Subotu prespavao, uglavnom. Onda se opet trošio uz internet-perverzije, jebiga moram malo.
Nedjelja, spavao do deset. Palačinke za doručak, kafa, nisam imao ništa da zapalim, M. odnijela mašinicu za punjenje u Radnju. Popodne prošetao do Radnje, oko šest, ovih dana u to vrijeme bude već ozbiljan mrak, na izlazu iz Rezidencije me dočeka Lou Salomé, jedna od crno-bijelih mačaka koje se motaju u i oko Zgrade, M. je htjela da uzmemo baš nju kad smo useljavali, i uzeli bi je da nije zasmrdila cijelu Rezidenciju kad smo je pustili prvi put, pa izbacili i ostavili joj samo ime, izgleda da je skotna, čuči na zadnjoj stepenici do našeg sprata i bulji ispred sebe, kao da nešto čeka, možda nekog pacova ili da joj neko baci neki zalogaj, nešto, pa gužva u glavnoj ulici, najviše je žena, mnogo mama sa djevojčicama u šarenim jaknicama sa čupavim kapicama sa ušima i njuškicama, skakuću okolo kao mačići za nekim zamišljenim klupkom. Negdje kod onog East-West znaka između Ferhadije i Sarača sretnem Keti, s nekim visokim likom, naravno sjebem se, a ona naravno pored mene ponovo prođe kao pored bilo kojeg stuba ulične rasvjete, i kao da je bila zamišljena dok sluša njegovu dosadnu priču, kao da zamišlja da je s nekim drugim, negdje, samo ne tu. A možda joj uopšte nije bilo dosadno, možda je samo bila previše skoncentrisana na nepokazivanje uzbuđenja zbog strepnje za sve izvjesnijim i izvjesnijim prvim dodirom, držanjem za ruke, poljupcem u najromantičnije vrijeme na najromantičnijem mjestu u gradu – sranje! – nisam siguran, mimoišli smo se na najlošije osvijetljenom dijelu, nisam joj uopšte ni vidio lice kako treba, bilo je mutno, nejasno, kao u snu, i hod – lelujanje – i blažena nesvjesnost o mom postojanju, sve sve, kao san, nisam dobio ni ono što sam najviše htio, oni su produžili na zapad, a ja na istok, u Radnju.
Tamo neka gužva, Kraljica i A.A. se zezaju sa M., uzmem cigaru i izađem ispred da zapalim, na miru. Zamišljam ih, dok sam ja stigao do Radnje oni su već u onom romantično-praznično osvijetljenom najprometnijem dijelu, pored već tradicionalne čerge kod Vatrice, pa uz uzbudljive izloge do Parka, prvi poljubac pod lampom, blagi decembar, idealna temperatura, i svjetlucanje montažnog mini luna-parka za cvrkutave anđelčiće ispred najprometnijeg slavljenički raspoloženog tržnog centra preko puta – sranje! Kraljica i M. odjednom izlaze iz Radnje, nisam znao da sam toliko popularan da izlazite za mnom na hladnoću, kaže ma A.A. ušo da piša, pa im nezgodno da ostanu unutra, sve se čuje, šta ga nema, otkad piša, pustite momka, možda sere. Puštanje vode, čuje se kad protiče kroz šaht ispred Radnje, A.A. izlazi da zapali sa mnom, one odoše opet unutra. Kako poso, ide nekako, kod tebe, firma se raspada al nije se još raspala, radi subotom, to mu je najgore, ustaje rano da vozi dvjesto kilometara da stigne u provinciju na vrijeme, u osam, naporno, naporno, traži nešto drugo.
Onda odoše, Kraljica i A.A., da prošetaju još malo, a M. me pita šta mi je, što sam sjeban. Ma ništa, nije mi ništa, i pitam se što uopšte zamišljam da je kod Keti sve tako idealno, svemir bez mene, bilo bi bolje da konačno malo aktiviram i razorni seljački asocijalni realizam na tu temu, kad sam već imao priliku da živim sa ženama par godina i u govnima mnogo duže, pa znam kako to depresivno zna da bude kad imaš pogled iza zavjese, iza scene.
