešto sagovornicima, u jednom trenutku zove novu turu, prijateljima po produžena s mlijekom, njemu kapućino i turski čaj. Pokušavam da zapamtim jednu turu sa tacne konobara, topla čokolada za razdraganu djevojčicu od četri-pet godina, za nanu prazna šolja sa kesicom čaja i nekim metalnim mehanizmom sa vrelom vodom koji čim se istovari postaje atrakcija za cijeli sto, dva kapućina za mame, teke, sestre, dvije produžene s mlijekom za momke, zetove, zaručnike, i kola sa slamkom za stariju debelu sestru koja lista fejsbuk na ogromnom pametnom telefon sa blještavim ekranom fenomenalno brzo, sličice prolijeću odozdo ka gore u milisekundama, a ona samo ravnodušno bulji u telefon, nikad ni da digne obrvu ni da se bar krajičkom usana ironično nasmije, ništa, kao da je ili toliko genijalna da razvrstava bitno od nebitnog tolikom brzinom, i naravno sve je joj je nebitno, svi su idioti, ništa, baš ništa ne zaslužuje ni da se otvori ni pusti, a kamoli lajk, ili jednostavno samo blago retardirana i ne zna ni šta lista ni šta je telefon ni ekran, bitno je da se nešto dešava kad pomjeraš prst, da prolijeću sličice, da se nekako ispuni dan. M. se konačno pojavljuje nekad za četredeset pet minuta, nasmijana od uha do uha, kaže našla sam jedne dobre za dvadeset maraka, tačno mi je trebalo to.
Na izlazu iz centra zastanem pred ogromnim televizorom od devet hiljada maraka, ima dobru sliku, nema šta, pa napolje kroz cik-cak pokretna vrata, preko puta u Titovu, pa kući, pored maltene obnovljenog hotela, onim suženim dijelom trotoara na kojem je nemoguće da se mimoiđeš s nekim a da ne izgubiš dostojanstvo, ako ga još imaš, a ako ga nemaš još od avgusta 2008. samo ti bude neugodno par koraka dok se ne zagledaš u nešto novo, meni se na primjer učinilo da na tendama iznad izloga apoteke umjesto “Apoteke Marijin Dvor” piše “Apoteke Mafijin Dvor”, pa kad sam se namrštio i shvatio grešku pogled mi još presiječe i osvijetljen poluprazan plavi krš od tramvaja sa trojicom usamljenih krkana koji rade gimnastiku na šipkama u zadnjem dijelu i tresu se od smijeha jedan drugom. M. ode u Rezidenciju da se presvuče, pa će kod Tetke, a ja u danonoćni market preko puta po vino, dvije kile brašna za palačinke, i pahuljice za doručak, da promijenim malo, ukupno deset i osamdeset. Kad sam se vratio u Rezidenciju ona već obučena, kaže otvori nam vino, taman da popijem koju dok ispušim za put. Krene nas priča, planiramo neki biznis, kritikujemo sve redom, odlučimo da otvorimo svoju radnju, da zaradimo ozbiljnu lovu preko ljeta, ne treba nam mnogo para za početak, pozajmićemo nekako, nagovorim je da ipak ostane sa mnom, raspričamo se o rodbini, o brakovima, o vezama, sve je bezveze, u međuvremenu oteturamo do marketa po još jednu flašu vina i krekere, i završimo svako sa svojim ljubavnim jadima i totalno izanaliziramo jedno drugo do dva, a ja sam usput još stigao i da joj ponovo objasnim Svemir, Sve.
Četvrtak ujutru, jedva je probudim da zakasni samo sat vremena na poso, a ja ostanem da odspavam još malo, čujem kako lupa vratima i jauče od mamurluka dok se oblači i zaključava vrata, pa ustajem nešto kasnije svjež, ko cvjećka, ja nikad nemam glavobolje i mamurluk, i uvijek se osjećam malo sretno zbog toga, ako ništa imam bar neviđeni talenat za to.
