U četvrtak popodne proveo tri-četri ... pa možda i najugodnija? ... sata ove godine, u razgovoru s Ana-Marijom u kafanici kod At-Mejdana. Ugodno vrijeme, vjetrić, veče, noć, krošnje i svjetla i saobraćaj s obje strane i parovi i prolaznici sa dječicom i kućnim ljubimcima, psi lutalice i divlje domaće mačke i golubovi i vrapci i svrake, i ona se ipak pojavila ovaj put, malo kasnije od dogovora zbog nekog zastoja zbog udesa/napada na engleskog penzionera kod Vijećnice, kako sam kasnije pročitao na jednom od internet portala. Pa teško da sam mogao da zamislim nešto slično dok se nije desilo tu noć, da provedem toliko vremena na kafi sa devetnaestogodišnjom “djevojčicom” i da ni u jednom trenutku dok je slušam ne pomislim da priča gluposti i da “nema komunikacije itd. itd. i sl.”, što najvjerovatnije nije slučaj i sa njom, jer je mene čini mi se u više navrata uzbudljivo ponijelo da se razvežem o najraznoraznijim glupostima, teorijama i idejama, koje kao “imam već neko vrijeme”, mada nikad nijednu nisam kako treba ni počeo da formiram do kraja.... A možda sam joj se najmanje jednom-dvaput i samo malo predugo zagledao u osmijeh i oči koje uopšte nisu od najbezazlenijih, haha, pa mi se samo zato činilo sa sam mislio da mislim da je sve bilo tako ugodno, ko zna. U svakom slučaju na neki način osvježavajuće ugodno provedeno vrijeme, zbog kojeg sam poslije dok sam planinario kući uzbistrik formirao najmanje još dva nova moja famozna “nagovještaja ideja”: 1. jebote koji sam ja idiot bio u tim godinama, sa devetnest, pa izgleda i ostajem zauvijek u najvećoj mjeri, i 2. jebote kolko sam ja usamljen?!, što sam naravno znao i prije, samo mi je ovo došlo kao neki znak interpunkcije na to stanje, kao neki uzvičnik za uzbunu ili čak konačno-beznadežna tačka, a možda i neka vrsta naivno-ponadalog upitnika, ili ipak još samo jedan od depresivnih zareza ili tačka-zareza, biće da je ipak opet samo to, tome sam uostalom izgleda oduvijek i bio najviše sklon.
Pa o toj mojoj “usamljenosti”: prva asocijacija je skoro uvijek patetika i samosažaljenje, pa ipak kad malo bolje (duže, eh svejedno...) razmislim (a između ostalog često “razmišljam” i baš o toj ideji, naravno), i nije baš od najtipičnijih fizičkih/bukvalnih, jer sam ipak donekle-dovoljno okružen “stvorenjima” koja bi me da se ne otimam čak i zavoljela na svoj način, ili su me već zavoljela ili su me nekad voljela, dok se nisam otimao i konačno odustajao od svega i svih ovoliko, a bilo ih je i još ih ima u broju koji je relativno daleko od tragično-žalosnog po toj prvoj asocijaciji, pa onda ipak ne vjerujem da sam “autističan” na bilo koji način, to jest ako ovo pravo stanje – kojem blic-improvizovano možda mogu da dam i ime: “usamljenost svijesti” – ako i to nije samo rezultat neke vrste fizičkog/odgojnog (bihevioralnog? haha) poremećaja, a nikakvog razuma ili pokušaja da se nešto objasni i “shvati”.... Sad sam već zaboravio zašto uopšte pišem o tome i jesam li imao neku vrstu poente kad sam počeo ili bar nekad u nekom trenutku dok sam razmišljao da pišem (a čini mi se da jesam, ili mi se bar činilo kad sam počeo, ko ga jebe), u svakom slučaju ostaje ta neka vrsta usamljene svijesti čiji je izgleda najintenzivniji dio potreba da se pomiješa s nekom drugom (sličnom ili istom? jebote... istom!), ili da bar pokušava da se pomiješa sve dok se ili ne pomiješa ili konačno ugasi kad nestane vremena i prostora za još pokušaja, pa opet je sve to možda samo svjesni vrh nekog bogzna kolko nesvjesnog brijega čija je jedina svrha tjeranje da se bilo kako samo produži vsta, a sva ova “svjesna” sranja služe samo za obmanu onog repića “razuma” koji je izgleda samo neizbježna nuspojava onom velikom glavnom koji me svako jutro diže iz kreveta manje-više na vrijeme i odvede na “poso” i plaća račune i stanarinu i obroke i vitamine jer bez obroka i vitamina nema života a život je važan i nije za bacanje, sigurno ne dok se ne produži vrsta, možda?
Eh, obaveze i računi, u ponedjeljak sam se opet svađao sa M., ovaj put je i to izgleda bilo konačno, ja mislim da je ona kriva a ona naravno da sam ja, u svakom slučaju je popizdila i histerisala i pravila scene i prijetila još većim u Radnji u radno vrijeme glasno bez obzira na goste restorana preko puta i prolaznike i sve, pa se dan kasnije kao izvinjavala zbog histerije i scena, kao jebiga ona je takva i zar se već nismo svi navikli da ona tako odreaguje nekad, a ja sam ta dva dana iskoristio da odlučim da nema šanse da mi se više ikad ima išta s bilo kim takvim, jebiga da sam joj ja mama ili tata možda bi i bacio ostatak života (ili mjeseca ili godine) da je preodgajam i smišljam najraznoraznije načine da profunkcioniše odnos, ovako me samo ne interesuje više, pa vidjećemo do kraja mjeseca da jedno za sva vremena odjebe iz Radnje, ili ona ili ja, njoj sam ostavio izbor pa nek odluči kako hoće.
Za vikend sam planirao ekskurzijicu na Selo, pa ipak nisam uspio zbog umora i beskonačnih glupavih obavezica koje se kote na ispunjavanje ko gremlini na vodu noću (jel ono bi na vodu noću, ili samo na vodu bilo kad?), a još su mi javili da se okotilo Štene, haha, još nemaju pojma koliko ih je, valjda se zavukla negdje duboko ispod štale i ne izvodi ih dok ne očvrsnu malo, pa eto sad mi se igra i sa štenićima, u svakom slučaju nisam bio već predugo i jedva čekam da odem dan-dva.
Sklonište, 6. septembar (pet loših dana, dva dobra čini mi se, ko ga jebe, kako god...)
0 komentara
Post a Comment