Ipak nije bilo vremena za razmišljanje baš tad, pokupimo robu, zaključamo radnju, i sa Kraljicom natovareni kod Tetke, da im pomognemo da čudesno utovare pola kamiona robe za neki sajam na koji putuju u maleni samački automobil. Peglanje pogužvanih novina da se iskoriste kao jastučići protiv grebanja između robe, zezanje, porodica, raspoloženje, smijeh. Izađem na Terasu sa sjajnim pogledom na Stari grad, da zapalim u ponoć, nema boljeg mjesta i vremena za pušenje od Tetkine Terase na Bistriku u ponoć. Grad zijeva pred spavanje, još ima saobraćaja, i pješaka i zaustavljenih automobila sa blještavim žutim žmigavcima pred pekarom, da se začas nabavi hljeb za doručak ili pecivo umjesto večere prije spavanja u hladnoj sobi, ili pred put, i semafori na zabačenim raskrsnicama beskorisno ne odustaju od posla, zeleno, žuto, crveno, žuto, zeleno, a nigdje nikog ni da zastane, ni da protrči kroz žuto, ni da krene. Pa tegljenje paketa i paketa majstorski natrpane robe kroz mračne kozije stazice prahistorijskog dijela iznad grada do najbližeg prilaza za auto, šljapkanje blatom, i jedan od dva crno-bijela čupava psa komšije klošara iz barake pored Tetke, pitam Kraljicu što je samo ovaj jedan pušten, što ne puste i drugog, kaže ma ne pušta ni tog, samo je taj nekako skonto neki prolaz, pa izlazi kad hoće. Svidio mi se taj snalažljivi, izjavljujem da sam mu dao ime Mali, samo nije on nego ona, kaže Kraljica, onda nek bude Mala, još bolje. Ispušim još jednu na Terasi kad je sve bilo gotovo, dok sam čekao Kraljicu i M. da se ispozdravljaju i naopraštaju s Tetkom i Z. tamo na najbližem prilazu gdje su odnijele zadnje ture robe a ja osta s Malom da čuvamo kuću, pa kad su se vratili M. iznese keksić i komadić salame za Malu, i dok je ona pojela i ja završim sa cigarom i lansiram opušak pod uglom od četrdeset pet stepeni za najveći domet i gledam kako spiralno sjaji kroz noć, pa mini-eksplodira kad padne.
Nek bude da je zamišljena jer je izvalio nešto seljački na kafi, iz vedra neba, nešto rasistički, krkanski, možda se nekako odao da mu je Aca Lukas bog i/ili bio seronja prema konobaru, i ne prvi put, a ona se sjetila da joj je neko mudar nekad ispričao da ako je fin prema tebi, a seronja prema konobaru, znači da je seronja, jarane. Pa poljubac, nespretan, stidan, smotan, znojave ruke i zamišljeni pogledi za drugim ženama sa većim guzicama i sisom, onda neka vezica, rituali, “zaruke” sa seljačkim uplitanjima roditelja u sve, kako ne treba, kako treba, to nije lijepo, to nije red, red je ovako, red je onako, i vjenčanje, tj. svadba, samo jedan narodnjak da se udovolji nekom jaranu, nekom djedu, pa još jedan malo kasnije, i naravno prava korida dok trepneš, čime li se bavi, nek bude idealan, perspektivni mladi be-ha režiser, najperspektivniji, taj bi mogao da priušti čak i pravo bračno putovanje u nezaboravan hotel sa tri-četri zvjezdice blizu nekog zapišanog ulaza/izlaza za podzemnu u Parizu. I šarmantan stančić u nekoj od najljepših ulica, nek bude Radićeva, može i to, namještaj iz snova, i zavjese, i paravani, i odjeća, i obuća, kuhinja i šerpe i lonci i poklopci i escajg, i svježe šarene ogranske namirnice i neoprana domaća jaja sa govinima sa pijace svako jutro, doručak, ručak, večera, pozorište, filmovi, premijere, aplauzi, čestitke, čestitke, čestitke, hvala, putovanja, godine, dječica, pelene, grčevi, hapice, prehladice, vakcine (ili ne vakcine?), zubići, progovaranja, prohodavanja, u goste kod jarana i drugarice i njihovih beba sa svojim bebama, da se igraju, pa drugarice i zetovi uzvrate posjetu kad-tad, i čija je beba blesavija, čija je beba pametnija, čija je beba najoriginalnija beba ikad, perfektno. Krediti, karijere, banke, formulari, projekti, unapređenja, povišice, šefovi, šefice, kolege i