Nešto kasnije opet u Radnju, samo nakratko, da pokupim punjač i završim neku dodatnu zahvalnicu za Energoinvest, valjda su nekako uspjeli da uguraju još nekog u penziju, pa im treba hitno, danas, pa zastanem sa M., ne ide mi se kući, svakako kasnije opet moram nazad do Radnje, po nju, pa kod Tetke. U međuvremenu se pojavi još i Kockar, M.-in stari, provede ostatak dana s nama u Radnji, ispriča nam svašta, razne jugonostalgične doživljaje u Provinciji, Beogradu, s drugovima i drugaricama – “od Vesne iz Blagaja do Ramiza iz Rogatice” – jula 1986. na nekom molu u seocetu šest kilometara od neke vukojebine na moru u Crnoj Gori gdje su njih trojica samo jedan dan iznenada otišli na jednom motoru, ekskurzije sa kolegama vatrogascima u Neumu i umalo fatalno svraćanje u kafančuru usred ničeg u Olovu, kad ga je neki lokalni krkan “dva sa dva” pobrkao s nekim iz Krive Rijeke i gađao flašama i zamalo pretukao na smrt, a on se spasio diplomatski i čak im pokazao ličnu kartu s rodnim selom sa skroz suprotne padine famozne lokalne planine, nakon čega su mu se uljudno izvinjavali i častili cijelu noć.
Kod Tetke živahno, Genije opet u nekom seljačko-dječačkom prenosu, urlanje, “šale”, autentični stihovi iz neke underground alternativne guslarske scene, Kraljica iscrpljena zbog trčanja sa isporukom u Energoinvest, Princeza na spratu prespavala popodne sa Bebom, valjda je ranije bila nešto nervozna pa su se umorile obje, E.K. pravi selfije sa novom frizurom pred odlazak na Euroligu u Rim, putuje ujutru i ode kući ranije da se pakuje, svi ustanu da ga isprate i da mu požele sreću na vratima, osim mene, nije mi se ustajalo, valjda se podrazumijeva da mu želim da odigra dobro, pa malo kasnije po cigara na Terasi za pušenje sa M., onda neka dramica na kablovskoj koja je bila zanimljiva samo M. i meni, pa na spavanje, i opet veliki planovi da se porani sutra, da počnemo sa realizacijom početne faze za novu radnju, a i da malo nadoknadim zapušteni “projekat” sa E., da se zaradi za struju i stan, a vidio sam i neki viski od tridesetak maraka u danonoćnom marketu preko puta, pije mi se to za Novu, moraću, moraću, malo da se potrudim, za to.
Ta uspomena me podsjetila da mi nikad ništa nije išlo u životu, što me bacilo u totalnu depresiju do kraja dana, koju je dodatno pogoršavao Genije koji nam se pridružio kod Tetke, da napravi ramove u Z.-ovoj radionici za neke slike za izložbu, ovih dana je opet u nekoj posebno iritantnoj fazi, po cijeli dan se krevelji i vrišti i ispušta krikove i “zajebava” sve redom, provocira, kao da ima devet godina a ne trideset, što inače samo ignorišem, osim ovako, kad sam totalno sjeban. Trebalo mi je da budem malo sam tu noć, a nisam mogao, morao sam da slušam njegove krike i ispade i “šale” dok se svi nisu iscrpili i otišli da spavaju u svoje sobice tek oko jedan i napokon me ostavili na miru na mom kauču u dnevnoj sobi.
