Dnevnici ugaćama Isusa Hamzića (47)

Jebiga, šta da kažem, valjda se tako ne doživljavam više...

Nego, opet čitam Knausgarda, drugi roman na njemačkom - ide mi sve lakše i lakše - pa pomislim da i ja opet kao “napišem” nešto. A nije isto ni kad nisam sam, kad se ne zaključam, eno Ofelija nešto šuška u pozadini, uzela sad da nam malo očisti stan.

Nakon dužeg perioda cijeli dan proveo u gaćama. Osim kad sam ih u jednom navratu nakratko skinuo da se u krevetu zabavim sa Ofelijom, i sve do maloprije kad smo ipak izašli napolje da zalijemo biljke u jednom od dvadesetak drvenih sanduka koje su nam nedavno poredali na prostranom travnjaku pored zgrade, u kojem smo zasadili po jedan luk, krastavac, papriku, jagodu, i nešto malo biljčica koje se koriste kao začini, uglavnom. Sve su super, osim paprike, s kojom smo u velikoj opasnosti da nam potpuno propadne zbog nekakvih mrava ako uskoro ne poduzmemo nešto - ili smo možda samo umislili da je tako?

Još idem na klavir, mada ove subote ipak nisam jer je učiteljica otišla na godišnji odmor, najvjerovatnije ponovo u Bosnu. Mislim da mi ne ide nimalo loše, s obzirom da vrlo rijetko “nađem vremena” da vježbam, a sve zato što najveći dio “slobodnog” vremena ipak opet potrošim na učenje zbog napredovanja na poslu, na kojem i zarađujem sve bolje i bolje.

Između ostalog, vrlo sam blizu da do kraja naučim da odsviram The Entertainera.

U međuvremenu ... nemam pojma ni gdje sam stao? Dobro mi je, ljeto je i život je iizii ... a ako sve prođe po planu, eto sad je ispalo čak i tako da se uskoro ženim.

U oktobru smo išli u Bosnu, pa za Božić kod njenih u Varšavu, iz koje smo jednog dana iznajmili auto i vozili tristo kilometara po njenog djeda u neko selo na jugu. Kaže stari - Tito nije bio glup, on je znao da se sa Nijemcima ratuje u šumi na planini, a ne ko mi po gradovima i ravnici. Pa priča kako je odrastao pod njima, a preko rijeke Rusi, prodavao im jaja i koke i kad su Rusi prešli rijeku ispalo da su još gori od Nijemaca, daleko.

Osim toga, bili u Krakovu i Vroclavu, lijepa zemlja i veseli ljudi. (Najiskrenije preporučujem svakom nesretno usamljenom mladiću kakav sam i sam donedavno bio da smjesta založi kaput i kupi kartu u jednom pravcu za Krakov!)

Vikendom nekad kad je sunčan dan uzmemo bicikla i odemo petnaestak kilometara parkom do idiličnog jezera na pivo i odrezak, i nazad.

U Minhenu ništa novo, ne čitam vijesti iz brdovitog zavičaja koji mi još nijednom ni najmanje nedostajao nije, učim jezik, koji je zajeban, i namjeravam uskoro da ponovo počnem da pišem, možda na njemu i možda neku naizgled blesavu dramu? (Npr. Atetkista - tu ideju imam već od avgusta 2012.)

Tj. jasno mi je da sam se otuđio, a sudeći po svemu izgleda da je tako i najbolje za mene.

Vonung, 9. jun 2019 (95% dobro)

jedi, pando, jedi

bio li bi
MNOGO! (pando?)
gla-adan
prijenošto
nešto
uloviš da
jedeš

ne bi l ti
ne bi lo
mrsko? (STOKO!)
napokon neštoda
prisloniš
da jebeš?!

Dnevnici dosadnog Isusa Hamzića (46)

Dosadan sam. Dobio internet neki dan, stan fantastičan, šesti sprat, ogroman prozor i balkon s pogledom na Alpe u daljini i svjetla grada prema jugu, ulica i naselje isto, ljeto je i život je izi, čak i malo previše, al nema veze, naučio sam da mi ne smeta to.

