1. Misao i čin
Karantentski je ravnatelj bio šezdeset petogodišnjak još u snazi, omanji rastom, vitak, gibak, s nastupom kakva oficira, što je baštinio od terenske lječničke službe. Od samog rođenja spadao je među osobenjake kojima u životu ne cvatu ruže jer se ne znaju snaći. Rođen u brdskom kraju, od roditelja dobrih ali oguglalih ljudi, nije zapamtio radosnih trenutaka u djetinjstvu. Roditelji nisu nikad izgovorili lijepe riječi i kad je bilo povoda za to, a ružnu su uvijek imali na jeziku — radilo se o povodu ili ne. Majka mu je spadala u onu neobičnu skupinu ljudi koji se ljute ni zbog čega. Ljutnja je iz nje izbijala bez vidljivog uzroka, tako da je čas mislio da s njom nije u redu, čas opet da je gluha i da ne čuje kako treba. Jer se znalo zbiti da i prijaznost naplati ćuškom. Tako se malo-pomalo događalo da je postajao nepovjerljiv prema ljudima, jer je pukla jedina i prirodna spona koja ga je nježnošću trebala vezivati s ljudima, te mu se sav život činio neprijateljskim. Zato se neprestano nalazio u obrambenoj pozi a da to nije pokazivao.
U školi je imao prijatelja; u trenucima međutim kad nije shvaćao koliko im dobra želi, postajao bi popustljiv i pravio nemoguće ustupke da bi održao vjeru u istinsko prijateljstvo. Time je prijateljima toliko udovoljavao da su zlorabili njegovu dobrotu i uspostavljali svoj jaram nad njim. Kad bi došlo do te točke, odlazio je svojim putem a da se nije upuštao ni u kakva objašnjavanja. No uskoro bi opet stekao novog prijatelja, s kojim bi čitava priča započinjala iznova i završavala na isti način. Posljedica je toga bila da kasnije u životu nije tražio ništa drugo do poznanstava i da je sviknuo na to kako se valja osloniti na samoga sebe.
Nakon što je pristupio konfirmaciji te se na osnovu crkvene objave o punoljetnosti osjetio muževnim i odgovornim, zbio se događaj koji je postao prijeloman u njegovu životu. Jednom je zakasnio kući na objed pa ga je majka dočekala kišom udaraca batinom. Ništa ne misleći, podigao je mladi čovjek ruku te pade ćuška. Jednog trenutka stajali su majka i sin oči u oči, on u očekivanju da će se sručiti strop ili da će izgubiti život na nekakav drugi neočekivan način. Ali se ništa nije zbilo. Majka je izašla kao da se ništa nije dogodilo a nakon toga se ponašala kao da među njima nije ništa ni bilo.
Kasnije, u životu, pitao se svaki put kad bi taj prizor oživio u njegovom sjećanju, što se to onomad moralo zbivati u njenoj glavi. Bacila je pogled put stropa kao da tamo nešto traži, možda nekakvu nevidljivu ruku. Ili se pomorila, uvidjevši napokon da je to bila zaslužena naplata, te zato nije pozvala sina na odgovornost? Čudno je bilo što on nikad nije osjećao samoprijekora, uprkos svim naporima da izazove grižnju savjesti. Činilo se kao da se to dogodilo bez njegove volje i kao da se moralo zbiti.
No bilo kako bilo, predstavljalo je to kamen međaš u njegovu životu. Prerezana je bila pupkovina, a on bačen usred života, sam, razriješen svih spona s majkom i porodičnim životom, pa se osjećao kao da je rođen bez oca i majke. Oboje mu je bilo poput dvoje stranih osoba, koje bi najradio oslovio gospodinom i gospođom.
Na univerzitetu spoznao je odmah različitost svoje od sudbina svojih drugova. Ovi su imali roditelje, braću i sestre; bilo je slijeda i reda u njihovim životima. S ljudskim rodom bili su povezani i povinjavali su se tajnim društvenim zakonima. I osjećali su u zraku da on ne pripada njihovu stadu.
Dok je kao pripravnik zamjenjivao nekog štapskog liečnika, shvatio je da mu ondje nije mjesto, a to su opazili i oficiri. Njegov prvotni nijemi otpor protiv njihova vlastoljublja i samovolje obilježio ga je u njihovim očima kao mrzovoljna kritičara pa je bilo neminovno što je ostajao sam.
U bolnici je bilo isto tako. Tu je odmah spoznao kobnu predodređenost društvenog odabira: tko je bio pozvan a tko nepoželjan. Činilo se kao da su povlašteni već po mirisu osjećali tko je njihove gore list.
A tako je bilo svugdje. Otvorio je privatnu ginekološku ordinaciju, ali nije imao sreće jer je na svoja pitanja tražio odgovor po duši, a takav nije dobivao. Postajao je brzo nestrpljiv, a oni su ga držali naprasitim.
Otišao je kao okružni liječnik u provinciju, a kako više nije ovisio o milosti pacijenata, još se manje trsio da im bude po volji.
Jednog dana prešao je u karantensku službu i konačno se definitivno smirio na Sramnoj prevlaci, u stokholmskom Otočkom moru.
Kad je prije sedamnaest godina prispio onamo, uvalio se odmah u svađu s pilotima koji su kao jedine službene osobe na otoku samovoljno prisvojili mnoštvo prava u odnosu na stanovništvo. Ravnatelj karantenske stanice volio je mir i red poput svih drugih ljudi, ali je dovoljno rano naučio da je borba u životu neminovna; nije dovoljno da netko zaspi na svojim pravima, već ih mora i braniti, danomice i svakog sata u danu. Kako je bio pridošlica, nastojali su ga zakinuti u ovlastima i dokinuti mu sitne povlastice. Pilotskom starješini pripadalo je po ustaljenom običaju pola područja; međutim ravnatelj karantenske stanice u svojoj uvali bio je vlasnik jedinog isturenog poluotočića što su ga piloti koristili za svoje privatne brodice i ribarski pribor. doktor se najprije upoznao s prilikama, a kad je saznao da ima pravo koristiti mali poluotočić i nakon što se uvjerio da piloti mogu svoje sprave odložiti na drugome mjestu, pošao je pilotskom starješini i ljubazno mu otkazao. Nakon što milom nije ništa postigao, iznudio je dopuštenje silom, dao svojim ljudima nalog da očiste teren i ograde te ga pretvorio u okućnicu s vrtom i sjenicom. Zapljuštale su žalbe vladi, ali je spor riješen njemu u prilog.
Otad se zametnulo neprijateljstvo za čitav život između njega i pilota pa je ravnatelj karantenske stanice bio zatočen na svom poluotočiću: nalazio se i sam u karanteni. Tu je prosjedio već sedamnaest godina, ali ne u miru, jer je svađe bilo napretek. Jednom su se dohvatili psi, drugi put su pilotove kokoši zašle u njegov vrt, a treći put je čamac pristao na posjedu ovog ili onog. Tako se nalazio u stalnim zadjevicama, a kad bi se van kuće načas i smirilo, opet je tu bila njegova kućanica. A oni su se svađali svih sedamnaest godina; ona je jedanput tjednom skupljala svoje stvari, hoteći se vratiti kući. Bila mu je tiranka i zahtijevala da domaćin sve umake jede zašećerene, pa i onaj uz mladi bakalar, u sedamnaest godina nije bila u stanju naučiti kako se kuha jaje, već je ostajala pri svom da doktor jede poluprijesna jaja, koja je on mrzio. S vremenom je postajao umoran od žučnih raspri, pa je u tim trenucima sve kretalo po Kristinoj staroj pjesmi. Jeo bi tako po čitavu sedmicu obaren krumpir, sasušeni kruh, kiselo vrhnje i ostala takva jela, te se sam sebi divio na sokraštini; a onda bi se ponovo probudio njegov samosvjesni ponos te bi nastavio bjesnjeti. Bjesnjeti je morao svakog dana kako bi dobio soljenku na stol; bjesnjeti je valjalo i kako bi domaćica nadolila ulje u svjetiljke; stijenj i staklo morao je međutim čistiti sam, jer ona to nikako nije mogla naučiti.
— Ti si, Krista, obična krava!Ti si prokoleto stvorenje koje ne zna cijeniti dobrotu. Je li se tebi sviđa što ja ovako bjesnim? Znaš, spopada me odvratnost prema sebi samome kad sam primoran da se ovako ponašam! Ti me činiš lošim čovjekom, a ti si otrovni crv. Volio bih da se nikad nisi rodila, da si zakopana duboko pod zemljom. Ti uopće nisi ljudsko biće jer ne umiješ shvaćati; kravasi, eto što si. Želiš otići! Pa k vragu, idi samo odakle si i došla!
No Krista nikad nije otišla! Jednom je doduše pošla do brodskog mosta, ali se onda okrenula i završila u šumi odakle ju je doktor morao odvući kući.
Jedini koji je s doktorom saobraćao bio je upravitelj pošte u Mirnoj luci, stari drug sa studija koji bi svake subotnje večeri dolazio na ovu stranu otoka; tad bi ta dvojica bančila i čavrljala do poslije ponoći; a upravitelj bi ostajao u kući do nedjelje ujutro.
Na život i ljude nisu međutim imali iste poglede, jer je poštanski direktor bio uvjeren čovjek ljevice, a karantenski ravnatelj skeptik, ali su svejedno znali tako lijepo čavrljati da je razgovor tekao popput izmjeničnog pjevanja ili muzičkog dvoglasa, pri čemu su glasovi bili u oporbi no svejedno činili suglasje. Dalekovidniji ravnateljev pogled očitovao se tu i tamo u neodobravanju, primjerice:
— Vi iz partije, vi ste poput jednookih mačaka. Jedni vide samo na lijevo oko, drugi opet na desno i zato ne možete nikako gledati stereoskopski, već naprotiv vidite uvijek plošno i jednostrano!
