U ulici u kojoj svi osim Muje imaju motor, Mujo je, među djevojčicama, najpopularniji maturant.
•••
Miroslav je, kada mu se, nakon par hrabrih, tihih koraka u tami hodnika ispred širom otvorenih vrata zamračenog stana na trećem spratu, sa crvenim lakiranim cipelicama sa bijelim mašnicama u ruci, između brzih, gotovo zaglušujućih otkucaja srca učinilo da čuje korake na stepeništu nekoliko spratova iznad (ili ispod), bez daha utrčao nazad i ponovo se zaključao unutra, i dugo mu je trebalo da se smiri i shvati da mu je, dok je kao fetus bespomoćno ležao na hladnim pločicama i nečujno jecao od straha, suzama istopljena maskara na omiljenoj svilenoj haljinici ostavila novi neizbrisiv trag, kao mrlju od gorke crne kafe na dnu ispucale šoljice bez drške u kojoj se nigdje ne nazire put, kao zadnji od bezbroj pečata na Istinu da prosto nema muda da se, u ovom životu, takav suoči sa Njim.
•••
Niko nije propatio kao što je Zeko Pička propatio.
•••
Laktajući se sa krcatom stanicom radnika, studenata i djece, Kosta se najzad izborio za jedno od par preostalih mjesta u podnevnom autobusu za grad, nagurao torbu sa odjećom pod noge, i, dok je jednom rukom namještao slušalice duboko u uši a drugom pojačavao omiljeni Halidov predratni album do daske, posmatrao je talasanje vode koja se nakupila između dva prozorska stakla i nije mogao da prestane da se pita jesu li ga roditelji, koji su crvenih lica pokušavali da zadave jedno drugo na linoleumu kada ih je prekoračio i otišao od kuće, uopšte čuli kada je rekao da ih mrzi i da se ne vraća više nikad.