Evo pada kišica, a grad ponekad smrdi na kerove tad. Imam ljubavnicu, mršava mlada Poljakinja sa divljom frizurom i opuštenim načinima, otjelovljenje Prirode i buntovnica bez razloga protiv kapitalizma i muško-svinjskog šovinizma, taman dovoljno luda, zaljubio bi se da nema momka, neki doktor sa istoka, možda ga nekad i ostavi zbog mene, a možda ga i ne ostavi, možda ostavi mene, kako god. Idem na poso, odradim svojih osam sati pošteno a ostalo sve ide samo od sebe, i imam para više nego ikad i trošim ih na gluposti i uhvatim se da mi je malo neugodno zbog toga, al samo ponekad, uglavnom uživam ko nikad i opet me boli kurac za sve.

Idem na klavir subotom ujutru u devet i četrdeset pet, učiteljica Aleksandra, lepotica iz Banjaluke, sviramo neke note i taktove i pauze i povisilice i snizilice i četvrtine i osmine, kaže da mi dobro ide i da sam relativno talentovan, nemam problem sa spojenim rukama i brzo napredujem i super je to kakva sve djeca dolaze, ma nema.

Sutra idem da se upišem u teretanu i da se bavim svako jutro prije posla pola sata-sat.

Ponekad se čak i družim, Ruskinja i Poljakinja i Italijan iz škole njemačkog, i ja, šalim se na engleskom a oni sve češće smatraju i da sam šarmantan, čak. Sviđam se ženama!

Poljakinja kaže da sam momčina i Jebač. Jebiga možda je i u pravu, otkud znam?

Počeo peti minhenski mjesec a ja još nijednom nisam otvorio nijednu bosansku vijest, ne interesuje me više ništa i da nemam porodicu i nešto malo prijatelja ne bi se vraćao nikad, i ovako bi radije platio njima da dođu ovamo da se vidimo, umjesto što ću ponekad ipak ponvo tamo otići ja.

Ne pušim od januara. Osim ponekad pomalo, kupim kutiju jednom-dvaput mjesečno i izćejfim, kao sad.

Upisao se u auto-školu. Sve na njemačkom, razumijem glavne stavke i odrađujem formalnosti, pa kad položim kupujem kola i vozam se obalama Evrope, sve od Italije do Portugala i nazad do Skandinavije, na Sjever. Jebiga ima se može se, što da ne.

Vrlo rijetko još pomislim na Keti, i nije mi nimalo žao što sam se nekad onako često sjećao nje.


Vonung, 8. juli (sve dobro, kurac dobro, odlično jarane, sila!)

Nešto malo duševno

Nešto malo romantično

Dnevnici auslandera Isusa Hamzića (45)

Stari umro u januaru, rak pluća. Zvanično bio bolestan samo tri sedmice, od nove godine do 21., pa sad imamo teorije da je on sigurno znao i ranije al nije htio da se povlači po bolnicama bezveze. Dženaza bila u nedjelju, 22. Ja završio s poslom taman šestog, sedmog, tad sam znao samo da ga nešto boli stomak. Jebiga svašta stane u dvije sedmice, sve moguće emocije i raspoloženja, i onaj snijeg i minus dvadeset, Selo i krezavi seljaci, ambulante, klinike i mladi i stari doktori i slijeganja ramenima i suze i bespomoćno-beskorisna saosjećanja. Pisalo mi se mnogo o svemu tome tih dana, i još uvijek, al bolje što nisam, nek prođe još malo vremena, pa onda.

U Minhenu od marta, sunce sija, trava raste, i život je lijep, jarane, ne vraća mi se u Bosnu više nikad i žao mi je svakog ko je tamo a ne tu. Lijepe žene, ljubazni ljudi, čisti vozovi, podzemne, nadzemne, tramvaji, autobusi, ulice, trgovi, mačke, kerovi, zecovi, parkovi, voda, vazduh, helikopteri, sve. Poso lagan, solidne pare, samo malo zajebano nać stan, prijaviš se na listu i čekaš izvlačenje, ko lutrija, al ko čeka taj dočeka, nema veze, u međuvremenu idem na večernji kurs njemačkog i ibretim mu se al sve u svemu napredujem dobro i za još koji mjesec očekujem da progovorim podnošljivo dobro.

Još sam gost i ne fali mi ništa, samo nažalost nemam svoju sobu, a jebiga treba mi to za pisanje, da se zaključam...

Dnevna soba, Minhen, 23. april (pola loše, pola dobro)

Nešto malo veliko

Nešto malo prošlo

Nešto malo filmski

Dnevnici neiskrenog Isusa Hamzića (44)

Novembar i decembar prođoše začas. I dalje imam sve spremo i samo čekam februar da dobijem vizu, pa zbogom žohari, pozdrav iz bavarske zemlje Robo-poso-kuća-birtija-safari, itd. i sl.

