Sinoć vodio M. na kafu u Ribicu o kojoj sam se naslušao mnogo. Dogovorimo se da je sačekam kod Vječne vatre, prilazim, nema nikog, samo neko ciganče u šorcu i majici na kratke rukave tamo već u Ferhadiji, par metara pored, kleči na komadiću papira sa kartonskom kutijom za siću ispred sebe i ispušta neke krikove, neku strahotu. Bilo je hladno, ali vatrica je dobra, taman da se ugriješ dok čekaš. Čekam, čitam famozno nepismene rečenice na spomeniku, gledam i vijence sa trakama raznih vladinih i nevladinih organizacija, još svježe, vjerovatno za državni praznik od prije par dana, nema nikog, grijem se pored vatrice i gledam putnike u tramvajima kad stanu na semaforu, sam sam kod vatrice, obično budu turisti, a baš sinoć niko. U jednom trenuku prilazi malo stariji momak, cigan, u napuhanoj crvenoj pernatoj jakni, sa nekom plastičnom ljubičastom aktovkicom pod lijevom miškom i bradom zaronjenom u hamburger u desnoj ruci, prelazi Maršalovu na semaforu, iz Pingvina, ulazi u krug oko vatrice, pogleda me, pa iza mene u ono ciganče sa strahovitim krikovima, i galami između zalogaja: “Ako se budeš ... tako ... dero ... dobićeš ... jabuku na glavi ... pa će ti ... sve ... bit jasno!” Mali prestane sa urlanjem, okrene se, opsuje mu nešto na nekom jeziku, pa nastavi sa kricima, a pernati u međuvremenu spustio aktovkicu pored vatrice i nekako sjedi na njoj, već zagnjurio u hamburger duboko sa obje ruke. Mali se dere još malo, pa se odjednom pokupi i eto ga u krug oko vatrice, kod nas, vadi crvenu slamku iz džepa i topi je na vatri i kapa okolo, igra se, duuša. Prođe još par tramvaja, M. i dalje nema, mali topi slamku, polako, pernati se naslađuje hamburgerom iz Pingvina, iz kojeg u jednom trenutku izlazi još jedan momak, isto cigan, i to u nekom ofucanom kostimu polarnog medvjeda sa crvenom leptir mašnom, kontam da haluciniram, prelazi na semaforu i eto ga ovamo, kod vatrice, kod nas, i on s hamburgerom, nešto priča s pernatim i malim, mene ignorišu, a ja pokušavam da razumijem bar nešto, ali mi ne ide, onda se pojavi i M., kaže kakva ti je to ekipa. Krenemo da tražimo Ribicu, fulamo uličicu, zaustavim nekog momka da ga pitam jel tu negdje, a on kao da se uplašio malo na prvu, nemam pojma zašto, ne izgledam valjda kao toliki klošar, bez obzira na bradu i kosu i ofucanu jaknu, pogotovo kad sam s M.?
Nađemo Ribicu, uhvatimo zadnji slobodan sto, svidjelo nam se, i muzika i usluga i ambijent, samo ne kontam krišku krastavca u čaši vode, kad sam ga primijetio usred gutljaja uzviknem samo Krastavac!, u blagom šoku, pa pogledam u ostale stolove okolo, i kod M., da nije stavila samo meni, možda je po nekoj njenoj procjeni šta ko zaslužuje u životu, ali nije, kod svih kod kojih sam mogao da vidim je bilo isto.
Onda M. ode da prenoći kod Kraljice, a ja u Rezidenciju, sam. Nešto prije ponoći se naložim na neke perverzije na internetu, nisam dugo, pa usred perverzija slučajno dignem glavu prema krošnjama kroz desni prozor, valjda mi je to nova navika, kad tamo vidim da šiklja prvi oblak nekog gustog bijelog dima. Utrpam se, skočim da vidim šta je, gori pivnica jebo te bog. Zovem vatrogasce prvi put u životu, nisam bio siguran jel 123, javlja mi se pospan lik, jel to vatrogasna, jest, imamo požar, gdje?, g.. gori pivnica, gori pivnica!, aha, tu i tu, dok sam mu objasnio da nije u Vrazovoj nego u Titovoj, kod skretanja za Vrazovu, samo Titovom jarane gori Titova vidjećete s desne strane ne možete mašit, plane cijela bašta, valjda pokriveno najlonom pa buknulo, i ono drveće, krošnje, i ono očerupano u sredini sa izvijenom granom na kojoj sam nedavno gledao vrane uz Dnevnik Bukovskog u produkciji Dramskog programa BH Radija 1 i mislio na Keti, plamen pet metara, zagrije mi studio za ta dva-tri minuta dok se nije pojavio prvi crveni kamion. Izlazi narednik-komandant-šofer, kako li im se već zove, i četri vatrogasca, prvi preskače ogradu parkića pored bez problema, opušteno u trku, sa šmrkom, zauzima pozu i čeka da mu ovi spoje vodu, a druga dvojica se nabila na one šiljke na ogradi, polako, polako, pažljivo, nježno, četvrti stoji iza njih, čeka na red i zagleda onaj spoj na šmrku, vrti ga, okreće, kao da pokušava da skonta na kojem principu radi. Narednik s rukama u džepovima se ushodao tamo-vamo, nervozan, onda nekako spoje šmrkove i prebace se i ostali i počnu da gase, taman kad je počelo da zalizuje onu zgradu pored, i to do vrha, zapalile se krošnje, i fakat ugase brzo. Čim su ga stavili pod kontrolu naredniku se stvori cigara u ustima, puši, ostali gase do kraja, dolazi drugi kamion sa još ljudi i dopunom vode, pa kad su ugasili i zadnju žarku svi odjednom pale cigare, samo vidiš one žigove kako svjetlucaju u mraku, ko svici, nešto se zezaju, tresu se od smijeha, i meni se puši da proslavim gašenje a nemam ni jednu cigaru.
