E pa danas je opet jedan sranje dan.... Opet sam malo sjeban, opet zbog Keti, a ovaj put je ona kriva, ovaj put nisam ja. Ostavio sam je na miru, kako je i htjela, ne šaljem joj linkove, ne pišem joj ništa, ne obraćam joj se, kontam da je ne interesujem i apsolutno shvatam zašto je ne interesujem, nema veze, a ona mi juče iz vedra neba ničim izazvana ipak da do znanja da me čitala cijelo vrijeme, svih ovih četri-pet mjeseci “Dnevnika” koji su samo zbog slučajnih viđanja na moju (a izgleda i najviše njenu) nesreću postali najviše o Njoj, ja je nisam ni tražio ni proganjao ni ništa, i juče mi ipak da do znanja da je čitala sve to što sam pisao, najviše njoj i o njoj, i to tako što me samo odjednom izbrisala sa svih mreža i čak i blokirala na jednoj matičnoj na kojoj nisam ni imao pojma da me cijelo vrijeme prati, kao da je smaram porukama svaki dan, a ja se nikad nisam usudio da je uznemiravam i da joj se obratim na bilo koji način, osim ono jednom prošli mjesec kad sam je iz očaja zvao da se vidimo, da je vidim samo još jednom i da razgovaramo deset-petnest minuta gdje god i kad god hoće, da mi pomogne, ništa više, samo to. I sad me blokira a meni nije jasno otkud baš sad, pa joj pošaljem samo još jednu porukicu sa pitanjem jel onda fakat čitala sve i šta misli o svemu što sam pisao i otkud da me blokira baš sad, kaže mislim da ti treba dobar psiholog i molim te ne obraćaj mi se više. “Ili da odrasteš”, to je još dodala, da odrastem....
Jebiga meni se ne odrasta, “odraslih” je već previše i svi su seronje, a ja nisam, ja sam melek i svetac i najbolji i genije i pravi pjesnik itd., i nikad je nisam ni provocirao ni smarao ni insistirao ni kontaktirao, samo sam zaljubljen do jaja i dosta mi je samo uspomena i lik i mašta i san, ne treba mi ni da me čita ako neće, mada jesam samo njoj pisao sve, pa vidim po statistikama da kao da još ima ljudi koji me čitaju, ko zna odakle i ko zna zašto, i ako možda ima i neki dobar psiholog, ili bar početnik-amater, ili vodoinstalater ili učiteljica ili stolar, nema veze, bilo ko, molim da proba da mi se pomogne i objasni šta sam ja tu uradio ili napisao loše, samo pišem onako kako se osjećam, a nikad u svemiru niko nije osjećao ništa nježnije i dobronamjernije od ovog što ja osjećam prema njoj, pa i ako te ne interesuje, valjda bi tebalo da si samo ravnodušna, a ne da me mrziš i da čitaš i da se nerviraš što te neko tamo u svojoj mišijoj rupici tiho najbezazlenije samo voli, nije mi jasno otkud ti sad to.
U svakom slučaju sad mi je najjasnije dala do znanja da neće da joj se obraćam više nikad, i kolko god sam sad odjednom opet tužan zbog toga ne mogu ništa osim da joj ispunim i tu želju, eto ovo je zadnja rečenica u kojoj te pominjem i u kojoj ti se obraćam, nikad nisam mislio ništa loše, samo najbolje i najljepše, sretno i nadam se još samo da me ipak ne mrziš, čak sam ti pomogao da se poizbrišemo i na onom zadnjem mjestu na kojem smo ostali “povezani”, vjerovatno ti nisi znala kako, nema veze, konačno sretno i napokon sve najbolje, draga Keti!
Kišan dan na čaršiji, u uličicama oko Radnje nigdje nikog, mada se ipak prodalo ponešto, više nego juče kad su navodno svi ostali imali haman-rekordne promete, samo mi jedva nešto. Poslije me Z. vodio kod Tetke na neugodno šutljivi nzadnji komad Kraljičine torte navodno sačuvan samo za mene, pa autom do stanice pored Rezidencije da se opustim malo, usamljena nedjelja naveče ko nikad, onda opet uz neki alkohol za zaborav, opet onaj isti “domaći” rum.
Rezidencija, 24. maj
0 komentara
Post a Comment