Zadnjih par sedmica radio previše, od pola sedam ujutru do dva-tri noću, uglavnom, nemam pojma otkud mi opet energija za to sranje, mislio sam da neću moći tako više nikad. Pijem neko novo englesko željezo, pa možda je do toga, ko zna?

U međuvremenu proveo i nekoliko najviše ravnodušnih sati sa bližom i otuđenom rodbinom, s kojom u svakom slučaju imam sve manje zajedničkih, kao uostalom i sa svim ostalim čovječanstvom.

Za praznike ipak najviše odmarao, hvatao gledljive filmove na teveu, konačno uhvatio onog Stojednog dalmatinca kojeg sam nekad davno počeo da gledam i bilo mi krivo kad je neko prebacio al ne dovoljno da se usprotivim, i Gladijatora, između ostalih, i još neke kojih se trenutno ne sjećam, da me jebeš. Drkao.

Otkad mi se sve nešto piše esej na temu: Hipster-liberalni halal-fašizam rano-post-seksi-antropocenom, pa nikako da se “odista” posvetim tome.

Ne čitam, ne pišem ništa. Jebiga, kad sam “privremeno” posvećen napredovanju u “poslu”, evo me učim nove stvari na teme koje me ni najmanje ne interesuju ko najbeznadežniji depresivni student, jbmb, da me jebo.

Svratio u neku zubarsku ordinaciju, usput, osjetio par pukotina jezikom, usna šupljina godinama puna potisnutih crvavih crkotina,  pa haj reko da to ispopravljam pred novo beznadežno veliko životno putovanje koje kao da nagovještava novu iliziju uzbuđenja, možda i da zamijenim par dotrajalih plombi. Neka teta šes-sedam godina mlađa od mene s plavim očima i realističnom facom, kaže zini da pogledamo šta ima. Zinem i zamišljam da joj izgovaram: “Čestitam, dobili ste Vaš prvi pravi pravcati zub da se igrate stomatologije, sretno!” Kaže sedmica, šestica, petica gore lijevo, dole dva, s druge strane još dva-tri. I da zamijenim plombe sveukpno sedam-osam. Jebiga, slegnem ramenima, ubi me jebi me radi mi šta hoćeš, moje je je samo da dođem na vrijeme u dogovorenom terminu, i da zinem.

Nikad nisam bio siguran koja mi je ona bušilica najgora, zujalica, brujalica, ili hiltončica, pa sad kad sam ih zapisao sve se kazalo samo od sebe. Pa mi buši tako dva tri komada prvi, drugi put, prepusti me nekom još mlađem stažisti u odnosu na kojeg mi je ona prvobitna postala dalaj lama za stomatogiju koju sam samo jedva čekao da me opet preuzme u svoje sigurne sveznajuće ruke. Pita me na početku hoćeš anesteziju, hoću, pa kad mi je puknu navaljuju mi se laktovima i uvaljuju svakakve metalne spravice u usta, a mene boli kurac, ne osjećam ništa, samo čujem zvukove bušilice i osjećam vibracije kao da mi neki beznačajni neznani komšija odozgo (ili odozdo?) renovira ve-ce.

Mislim da joj smeta što je ne persiram, a ja se sve tjeram da izgovorim Vi, pa dok udahnem da kažem čujem se kako to izgovaram i odlučim da bi mi se baš time cijeli život konačno sveo na najodvratniju laž i u zadnjem trenutku ipak kažem samo Fala ti, vidimo se sutra, prekosutra, uskoro, kad god, idući put.

Par puta prošetao s Čaršije do Jazbine u Zmajevoj ulici novoj-staroj-uskoro-bivšoj kući, kroz magle i smogove i vjetrove i mećave u najromantičniji sumrak-na-mrak, i nije me spopala nikakva nostalgija ni sentimentalne ljubavne biološke hemijske Keti-reakcije ni asocijacije, skoro nikad.

Gospođica Šumska Vila me ponovo e-ignoriše, a ja se pravim da sam ravnodušan, opet.

Bolje da ništa i ne “pišem” kad pijem, zar ne.