U srijedu spavao do deset-jedanest, nadoknadio neiskorištenu prethodnu noć. Kraljica ustala malo prije mene i nešto šuškala za kompjuterom, gore na spratu, pa se samo brzo obučem i izletim napolje bez doručka, u grad, da još jednom provjerim račun, kad tamo sto maraka, ipak je leglo, dobro. Pa u trafiku da napunim kredit da javim Mami da je ipak sve u redu, nije bila greška, i nanina pogača iz Aspeka kod Principovog za doručak, i Camel, da se počastim malo. Onda u radnju kod M., na kafu, kaže šta ti je bilo sinoć, zabrinjavaš me, ma ništa, nije mi ništa, dobro je. Dok smo popili kafu pojavi se i Princeza sa Bebom, počela je da je iznosi u šetnje, kaže oni su večeras kod Tetke pa da dođemo i mi, da se družimo. Ja iskoristim priliku da vidim Bebu, beba ko beba, simpatična ali ništa strašno, već mi postaje malo iritantan sav taj spektakl koji se pravi od nje, svi bi izgleda morali da se onesvijeste od oduševljenja svaki put kad se namršti ili nakašlje ili isplazi jezik, meni je to brzo postalo depresivno dosadno i izmislim izgovor da ipak neću moći te noći, dok u sebi planiram šarmantnu solo-pijankicu u Rezidenciji i jedva čekam da počne, a to mi M. malo kasnije, kad sam se vratio u Radnju da se pozdravim, čita u očima i kaže neću ni ja opet kod Tetke, eto me kući, idemo prvo u šoping da kupim neke farmerice za petnest maraka, pa možda da popijemo šta? Može.
U Rezidenciji hladno, zidovi od pola metra cigle su nezgodni kad ih pustiš da se toliko ohlade, onda maloj električnoj grijalici treba da radi tri dana dok se opet ne zagrije imalo podnošljivo, pa sam ostatak dana uglavnom proveo pod jorganom ili sa grijalicom između nogu. Nisam uspio ni da radim na “projektu” sa E., shvatio da sam zaboravio punjač kad sam krenuo da upalim laptop, pa mu samo javim da ni taj dan ipak neću stići ništa, izvini brate, nadoknadiću sutra-prekosutra, mada mi uopšte nije žao što nemam laptop da radim, drago mi je, i dalje mi se gadi sve u vezi tog posla, možda mi nije trebalo da se opet uvaljujem u obaveze s tim, pogotovo prema E., sad mi nije jednostavno da odustanem, sranje.
Oko sedam se pojavljuje M., kaže ipak će kod Tetke, tipična izrada, kad god se “dogovorimo” nešto nađe način da joj iskrsne nešto drugo i pravi se kao da se uopšte nismo ni dogovorili, nego je kao bilo možda, pa ako mi potvrdi, potvrdi. Nema veze, svakako mi je najbolje kad pijem sam, ipak obučem jaknu i krenem s njom u najnoviji blještavi tržni centar, da prošetam malo, da vidim kakav je, nisam još bio. Cik-cak ulaz kroz automatska vrata da se previše ne hladi, pored krcate kafane na ćošku, uz stepenice kroz blještavo bijele hodnike i plafone sa nekim šupljinama i otvorima za ventilaciju, do butika na prvom spratu, kaže začas ću ja znam tačno šta mi treba, i fakat djeluje kao da stvarno zna dok to izgovara, mada žene uglavnom tako tačno znaju šta hoće, pa onda hiljadu identičnih modela pantalona svedu na dva i bulje u njih sat vremena i nema šanse da odaberu, i kao prelome se za jedan kad čistačica počne da se značajno zakašljava dok im