Krajem oktobra dani pređu iz dugih u kratke i ako se i ne odvoji malo vremena za pisanje bar može da se desi poneki utisak, kad-tad. Danas je ponedjeljak, već dvadeseti.
Prošle subote je bio E. sa ženom, sestrom i malim. Mali je zanimljiv, tek godina i nešto, malo nemiran, malo hiperaktivan, M. kaže da je možda i autizam, ona je ekspert, a meni se uopšte nije učinilo, vidjećemo, ko zna. Žene su provele vrijeme u butiku, “da kupuju”, a mi smo gurali malog oko katedrale, neka priča “o projektima, o parama, o poslu”, kao i kasnije, na Ilidži, gdje je lišće uglavnom još uvijek zeleno i ne opada, još se drži, ovog ljeta je imalo uslove da se nadoji ko nikad, neka ga dok se ne zaledi, još malo. Aleja smrdi na konje i konjska govna, debelim Arapkinjama je zabavno da ih vozaju tamo-vamo, a dječica im gleda za momcima i curama i nešto se zamišljaju, duše.
Pa izbori sa očekivanim nerezultatima i sranje u Beogradu, kao i prije.
I dalje radim na onom da opet postanem robot, trudim se, mada ne baš onoliko koliko bi moglo, nema šta, i sa prozora iznad stola na kojem radim dobro se vide dvije klupe u parku preko puta, tu noćima posmatram sumnjive klošare, a danju se obično par opkoračenih adolescenata drpa na lijevoj svaki dan, možda su mi baš oni obili Rezidenciju samo da se pošteno na miru napokon životinjski pojebu, i na desnoj na suncu odspava klošar u teksas jakni, sa bradom i nosom i zaliscima i konjskim repom, isti Džoni Štulić, možda je on, mada najvjerovatnije ne, vjerovatno je neko ko malo manje ružno pjeva ili je bar malo, malčice, manji idiot. Djeca su najbolja, vrište i skakuću i klackaju se, pilići, kučići i psi.
Kao na predstavi, išli smo u zabačeni zapušteni gradić na predstavu, Kraljica je pravila kostime za nezbrinutu djecu iz samostana, neki projekat, njihova predstava samo za njih, neka su bila i zbrinuta i bilo je malo tužno kad su na kraju neke dočekali roditelji, a većina ostala sa časnim sestrama u samostanu, kao i uvijek. Gledam ogromnu izoliranu zgradu pored crkve par sekundi dok se turneja na kapiji organizovala za slastan obrok u restoranu, bilo je upaljeno samo jedno svjetlo na vrhu, u sredini, pa se ugasilo baš dok gledam, i to ne odjednom, nego postepeno, kao kad se zagasi svijeća, sjetim se svih priča i tekstova o samostanima i ogromnim ustanovama za nezbrinutu djecu, i slično, i ne mogu a da ne poželim sve najgore i ne jebem milu majku svakom ko je ikad pomislio da ih dira, jebem im Mater, jebem im Sunce, jebem im Boga, kako da ne? Kad smo krenuli Tetka kaže, nevezano za išta, nešto su pričali, ko zna šta, kaže sve je to za ljude, jebiga u pravu je, mada je žalosno, idemo na ribu, neki put kroz šumu i tunel za džehenem, odjednom lakirano drvo i narandžasta svjetla, prilično ugodan ambijent, kao da je to to.
Solidan restoran, odlična pastrmka i krompir salata, s limunom, i priča, prava porodična, svi su bili veseli do računa, ispalo je malo preskupo onom ko nas je častio, pa je morao da se pretvara da mu je svejedno, a mi da nismo primijetili ništa i da nam uopšte nije neugodno, klasično ljudski, i to je za ljude, sve je za ljude, ko ga jebe, pa šta.
Danas je ponedjeljak, već je dvadeseti a meni i dalje fali još malo da opet postanem robot, još malo, još malo, samo još malo, a i djevojčice i danas ispijaju kafe na ljubičastim dušecima sa orijentalnim uzorkom u uličici preko puta radnje i naglo zabacuju glavama kad se nasmiju, glasno, da se čuje, samo najljepše djevojčice se smiju tako glasno i još zabace glavu da zabljesnu svi zubi, i dobrim i lošim i retardiranim konobarskim momčićskim fazonima, a njih to onda ohrabri da se osmjehuju i prave grimase kao da znaju nešto što one ne znaju, i poze, grimase i poze i osmjesi i smijeh, sazreli sjaj u zelenim očima na kratko-sunčan kasno-oktobarski dan, i možda bar jedan neopaženi pisac-robot u sjeni u ćošku pećinice preko puta ponekad pomalo ponovo proba da postane pjesnik da ispravno procijeni prosječno prirodan pišljivi blef.
Pišem dramicu.
Rezidencija, 20. oktobar
0 komentara
Post a Comment