Crtice iz Maršalove Ulice (39)

(DRAMICE IZ MARŠALOVE ULICE 5)

Negdje na Marindvoru usred nebodera u izgubljenoj ulici u srcu prljavog oblaka od magle i teškog dima, u toplom dvoiposobnom stanu na osmom spratu u dnevnom boravku sa čupavim žućkastim zavjesama i čupavim crvenim tepihom i čupavim zelenim trosjedom i dvosjedom i istom foteljom iz garniture u jedanest i dvadest tri noću je narandžasto upaljena plastična kineska lampa: dok čekaju ŠEMSIJU s toplim burekom iz druge smjene ŽUTA ni treću godinu zajedničkog života ne može da mu se nagleda čupavih obrva – u vezi kojih mu je kad su se upoznavali umjesto drago mi je oduševljeno uskliknula: Čika-Envere, meni su tvoje obrve spektakl! Možda te ponekad ipak i budem zvala Tata!, a on se nasmijao grohotom duboko ko Djeda-Mraz i jednako oduševljeno je uštinuo za obraz i malo nespretno joj poklonio Šašavog, predratnog ofucanog plišanog miša koji je nekad pripadao njegovoj jedinici koja je otišla da živi u Francusku i nije imala mjesta u koferu da ga ponese – dok čekaju ŠEMSIJU i ŽUTA se divi njegovim spektakularnim obrvama a on se pravi da mu je bitan rasplet detektivskog filma na teveu, ŽUTA se odjednom namršti i protrese glavicom da se dozove i sjeti se da joj je trebalo nešto samo nikako da se sjeti šta pa nastavlja da se mršti sve dok se ne sjeti baš kad su počele reklame na filmu da u rukama drži dva primjerka scenarija koje je hemijskom olovkom našvrljala na iskinutim dvolisnicama iz školske sveske i zamoli ČIKA-ENVERA da joj pomogne da malo provježbaju njenu novu dramicu-autorsko djelo Sve od akšama pa do sabaha, na šta on pristaje sa zadovoljstvom.

ŽUTA (kao KATARINA-MOZGAČA): (profesionalno-teatralno): Taa-taaaa?

ČIKA-ENVER (kao TATA-PREDRAG): (amaterski-teatralno) Molim, Sunce tatino? Kaži, srećo!

(ŽUTA prevrne očima amaterski teatralno da ČIKA-ENVER dobro vidi da joj se ne sviđa kako pokušava da glumi i da je bolje da samo čita najobičnije bez efekata kako mu je govorila sto puta da čita kad joj vježbaju dramice ali da ga istovremeno i pored toga, a možda baš zato i još više, najviše voli.)

KATARINA-MOZGAČA: ... Šta ti misliš jel moguće da je trijumf intelekta nad instinktom neizbježan i u stvari konačan poraz konstruktivnog od destruktivnog i šta je onda dobro a šta zlo, ako bi po tome više uopšte moglo da se govori o ob...om a ne samo o jednom od ta dva? Zašto?

ČIKA-ENVER: Obom?

(ŽUTA skloni pramen kose iza uha i jako se ujede za donju usnu i hemijskicom koja joj uvijek visi na lančiću oko vrata teatralno-nervozno prešvrlja “obom” i iznad sitno da jedva stane napiše samo njoj čitko: “oba?”)

KATARINA-MOZGAČA: ... bla bla bla ... da se govori o oba a ne samo o jednom od ta dva? Zašto?

TATA-PREDRAG: E, moj sinko!

KATARINA-MOZGAČA: A “Umjetnik” i “Umjetnost”? Slažeš li se da je idealan Umjetnik (dakle Pravi Umjetnik) potpuno nevidljiv osim kroz blijede tragove idealnog koji mu se jedva nekako obavezno ipak neosporno naslućuju u djelu do te mjere da je i postojanje Umjetnika istovremeno i neosporno obavezno i apsolutno nemoguće, jednom riječju: idealno, kao Bog? Zašto?

TATA-PREDRAG: Kako god ti odlučiš, ljubavi!

KATARINA-MOZGAČA: Šta misliš tata, da li je beskonačna ljubav, a govorim samo o najiskrenijioj najnesebičnijoj koja ne podrazumijeva i ne traži i neće da ima, ali naravno želi samo da učestvuje (dakle da aktivno voli), da li je ona zaista beskonačna ako i samo ako ipak podrazumijeva i beskonačnu sebičnost do te mjere da joj se ta dva petokraka kraka sa suprotnih strana srca prostiru toliko daleko u obje strane beskonačnosti sve dok se tamo negdje s drugih strana ogledala u mraku ne napipaju i ne obgrle sama sebe, same sebe, samu sebe, samog sebe, samo sebe? I, iskreno, da li je ikako moguće biti zajedno s nekim (ili nečim), a da ne izgubiš dušu (tj. život, tj. sebe)? (Pri čemu naravno ne mislim na pleme napaljenih majmuna na drvetu koji se pare!) Zašto?