glanca pločice oko nogu, pa budu zamišljene do kraja dana i duboko u noć i još se sutra probude depresivne jer im je život nepovratno sjeban zato što nisu izabrale onu drugu stvar, i niko nije propatio ko što je ona propatila, naravno. Uđem u butik i malo razgledam s njom, više posmatram druge djevojke koje razgledaju, i radnice koje razgledaju njih, i par porodica sa dječicom, svako sa nekom papirnom kesom sa skupim poklončićem unutra, kao da su sretna, i jedna djevojčica od sedam-osam godina sa štiklicama od tri-četri centa, nabada klik-klak korake okolo i traži nešto što garant zna da joj treba, da joj popravi dan. Prođe deset minuta, vidim ipak to neće tako brzo, reko odoh ja, čekam te ispred, kod stepenica. Stanem na ćošak i posmatram goste i konobare u kafiću odma ispod, neka šestočlana porodica sjedi za stolom tačno ispod mene, mogao sam da biram kome da bacim žvaku u kosu, da sam imao žvaku i da sam taj tip, ipak ostanem samo na tome da zapamtim da se podsjetim da ne sjedim za tim podivičnim stolovima ako ikad budem u prilici da popijem kafu tu. I za ostalim stolovima najviše dobrostojećih porodica sa djecom raznih uzrasta, od trogodišnjih skakutavih djevojčica sa kikicama do debeljuškastih ćudljivih trinaestogodišnjakinja, ili muškarci raznih dobi koji kašikicama kupe šlagove iz kafa, neki odma na početku, neki tek na kraju, i vjerovatno isto čekaju da im žene nađu tačno ono po šta su znale da dolaze prije sat-dva. Za jednim stolom trojica raznih generacija, kod najstarijeg proćelavog odjednom bljesne neka skupa cigara u ruci, stavlja je u usta i prinosi jeftini plinksi upaljač, pripaljuje, povlači dim i uvlači duboko u pluća, pa otpuhuje i onda pet minuta drži onu cigaru u ruci ko neku paličicu i objašnjava nešto sagovornicima, u jednom trenutku zove novu turu, prijateljima po produžena s mlijekom, njemu kapućino i turski čaj. Pokušavam da zapamtim jednu turu sa tacne konobara, topla čokolada za razdraganu djevojčicu od četri-pet godina, za nanu prazna šolja sa kesicom čaja i nekim metalnim mehanizmom sa vrelom vodom koji čim se istovari postaje atrakcija za cijeli sto, dva kapućina za mame, teke, sestre, dvije produžene s mlijekom za momke, zetove, zaručnike, i kola sa slamkom za stariju debelu sestru koja lista fejsbuk na ogromnom pametnom telefon sa blještavim ekranom fenomenalno brzo, sličice prolijeću odozdo ka gore u milisekundama, a ona samo ravnodušno bulji u telefon, nikad ni da digne obrvu ni da se bar krajičkom usana ironično nasmije, ništa, kao da je ili toliko genijalna da razvrstava bitno od nebitnog tolikom brzinom, i naravno sve je joj je nebitno, svi su idioti, ništa, baš ništa ne zaslužuje ni da se otvori ni pusti, a kamoli lajk, ili jednostavno samo blago retardirana i ne zna ni šta lista ni šta je telefon ni ekran, bitno je da se nešto dešava kad pomjeraš prst, da prolijeću sličice, da se nekako ispuni dan. M. se konačno pojavljuje nekad za četredeset pet minuta, nasmijana od uha do uha, kaže našla sam jedne dobre za dvadeset maraka, tačno mi je trebalo to.