Jazbina, 3. januar (sedamdeset posto dobro, otprilike)

Nešto malo praznično (2)

Nešto malo duševno

Nešto malo posvećeno

Crtice iz Maršalove Ulice (41)

ili

Neočekivano ljubavno pisamce iz Zmajeve ulice (jedno ko nijedno, pa šta?)

Šumskoj Vili,

Slijepa Kafkina b.b.

(kod kante za smeće 

na samom kraju),

Vrlo Važan Grad

Draga Šumska,

Znaš da sam lijen i da ti nisam pisao ranije i zato što sam čekao da prvo ti nešto napišeš meni, pa nema šta sad da ti se nešto kao kulturno izvinjavam, znaš.

Jebiga, nit te volim nit su labudovi, šta li tebi uostalom uopšte znači to “volim”, možda se još samo to zapitam u usamljenim trenucima kad slučajno zaboravim da ni u vrlo važnim gradovima ništa nikad nije imalo nimalo smisla, samo zvuk i nešto našvrljano, recimo da je moglo sigurno da bude i “krompir” s tim istim značenjem, pa da izaziva sve te iste drugačije asocijacije kod svakog kad se izgovori ili zamisli, onda bolje da se uopšte i  ne izgovara ni zamišlja kad je tako beskonačno beznačajno, tj. bezveze. A možda sam samo umoran od zamišljanja, jednom sam bio baš tako zamišljen do jaja, i ta misteriozna s očima mi isto nikad nije pisala ništa na tu temu, kao ni ti, to vam je nešto zajedničko, gle.

Osim toga, samo je jedan način da saznaš da li ti se živi s nekim, a to je da probaš da živiš sa njom, što je valjda bezizlazno komplikovano kad ste udaljeni nasumičnim šumama s različitih strana zaraslih seljačkih brana, pa odustaneš i zamisliš da si bespomoćna kad nemaš ni najmanje šanse.

Sigurno se još nismo upoznali, a možda i nećemo nikad, pa samo da dodam i to da sam uz sve neobjašnjeno još i od onih pjesnički nepopularnog mišljenja da je biologija sve, a sve je najmanje život a najviše smrt, kad razmisliš, za svaki slučaj.

“Uprkos svemu tome”, još se proba da živi s tobom tvom


Davoru

(Pa šta?)

Nešto malo blesavo

Dnevnici dosadnog Isusa Hamzića (43)

Ala vrijeme leti ... (x)

Jebiga, nema se vremena, život se sveo na totalne gluposti, preživljavanje, praktično, odraslo, sve-sve ... Čak sam prestao i da pušim – (osim ovako, kad pijem) –  štaćeš?

Pratio američke izbore, dobi Tramp, jebo majku, sam protiv svih. Navijao sam za njega, samo zbog medija, NY Times ko dnevni avaz jbtB, možda je uvijek bilo, no meni je tek sad postalo očigledno, i nek je to izgubilo, pa šta god se dešavalo dalje....

Krevet-poso-krevet, jebiga sve se stislo u taj robotski odnos, dobio ponudu da radim u Minhenu za solidne pare, prihvatio, sad još samo da se završi viza, koja možda i ne bude jer te poslove rade ljudi s diplomama a ja napustio pa nemam, boli mene kurac za diplome, i to....

Zaboravljam Keti, devedeset devet posto, ostalo samo još ono jedan da prevalim, pa biće i to, kad-tad ... Ne čitam, ne pišem, ne stvaram ništa, jebga nemam kad.

Pogledao par predstava, presjedio nekoliko sati po kafama s ljudima i shvatio da sam dosadan, nemam više ništa da kažem nikom, što je bilo bilo je, sad smo veliki i vraćamo kredite i tačka.

U Evropi predviđam haos i rat protiv islamskih muslimana i i tu navijam za kršćanske pičke, naravno, mada ni sam nisam i nikad nisam bio jedan od njih.

Što se zaljubljivanja tiče, mislim da (nikad) više nema šanse, što je bilo bilo je, no sve je to za ljude, zar ne?

Ritam je tajming, a tajming je sve, ne?