Obojica su bili gorljivi čitači novina i sva su tekuća pitanja izravno pratili. Posebno goruće pitanje bilo je religija, jer su se politička pitanja rješavala glasanjem u parlamentu i tako skidala s dnevnog reda, no religija nije silazila s pozornice. Upravitelj pošte mrzio je pijetiste i zazornike.
— Zašto, do vraga, mrziš pijetiste? — obično bi znao reći karantenski ravnatelj. — Što su ti učinili nažao? Pusti ih na miru; mene se ne tiče njihova rabota!
—Svi su licemjeri — branio se ravnatelj pošte od pitanja.
— Nisu — odgovorio bi doktor. — Ne možeš suditi o tome kad nisi bio pijetist; ja sam bio i – neka me vrag odnese – nisam bio licemjer! No ja tam oviše ne spadam! To jest – čovjek nikad ne zna, jer ga to odjednom spopadne ili ne spopadne, ovisi...
— O čemu?
— Teško je to reći! Pijetizam je uostalom vrsta evropskog budizma. Obje struje shvaćaju svijet kao nečistu materiju u kojoj je duša izložena stradanju. Zato se nastoje suprotstaviti materiji, a u tom i nemaju krivo. Što im to ne uspijeva, ne čudi toliko, no sama borba zaslužuje priznanje. To što ispadaju licemjerni, objašnjivo je činjenicom da se nikad ne uspiju dovinuti svojih ciljeva ili postavki, tako da život uvijek kaska za njihovim postavkama. A da ih crkovnjaci mrze, to je jasno, jer naši oženjeni zemljišni posjednici, zakupnici, kartaši i žderači neće maziti te apostole koji im iznose pred oči njihove nedostatke i svu njihovu izlišnost. Pa ti poznaješ naše svećenike tu naokolo po otocima. Ne moram ih ocrniti, budući da ih znaš! Eto ti licemjera, pogotovo među nesretnicima koji su nakon zaređenja izgubili svaku vjeru u svoje postulate.
— Da, ali pijetisti zaziru od kulture!
— Ne, to mi se ne čini. Kad sam došao na ovaj otok, naseljavalo ga je tri stotine pijanih divljaka koji su vodili život kao u paklu. A sad – oa vudup u sam. Ne ubijaju se baš od ljubaznosti, a nisu ni neki veseljaci, ali su bar tihi pa se noću može spavati; i ne tuku se, pa čovjek može bez straha za goli život prošetati okolo. Jednom riječju, najosnovnija kulturna dobra posljedica su toga što je sagrađena bogomolja.
— U koju ti nikad ne zalaziš!
— Ne, u taj obor ne svraćam! Ali jesi li ti kad bio tamo?
— Ja nisam!
— Moga bi ipak jednom osluhnuti što govore!
— A zašto?
— Ne usuđuješ se!
— Ne usuđujem se! Zar je to opasno?
— Tako vele!
— Za mene nije!
— Hoćemo li se okladiti. U oku punča!
Upravitelj pošte kolebao se neko vrijeme, ne toliko zbog punča koliko zbog doktorove sumnje u njegov mogući kukavičluk.
— U redu! Poći ću u petak! A onda možeš odveslati kući sa svojom okom, ako se išta primi.
Došao je i taj dan. Upravitelj pošte ručao je kod doktora prije nego što je pošao na utanačenu bogomoljsku sesiju. Nitko nije ništa znao o njegovoj namjeri, jednim dijelom zato što se bojao da će svećenik ciljati riječima na njega, a dijelom i zbog toga što mu je bilo neugodno da se pročuje kako je on pijetist.
Nakon ručka posudio je dozu burmuta da ostane budnim uprkos doktorovim uvjeravanjima da neće biti prilike za drijemež. A zatim je pošao.
Doktor je šetao svojim vrtom, iščekujući ishod ispita, na kome su već i jači položili oružje.
Čekao je sat i po, čekao dva i načekao tri sata.
Uto napokon ugleda bogomoljce kako se osipaju oko crkve. Bilo je dakle gotovo. No upravitelj se pošte nije pojavljivao. Doktora je zahvaćao nemir. Prošao je još jedan sat dok ga napokon nije vidio gdje izlazi iz šume. Prilazio je s ponešto hinjenom veselošću, i bilo je nešto iznuđeno živahno u njegovu hodu. Ugledavši doktora, stao je široko gaziti na mornarski način i uzvijati ramenima kao da mu se odjeća zategla.
— Pa? — zapitao je doktor. — Dakle, to je trajalo!
— Da — bio je sav odgovor.
Pošli su dolje prema sjenici; sjeli jedan drugome sučelice premda se upravitelj pošte plašio pokazati lice u koje se utisnuo nov izraz.
— Daj mi da šmrknem malo burmuta! — reče doktor prepredeno. Upravitelj pošte izvuče kutijicu, koja je bila netaknuta...
— Nisi spavao? — počne doktor iznova.
Upravitelju je bilo neugodno.
— Kako, staro momče, pa tebi nije dobro? Što ti je? Čekaj, pa ti...
Doktor je prstom prošao prijatelju između oka i nosa kao da mu ima nešto pokazati...
— Čini mi se... da si plakao?
— Ma kakvi! Govoriš gluposti! — odvratio je upravitelj i trgnuo se. — No svejedno, znaš, mene se ne može lako pridobiti, ali kako rekoh... bio je to pravi čarobnjak, da znaš.
— Pričaj, pričaj! Otkad ti vjeruješ čarobnjacima!
— Da, bilo je tako čudnovato!
Suho je žvakao. I nastavio:
— Možeš li zamisliti? Obraćao se, naravno, meni! I usred propovijedi povjerio mi je sve tajne što sam ih poput svih ostalih ljudi krio od samog djetinjstva, pa i duže, na najskrovitijem mjestu. Osjećao sam kako crvenim i kako se čitava pastva okreće pogledima meni, kao da su to i oni znali, što je potpuno nemoguće. I povlađivali su u taktu njegovim riječima, sveudilj buljeći u mene. Štaviše, okrenuli su se u svojim stolcima prema meni... Čak i daje bila čarolija, to je...
— Da, da, čuj, ja sam to znao, pa se stoga i držim na oprezu! Ne znam što je to, ali nešto što odbijam od sebe. A isto je i sa Swedenborgom. Jednom sam u nekoj čekaonici očekivao da dođe na mene red. Iza mene bila je polica za knjige s napol utaknutim sveskom koji mi je smetao da se naslonim u stolici. Izvukao sam knjigu, a bio je to dio Swedenborgovih “Nebeskih tajni”. Nasumice sam je otvorio – i, možeš li to zamisliti, u dvije minute našao sam ono – no, sve ono što mi je do tada najviše zaokupljalo misli – i to do u tančine, što je govorilo o tako zapanjujućem, upravo zbunjujućem poznavanju stvari, da me je zahvatila tjeskoba. U dvije minute bio sam načistu sa sobom i svojim mislima...
— Pričaj, što je to bilo!
— Ne, čuj, o tome ne želim govoriti. Sam znaš da je tihi, misaoni život što ga vodimo, nešto tajnovito, a što doživljavamo u skrovitosti... pa da... nismo ono što mislimo da jesmo...
— Ne — hitro ga prekine prijatelj — ne! Naše se djelovanje dade lako svesti pod kontrolu, no naše misli... fuj!
— A misao je djelovanje duha, to sam negdje pročitao. A vlastitim skrovitim, opakim mislima u stanju smo zaraziti druge; svoje nepoćudne želje možemo prenijeti na druge koji će ih sprovesti u djelo. — Sjećaš li se ovdašnje djecoubojice prije nekih deset godina?
— Ne, tad me još nije bilo ovdje!
— Bila je to njegovateljica djece, mlada, nedužna, zaljubljena u djecu, pristojna, sve u svemu bila je, izgleda, kak oje utvrđeno u istrazi, oduvijek takva. Tog ljeta služila je kod neke glumice, tamo u Mirnoj ulici. U kolovozu bila je uhapšena zbog ubojstva djeteta. Bio sam prisutan u sudnici dok su ej preslušavali. Nije mogla navesti razlog svome činu. No sudac je htio saznati razlog, budući da nikakav interes nije bio posrijedi. Svjedoci su izjavili da je voljela to dijete, što je ona i potvrdila. Kod drugog saslušanja bila je izvan sebe od kajanja i užasa zbog gnusnog čina, ali se držala kao da nije ona počinila taj zločin, premda ga je uzela na sebe. Prilikom trećeg saslušanja htio joj je sudac pomoći pa joj je postavio pitanje: “Kako si došla na pomisao da ubiješ nedužno dijete koje si voljela? Prisjeti se dobro!” Djevojka je s očajem u očima stala pretraživati salu, dok joj pogled nije pao na djetetovu majku, glumicu, koja je sad po prvi put prisustvovala saslušanju. Tad je odgovorila sucu prostodušno, neuvijeno: “Mislila sam da ona žena to hoće!” Trebao si vidjeti ženino lice kad su pale te riječi. Učinilo mi se da vidim kako joj haljine spadaju s tijela i kako tu sjedi posve ogoljena; po prvi put pomislio sam na ponore ljudske duše preko kojih mora sudac tumarati zastrtih očiju, jer nas nema prava kažnjavati u našem misaonom životu; tu mi sami sebe kažnjavamo, a to čine pijetisti.