Na izlazu iz centra zastanem pred ogromnim televizorom od devet hiljada maraka, ima dobru sliku, nema šta, pa napolje kroz cik-cak pokretna vrata, preko puta u Titovu, pa kući, pored maltene obnovljenog hotela, onim suženim dijelom trotoara na kojem je nemoguće da se mimoiđeš s nekim a da ne izgubiš dostojanstvo, ako ga još imaš, a ako ga nemaš još od avgusta 2008. samo ti bude neugodno par koraka dok se ne zagledaš u nešto novo, meni se na primjer učinilo da na tendama iznad izloga apoteke umjesto “Apoteke Marijin Dvor” piše “Apoteke Mafijin Dvor”, pa kad sam se namrštio i shvatio grešku pogled mi još presiječe i osvijetljen poluprazan plavi krš od tramvaja sa trojicom usamljenih krkana koji rade gimnastiku na šipkama u zadnjem dijelu i tresu se od smijeha jedan drugom. M. ode u Rezidenciju da se presvuče, pa će kod Tetke, a ja u danonoćni market preko puta po vino, dvije kile brašna za palačinke, i pahuljice za doručak, da promijenim malo, ukupno deset i osamdeset. Kad sam se vratio u Rezidenciju ona već obučena, kaže otvori nam vino, taman da popijem koju dok ispušim za put. Krene nas priča, planiramo neki biznis, kritikujemo sve redom, odlučimo da otvorimo svoju radnju, da zaradimo ozbiljnu lovu preko ljeta, ne treba nam mnogo para za početak, pozajmićemo nekako, nagovorim je da ipak ostane sa mnom, raspričamo se o rodbini, o brakovima, o vezama, sve je bezveze, u međuvremenu oteturamo do marketa po još jednu flašu vina i krekere, i završimo svako sa svojim ljubavnim jadima i totalno izanaliziramo jedno drugo do dva, a ja sam usput još stigao i da joj ponovo objasnim Svemir, Sve.
Četvrtak ujutru, jedva je probudim da zakasni samo sat vremena na poso, a ja ostanem da odspavam još malo, čujem kako lupa vratima i jauče od mamurluka dok se oblači i zaključava vrata, pa ustajem nešto kasnije svjež, ko cvjećka, ja nikad nemam glavobolje i mamurluk, i uvijek se osjećam malo sretno zbog toga, ako ništa imam bar neviđeni talenat za to.
Nešto kasnije opet u Radnju, samo nakratko, da pokupim punjač i završim neku dodatnu zahvalnicu za Energoinvest, valjda su nekako uspjeli da uguraju još nekog u penziju, pa im treba hitno, danas, pa zastanem sa M., ne ide mi se kući, svakako kasnije opet moram nazad do Radnje, po nju, pa kod Tetke. U međuvremenu se pojavi još i Kockar, M.-in stari, provede ostatak dana s nama u Radnji, ispriča nam svašta, razne jugonostalgične doživljaje u Provinciji, Beogradu, s drugovima i drugaricama – “od Vesne iz Blagaja do Ramiza iz Rogatice” – jula 1986. na nekom molu u seocetu šest kilometara od neke vukojebine na moru u Crnoj Gori gdje su njih trojica samo jedan dan iznenada otišli na jednom motoru, ekskurzije sa kolegama vatrogascima u Neumu i umalo fatalno svraćanje u kafančuru usred ničeg u Olovu, kad ga je neki lokalni krkan “dva sa dva” pobrkao s nekim iz Krive Rijeke i gađao flašama i zamalo pretukao na smrt, a on se spasio diplomatski i čak im pokazao ličnu kartu s rodnim selom sa skroz suprotne padine famozne lokalne planine, nakon čega su mu se uljudno izvinjavali i častili cijelu noć.
Kod Tetke živahno, Genije opet u nekom seljačko-dječačkom prenosu, urlanje, “šale”, autentični stihovi iz neke underground alternativne guslarske scene, Kraljica iscrpljena zbog trčanja sa isporukom u Energoinvest, Princeza na spratu prespavala popodne sa Bebom, valjda je ranije bila nešto nervozna pa su se umorile obje, E.K. pravi selfije sa novom frizurom pred odlazak na Euroligu u Rim, putuje ujutru i ode kući ranije da se pakuje, svi ustanu da ga isprate i da mu požele sreću na vratima, osim mene, nije mi se ustajalo, valjda se podrazumijeva da mu želim da odigra dobro, pa malo kasnije po cigara na Terasi za pušenje sa M., onda neka dramica na kablovskoj koja je bila zanimljiva samo M. i meni, pa na spavanje, i opet veliki planovi da se porani sutra, da počnemo sa realizacijom početne faze za novu radnju, a i da malo nadoknadim zapušteni “projekat” sa E., da se zaradi za struju i stan, a vidio sam i neki viski od tridesetak maraka u danonoćnom marketu preko puta, pije mi se to za Novu, moraću, moraću, malo da se potrudim, za to.
