Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (15)

U srijedu i četvrtak opet u Rezidenciji po cijeli dan, čekao Z. da konačno sredimo veš-mašinu, u stvari je trebalo da je napravi u utorak naveče, začas, samo da zavrnemo ventil, odspojimo neki stari bide koji nam uopšte ne treba i samo stoji i zauzima mjesto i izgleda kao zavičaj ebole, mada ne smrdi, bezveze, pa se naravno zakomplikovalo. Ventili stari po pedeset godina, ko li je to mijenjao ikad, možda i nikad, kažu da je zgrada iz 1907., mada mi te neke instalacije ipak izgledaju malčice novije od toga. Uglavnom, ovaj glavni ventil ne može da se zavrne, a Z. lud, proba pod pritiskom, okupa se dvaput, pukne mu nova najjeftinija kineska slavina, napravimo polupoplavu, panika, lavori, brisanje, kupanje, začepimo nekako za tu noć, bio neki plastični čep, za hladnu, a vruća ostala zavrnuta, možemo bez bojlera dan-dva. Onda Z. u srijedu ne stigne od obaveza, pa tek u četvrtak ujutru, samo nema Grofice odozgo, ona je glavna u zgradi i moram da je zovem da zavrne vodu za cijelu zgradu, da zamijenimo taj naš ventil, pa da radimo dalje. Kaže Grofica moramo dole u podrum, samo neko mora sa mnom, ja ne smijem dole sama. Zamišljam neku njujoršku kanalizaciju sa aligatorima i pacovima ko vučijacima, pa kad smo sišli, otključano, upaljena svjetla, prepadne se, kaže šta je ovo neko ima. Dole sređen neki luksuzan poslovni prostor, ogroman, majstor u besprijekorno čistom kombinezonu popravlja plafone, kaže stalno mu se navlači vlaga, još sad kad su gasili ovaj požar, poplavilo mu s te strane, popravlja skoro cijeli plafon, nije mu jasno što se uopšte bacaju pare na ovaj podrum, nema šanse da se ikad riješi to s vodom, isključite slobodno, imam ja u kanti, može mi bit sat-dva. Isključimo vodu, Z. završi mašinu, ventil ne ide, nema šanse da se odvrne, nema veze, neka ga, zamijenićemo drugi put, dosta si se napatio oko mašine.

Upalim prvu turu, izgleda da radi, neki stari kršosaurus od mašine, uzima vodu, vrti, izbacuje, pa još kad je počela centrifuga, sve jače i jače, gledam i očekujem da pukne neka crna rupa, da implodira svemir. Ipak nije, ipak je u redu, sad imamo i mašinu, nema više smaranja na ruke, dok se ne pokvari, jebiga valjda neće uskoro.

Ostatak četvrtka sređivao neke zahvalnice za penzionere za Energoinvest, Z. dogovorio da im odradi trideset akvarela s Genijem, i još zahvalnice, pa sam im ja kao neki instant “dizajner”. Ispravi ovo, pomjeri ono, na kraju mi da broj od neke A. koja je zadužena za to tamo, pa je nazovem da mi ona lično objasni kako hoće. Završim taman na vrijeme da stignem na dogovor sa Kraljicom i A., skoknemo do periferije, kod Princeze, da vidimo novu Bebu. Beba je super, zdrava, ne sjećam se kad sam zadnji put čuo da se neko porodio bez ikakvih komplikacija, i da beba uopšte nema problema, samo jede i spava i širi neku zen energiju kad slaže grimasice i uživa u kupanju, mir, duša. Kad smo se vratili u grad pokupimo M., pa u Rezidenciju na kafu, dok smo hodali gradom pomislim da možda provodim previše vremena sa ženama u zadnje vrijeme, prijatelje ostavio u provinciji, naravno ne upoznaje mi se niko novi, previše sam star za to sranje, a s Genijem i njegovim poznanicima koji ponekad svraćaju – onako, kako kad, sigurno nije to to, oni su ipak malo drugačiji i, uostalom, uglavnom istinski muslimani. Pa još kad su počele da pričaju o brijanju i/ili depiliranju nogu, Kraljica, M., i A., priključim se malo, raspitam se, kaže ljeti se mora i svaki dan, a ja sam mislio da ne moraju baš tako često, učim nove ženske stvari i u pozadini definitivno odlučim da moram do Lakija i S. u provinciju što prije, da pijemo viski i pušimo cigare i gledamo utakmice, da tvrdimo o pičkama! i govorimo da su sve žene kurve, bar malo.