— To što kažeš stoji, ali ja znam i to da je moj skroviti život povremeno viši i čistiji od mog otkritog života.
— Slažem se! I sam se zanosim predodžbom o svojemu boljemu Ja, koje je nešto najbolje što poznajem... Nego, čuj, što si radi ou šumi čitav sat?
— Razmišljao!
— Pa nećeš valjda i ti u pijetiste! — odreza ravnatelj i napuni čašu.
— Ne, ja ne, ali ti!
— Ali više ne misliš da su pijetisti šarlatani?
Na to upravitelj pošte nije odgovorio. A s pićem im je slabo išlo te večeri i razgovor se kretao u višim sferama nego obično. Oko deset sati začulo se urlanje iz pravca prevlake kao da se radi o divljacima. Dolazilo je iz Mirne luke, i to iz vrtne restauracije hotela. Oba su filozofa pogledala u tom smjeru.
— To su dakako vlasnici kutera — rekao je upravitelj pošte.
— Zacijelo se i mlate! — Da, s Mirnom lukom ide nizbrdo, uslijed noćne buke. Gosti bježe jer ne mogu spavati — pa se već misliolo zatvoriti lokal.
— I možda otvoriti bogomolju?
I to je pitanje ostalo bez odgovora, pa su se razišli a da pravo nisu znali na čemu su ostali.
U međuvremenu je Mirnom lukom pukao glas da je upravitelj pošte bio u bogomolji, pa kad je poslije podne nakon toga navratio u hotel, pozdravili su ga u njegovom krugu pilotski starješina i glavni carinik tom velikom novošću.
— Tako, ti postade pijetistom?
Upravitelj je tu žaoku otklono šalom, Oprisezao i kleo se da je to laž i kao dokaz iskapio svoje čaše zdušnije nego što je bio njegov običaj.
— Pa bio si tamo!
— Iz znatiželje!
— I, što su govorili?
Sad se smračio upravitelj pošte, a kad se bockanje nastavilo, došlo mu je do svijesti kako je kukavički i bijedno sramotiti ono što nije bilo vrijedno sramoćenja. Zato je kazao ozbiljno i odlučno:
— Pustite me na miru! Pijetist nisam, ali visoko štujem pijetiste!
To je bilo isto kao da je i prisegnuo, pa je poput željezne zavjese palo nešto između prijatelja i njega. Odbili su se od njega i odjedanput im je postao stran. To je bilo nešto najneobičnije za njega, a bilo je istovremeno i bolno.
Osam dana se držao po strani i zanosio se crnim mislima. No nakon toga se malo-pomalo vraćao u staru ulogu, zalazio opet u hotel i bivao sve više isti kao i prije, premda ne posve. Jer se “poklopio ušima”, kako se kaže.
Subotnje večeri ravnatelja karantenske stanice nastavile su se bez promjene. Nakon što je sad upravitelj pošte postao zamišljeniji i stao se baviti ozbiljnim životnim pitanjima, držao je doktor kako je došlo vrijeme da mu saopći neka svoja opažanja što ih je sakupio o ljudskim sudbinama, ne dirajući pri tom u svoju vlastitu. Govorilo se da je bio oženjen i imao djece, no nitko nije točno znao što je od toga istina.
Uvjerivši se prethodno da upravitelj pošte može izdržati njegovo čitanje, usudio mu se predložiti da noć od subote na nedjelju provedu u tom višem zadovoljstvu, no iznijevši prethodno sve svoje misli što su ih tijekom sedmice zaokupljale u vezi s pitanjima dana. Ono što pročitaju trebalo je potom poslužiti kao podloga kasnijem razlaganju, objašnjavanju i izmjeni misli.
Sjedili su tako, dakle, jedne subotnje večeri nakon okrepe gore u najljepšoj žutoj sobi kuće, dok je vrijeme vani bilo mokro i hladno. Nakon što je neko vrijeme prebirao po nekoj škrinji, izvukao je doktor rukopis. Oklijevao je još u posljednjem trenutku da ne bi možda ponudio priču vlastitog života; a da bi ulio sebi hrabrost, stao je redati prethodne napomene.
— Ne vjerujem da se možeš sjetiti kako sam se izjašnjavao u vezi s izvjesnim pitanjem, o jednom problemu koji je naše vrijeme zaokupljao više od svih drugih. To pitanje koje se u naš život usjeklo dublje od drugih, najpovršnije se razmatralo zbog toga što se iz njeg pravilo političko pitanje. Mislim na...
— Ne moraš reći, znam!
— Tebe je toga strah, ali mene nije, jer za mene to nije pitanje već zagonetka ili nerješiv problem. Poznato ti je da postoje nerješivi problemi, kojih se nerješivost može dokazati; no ljudi svejedno nastavljaju s pokušajima da istraže neistraživo....
— Prijeđi na stvar! A prepirati se možemo kasnije!
— Pa se htjelo zavesti zakone po kojima su se supružnici imali vladati jedno prema drugome! To je isto kao kad bi se ustanovila pravila za sklapanje prijateljstava ili za zaljubljivanje... Ukratko, želim ispričati jednu priču. Onda ćemo vidjeti da li to pitanje uopće spada pod rubriku razmišljanja, da li se može raspraviti u okviru uobičajenih misanih zakona.
— Da čujemo!
— Još samo nešto! Premda se u pripovijesti spominje karantena, ne moraš misliti da je to moja priča. Ta je dublje zakopana!
— Počnimo sad!
2. Brak
I
Pobjegli su. Odlučili su se na uobičajeni, gotovo bi se moglo reći zakoniti bijeg. A u društvu je nastala galama; ljudi seu se dodirivali rukom u predjelu srca, zgražali se, žalili, osuđivali, već prema tome. Naslućivali su da se odigrala strašna tragedija: dva su srca prepukla, dvije su porodice bjesnjele jedna na drugu; usamljeni čovjek i napušteno dijete, opustjeli dom, uništena karijera, zamršeni poslovi koji se nisu mogli dovesti u red, raskinuta prijateljstva.
Dva su gospodina sjedjela u nekoj gostionici i raspredala to pitanje.
— Ma zašto su morali bježati! to nije pošteno, za moj ukus!
— Naprotiv! Meni se čini da običan osjećaj stida traži da se uklone neokaljanome mužu; tad ih bar ne mora sretati na ulici. Uostalom, časnije je razvesti se negoli živjeti u nedopuštenoj vezi.
— Ali zašto ne mogu držati jedno drugome vjeru, odanost i prisegu? Mi stojimo i u dobru i u zlu jedno uz drugo, za čitav život...
— Da, a što se podlije dogodi! Poput starog ptičijeg gnijezda u jesen. Druga vremena, drugi običaji!
— Ali strašno je, u svakom slučaju!
— U dobroj mjeri i bjeguncima! Sad počinje njegova muka! On, koji je preuzeo sve posljedice na sebe. Sad će dobiti svoje!
— A ona pak svoje!
Takva je to bila priča.
Netom razvedeni supružnici sreli su se bili prije tri godine u kupališnom nekom mjestu i u posve normalnim okolnostima prošli sve stadije zaljubljenosti. Otkrili su, po običaju, da su rođeni isključivo zato da se nađu i da životnom stazom kroče zajedno. Da bi je postao dostojan, odbacio je sve ružne navike, pročistio jezik i ugladio svoje običaje; u njoj je gledao osobu Bogom poslanu koja mu je otvorila oči i upravila ih naviše.
Uobičajene teškoće u početku prevladao je u čvrstom uvjerenju da te teškoće postoje samo zato da bi mu pružile priliku da dokaže svoju smionost i snagu.
Sramna anonimna pisma što obično zaredaju nakon zaruka čitali su udvoje i bacali ih u vatru. Ona je, doduše, plakala zbog ljudske zloće, ali je on govorio da tako mora biti, da se njihova vjera stavlja na kušnju. A oni su vjerovali jedno drugome.
Zaruke su prošle kao u stanju nekakve opijenosti. Uvjeravao ju je kako mu više nije potrebno da pije jer ga njeno prisustvo doslovno opija. Jedan jedini put osjetili su sablasnost samoće koja ih je okružila nakon što su ih napustili njihovi prijatelji, budući da su se osjećali suvišnima.
— Zašto nas ljudi izbjegavaju? — upitala ga je jedne večeri dok su odlazili pješke u grad.
— Zato — odgovorio joj je — što ljudi bježe kad ugledaju sreću.
Nisu opažali da su se sami uklanjali društvu, a to su zaista radili; pogotovo je on pokazivao pravi strah kad je trebao sresti stare prijatelje iz mladosti. Pričinjali su mu se neprijateljima, a on je hvatao njihovo skeptično cerekanje koje nije bilo teško protumačiti. “Gledaj kako se zakopao! Kako se samo dao spetljati, stara budala!” itd.
Neženje su, naime, mislili, tada kao i sad, da je ljubav nešto kao igrokaz za luđake, koji prije ili kasnije mora završiti raskrinkavanjem.
Svoje su razgovore svagda vodili o malenkostima svakodnevnoga života, a živjeli su – kako se dobro veli – u oblacima.