6.7.13
Crtice iz Maršalove Ulice (20)
Subota popodne, naoblačilo se, čekam da počne kiša, hoće, neće, hoće, neće, haj reko neće, krenem do Dine na kafu, pokisnem, on mi tresne onu šoljicu na sto, tačno je baci, nikad mi neće bit jasno kako, baci je na sto sa tacne, tresne šoljica sa tanjirićem i šećerima i mlijekom i ne prospe se ništa, ne pita me ni što sam mokar ni ništa, donio sebi kamilicu, istiska onaj med, ko da je januar a ne juli jebo ga bog, i oblizuje prste i ne pita me ni otkud ja ni što sam mokar ni šta ima, kaže brate da si došo malo ranije da vidiš lika, dolazi oko jedanest i nešto, nigdje nikog, bilo još malo sunca u bašti, sjeda, ne liči ninašta lik, prilazim mu, kontam dal da ga otjeram, nema ovaj ni za kafu a kao uzeo lista jelovnik, taman kad sam prišo čuje se neka klasika, Betoven, Čajkovski, nešto, ti bi možda prepozno šta je, vadi telefon i javlja se, a ja bio zinuo il da ga pitam da naruči il da ga maršnem, još nisam bio odlučio, i javlja se desnom rukom, a lijevu digo i drži u zraku, kao da ga čekam, ja se naklonim, ne znam šta mi je bilo brate, kao naklonim se, vratiću se kasnije, valjda sam vidio nekad na nekom filmu pa potisnuo, a on cijelo vrijeme govori aha, aha, s pauzicama, pa kad sam se naklonio i krenuo nazad, tek tad me pogleda i maše mi rukom i namiguje da neće dugo, da ne idem, i ja ko levat stojim i čekam, i slušam šta priča, šta ću, kaže opet par puta aha, pa odjednom konačno a gdje si? ... u kojem dijelu grada brate ... pa pitaj nekog ... kako nema ... dobro onda pogledaj, razgledaj malo jebo te bog, imal koja zgrada, lokal, reklama ... visoka, mala, šarena, staklena, betonska, market, bilo šta brate ... ah ... aha ... zeleni ... i javor preko puta, jel? ... drvo brate, drvo ... ako ima žuta klu ... jel? ... moguće da su je ofarbali, to je to uglavnom ... dobro ... okreni se onda ulijevo, nek ti bude drvo desno a market lijevo, pa ideš pravo ... pređeš ulicu ... jest ... onda desno trotoarom do prvog skretanja lijevo ... imaš tu tri bašte, vidjećeš suncobrane ... jest ... idi u treći, zadnji brate ... jest ... samo nemoj u tu baštu ispred, uđi unutra, pa prođeš kroz restoran, ima s druge strane izlaz u drugu baštu, ta je bolja ... aha ... aha ... pa vidi, pitaj ga prvo jel Behka u smjeni ... valjda je bila prešla negdje, možda se vratila ... ako ne bude probaj ga pitat znal gdje radi sad, imamo neke neraščišćene račune, ako treba daj mu šta para, daću ti ja ... jest ... ma pito sam brate govore mi da ne znaju ništa, laže gamad, nema gorih ljudi od kon ... aha ... možda nije nikad ni otišla nigdje, krije se kurva ... što brate? ... boli te kurac ... dobro ... uglavnom tako ... ako bude Behka u smjeni uzmi gulaš brate ... aha ... nije ... ako ne bude Behke probaj to od teletine što imaju, bilo šta, nekad ne bude ni Zokino loše ... dobro ... aha ... ma nemoj? ... dobro brate, da ne dužimo, čeka me momak ... pa mi javi za Behku ako saznaš šta ... dobro ... čujemo se ... čuvaj se ... i prekine konačno i pokazuje mi onaj najskuplji biftek u jelovniku brate, smije se, govori izvini, donesi