Nekad poslije se skinem s prozora, opet pogasim svjetla i završim ono što sam započeo pred požar, već su me malo boljela jaja, onda nešto malo čitam uz tihu muzikicu, pa probam da zaspim, ne ide, razmišljam o vatrogascima i koji je to život, sigurno sjede svaku noć spremni u punoj opremi, čekaju da ih zovu, puše cigare, igraju remi, pričaju o utakmicama, o ženama, o djeci, odlučim da se raspitam negdje jel moguće da se provede noć-dvije s njima, možda ako izvalim da sam neki novinarčić pa mi kao treva za neki članak. Razmišljam tako i u jednom trenutku prdnem prilično glasno, odjekne Rezidencijom kao pećinom neandertalca, što me onda navede na misao o pećinskim ljudima i zamišljam trenutak kad je prva osoba postala svjesna tog odjeka, tog eha, kad li je prvi put neko pomislio na prdež, ne samo kao registracija fenomena sa mirisom i zvukom, nego misao na ideju prdeža, kad ga je prvi put neko postao svjestan. Onda se sjetim Bukovskog i priče o prvom sjećanju iz djetinjstva, trenutka kad je postao svjestan, kad se “uključio u postojanje”, dok se borio s nekim ogromnim tvrdim govnetom na šolji, od bola, pa se zapitam jesam li siguran da je to Bukovski, da nije Vonegut, ili Bernhard, ipak ne, onda se sjetim da je ipak najvjerovatnije George Carlin, mada još nisam siguran, jebiga sad, možda je i Louis C.K., nemam pojma. Kako god, onda probam da odredim koje li je moje prvo sjećanje, najranije, kad sam se Ja “uključio u postojanje”, kako, zašto, nisam siguran, pamtim prvi dan škole, i nešto malo predškolskog, šetnje gradom s Mamom, i sa Starim na izlete u parkove, na pijacu, u samoposlugu, u tržni centar, na selo, “žmurke” u ogromnoj bašti ispred zgrade koju sam prije par godina gledao na nekim slikama poslije dvadeset godina i naravno nisam mogao da povjerujem koliko je stvarno mala, i kesten na ćošku, i parking, i terasa na krovu zgrade, sve je to mutno, ali šta je prvo, šta li je prvo, možda strah od pauka u ćoškovima vlažnog kupatila i ... sranje. Odgađanje sranja. Odgađanje, jebote bog. Ili kašika, prvi put kad sam savio kašiku dok sam nešto jeo, odjednom mi se javila ideja da probam da je savijem, jel to uopšte moguće, mogu li ja to, i fakat je savijem, mogu, stvarno mogu, to je lako, samo je uzmeš i saviješ, lako, ili možda nije, možda sam samo ja snagator, nindža-kornjača, transformer, He-man, možda drugi to ne mogu, pa je ispravim i nastavim da jedem i zaboravim na to dvadeset pet godina, sve do sinoć, i sad samo nemam pojma kad je to bilo, u kojem periodu, i jel se uopšte stvarno desilo ili je samo neko “prikrivajuće sjećanje”, neko frojdovsko sranje, pa da se izanaliziram začas, da vidimo asocijacije: kašika, tanjir, čorba, ručak, Mama, ono jednom kad joj se razvezala spavaćica dok je nešto mahala rukama i galamila na mene i ja joj ugledao p... sranje!
Uostalom, ovo uopšte nije ni vrijeme ni mjesto za memoare.
Danas spavao do pola jedanest, prošetao do Elektrodiscribucije da predam ugovor za Gazdu, pa je ispalo da nešto fali, nešto nije popunio kako treba, pa do radnje na kafu sa M. Pojavi se i E.K., pokazuje nam kondom, kaže neke ljepotice dijele po Ferhadiji. Onda i Genije i Z., simpatična kafica, možda i zadnja u ljubičastoj bašti ispred radnje ove godine, pa kiša, krenem kući Ferhadijom da dobijem kondom od ljepotica i da ih pitam da mi pokažu kako se stavi, a tamo nema nikog, nigdje nijedne ljepotice da ih dijeli, ništa.
Za večeru opet pravio palačinke, M. ih pipa i ne može da vjeruje kako su dobri i meki, kao, kao ... Poljupci? Ha-ha. U čemu je tajna, kako mi ispadnu ovakvi? Jebiga, ko nema sreće ni u ljubavi ni u kondomima ni u ničemu, čak ni u kocki, ponekad možda ima u kuhinji, izgleda ... možda!
Rezidencija, 1. decembar
0 komentara
Post a Comment