Ali ih je zatim stala hvatati strepnja od samoće koja ih je okruživala i koja ih je zbližila. Pa su pokušavali izlaziti, djelomično od potrebe da pokažu koliko su sretni a dijelom da bi sebe umirili. Kad bi nakon kazališta krkočili u kakav lokal, a ona pred ogledalom u predsoblju stala uređivati kosu, imao je osjećaj da se dotjeruje “za stranu gospodu”, a kad bi dospjeli do stola, on bi smjesta zamuknuo, jer je njeno lice tad poprimalo izraz kakav nije poznavao. Oči kao da su joj predusretale poglede “strane gospode”. Oboje bi umuklo, a njegovo lice izražavalo je najdublji strah.
I ovaj put je to bilo neveselo veče te su uskoro pošli. Kad su već bili na ulici, upitala ga je ponešto zbunjena razočarenjem koje ju je obuzelo:
— Jesi li ljut na mene?
— Ne, prijateljice moja, ja se ne mogu naljutiti na tebe! Ali krvarim u duši kad vidim kako te nepoznati neoženjeni ljudi prljaju svojim pogledima.
I time je prestao svaki obilazak lokala.
Tjedni prije vjenčanja bili su ispunjeni namještanjem budućeg stana. Dogovorili su se o sagovima i zavjesama, primali u kuću zanatlije i dućandžije; tako su se spustili sa svojih visina. A sad su naumili izići da bi se oslobodili tih utisaka.
I koračali su tako. Ali sred mučne šutnje, kad glave izgledaju prazne, a ima se utisak da treći korača između dvoje. On se pokušao trgnuti da nju povuče za sobom, no nije išlo!
— Počinjem veoma ovisiti o tebi — rekla je ispustivši njegovu ruku.
On nije odgovorio, jer je uistinu osjetio neko olakšanje.
To ju je povrijedilo te se povukla bliže kućnom zidu. Razgovor je bio pri kraju i bili su već i kod njenih vrata.
— Laku noć — rekla je kratko.
— Laku noć — odvratio je on jednako kratko, pa su se razišli u očiglednom obostranom olakšanju. Bez poljupca u trijemu, bez njegova zaustavljanja vani pred prozorskim staklom, s namjerom da ugleda njen vitki lik gdje se mekim linjama uspinje prvim polustepenicama.
Zakoračivši ulicom u njenom nizbrdnom smjeru, osjetio je da mu je korak gibak te je udahnuo punim plućima, slobodan. Oslobodio se bio nečeg što ga je tištalo, a što mu je ipak u ta tri mjeseca bilo priraslo srcu. Sabrao se, misli su mu se stale opet baviti prošlošću koja se sad doimala snažno i iskreno. Odletio je njenim tragom, a njegovo Ja bujalao je dok mu se pričinjao da se objema rukama kreće kao krilima.
Da je sve bilo svršeno, u to više nije trebalo sumnjati, no nije vidio uzroka, niti osjećao bol, samo se, razbuđen, suočio sa činjenicom koju je prihvatio bez krzmanja.
Došavši do svojih vrata sretne starog prijatelja koga je bez daljnjega zgrabio za mišicu i pozvao da s njim podijeli skromnu večeru i da popričaju. Prijatelj se malo osupnuo no ipak pošao za njim po stepenicama.
Jeli su i pili, pušili i čavrljali sve do ponoći; a govorili su o svemu i svačemu, o starim uspomenama, javnim poslovima, o saboru i o privredi. Ni riječi, pa ni blagog nagovještaja o njegovim zarukama ili ženidbi. Bilo je to izuzetno ugodno veče, a on se u mislima vratio vremenu prije tri mjeseca. Primjećivao je kako mu se glasu opet vraća muška boja; da izgovara misli onako kako mu dolaze, a da se nimalo ne trudi oko zaglađivanja oštrih rubova potežih riječi i da ne mora podvlačiti ili svoditi na pravu mjeru kako ne bi povrijedio. Povjerovao je da je ponovo našao sebe, da je svkao luđačku košulju, odložio masku.
Otpratio je prijatelja do izlaza da mu otključa vrata.
— I tako, ti se ženiš za osam dana! — rekao je priatelj, i to razumije se s onim svojim skeptičnim podsmijehom.
Učinilo mu se kao da je pritisnuo dugme, a vrata su se sama potvrdno zatvorila.
Vrativši se u svoju sobu, obuzelo ga je gađenje; raspremio je, složio stvari, pomeo, otvorio prozor i – tad mu dođe u pamet što je izgubio i kako se bio srozao.
Povjerovao je da je skrenuo vjerom svojoj zaručnici, jer je svoju dušu otvorio drugom, pa neka je taj drugi i bio samo muškarac! Izgubio je nešto što je bilo vrednije od onog što je vjerovao da je dobio; a ono pak što je ponovo našao bilo je samo njegovo samoživo, bezobzirno, komotno, svakodnevno Ja sa svom njegovom sirovošću i sa svom njegovom nečisti, što je prijatelj cijenio jer se slagalo s njegovim vlastitim Ja.
A sad je bilo gotovo, zauvijek svršeno! Zarobit će ga opet velika osama, a mrski mu momački život izbova će ga zapljusnuti.
Nije mu padalo na pamet da sjedne i n apiše pismo, jer je osjećao kako bi to bilo beskorisno. Zato je gledao da ga svlada umor ne bi li pao u san, te je ispljuskao čitavo tijelo hladnom vodom i onako vlažan otišao u krevet. Mala ceremonija navijanja sata ostavlja noćas na njega poseban dojam. Kao da se sve mora ponoviti u noći, pa i vrijeme. Možda je ljubavi prema njegovoj zaručnici dovoljan samo mir jedne noći, pa da se ponovo javi!
Kad se slijedećeg jutra probudio, sijalo je sunce u sobu. Neopisiv mir razlio se njegovim bićem i učinilo mu se da je život lijep takav kakav jest, a danas da je čak ljepši jer mu se duša nakon dugog izleta osjetila ponovo kod kuće.
Odjenuo se i pošao u ured. Pregledao poštu, čitao novine i bio čitavo vrijeme posve miran.
No taj neprirodni mir stao ga je napokon uznemiravati. Čutio je rastući strah i draženje kao od svraba po čitavom tijelu. Prazan prostor stao se ponovo ispunjati njenom dušom – pero se napelo, strujni krug zatvorio.
Nije bilo sve svršeno, bio je to samo prekid na vezama pa su sad sjećanja navrla, sve ono lijepo i uzvišeno što su zajednički doživjeli, svi uznositi osjećaji i plemenite misli do kojih su se skupa dovinuli; čitav onaj svijet snova u kojem su živjeli, a koji je tako malo bio nalik na ovu prozu u kojoj su se naposlijetku obreli.
U svom očaju, a da bi zatomio takve osjećaje, bacio se na korespondenciju i stao odgovarati na pisma, mirno, trijezno i jaasno. Ponude su prihvaćane pod tim i tim uvjetima, a odbijane zbog tih i tih razloga. Kavu i šećer, burzovne papire i mjenična konta, sve je to sravnjivao i slagao s takvom jasnoćom i odlučnošću kao nikad dotad.
Jedan njegov činovnik pružio mu je pismo koje je, kako je odmah vidio, bilo od nje.
— Glasnik čeka na odgovor! — kazao je pomoćnik.
Ne ustavši od pulta, odlučio se veletrgovac u jednoj sekundi i odgovorio:
— Glasnik ne treba čekati na odgovor!
U jednoj sekundi smogao je da sam sebi reče: objašnjenja, prijekori, optužbe – što da odgovori na to? I pismo ostade neotvoreno, dok se poslovna prepiska rješavala grozničavom brzinom.
Rastavši se sinoć od njega, zaručnicu je prvo pogodilo osjećanje ljutnje. Bijes zbog toga što se on, veletrgovac, usudio da nju osramoti. Potjecala je ona, naime, iz činovničke porodice i snivala o svojoj ulozi u društvu. Pod utjecajem njegove tople i odane ljubavi stala je na to pomalo zaboravljati. A kako joj nije prestajao govoriti kakav zamašan utjecaj vrši ona na njega, i kako je sam avidjela gdje se pod njenom rukom zaglađuje i preobrazuje, ćutjela se višim stvorom. Njegovo postojano obožavanje potaklo je u nje osjećaj samosvijesti pa je raskošno procvala u sjaju što je dolazio od njegove ljubavi. Nakon što se taj ugasio, postalo je tamno i hladno oko nje; osjećala je kako tone u svoju prvotnu beznačajnost, kako se kvrči i nestaje. To saznanje da je bila žrtvom zablude, da je njegova ljubav bila razlogom novome životu i rastu njene ličnosti, potaklo je mržnju prema njemu koji joj je dao tako očit dokaz o njenom bivstvu kroza nj i preko njegove ljubavi. A kad više nije io njen ljubavnik, ostao je još samo veletrgovac kojeg ona nije uvažavala.
— Jedan od onih što prodaju kavu i šećer! — rekla je za sebe pošavši u krevet. — Takvog mogu zamijeniti boljim!
Kad se međutim probudila nakon besane noći, osjetila je svu sramotu napuštenosti. Razvrgnute zaruke nakon drugog nastupa bacile bi zauvijek sjenu preko njenog života i otežale bi zamjenu.
U mahnitom bijesu sjela je da napiše pismo u kojem je ponosnim i povrijeđenim tonom zahtijevala objašnjenje a istovremeno tražila da je posjeti.
Kad se glasnik vratio s viješću da ne nosi odgovor, spopala ju je jarost te se spremila na izlazak. Htjela ga je posjetiti u njegovom uredu, gdje još nije bila kročila svojom nogom; htjela mu je naočigled njegovih ljudi dobaciti prsten, kako bi mu pokazala da ga duboko prezire. I u toj je nakani pošla!
