Crtice iz Maršalove Ulice (16)

Istraga je valjda pokazala se da se rahmetli Felipe – ubjedljivo najbolji pjesnik u Ulici svih vremena – ipak nije otrovao zato što “[...] I tako, provodimo cijele živote tuširajući se ili prevrućom ili prehladnom vodom, postajući iz dana u dan sve svjesniji i svjesniji da samo oni sa osjećajem za slavinu kao Majls Dejvis za trubu možda ponekad uspiju da nakratko podese normalnu temperaturu vode, a znajući i da kad je podesimo traje samo sekundu dok komšija odozgo ili odozdo ne pusti vodu ili baš tad odluči da počne da pere suđe pa nam poremeti kompletan pritisak i voda ponovo postane prevruća ili prehladna i tako svako malo kako je odvrće i zavrće i natapa i potapa tanjire i viljuške i čaše i završi nekako baš u isto vrijeme kad se i mi zadnji put začas saperemo ili ledenom kapaljkom ili pravim malim paklenim vodenim topom, klizeći preko ledenih pločica i sprintajući kroz polarni hodnik u nadi da se prije upale pluća osušimo u jedinoj sobi u kojoj se loži, gdje nam srce obično konačno slama prizor utihnulog kamina – naravno da se vatra nije raspalila, nastavićemo da drhtimo tako mokri pored njega do kasno u noć, dimeći se dok pokušavamo da ga raspalimo klečeći kao u molitvi pored njega, odustaćemo napokon čađavi i slomljeni od umora, hladne kapljice znoja nam na sljepoočnicama razmazuju čađ koja nas je u međuvremenu ulijepila kao da se nikad nismo okupali u životu, a kamoli prije samo sat-dva, padamo u krevet u gluho doba i na prste jedne ruke brojimo sate koji su nam ostali dok se ne oglasi alarm za novi isti morbidno dosadni ropski radni dan, oblijepljeni vunenim čarapama i gaćama i pidžamama i obmotavši se sa nekoliko jorgana jer smo se pomirili sa sudbinom da kamin ni te noći nikako neće moći da se imalo razgori, sve dok se, naravno, ne razgori, i to tek što smo tako majstorski umotani prestali da drhtimo postigavši približno idealnu temperaturu i čak odlutavši malo s one strane božanstvenog zaborava i bezbrižnog carstva snova, tek tad se nekako razgori, krcat ugljem koji se naravno nagomilao tokom bezbroj neuspješnih pokušaja da se zapali prije toga, usija se kako da je sam Sotona malo naložio sebi, a onda se znojimo i odbacujemo pokrivače i vunene čarape i pidžame, sloj po sloj, sve dok se potpuno ne ogolimo i zaspimo mokri i nepokriveni taman kad skoro sve odgori i sjaj na kaminu počne ponovo da se gasi i tinja, sve to da bi se probudili par sati kasnije uz alarm i drhtanje u hladnom znoju bez pokrivača u ledenoj sobi i bolno otečeni kamen u grlu ... [itd; itd; i sl.]” kako se u svom govoru povodom primanja Nagrade za životno djelo u Klubu Pravih Pjesnika iz Maršalove Ulice prisutnima obraćao te noći, nego zato što mu je na prijemu nakon svečanosti prišlo čak desetak kolega, sve i jedan naravno trećerazredni amateri i ni približno ostvareni i talentovani kao on, koji su mu uz najiskrenije čestitke priznali da su oni baš svi odrasli, studirali i trenutno sa porodicama žive u prostranim kućama i stanovima sa klimama i centralnim grijanjima i svako jutro i ponajvećoj zimi u boskericama i bosi idu u kupatilo i dobro im dođe kad ih pločice malo rashlad, i sa digitalnim podešavanjem tačne željene temperature vode na slavinama kako za umivaonik tako i za tuš.