U petak cijeli dan u radnji, M. boli stomak pa ne može u prvu, možda dođe u drugu, haj reko naspavaj se, odmori, kafa i cigare s Genijem i Z., i osmijeh i mahanje Anđele, to me uvijek oraspoloži, pa i kad je pazar nula, kao ovih dana, skoro svaki dan. Peti decembar, rok da platimo kiriju, a nemamo, fali nam pedesetak maraka, onda se M. odjednom javlja njen stari, kockar, kaže pošaljite mi broj računa da vam uplatim pedeset maraka, i fakat uplati, subotom banke rade dio dana, taman da podignemo, skupimo, zovemo gazdu da dođe po kiriju, na vrijeme.

Subota naveče, večera kod B., svi su tu, druženje, porodica, zezanje, pa na spavanje kod Kraljice, pustimo neki film, Kraljica voli šarene animacije, nešto od Dr. Seussa, Lorax, dobra priča, tipično za Doktora, produkcija osrednja, i neke retardirane pjesmice, da se produži dovoljno za dugometražni holivudski film. Poslije filma ih posmatram kako se igraju, prenijelo ih nešto da se golicaju, ko djevojčice, pola sata, vrištanje, smijeh, na kraju tuča jastuka, spontano, prirodno, sestre, ljubav, kako prirodan odnos, gledam i shvatam da Ja nikad nisam imao tako spontan odnos, ni s kim, nikad, i vjerovatno i neću, nikad-nikad, sigurno, nemam to u sebi, jebiga, žao mi je što nemam, šteta.

Nedjelja prva smjena, nedjeljom nema Anđele, da mi mahne. Dosadno, nigdje nikog, čitam Dostojevskog i sve manje dižem glavu da pogledam jel iko zastao na izlogu, i cigančići sve manje protrčavaju, pa su manje šanse i da mi maznu sitnicu ako ne gledam, onako iz dosade, usput. Naveče opet kod Kraljice, improvizacija večere od konzerve tunjevine i dvije glavice luka, odlično, pa neki puding, Kraljica se sjeti da je vidjela da je na nekom kanalu baš tu noć Avatar, kaže to se može gledat sto puta, reko ja nisam nikad, ne mogu da vjeruju, pa kako nisi to gledao, to je super, pa nađu, propustili početak, pa mi objašnjavaju otkud oni tu, kako sa dva tijela, zašto, bude mi bezveze odma, počnem da se zajebavam i da pogađam unaprijed šta će bit, pogodim sve, M. se iznervira, kaže gledo si sigurno i ne moraš kvarit nama ako je tebi bezveze. Poslije filma nam Kraljica još ispriča o čemu joj je nova predstava, koje pozorište, kad, otprilike, a ja se jedva suzdržim da ne popljujem sve dok nije ni izgovorila kako treba, bolje da se ne ljuti, da nam nabavi karte kad bude premijera, da se izvedemo malo u kulturan svijet, opet.

U krevet kasno, iz kreveta rano, ponedjeljak, prva smjena, oblačno, kišica, hladno, nema posla, bezveze. Ipak smo platili kiriju, pa mi još i Mama javi da mi je poslala još malo para, taman da nekako skrpimo i za struju, ostaće nam čak i za najjeftiniju flašu vina i kesicu krekera za M., evo čekam da mi jave da izađem na stanicu da mi predaju novčanicu, pa u danonoćni market preko puta, taman.

Sutra me nema u radnji, završavam pilot epizodu, šaljem i čekam pedeset hiljada dolara, onda na kafu do M. ako ne bude depresivna kiša, i zamišljam kako hodam čaršijom u usporenom snimku, loknice mi se seksi-razletile oko glave i namigujem ženama po radnjama uz ovu tematsku pjesmu:

(A svakoj od njih to bude toliko uzbudljivo, da pišnu!)

Rezidencija, 8. decembar