Stajala je pred vratima i kucala. Kako nitko nije otvarao ni odgovarao stupila je u predsoblje. Kroz staklenu ploču unutrašnjih vrata spazila je svog zaručnika kako stoji sagnut nad golemom poslovnom knjigom, lica napeta od ozbiljnosti i naprezanja. Još ga nijednom nije bila vidjela pri poslu, a u radu je svaki čovjek, pa i najmanji, impozantan. Posvećenost radu koji od čovjeka čini ono što on jest, davala je čitavom liku izraz dostojanstva sabrane snage, da je nju podilazio osjećaj poštovanja kojega se nije mogla osloboditi.
U glavnoj je knjizi upravo sravnjivao posljednje izdatke za namještaj. Bile su to taman njegove uštede u ovih deset godina otkako samostalno vodi poslovanje, te je bez ikakve sitničavosti pomišljao s tugom i gorčinom da je sad to sve bačeno u vodu. Uzdahnuo je i svrnuo pogled da ne gleda nametljive brojke. Uto odjednom opazi iza staklene ploče, poput uokvirenog pastela, njeno blijedo lice s velikim očima koje su mu bile dobro poznate i iz kojih su ga pogađale zrake boli i suosjećanja. On ustane i ostane tako, s izrazom pažnje u svom velikom, muškom bezglasnom jadu; pitajući, dršćući. Uto vidje u njenom pogledu kako se odbjegla ljubav vraća, a time je sve bilo rečeno!
Kad su nešto potom koračali ulicom, sretni kao nikada dotad, upitao je:
— Što nam to bi jučer?
(On je uvijek govorio “mi”, da ne svede govor na pitanje, tko je bio kriv.)
— Ne znam, ne mogu objasniti, no bilo je to najstrašnije od svega što sam doživjela!
— To više nikad ne smijemo uraditi!
— Ne, to nikad nećemo ponoviti. A sad, Ebba, ovo je za čitav život! Ti i ja!
Stisnula mu je čvrsto ruku, u potpunom uvjerenju da ih nakon ovog vatrenog krštenja – što se njih dvoje tiče – ništa na svijetu neće moći razdvojiti!
II
I vjenčaše se. No umjesto da svoju sreću kriju u prijatnom i lijepom domu, dadoše se na put među ljude, nepoznate, ravnodušne, radoznale ili čak neprijateljske. A potom su lutali od hotela do hotela, bili objektom pozornosti pri table d’ hoteu, dobivali glavobolje u muzejima, tako da bi — dočekavši veče — zamuknuli i bili zlovoljni uslijed raznih neprilika koje je donio taj dan.
Otrgnut od svog posla i iz svoje sredine, tom je radnom čovjeku trebalo dosta muke da se savlada. A kad bi mu misli odlutale njegovoj radnji koju je ostavio u tuđim rukama, postajao bi nepažljiv i dosadan. Oboje je osjećalo čežnju za ognjištem, ali ih je bilo stid da se vrate i budu posprdno dočekani.
Prve su sedmice ispunili vrijeme tako da su se prisjećali doba zaruka: druge su sedmice pričali putne uspomene iz prve sedmice. Nikad prema tome nisu živjeli u sadašnjosti nego stalno u prošlosti.
Kad god bi došli na mrtvu točku ili kad bi zavladala šutnja, on bi je tješio govoreći kako će im zajednički život biti lakši kad skupe fond zajedničkih uspomena i nauče izbjegavati uzajamne antipatije. Sad su međutim iz obzira podnosili uzajamne antipatije i zatomljivali sitne mušice i slabosti, kako to i čine dobro odgojeni ljudi. Ali je to urodilo usiljenošću i zamornom budnošću, pa je došlo vrijeme za velika otkrića. Kako je on posjedovao više samosvladavanja, pazio je da ne govori preko mjere i odricao se jedne po jedne svih svojih sklonosti i navika, dok je ona sve svoje isticala. Budući da ju je ljubio, htio joj je u svemu ugoditi pa je stoga šutio. Posljedica je bila da se ona uvukla u njegov život s navikama, lošim običajima, osobenostima i predrasudama čitave svoje porodice, tako da je imao osjećaj kako ga iznutra glođu i uništavaju.
Jedne večeri spopala je mladu ženu nenadana potreba da govori samo dobro o svojoj sestri, odvratnoj namiguši, koju je muž mrzio jer je htjela osujetiti njihove zaruke radi svojih sebičnih ciljeva. On je slušao sa šutnjom punom poštovanja, tu i tamo promrmljaoi nešto nejasno u znak odobravanja. Na kraju je pohvala prešla u hvalospjev, pa premda je muž smatrao da je u redu ako njegova žena voli svoju rodbinu, ipak nije mogao govoriti posve njenim jezikom te sve to odobriti. Zato je zašutio, no na način koji je više kazivao od glasnih riječi. I tu je šutnju popratio griženjem usnica i jakim znojenjem. Sve potisnute riječi i pogledi poprimili su uslijed tih pokreta usana određeno nijemo značenje — on je “markirao”, kao što bi rekli glumci — a zrak što ga nije konzumirao za tvorbu riječi, morao je ispuštati kroz nos. Pore na koži otvorile su se istovremeno, a također i sigurnosni ventili potisnutih osjećaja, pa je bilo stvarno nezgodno sjediti mu sučelice za stolom.
Mlada žena nije krila zlovolju jer se nije plašila da će joj on uzvratiti. Učinila je ružnu kretnju koja ženama nikad ne pristaje; stisnula je nos sa dva prsta kao da se hoće zaštititi od neugodna vonja. A istovremeno se okrenula gostima, tvrdeći da ima pravo.
Muž je problijedio u licu, ustao i izašao iz sobe. Oko njih su sjedili gosti koji su savršeno vidjeli nepriličnu scenu.
Izašavši na ulice nepoznatog grada, on je otkopčao kaputić i stao slobodno udisati zrak. Potom se sjetio svojih vlastitih misli, ovaj put bez ikakva ustezanja.
— Postajem licemjeran, iz čistog obzira. Laž je već debelo nataložena i jednog će dana sve propasti! Kakva tvrdoglava ženska! A ja sam smatrao da će me ona učiti i profiniti! Opsjena i prevara! Sva ta ljubav bila je samo lakrdija da me se obmane!
Potom je sam sebi pokušao predočiti što se u tom trenutku zbivalo u blagovaonici. Ona će, naravno, plakati i očima se utjecati gostima, zarne da je nesretna s takvim čovjekom. Običavala se, naime, uvijek obraćati očima na goste kod table d’hotea; a kad bi on očekivao odgovor od nje, upravljala bi pogled okupljenima kao da traži pomoć protiv tlačitelja. Ophodila se prema njemu, naime, kao da je tiranin, premda je od svoje dobre volje postao njezinim robom.
Nalazio se u luci, i gradsko kupalište mu se ispriječilo na putu... upravo je to bilo ono za čim je žudio. I ubrzo se preko glave zagnjurio u more, otplivao dublje, daleko u mrak. Njegova se ujedima i koprivama napaćena duša mogla ohladiti, te je zaista osjećao kako za sobom ostavlja brazdu prljavštine. Zatim se okrenuo na leđa i nad sobom ugledao zvjezdani svod, no u istom je trenutku čuo za sobom šum i pljuskanje. Bio je to veliki parobrod koji je ulazio u luku, pa mu se u životnoj opasnosti morao skloniti s puta. Zaplivao je prema plaži, što je bila oivičena svjetlošću svjetioika, i tako ugledao osvjetljeni hotel.
Odjenuvši se, osjetio je neizrecivu tugu, tugu za svojim izgubljenim rajem. I time je nestalo sve gorčine. U tom je raspoloženju stigao u svoj hotel i našao ženu za pisaćim stolom. Ona se digla i bacila mu se u naručaj, bez ijedne riječi isprike, naravno — to nije ni zahtijevao, a to nije ni mogla jer nije znala da je uradila nešto neprilično.
Sjeli su i stali zajednički oplakivati izgubljenu ljubav, jer je bilo nedvojbeno da ih je napustila. Ali je bila otišla od njih bez njihove volje i oni su žalili za njom kao za kakvim dragim pokojnikom, čiju smrt nisu skrivili, ali koga nisu mogli spasiti. Pred njima se ispriječila istina nad kojom nisu imali vlasti. Ljubav, taj dobri genij, koji uvećava sve sitno, pomlađuje i uljepšava sve staro i ružno, n apustila ih je; i sva se svakodnevnica ništavnog života prostrla pred njim.
Da se raziđu ili da su se već razišli, nije im padalo na pamet. Jer, gle, u tuzi su našli nešto zajedničko, nešto što ih je povezivalo. No podudarno im je bilo i jadanje na sudbinu koja ih je ostavila bez njihovih najsvetijih osjećaja. Nisu u svojoj silnoj ojađenosti, što ih je napustila, bili kadri za tako jake osjećaje kao što je mržnja. Ćutjeli su tek jad i nevolju u sebi; a sudbina im je b ila jedini krivac u svemu.
U takvoj slozi i razumijevanju nisu još nikad bili govorili jedno s drugim, i dok su im glasovi poprimali prijazni ton, stvorili su odluku da se vrate kući i vrate među svoja četiri zida.
Sad je on zagovarao povratak pri pomisli na njihova četiri zida, gdje se moglo suzbiti sve kobne utjecaje i gdje će se ugnijezditi mir i sloga.
Još su neko vrijeme govorili o istoj temi s istom toplinom, dok nisu zaboravili svoju tugu.