TATA-PREDRAG: Ma samo nek se ne puca!

KATARINA-MOZGAČA: Jesi ti tata na primjer ikad volio nekog toliko da bi samo da klekneš pred njega/nju i da ga/ju zagrliš oko koljena i da plačeš ko novorođenče, da malo ne misliš i ne govoriš i ne šlušaš i ne gledaš ništa, samo da drečiš i da te ne interesuje dokle i do koga se čuješ, sve od akšama pa do sabaha dok se ne iscrpiš od plakanja pa mu/joj zaspiš tako na suknji na krilu tek kad postane sigurno kad svane i naspavaš se do kraja zime i ne sanjaš ništa samo se odmoriš od svega? Pa onda jesi li (ikada mogao da sve to tako i tako)? Zašto?

TATA-PREDRAG: No, kako Vi to Meni?! Vi se usuđujete?! Ne, ne, Ja Vas upozoravam da se usuđujete! Ma mrš!

(ČIKA-ENVER se grohotom nasmije duboko ko Djeda-Mraz)

KATARINA-MOZGAČA: Bolan stari jesi ikad hodo “netaknutom četinarskom šumom” i negdje nekako slučajno – i jel stvarno misliš da je slučajno il ima i u tebi nešto što te pecka da “ništa nije slučajno” kolko god se svjesno trudio da prihvatiš matematiku da je sve uvijek samo slučajno i besmisleno, zašto? – i znači negdje nekako slučajno ugledo najljepši divlji cvijet, da je toliko lijep da si čim si ga ugledo znao da je to: Bog? A da jesi, reci mi, šta bi uradio, na primjer imaš dvije opcije: da ga ostaviš tako gdje jest kako si ga zateko da ga svi vide, a možda i niko ako više niko ikad više ne zaluta tim dijelom, nema veze, i da ga nikad ne zaboraviš kako je lijep i da ga sanjaš kad ti se posreći još pet-deset puta dok ne umreš, ili da ga ubereš da ga poneseš kući da ga imaš samo ti i da ga ti pokazuješ drugima i da se dive tebi kad se dive njemu dok je tvoj? Zašto?

ČIKA-ENVER: Ne kontam što si zapela za Boga ovoliko ...

ŽUTA: (zamišljeno-zabuljeno u neki slučajno odabran od čupavih geometrijskih uzoraka na tepihu) ... ma ... ložim se da je poetično ... bezveze ... Čika-Envere ... Zašto Keti voli sve osim Šašavog?

(ČIKA-ENVER prevrne očima kao maloprije ŽUTA, on sad hoće da ona vidi da ga smara više s tom pričom o Šašavom i Keti već godinama ali da on nju pored toga, a možda baš zato i još više, najviše voli.)

ČIKA-ENVER: Miša?

(ŽUTA objesi glavicu i pogleda ispod obrvica i složi sarkastičnu grimasicu kao da nije uopšte smiješno.)

ČIKA-ENVER: A onog imaginarnog? Iz “O Isusu, ili Keti”?

ŽUTA: (Kao da nije sigurna ruga li se to on njoj za naslov, opet mu složi grimasicu i podrugljivo ga imitira) “Oisusuiliketi”... Jest! (Pa zabrinuto:) Zabrinjava me.

ČIKA-ENVER: Keti?

ŽUTA: Ma Šašavi. Keti je ispala super ... To se on u stvari pita, nema to skoro uopšte veze s njom ...

ČIKA-ENVER: A šta je ono njegov problem, u stvari?

ŽUTA: Pa ... nisam sigurna ... možda on uopšte nema problem ... možda je do mene ... nikako da ga skontam, da ga riješim ... Mislim da sam donekle i postigla ono što sam htjela ... toliko originalno dosadan lik da je zbog toga postao i donekle zanimljiv ... mislim bar meni ... a za ostale me ... znaš i sam ...

ČIKA-ENVER: Naravno. Pa šta je onda problem, što te zabrinjava?

ŽUTA: Postaje ... neodrživ. Nemoguć ... ne mogu nikako da mu riješim situaciju da ostane i zanimljiv i moguć ... Razumiješ?

ČIKA-ENVER: Nisam siguran...

ŽUTA: E, moj sinko...

ČIKA-ENVER: Ne znam ... možda ti je problem što stalno počinješ nove priče a nikad ne završiš nijednu?

(Ulazi ŠEMSIJA, stanom se širi miris zeljanice i ogorčenost.)