Samo desetak minuta poslije nezaboravne seanse od sat-dva najneobuzdanijeg prilično intenzivno-perverznog životinjskog seksa, za vrijeme koje seanse nije izostajalo ni uzdisaja ni izdisaja ni šaputanja ni vrištanja ni smijanja ni plakanja ni grickanja ni zagrizivanja ni maženja ni grebanja ni šamaranja ni pljuvanja ni poljubaca ni grčeva ni istezanja ni opuštanja ni natezanja ni ljepljivih potoka i potoka sperme, a sigurno ni ljubavi ni inteligentnih emocija ni dubokih osjećanja, zaljubljeni mladi par zauzima par stolica sa suprotnih strana prvog malog okruglog limenog stolića niz saobraćaj ispred šarmante požutjele zgradice sa popucalim fasadama sve sa upozorenjima o obrušavanju istih, koji je sto bio i jedini nezauzet od ukupno tri takva ista sa po par stolica na tom trotoaru ispred te kvartovske kafanice u prizemlju te iste zgrade u čijem je potkrovlju i bila baš ta jazbinica iz koje su se icrpljeni evo izveli malo, zauzimaju ga i gledaju se i skoro da i ne trepću od ljubavi i vrijeme je stalo i oni kao da ne primjećuju ni konobara koji donosi tacnu sa njenim sokićem u zelenoj staklenoj flašici sa narandžastom slamkom i duplo-gorkom kafom u najmanjoj šoljici za njega, pa možda su oni i dalje pod toliko jakim utiskom svega onog što se ne tako davno odigralo gore u jazbini da ni to što se uopšte ne sjećaju da su naručili bilo šta pa im se ipak na stolić niotkle tresnulo baš ono što su htjeli, osim što ih je donekle prijatno iznenadilo nije uspjelo ni najmanje da ih zbuni ili promijeni oblik nijednog od oba anđeosko-perverzna im smiješka, uz jedan od kojih je ona bez prekidanja kontakta očima ni dok trepneš vješto uzmogla da onim istim bezobraznim usnama obgrli slamku i skoro u jednom presušenom cugu eksira skoro kompletan osvježavajući sardžaj iz boce, mada je on ipak morao da pogleda u svoju barbi šoljicu dok je istresao jednu, dvije, tri kesice šećera u svoju gustu tamnu kafu na dnu, pa opet nastavio da je gleda i da se smješka i dok je srkao i pripaljivao cigaru za cigarom i vrhom jezika izbacivao bezobrazne okrugle dimove prema njoj kroz nekih od koje su na momente već mogli da se zagledaju toliko značajno da uopšte nije bilo potrebe da išta progovaraju da bi se savršeno sporazumjeli da su oboje već spremni za još, za vrijeme čega svega ničim nisu pokazali da su uopšte svjesni šta se sve još uporedo dešava na stoliću u sredini, pored njih, čije je obje stolice već bogzna kad ranije zauzeo malo stariji simpatičan par koji kao da je bio toliko duže zaljubljen da ni ona ni on više nisu imali potrebu da se nešto gledaju dok piju kafu, on je uostalom u svakom slučaju bio prezauzet pokušajima i pokušajima da nekako elektronski uplati željeni tiket na aplikaciji popularne kladionice na pametnom telefonu što mu zbog famozno klimave konekcije u bašti kafanice na trotoaru ipak nikako pa nikako nije polazilo za rukom a utakmica se sve neizbježnije i neizbježnije spremala da počne, pa ipak se on ni zbog toga nije nervirao jer se već odavno navikao i na to i čak se i ironično smješkao svaki put kad se ispostavilo da nema šanse i uinat pokušava sve dok ili ne prođe tiket ili utakmica počne, dok ona s druge strane stola puši svoje duge tanke cigare i bulji u pepeljaru toliko zamišljeno da ni ona ni najmanje nije svjesna koliko očigledno sluša razgovor sa trećeg okruglog limenog stola, to je zadnji niz saobraćaj u bašti kafanice na trotoaru ispred stare žućkaste zgrade čijih je par stolica nešto ranije zauzeo još jedan još stariji još duže zaljubljen vidno uznemiren par i smjesta počeo da se raspravlja o odosima im, on je bio zaprepašten njenim ultimatumom da se uzmu i nije mogao da vjeruje da mu je stvarno rekla da ako je on ne oženi najkasnije za tri mjeseca udaće se za tog i tog, nekog tamo, i džabe joj sad svi pokušaji i objašnjenja da ona nije stvarno mislila tako nego samo stvarno hoće da se uda, i to za njega, pa kad će ako neće sad i dosta su čekali i nek joj objasni što stvarno on još neće, i prošlu jesen je bila ista priča, i pretprošlu, i onu prije, izgleda da bi po njemu i iduće godine najesen opet bilo isto, pa opet, i one tamo, čemu to onda vodi, a on je uopšte ne sluša i samo ponavlja da ne može da vjeruje da mu je to rekla, ne može da vjeruje da mu je to rekla, i tako se raspravljaju i raspravljaju i to prilično glasno, mada ni oni uopšte ničim nisu odavali da su svjesni koliko su stvarno glasni, a možda bi im bilo svejedno i da su znali, mada ipak nekako nikako nisu izgledali kao jedan od onih parova čijem bi ijednom članu bilo svejedno da svjesno privlači toliko pažnje na jednom tako javnom mjestu, pa ipak niko nije primijetio da ih ona sluša ni brojao koliko je dugih tankih bijelih cigara spalila sve dok najduže zaljubljeni nisu popili svoje kafe i ustali i krenuli trotoarom uz saobraćaj usput se neprestano raspravljajući monotono glasno, čulo se čak s ćoška zgrade da on i dalje ne može da vjeruje da mu je to rekla a baštica kafanice u prizemlju sa tri limena okrugla stolića na trotoaru je u sredini, i usred baštice na trotoaru ispred kafanice na srednjem stoliću u sredini ona je njega ipak pogledala nekoliko puta i u par navrata čak zaustila da možda i izgovori nešto, možda da počne neku temu, pa oba puta kad je zaustila ipak na vrijeme odustala jer je mu je po dječački zaigranom izrazu na licu neprestano zabuljenom u pametni telefon tačno znala da je uplatio-neuplatio utakmica počela i dok ne završi njemu sad više nema ništa važnije od njenog krajnjeg rezultata, a dok utakmica traje i dok se ne završi tamo negdje gore u udobnoj jazbinici na potkrovlju zgrade nezaboravno provodi perverznih sat-dva mladi zaljubljeni par čiji nijedan od članova dok ih drugi put danas provodi ne može i neće da prizna ni sebi ni onom nasuprot da im bez obzira na jednako i čak i malo intenzivnije neizostajanje nijednog od uzbudljivh faktora kao ni prvi put, ovaj drugi put ipak nije ni blizu uzbudljiv kao onaj ne tako nedavno, onaj najnezaboravniji prvi.