A zaboravivši je, smješkali su se kao i prije, i gle, ljubav je opet bila tu i nije uopće bila mrtva; a to je bila obmana kao i sve njihove brige.
On je dočekao ostvarenje svog mladenačkog sna o supruzi i svome domu, a i njegova žena je čitavih osam dana vjerovala da se ispunio njen san. No devetog dana prohtjelo joj se izaći.
— Kamo? — zapitao je.
— Kaži sam!
Ne, neka ona kaže!
On je predložio operu. No tamo su davali Wagnera, a ona ga nije mogla podnijeti. Kazalište? Ne, ondje su igrali Maeterlincka, a taj je bio šašav. Operetu on nije htio gledati, jer su tamo redovito zbijali šalu sa svime što je njemu sad bilo sveto. A niti cirkus nisu htjeli; sami konji i bizarne gospođice.
Tako su prodiskutirali i ovo i ono i otkrili pod površinom bezbroj različitosti s obzirom na ukus i načela. Želeći joj učiniti po volji, predložio je operetu; ali ona nije htjela primiti njegovu žrtvu. Predložio je nato da pozovu goste, no ubrzo su otkrili da nemaju koga zovnuti, jer su se bili odalečili od svojih prijatelja, a i ovi od njih.
Tako su sjedili svako na svome mjestu, još uvijek složni, i zajednički pretresali svoju sudbinu, ne počevši još sa zadjevicama.
Ostali su čamiti kod kuće i dosađivati se.
Slijedećeg dana ponovila se ista priča. Sad je znao da je njegova sreća na kocki; zato se ohrabrio i rekao prijazno ali odriješito:
— Obuci se pa idemo slušati operetu.
Ona je likovala, obukla novu haljinu i za čas bila spremna.
Vidjevši je tako vedru i lijepu, osjetio je ujed u srcu i pomislio u sebi: sad se trgla kad se smije udešavati za druge, a ne za mene. A dok ju je vodio u kazalište, mislio je da prati neku stranu osobu jer su njene misli već hitale u kazališni salon, koji je bio njenom pozornicom, gdje je sad imala nastupiti bez bojazni da će je tko uvrijediti jer se nalazila pod okriljem svoga muža.
Kako su već osluškivali jedno drugome misli, pretvorila se ta otuđenost na putu u nešto neprijateljsko što ih je gonilo da što prije prispiju kako bi se iskalili, premda se njemu učinilo kao da ide u susret svom smaknuću.
Kad su stigli do kase, nije više bilo nijedne karte. Tad se njeno lice posve preobrazilo, a pogledavši ga i opazivši – kako joj se činilo – izraz zadovoljstva, što se možda i raširio pod kožom lica, planula je:
— Tebe to raduje!
Htio je poreći, ali nije mogao jer je bila istina.
Sad, na povratku, bilo mu je kao da vuče za sobom lešinu, i to još neprijateljsku.
To što je otkrila i izgovorila njegovu vrlo shvatljivu pomisao, no potisnutu spremnošću da se žrtvuje, povrijedilo ga je poput grubosti, jer nitko nema prava kažnjavati tuđe misli. Lakše bi bio podnio da mu je natovarila krivnju što više nije bilo karata; on se već bio naviknuo da bude onaj na koga se svaljuje krivica. No sad je oplakivao samo svoju izgubljenu sreću, kao i nemoć da svoju ženu zabavi!
Opazivši da više nije jlutit nego samo žalostan, stala ga je prezirati.
U prijetećoj šutnji stigli su kući. Ona je smjesta pošla u svoju sobu i zaključala vrata.
On je sjeo u salon, gde su bila upaljena velika i mala svjetla, osjećajući kako se oko njega taloži tama.
Uto z ačuje krik iz spavaće sobe, dječji krik, no kao od odraslog djeteta, i ušavši k njoj spazi lice koje mu je razdrlo sre. Klečala je ispruživši ruke prema njemu i zapomagala u suzama.
— Ne ljuti se na mene, ne budi tvrd, ti ubijaš sve vedro u meni, ugušit ćeš me svojom strogošću, ja sam dijete koje vjeruje u život i mora imati sunca...
Nije smogao odgovor, ali je njen izraz lica govorio istinu. A nije se mogao opravdavati, jer bi to značilo optuživati je zbog njenih misli, a to nije smio.
Nijem od očaja, pošao je u svoju sobu osjećajući se smlavljenim. Opustošio je njenu mladost, strpao ju je u kavez, iščupao je s korijenjem njen mladenački polet. Nije posjedovao sunčanih zraka kojima je žudio taj nježni cvijetak pa je venuo u njegovoj ruci. Ti samo prijekori satrli su sve samopouzdanje u njemu; zaključio je kako je nedostojan njene ljubavi, ljubavi bilo koje žene, pa je vjerovao da je ubojica koji je zatro njenu sreću.
Prošavši kroz pakao križnje savjesti, stao je ispitivati sam sebe mirno i trezveno. — Što sam napravio? pitao se. Što sam joj učinio? — Samo dobro, koliko sam mogao; sam joj na volju u svemu. Nisam bio za večernje izlaske nakon dolaska s napornog posla; a nije mi bilo ni do operete. Opereta mi je bila savršeno ravnodušna, ali se sad gadim sam sebi nakon što sam od ljubavi za ovu ženu stupio u sasvim drugi osjećajni svijet, koji se ne ustručava nazvati boljim! Kako je to smiješno: živio sam u uvjerenju da me ona izvlači iz blata, a kad tamo, ona me gura u blato, pa ona me tako neprestano gurala. Onda me dakle ne izvlači iz blata ona, već moja ljubav – kad postoji ono što je gore i ono što je dolje. Da, stari je imao pravo govoreći: “Muškarac se ženi da uđe u kuću; a žena se udaje da bi izašla iz kuće”. Dom nije za ženu već za muža – i za dijete. Sve se žene tuže da su se zakopale u kuću, i moja također, premda čitavo prijepodne lunjaju okolo, od posjeta do kavane i trgovina...
Stao se opravdavati, a nalazio se na strani na kojoj nije bilo krivnje. A onda je opet ugledao onaj prizor koji mu je razdirao srce, kako ga ta mlada žena klečeći i kršeći rukama moli da svojom strogošću ne ubija u njoj mladost i vedrinu. Kako sam nije umio igrati komedije bio je uvjeren da se nije pretvarala, pa se opet osjetio zločincem, tako da je htio dignuti ruku na sebe jer je samim svojim postojanjem satirao njenu sreću.
A onda se u nejmu opro osjećaj za pravdu, jer nije imao prava da preuzme krivnju na sebe ako je nije bilo. Nije bio strog no bio je ozbiljan čovjek, a upravo je njegova ozbiljnost osstavila najdublji utisak na mladu djevojku i navela je da baš nju odabere među tolikim drugim lakoumnim mladićima. On nije htio ubiti vedrinu u njoj, baš naprotiv, činio je sve da svojoj ženi podari tihu radost njihova toplog doma; čak joj nije htio uskratiti ni radost dvojbenog užitka u opereti, već se žrtvovao i pratio je. Bio je prema tome nonsens ono što je govorila, nonsens! Pa ipak, njen je bl bio tako jak i doživljen. Što je to moglo biti?...
Našao je odgovor! Bio je to neminovan oproštaj mlade djevojke s mladošću. Bio je dakle iskren, a i lijep, taj njezin izljev očaja nad kratkotrajnošću proljeća. No to nije bila njegova krivica, pa ako njegova žena za godinu dana možda postane majkom, bilo je doista već sad vrijeme da se oprosti s djevojačkom veselošću kako bi se pripremila za uzvišenu radost materinstva.
Nije, dakle, imao što predbaciti samom sebi, a ipak je predbacivao sve! Brzo stvorivši odluku, trgnuo se iz omamljenosti i pošao svojoj ženi, čvrsto odlučivši da ne kaže ni riječi u svoju obranu, jer bi to značilo okončati njenu ljubav, već da je jednostavno bez ikakva objašnjenja pozove na izmirenje.
Našao je svoju ženu u onom stanju kad samoća didija, pa bi bila prihvatila ponudu bilo kojeg muškarca, pa čak i vlastitog muža, radije nego da ostane sama.
I tako su se složili da prirede večeru kod sebe, da pozovu i njegove i njene prijatelje; već će se naći koji će doći. Potreba za kućnim mirom i udobnošću bila je te večeri tako obostrana da su se bez teškoća nagodili koga da pozovu a koga ne.
I dan je završio tako da su ispili bocu šampanjca. Pjenušavo piće razvezalo joj je jezik, pa je sad ugrabila priliku da se objasni s njim, stavljajući lake i šaljive prigovore na račun njegova egoizma i njegove neučtivosti u odnosu na svoju ženu. Bila je tako lijepa dok je na prstima stajala nad njim, a postajala je na izgleda veća i plemenitija nakon što je svoje greške navalila na njega, da je bila prava šteta vratiti je na zemlju, pa je stoga otišao spavati natovaren svim svojim manama i manjkavostima.
Probudivši se slijedeće jutro rano, ostao je tiho u krevetu da bi ramislio o događajima prethodne večeri. Pa je stao sebe prezirati što je šutio a nije se branio. Sad je uvidio kako je sav njihov zajednički život bio sazdan na njegovoj šutnji i na ugnjetavanju njegove ličnosti. Jer da je juče progovorio, ona bi bila otišla – oduvijek je htjela otići svojoj majci kad bi je “zlostavljao”, a ona bi zlostavljanjem nazivala svaku priliku kad bi on pokazao da se više ne želi praviti gorim nego što jest. Gradilo se s pogrešnim proračunom, i jednoga će se dana zgrada srušiti, čim se on usudi njenoj osobi izraziti ikakvu zamjerku ili izreći svoju kritiku. Obožavati, nositi na rukama, slijepo slušati, to je bila cijena ljubavi; a on ju je morao plaćati ili sve napustiti.