Jazbina, 12. novembar (pola dobro, pola loše, otprilike)

Nešto malo ambivalentno

Nešto malo schwach

Odlomak 29

(László Krasznahorkai, The Melancholy of Resistance)

In the thick darkness of her room it seemed nothing stirred: the dirty water in the enamel basin was preternaturally still, on the three hooks of the clothes-rack, like great slides of beef above a butcher’s counter, hung her sweater, her raincoat and a substantial quilted jacket, the bunch of keys hanging from the lock had stopped swinging, having finally absorbed her earlier momentum. And, as if they had been waiting for just this moment, as if this utter immobility and complete calm had been some sort of signal, in the great silence (or perhaps out of it), three young rats ventured out from under Mrs Eszter’s bed. Carefully the first slithered past, shortly followed by the the other two, their little heads raised and attent, ready to freeze before leaping; then, silently, still bound by their instinctive timidity, they proceeded, hesitating and freezing every few steps, to a tour of the room. Like intrepid scouts for an invading army apprising themselves of enemy positions before an onslaught, noting what lay where, what looked safe or dangerous, they examined the skirting boards, the crumbling nooks and corners and the wide cracks in the floorboards, as if mapping out the precise distances between the bolthole under the bed, the door, the table, the cupboard, the slightly teetering stool and the window-ledge – then, without touching anything, in the blinking of an eye, they shot of under the bed in the corner again, to the hole that led through the wall to freedom. It was no more than a minute before the cause of their unexpected retreat became apparent, for their intuition had warned them something was about to happen and this faultless, naked and instinctive fear of the unpredictable was enough to drive them to the option of immediate flight. By the time Mrs Eszter moved and disturbed the up-till-then-unbroken silence, the three rats were cowering in perfect safety at the foot of the outside wall at the back of the house; so she rose from the very ocean bed of sleep, drifting for a few minutes up into the shallows through which consciousness might faintly glimmer, and kicked of the eiderdown, stretching her limbs as if about to wake. There was of course no prospect of that yet and, after a few heavy sighs, she settled and began her descent into the depths from which she had only just risen. Her body – perhaps simply because it was no longer covered – seemed to grow even bigger than it already was, too big for the bed and indeed for the entire room: she was an enormous dinosaur in a tiny museum, so large no one knew how she had got there since both doors and windows were far too small to admit her. She lay on the bed, legs spread wide, and her round belly – very much an elderly man’s beer-gut – rose and fell like a sluggish pump; her nightgown gathered itself about her waist, and since it was no longer capable of keeping her warm, her thick thighs and stomach broke out in goosepimples. For now only the skin registered the change; the sleeper remained undisturbed, and since the noise had died away and there was nothing else to alarm them, the three rats once more ventured into the room, a little more at home this time but still maintaining utmost vigilance, prepared to flee at the slightest provocation, retracing their previous routes across the floor. They were so fast, so silent, their existence barely crossed the sensible threshold of reality; never once contradicting their blurry shadowy essence, they continually balanced the extent of their excursions against the peril of their sphere of activity, so that no one should discover them: those slightly darker patches in the darkness of the room were not hallucinations born of fatigue, not merely shadows cast by the immaterial birds of night, but three obsessively careful animals, tireless in their search for food. For that is why they had come as soon as the sleeper had fallen quiet, and why they returned, and if they hadn’t yet run up the table leg to pinch the heel of bread lying among the crumbs it was only because they had to be certain nothing unexpected would happen. They started with the crust, but little by little, and with ever greater abandon, they stuck their sharp little noses into the loaf itself and nibbled at it, though there was no sign of impatience in the rapid movement of their jaws, and the bread, tugged this way and that in three directions, was almost consumed by the time it rolled off the table and under the stool. Of course they froze when it hit the ground and once more stuck their snouts into the air, prepared to make a dash for it, but all was quiet on the Eszter front, there was nothing but slow even breathing, so, after a good minute of suspense, they quickly slipped to the floor and under the stool. And, as they were to find, it was in fact better for them here, for apart from the dense darkness providing greater protection, they could cut down the risks of exposure in retreating to the cover of the bed and thence to freedom when their extraordinary instinct finally told them to abandon the now barely recognizable piece of loaf. The night, in any case, was slowly coming to an end, a hoarse cockerel was furiously crowing, an equally angry dork had begun to bark and thousands and thousands of sleepers, Mrs Eszter among them, sensed the coming of dawn and entered the last lat dream. The three rats, together with their numerous confrères, were scuttling and squeaking in the neighbour’s tumbledown shed among frozen cobs of well-gnawed corn, when, like someone recoiling from a scene of horror, she gave a disconsolate snort, trembled, turned her head rapidly from left to right a few times, beating it on the pillow, then, staring-eyed, suddenly sat up in the bed.

Bonus: Nešto malo slavljenički

Nešto malo tužno