to i nabacajte salate najbolje što ima, ako je svježe, ako nije nemoj ništa, i hoće flašu vina brate, ja ga gledam, sav izgužvan, majica iznosana, kragna se razvalila oko vrata, farmerice ulojene, dole neke poderane starke, kontam koga ovaj jebe, al haj reko boli me kurac, odem, odnesem mu vino i čašu i sve, stavim račun pod pepeljaru i pogledam ga još jednom, opet nešto priča na telefon i smije se i namiguje, odem na šank i zapalim i gledam ga, kad je bila hrana odnesem i to, serviram, kad samo što sam se vratio i sjeo opet za šank, dolazi neka manekenka, da vidiš pičke brate, crvena kosa, noge dva metra, malo niža od tebe brate, pozdravljaju se, on joj nešto priča a ona se valja od smijeha, levat ni ne ustaje, ne znam ni jel joj glavom pokazo da sjedne, ona sjeda, skida jaknicu, bilo se nešto počelo oblačit, al baš tad opet probije sunce, da vidiš sisa brate, jedva sam se skoncentriso da zapamtim šta će naručit, malo joj bilo neugodno kad sam došo, ovaj žvaće ovamo, zado se, boli ga kurac, ona valjda očekivala da je on pita šta će, kad je vidjela da neće smije se i naruči prirodni od narandže, donesem i to, i kad sam donio ona se opet nešto valja od smijeha, on već pojeo jebo majku koji je to konj, oblizuje se i pije vino, vidim na stolu onaj neki diktafon, skontam neki intervju, ništa odem opet za šank i gledam, sad mi zanimljivo pravo, kontam koji je on kurac da daje intervju, ne liči ninašta brate, vjeruj mi, možda malo na Manćinija, u jednom trenutku kad me pogledo nekako me podsjetio na njega, nebitno, gledam ja njih, vidi se to puca flert, ona mu se nabacuje, ona onakva pička, a on nikakav, još stariji petnest godina od nje minimalno, ona se njemu nabacuje čovječe, a on hladnokrvan, kao boli ga kurac, ne bi je jebo ni da mu plati, i to, tek tad sam počeo da ga poštujem, samo nešto polako priča, faca mrtva ozbiljna, a ova se ovamo valja, zacrvenila se po vratu i prsima, kad odjednom brate, frajer prvo pali sebi cigaru, pa njoj, gleda u mene i maše, vadi dvjesta maraka, kaže naplati sve, namiguje joj, oboje se valjaju od smijeha, štaću nemam sitno, rastrčim se po ulici da razbijem, nema niko, na kraju nađem tek kod Đimija na pijaci, trk nazad, kad prazan sto, prvo kontam izlevatili me, al kurac, osto mi sav kusur, nema logike, pa kontam da nije tolika budala da ostavi toliki bakšiš, trzne me opet Betoven, zvoni mu telefon na stolu, vidim opet i njene cigare i diktafon, kontam koji je ovo kurac, kad izlaze brate iz vecea, prvo ona, oblizuje se brate isto ko one kurve na pornićima kad im svrše u usta, i ono malim prstom nešto oko usne, sve, Alaha mi, kad eto i njega, jebo majku zakopčava farmerice i smije se, prilazi, gleda me u oči, ja mu dajem kusur, nije ni pogledo, daje mi cenera i govori hvala dečko, vidimo se, ja se smijem i kontam bil mu reko jel bilo dobro, haha, bio bi dobar fazon, al kontam ko zna koja je to budala, bolje da šutim, i ništa, ode da se javi na telefon, pokupe se, pozdrave se, svako na svoju stranu, maloprije odoše brate, šteta što nisi malo ranije, da vidiš.
Subscribe to:
Posts (Atom)