Društvo je stiglo. Muž je kao uglađeni domaćin činio sve da sebe potisne u drugi plan, a da ženi dade prvenstvo. Njegovi prijatelji, koji su bili pristojni i dobra odgoja, pravili su gospođi društvo jedan za drugim, iskazujući joj sve počasti što su smatrali da duguju jednoj mladoj gospođi.
Nakon večere netko je spomenuo glazbu. Bio je, naime, u kući pijanino, ali žena nije umjela svirati, a domaćin nije htio. Jedan mladi liječnik preuzme tu obvezu, pa kako je svoj program mogao odabrati sam, odluči se za svoga ljubimca – Wagnera. Domaćica nije znala što se svira, no osjetila je krajnju neugodu. Kad je muziciranje napokon prestalo, stao je domaćin nemirno iščekivati u svojoj stolici, jer je točno mogao predvidjeti što će se sad dogoditi. I dogodilo se.
Kao uglađena domaćica ona je morala nešto reći; premalo joj je bilo da samo zahvali pa je upitala što je to bilo.
I tad je puklo: — Wagner!
Onda je muža ošinuo pogled od kojega je strepio i koji mu je kazivao da je izdajica, koji ju je po svoj prilici htio navesti da u sojoj neupućenosti pohvali “ono što je za njen ukus najgore od najgoreg”. Za vrijeme zaruka je međutim s pažnjom slušala zaručnikove obrambene tirade u prilog Wagneru, no odmah po vjenčanju skresala mu je ravno u brk da Wagnera nikako ne podnosi. Zato joj muž i nije nikad ništa svirao, a ona se pravila kako ne zna da on umije svirati.
Sad je ona to ocijenila kao podmukli prepad iz busije, pa je mužu dobacila spomenuti pogled koji mu je govorio što ga očekuje.
Gosti su bili otišli, a supružnici ostali sami u sobi. On je u roditeljskoj kući naučio da se o gostima, koji su se upravo oprostili, ne govori drukčije nego dobro; radije šutjeti. Ona je i sama tako nešto zacijelo načula, no ovdje nije bilo potrebe da se usteže.
Tako je počela kritizirati njegove prijatelje. Bili su joj, jednom riječju, dosadni.
Grickao je šutke cigaru, jer bi u tom slučaju bilo beskorisno sporiti se o sklonostima ili ukusima.
No za nju su oni bili i nepristojni. Naučila je bila da mladi ljudi govore ugodne stvari...
— Zar se netko usudio da ti kaže što neugodno? — pitao je, nemiran od bojazni da se nije tko zaletio.
— Ne! Ne izravno.
A onda je stala pljuštati kiša sitnih zamjerki o nepravilno svezanom čvoru kravate, o predugačkom nosu jednoga, o teškom izgovoru drugoga, a onda: “I onaj koji svira Wagnera”.
— Nisi pravedna! — rekao je čovjek u slabom pokušaju da obrani prijatelje.
— a, ti prijatelji kojima vjeruješ; trebao si samo čiti ono što sam ja čula i vidjela, riječi i poglede. Neiskreni su prema tebi...
Pušio je i dalje i šutio, no mislio o tom kako je postao jadan kad je spreman zatajiti i stare iskušane prijatelje; kako je bio bijedan dok je očima molio oprost što sviraju Wagnera. Sve je to izgovorio u mislima koje su usporedno tekle s njenim sve glasnijim brbljanjem. U svojoj tišini kaza:
— Ti prezireš moje prijatelje jer oni ne udvaraju ženi svog prijatelja, jer joj ne dobacuju sitne pohvale o njenom tijelu ili odjeći, i mrziš ih jer osjećaš kako raste moja snaga u krugu njihovih simpatija prema meni. Mrziš ih jer mrziš i mene, kao što bi mrzila i svakog drugog muškarca koji bi ti bio muž.
Mora da je osjećala snagu tih misli jer je bujica njenih riječi oslabila, a kad je svrnuo pogled prema njoj, učinilo mu se da se sva skvrčila. Odmah je zatim ustala pod izlikom da joj je h ladno; tijelo joj se zbilja treslo, a obrazu su joj gorjeli.
Te je noći po prvi put opazio da uza se ima staru i ružnu ženu, koja lice emajlira sjajnim pomadama, a kosu slaže poput kakve seljanke.
Ona se nije trsila da pred njim izgleda lijepo, međutim bila je već toliko ogrezla u cinizmu da se pokazivala u svojoj ružnoći, otkrivajući mu nelijepe tajne svoje toalete.
Tako se za trenutak oslobodio svoje opčinenosti i pomislio na bijeg, mislio sve dotle dok mu se nije smilovao san.
Nekoliko je tjedan aproteklo u mukloj šutnji. Nije se mogao osloboditi misli da je treba žaliti zbog svega, a kad god bi ona klonula od umora, onda je za to osjećao svoju krivicu jer je bio njen muž – samo u tom trenutku. Da potraži društvo – to više nije bilo moguće otkako su se njegovi prijatelji rasturili, a njeni prijatelji nisu joj više bili po volji. Pokušali su izlaziti, svako na svoju stranu, ali su se uvijek iznova vraćali kući.
— Teško ti pada odvojenost od mene, usprkos svemu! — reče ona, a on odgovori:
— A tebi?
Ostali su popustljivi i ravnodušni jedno spram drugom, nisu više bili hotimično zli, tako da su mogli razgovarati, što će reći da se on usudio odgovarati.
— Moj tamničar! — kaza ona tako.
— Tko je utamničen, ti ili ja? — odgovori on.
Uvidjevši da su tamničari jedno drugom, smješkali su se pri pomisli na taj odnos i stali kopati po toj vradžbini. Tako su se vratili unatrag i ponovo pretresali svoje zaruke i svadbeno putovanje. Živjeli su prema tome sveudilj u prošlosti, a nikad u sadašnjosti.
A zatim je došao veliki čas što ga je on dočekivao kao oslobođenje, objava trudnoće, u kojoj će njena stremljenja napokon naći cilj, pa će se oboje okrenutu budućnosti umjesto prošlosti. No i u tom ga je čekalo razočarenje.
Sad je bjesnjela na njega, jer će joj eto uvenuti ljepota, i nije pomagalo što ju je tješio da će se pomladiti i proljepšati, i da joj predstoji najveća sreća. Ponašala se prema njemu kao prema kakvom ubojici, nije ga mogla gledati jer je već njegov miris budio zazor u njoj. Da bi bio načistu što je posrijedi, obratio se kućnom liječniku; taj se nasmijao i objasnio mu da se radi o subjektivnim osjetima mirisa koji uvijek prate trudnoću, a to su ili umišljaji ili poremećaji osjetila.
Kad je to konačno prebrodila, nastupio je mir, izvjesni mir, a on ga je u svojoj neopreznosti stao uživati. A budući da je bio odveć siguran u to kako sa ženom dijeli krov nad glavom, bit će da je pokazao kako je zbog toga sretan i zahvalan. Trebao se toga okaniti. Jer je ona sad stala na to gledati s druge strane.
— Tako, sad misliš da me imaš, no čekaj dok se pridignem!
Pogled kojim je popratila prijetnju kazivao mu je što se imalo zbiti. I tako započe borbu sam sa sobom, da li da čeka dok dođe dijete, ili da se pokupi ranije, kako bi izbjegao bolno odvajanje od djeteta.
Kako su supružnici bili već toliko bliski da je jedno drugome bilo kadro pročitati misli, nije uspijevao ništa sakriti od nje a da ona to ne obloži riječima.
— Dobro ja znam da ćeš nas napustiti i ostaviti na ulici...
— To je neobično — kaza on. — Pa ti neprestano prijetiš da ćeš se pokupiti s djetetom čim ono dođe na svijet! Prema tomu, ponašao se ja kako mu drago, uvijek izađe naopako: ostanem li, odlaziš ti, a tad ću biti koliko nesretan toliko i smiješan; odem li, u tom si slučaju ti mučenica, a ja ću biti koliko nesretnik toliko i bijednik! Tako biva kad se čovjek upusti sa ženama.
Kako su progurali tih devet mjeseci, ostala mu je tajna, no najpodnošljiviji su bili posljednji dani jer se tad u njoj probudila ljubav prema nerođenom djetetu, a s ljubavlju se ponovo javila i ljepota, no neka uzvišenija; nije ju prestajao uvjeravati da je za njega postala ljepša negoli je ikad bila. No ona je bila uvjerena da joj laže, pa je iz nje provalilo opazivši da se uljuljao u predodžbe o vječnome blaženstvu u njenoj blizini:
— Tako, sad misliš da me imaš.
— Moja družice, kad smo ono prisegli da ćemo jedno drugome biti muž i žena, vjerovao sam da ću ti pripadati kao i ti meni, pa sam se nadao da ćemo u svemu biti složni, tako da dijete dobije dom gdje će ga odgajati i otac i majka...
I tako dalje u beskurac! Miševljeva napomena: ovdje je u stvari “beskraj”, samo da vidim jel neko fakat pročitao ovako daleko, ako jesi napiši “haha” kao komentar, ako već nemaš šta drugo, i to zato što je priča urnebesna, a ne samo ova moja napomenica, pa izvinjavam se što prekidam tekst.