•••
Mladi pjesnik dotegli gajbu piva u sobicu i zavali se na raspali kauč, pogleda kroz ulojeno okno bez zavjesa i vidi da je još dan, otprilike nekad popodne, vjerovatno, otvori prvo pivo i počne da piše pjesmu, naravno samo u glavi, pa kad je razradi napisaće je i na nešto trajnije, i smišlja i razmišlja i otvara pivo za pivom i s vremena na vrijeme pogleda kroz okno i procjenjuje doba dana, otprilike, pa tako nekad u dobokoj stvaralačkoj ekstazi kad je tako pogledao kroz okno i pretpostavio da je već sumrak odnekud začuje strahovit glas koji mu reče da sluša, presiječe ga nešto u srcu pa se iznervira jer ga je otrijeznilo najmanje dva piva a sigurno mu već nije ostalo više od još samo pet-šest, pa opet kaže Slušaš li?! Jebote halucinacija od piva, haj da vidimo, kaže Šta je?! Slušaj. Dobro slušaj!
Dobro, šta hoćeš! Hoću da znaš!
Pa šta jebote, šta da znam! Da znaš da sam Ja: Bog!
E jebiga... BOOOOOOOOG!
Ne vjerujem! Ne vjeruješ u Boga?!
Ne vjerujem da si ti “Bog”... JA SAM BOOOOOOOOOG! JAAAAAA!
Haha, dobro, dobro... Otkud Ti? Slušaj!
Slušam slušam... Treba mi nešto...
Hahaha, čim neko zove treba mu neš– SLUŠAAAAAAAJ! ... Ta “poezija” što smišljaš ...
Dobro? Prestani! Treba mi da prestaneš, jesi čuo!
Ma nemoj? Nisi ti nikakav Pjesnik!
E baš j– SLUŠAJ: jebo te “poezija”, sranje je i nisi pjesnik i nikad nećeš bit pjesnik i nema šanse i nema šanse i nema šanse! ...
Boli me kurac, nek nisam, hoću da b– NIKAD!
A šta sam onda ako nisam ni pjesnik? Poslanik.
Haha, šta? Hahaha! POSLANIK! Ja sam Boooog! A ti si moj Božiji Poslanik!
A jel? Jest. I treba mi nešto i ima da uradiš, jesi čuo!
Hahaha. Jest. Slušaj! Treb–
A šta ako neću? Šta!
Šta ako NEEEEEĆUUUU?! Slušaj, ima da uradiš, ovako:–
Neću. Pa saslušaj Me!
Neću. IMA DA URAAAAADIIIIIIŠ!
Hahaha. Nema šanse, sad baš neću. E jebo me svako ako ne uradiš, jeb–
Hahahahaha. Mali ima da se uozbiljiš i d–
Neću, nemam kad, vidiš da smišljam pjesmu i prekidaš me i smetaš... Ama jebo te pjesma! NE VA-LJA TI PO-E-ZI-JA. SRA-NJE JE!
Boli me kurac. Molim te?
Hahaha. Šta! Molim te! Samo me saslušaj šta mi treba.
Vidi, bilo mi je ... khm .. zadovoljstvo? Ne mogu da vjerujem...
... pa ako se slažeš, da ja nastavim s pjesmom... MRŠ JEBO TE PJESMA! MRŠ! MRŠ MRŠ MRŠ MRŠ MRŠ! Ko te jebe! Mrš.
Hahaha!
I pjesnik nastavi sa smišljanjem svoje pjesme i gledanjem kroz okno, mada više nije procjenjivao koje li je doba dana jer je bio preduboko u stvaralačkoj ekstazi za to, sve dok jednom nije prepipao da su sve flaše u gajbi otvorene i prazne i zato se povratio iz ekstaze i shvatio da je i napolju i u sobici već odavno mrak, a pošto već odavno nema ni struje ni svijeća ni fenjera ni petroleja ni inspiracije ni piva, odluči da ipak još nije zadovoljan pjesmicom i ostavi je za sutra i legne da odspava malo.
0 komentara
Post a Comment