koleginice, nesporazumi, kašnjenja, izostajanja, svađe, iscrpljenost, temperature, tablete za izmokravanje i kreme za gljivice, sapuni, šamponi, stabilizatori, deterdženti, proširene vene i popucali kapilari, zdravstvene knjižice, ovjeravanja, redovi, šalteruše, čekaonice, štele, prozivanja, smrad hodnika u domovima zdravlja i jeftine slike u seljačkim okvirima u klaustrofobičnim hodničićima privatne klinike, izborane ruke sa oštećenim narandžastim lakom na noktima šezdesetogodišnje doktorice sa debelim karminom i prostitutskim parfemom i tri kile vudu-bižuterije na prstima, rukama i oko vrata, recepti, apoteke, vakcine, otpuštanja, krize, novi projekti, novi počeci, nova kola, nove gume, registracija, prva pomoć, opraštanja grešaka uz suze, mrlje od razmazane šminke na jastuku i ramenu najmekšeg čupavog džempera u gluho doba i šapat na ramenu uz slike evakuacija poplavljenih područja tamo negdje na dnevniku na smanjenom televizoru u spavaćoj sobi, i druga prilika, život ide dalje, proljeće, ljeto, jesen, zima, godina prođe dok trepneš, nove čizmice za djevojčice, blokovi i tempere za likovno, kajdanke za muzičko, časovi klavira, časovi baleta, časovi franscuskog, izleti u prirodu, sve kako treba, jaknice, cipelice i haljinice za priredbe i suze radosnice kad se osvoji neka nagrada iz opštinskog takmičenja iz matematike ili fizike, ili za najbolji pismeni rad ili recitaciju u literarnoj ili dramskoj sekciji, ili oboje, ili sve, što da ne, sve, što više to bolje, jedva-čekanje da se ispriča gostima, ili u gostima, što prije. Prženja jaja, sjeckanja luka, rendanja kupusa, kuhanja kupusa, kiseljenja kupusa, struganja tava, pranja masnih tanjira i tepsija i tanjirića i viljuškica od kremastih čokoladnih kolača i shvatanja da su ruke odjednom skroz stare, crkavanja sijalica na visokim plafonima baš kad ga nema, kad je na terenu, kad snima turbofolk spotove koji uopšte nisu turbo folk, čestitke, čestitke, čestitke, dobra lova, biće vremena za umjetnost kad se otkači kredit nekad 2038., pa koga da zove kad crkne sijalica visoko visoko na visokom plafonu, ima visokog prijatelja koji može na prstima sa stolice, naravno, on je uvijek tu da pomogne, da je spasi, još ponese i čokoladu i kolu, ili suho meso i sir i dobro vino ako nije istinski musliman, da se malo napiju, da se opuste, da se prisjete starih dobrih dana u gimnaziji kad su imali neke želje, neke zamisli, neke snove, da budu malo drugačiji, zanimljiviji, da im ne bude dosadno u životu, i šta se desilo, i šta se desilo, sva ta putovanja i dječica i mature i diplome i stan u Radićevoj na najboljem mjestu, kako da to nije to, pa zar je moglo ikako bolje?
Danas oko podne do Rezidencije, da nastavim sa radom na novom projektu sa E., nema odustajanja ovaj put, moram da se prehranim nekako još malo, a to je jedini način. U ulazu opet Lou Salomé, sad je na prvoj stepenici na prizemlju, gleda me kako prilazim sjajnim žutim okicama, pa u bravu, pa kad sam stavio ključ da otvorim protegne se šapicama prema bravi, kao da hoće ona da otključa, ili joj je zanimljiv privjesak-lutkica na ključevima, nemam pojma, još i mjaukne par puta nekako previsoko, sitno, kao da joj nije baš sve u redu sa glasnim žičicama, ko zna zašto.
Opet nazad do Radnje oko šest, pa kod Kraljice na večeru i dobro raspoloženje, smijanje, prepucavanje sa M., i neki film na teveu, i cigara za laku noć, na Terasi s pogledom na uspavani grad, pa na internet, Laki me pita šta mu je s prevodom, uzeo sam da mu prevedem neko sranje o Sunčevom zračenju sa engleskog za fakultet, jel gotovo, nije još, biće sutra-prekosutra, aha, dobro, šta ima, nema ništa, ima novi sistem za klađenje, objasni mi, nije loš, sviđa mi se, uplatiću i ja marčicu-dvije ako se nađe ovih dana, da probam, pa u krevet.
0 komentara
Post a Comment