Odlomak 23

(Knut Hamsun, Misterije)

("S norveškoga preveo Munib Delalić, "dobra knjiga", Sarajevo, 2011." - meni se što dalje čitam sve više čini da je prevod sranje, ali je ipak odlična knjiga, pa ne mogu da ne preporučim još jednom, i ovako....)

- Koliko sam čeznuo za Vama ovih dana! - kazao je. - Ne, ne, nemojte se toliko strašiti; pa skoro ništa i ne kažem i ništa neću postići, ne, nikakvih, nikakvih iluzija nemam. Uostalom, možda me čak i ne razumijete, započnem pogrešno i izlanem se, kažem ono što nisam htio reći....

Kad je zašutio, kazala je:

- Kako ste danas čudni!

Zatim je htjela krenuti.

Ali ju je on opet zaustavio:

- Draga gospođice, čekajte malo! Budite danas malčice uviđavni prema meni! Strah me je govoriti, plačim se da me ne prekinete i kažete: idite! Pa ipak sam, bdijući, o tom satima razmišljao.

Gledala ga je sve začuđenija i upitala:

- Kamo to vodi?

- Kamo to vodi? Mogu li Vam kazati pravim riječima? To vodi ... vodi tome da Vas volim, gospođice Kielland. Da, zapravo i ne shvađam da Vas to toliko iznenađuje, i ja sam od krvi i mesa, sreo sam Vas i opčinili ste me, valjda to nije tako čudno? Druga je stvar što Vam to možda nisam trebao priznati.

- Ne, niste trebali.

- Ali na šta sve čovjek ne bude natjeran? Čak sam Vas i ogovarao, i to samo iz ljubavi, nazvao Vas koketom i pokušao poniziti, samo da se utješim i uvjerim sebe da ništa nisam izgubio, jer sam znao da ste nedostižni za mene. Ovo je peti put kako Vas srećem i ipak sam se tek sad odao, premda sam to bio mogao učiniti onaj prvi put. Usto mi je danas i rođendan, dvadeset devet mi je godina, pjevao sam i radovao se otkako sam jutros otvorio oči. Mislio sam ... da, da bome da je smiješno kad se i tako glupe stvari mogu izmisliti, ali sam pomislio: ako je danas sretneš i sve priznaš, možda i nije loše da ti je uza sve i rođendan. Možeš joj i to kazati te će u jedan takav dan biti spremnija oprostiti ti. Osmjehujete se? Da, smiješno je, znam; a sad se ionako nema kud. Prinosim Vam svoju žrtvu isto kao i svi ostali.

- Zaista je žalosno što Vam se ovo dogodilo danas - kazala je ona. - Ove godine niste imali sreće na Vaš rođendan. O tome više ne mogu reći.

- Ne, naravno.... Bože, kakvu vi moć imate! Mogu shvatiti da čovjek zbog Vas može biti natjeran na sve moguće. Čak i sad, kad ste kazali te zadnje riječi, koje i nisu bile tako radosne, čak i tad Vam je glas bio kao pjesma. Bilo je naprosto kao da mi u duši počinje cvjetati. Kako je to čudno! Znate li da sam noćima lutao ispred Vaše kuće ne bih li Vas bar načas spazio na prozoru, da sam ovdje u šumi padao na koljena i molio se Bogu za Vas, ja koji čak i ne vjerujem u Boga. Vidite li onu jasiku ondje? Namjerno sam se zaustavio baš ovdje jer sam upravo pokraj one jasike noćima klečao, slomljen očajem, glup i izgubljen, samo zato što ste mi stalno u mislima. Odavde sam Vam svake večeri kazivao laku noć, klečao sam i molio vjetar i zvijezde da Vam prenesu moj pozdrav i vjerujem da ste ga u snu osjetili.

- Zašto mi sve to govorite? Zar ne znate da sam....

- Svakako, svakako! - prekinuo ju je izuzetno uzbuđen. - Znam i šta ste htjeli kazati: da odavno pripadate drugom i da sam nečasna osoba koja se nameće sad kad je prekasno ... zašto to ne bih znao? Da, zašto sam Vam sve ovo kazao? Pa, da bih na Vas djelovao, da bih Vas se dojmio i naveo da o tom razmislite. Tako mi Boga, govorim istinu, drukčije ne mogu. Znam da ste zaručeni, da imate momka kojega volite, i da ja, dakle, ništa ne mogu postići; da, ali sam ipak htio pokušati na Vas malo djelovati, nisam htio izgubiti svaku nadu. Zamislite tu misao: izgubiti svaku nadu; zamislite je, pa ćete me možda bolje razumjeti. Kad sam maločas kazao da ništa ne očekujem postići, lagao sam. To sam kazao samo da Vas privremeno umirim i da dobijem na vremenu, da se odmah odveć ne uplašite. Draga, pričam li gluposti? Ne mislim kazati da ste mi ikad dali neku nadu i zaista nikad nisam ni pomišljao da bihi nekoga mogao istisnuti iz Vašeg srca. Ah, to mi nikad nije ni palo na um. Ali sam u satima očaja razmišljao sam sa sobom: da, zaručena je i uskoro putuje, zbogom; ali još nije sasvim izgubljena, još nije otputovala, nije udata, nije mrtva; ko zna! I kad bih pokušao sve, možda bi još bilo vremena! Postali ste moja stalna misao, moja prisilna misao, hodam i vidim Vas u svim stvarima, i sve plave rijeke nazivam Dagny. Ne vjerujem da je protekao i jedan jedini dan ovih nedjelja a da nisam mislio na Vas. U bilo koje doba dana kad izlazim iz hotela, čim otvorim vrata i iziđem na stepenice srcem mi projuri nada: možda ćeš je sada sresti! i posvuda se osvrćem očekujući da Vas vidim. Ne, to ne razumijem, ne znam šta mi je činiti. Vjerujte mi, ako sam se sad predao, ipak se nisam predao bez otpora. Ali nije ohrabrujuće znati da ti je sav napor žalosno uzaludan, a ipak ne možeš prestati naprezati se; zato se i boriš do zadnjega časa. I kad baš ništa ne pomaže! na toliko toga možeš pomisliti kad noću sjediš uz prozor u svojoj sobi i ne da ti se spavati. Držiš knjigu u ruci, ali ju ne čitaš; stalno stiskaš zube i pročitaš tri retka, i ne možeš više, te sklapaš knjigu odmahnuvši glavom. Srce divlje tuče, nijemo sebi šapćeš tajne, slatke riječi, zazivaš neko ime i u mislima ga ljubiš. I bude dva sata, bude četiri, šest; i ne možeš više, hoćeš tome stati ukraj i odlučiš se, čim se prva prilika ukaže, sve priznati.... Kad bih Vas sad smio zamoliti za nešto, zamolio bih Vas da šutite. Volim Vas, ali šutite, šutite. Pričekajte nekoliko minuta.