Dijete je došlo na svijet, a majčina sreća bila je beskrajna. Nestalo je dosade, pa je njezin muž odahnuo, ali je to trebalo učiniti neprimjetnije. Jer je to opazio par strogih očiju i jer su to pokazivali strogi pogledi: misliš da me vezuje dijete!
Trećeg je dana curica izgubila draž nepoznatog, pa je predana njegovateljici. A onda su pozvane krojačice. Sad je znao što predstoji...
Od tog se trenutka kretao po kući kao osuđenik na smrt i očekivao smaknuće. Spakirao je dvije putne torbe, koje je skrivao među svojom garderobom, spreman da određenog trenutka pobjegne.
Znak za to dobio je dan-dva nakon što je žena ustala iz kreveta. Odjenula se, naime, u nove haljine upadljiva kroja i drečavih boja sjenila za lampu. Izveo ju je u šetnju i beskrajno patio gledajući kako se ona koju je ljubio izlaže javnoj pažnji koja ga je ranjavala. Čak su i uličari upirali prstom u nakinđurenu gospoju...
Od toga dana izbjegavao je da je vodi u šetnju. Ostajao je kod kuće s djetetom i žalio što ima tako smiješnu ženu.
Njen slijedeći korak na putu u slobodu vodio je na hipodrom. Konjušnica otvara vrata u društvo. Tamo gore se posredstvom konja sklapaju prijateljstva. Psi i konji podižu most prema svijetu, s čijih se visina jedva naziru pješaci na prašnome putu. Tko sjedi konju u sedlu, mjeri šest lakata umjesto tri i uvijek izgleda kao da očekuje da se k njemu ustreme pogledi zemnika.
Prema tome, prvo staja, pa barun i poručnik...
Njihova su se srca našla, a kako se barun držao svoje etike, odlučno se usprotivio da prođe faze gosta i kućnog prijatelja. Stoga su zajedno otputovali ili – bolje rečeno – pobjegli.
Muž je ostao sam s djetetom.
III
Barun je uhvatio stokholmski brzi vlak kod mjesta Södertelje, gdje se trebao naći s njom.
Sve je bilo tako udešeno da konačno budu sami, napokon već jednom, no sudbina je imala druge planove; kad je barun stupio u vagon, našao ju je tako stiješnjenu među stranom gospodom i gospođama da tu za nj nije bilo mjesta. Pogleda bačen u susjedne odjeljke uvjerio ga je odmah da je svugdje krcato pa je morao stajati u hodniku.
Ljutnja mu je unakazila lice, pa kad ju je htio pozdraviti potajnim i ljubaznim osmijehom, samo je pokazao očnjake koje dotad nije nikad bila vidjela. Da nevolja bude veća, obukao je civilno odijelo, kako ne bi na sebe navukao pozornost. U tom ga odijelu nije nikad prije vidjela, pa kako mu proljetni ogrtač nije bio baš vrsne kakvoće, izgledao je pohabano. Nekoliko plahih ljetnih pljuskova prošle godine učinilo je svoje pa se tkanina nabrala na šavovima u sitnim valićima, odnosno “izvitoperila” se, kao što bi rekao znalac. A kako je bio skrojen po posljednjoj modi uz “ramena”, opazila je da ima i spuštena ramena, koja su tako produžavala vrat sve do ruku; isti bijedni prizor kao da gleda politrenu bocu. Znojio se od srdžbe, a na nosu mu se zalijepio komad ugljene čađi – htjela je skočiti, odbaciti ulogu neznanke i svojim čipkastim rupčićem obrisati crnu mrlju, no nije se usuđivala. On nije htio ni gledati put nje od straha da joj se neće svidjeti, pa joj je zato okrenuo leđa stojeći i dalje na hodniku.
Prispjevši u Katrineholm htjedoše nešto pojesti, da ne bi morali gladovati sve do večere. Tu se muškarac i junak imao iskazati i zadovoljiti svoju damu, inače bi bio izgubljen.
Drhtavih listova, s licem koje je odavalo potpuni nered, išao je korak iza svoje dame prema izlazu iz kola, preko tračnica, na njima klecnuo tako da mu je šešir kliznuo i zaustavio se gotovo na potiljku, gdje se obično iskosila kapa od uniforme. No ono što je izgledalo zgodno sa šapkom, ispalo je neprilično s neobičnim loncem na glavi. Jednom riječju, nije imao svoj dan, nije to bio dan koji bi nešto obećavao.
Stupivši u dvoranu, ostavili su utisak kao da se u duši svađaju, kao da jedno drugo prezire, stidjeli su se i oboje je željelo da bude daleko od onog drugog...
Živci su mu bili potpuno na kraju te nisu mogli vladati ni jednim njegovim pokretom. Ne znajući pravo što radi, gurnuo ju je prema stolovima, hoteći reći: daj malo brže!
Oko povećeg stola bilo je već ljudi koji su zasjeli u nemarnu skupinu, pa se zato nisu mogli ni maknuti. Barun je malim zahvatom napravio sebi mjesta, dokopao se tanjura no, kad je pružio ruku za viljuškom, dodirne ruku jednog čovjeka, koga je najmanje od svih želio ovdje sresti! – Bio mu je to pretpostavljeni major, jedan od onih koji vode majorske istrage...
U istom je trenutku šapat krenuo od stola do stola...
Bili su prepoznati! Stajao je kao bosim nogama u koprivama, vrat mu se tako napeo i zacrvenio da se slio s obrazima. Nikad nije znao da pogledi ljudi mogu pogađati kao puščana tanad. Doslovno se osjećao strijeljanim i pognuo se.
Na svoju damu bio je posve zaboravio, samo je major bio prisutan i majorska istraga koja mu je mogla upropastiti budućnost...
No dama je sve vidjela i shvatila, svemu je i svima okrenula leđa i izašla, popela se u pogrešan kupe, koji je međutim bio prazan. On je stigo za njom pa su konačno bili sami.
— Zgodno, zar ne? — prosiktao je. I lupio se po čelu. — Kako sam se mogao uvaliti u ovo! A major! Sad je gotovo s mojom karijerom!
To je bila tema koja je varirala do Linköpinga. Glad i žeđ učinili su svoje. Bilo je nepodnošljivo.
Poslije Linköpinga osjećalo je oboje kako bi još uvijek zatomljene optužbe mogle provaliti, pa im se u pravo vrijeme javilo sjećanje na njenog muža, te su iskalili svoj bijes na njemu. On je bio svemu kriv, bio je tiranin, idiot, razumije se, jedan od onih koji “sviraju Wagnera”, luda neka... On je upozorio majora, u to nije moglo biti sumnje...
— To bi, znaš, moglo biti točno — rekla je žena u najdubljem uvjerenju...
— Moglo biti? Ja to znam! — pobio ju je barun. — Sastaju se na burzi gdje zajednički spekuliraju s akcijama... I znaš u što još počinem sumnjati? U to, da te tvoj muž, bijednik kakvim ga krstimo, nije nikad volio!
Žena je trenutak mozgala. Bez obzira na to da li je muževljeva ljubav bila neosporna, ili je pak ulazilo u taj komad da ju je ljubio, ako je ona htjela zadržati tu čast da mu je dala košaricu – svejedno, mora da ju je volio, kad je ona bila tako ljubazna s njim.
— Ne, sad si već nepravedan! — usudila se reći.
Osjećala se ponešto gordo što govori lijepu rijel o neprijatelju, no barun je to osjetio kao njen prijekor te počeo iznova.
— On da te je volio? On, koji te vezao za kuću i nije te htio pratiti u jahačku školu? On...
Munjovod se napunio do vrha te istodobno prijetio da bljeskove na najnezgodniji način razvede po okolišu, zato su stali slijediti drugu nit: pitanje jela. No kako se to moglo riješiti tek u Nässjöu, nestalo je samo od sebe, jer bilo je još pola dana donde.
U svojoj nesreći uzdrmana još na takav način i duševnim nemirom, nije se mogla odrvati kad su joj sviješću stale sijevati misli i osjećaji, nabacila je pitanje svoga djeteta, kako li mu je. Na to je major odgovorio takvim zijevanjem da mu se lice raskolilo poput rumene jabuke, sve tamo do rijesica ždrijela, pri čemu je nekoliko crnih kutnjaka izgledalo poput rasutih koštica sjemena. Onda je okomito sjeo na zadnji kralježak kičme, poput misionara, i pustio da mu trup lagano klizi kao s navoza, napravio okret u stranu i već je ležao na sofi. Sjetivši se da se kod neprilična ponašanja mora kazati nešto pristojno, zijevne:
— Oprosti, ali tako sam pospan.
Odmah potom je usnuo. A za tili čas već je hrkao. Prestavši tako biti u središtu njegovih pogleda i riječi, došla je učas svijesti i bila kadra sagledati tko je njen suputnik; usporedbe su se naredale same od sebe.
Tako se njezin muž nikad nije ponašao; bio je u uspoređenju s ovim čovjekom fin, a uvijek je bio i pristojno odjeven.
Barun, koji je prethodnog dana bio popio mnogo punča, stao se znojiti: vonjao je na ocat. Na staju je zaudarao stalno...
Izašla je na hodnik, otvorila prozor i kao oslobođena začaranosti uvidjela svu težinu svoga gubitka, svu strahotu svog položaja. A kako joj je pogledu zamicao proljetni krajolik, jezerce s johama i kolibom, izašlo joj je pred oči kako je snivala o ljetovanu s detetom... Uto provali u plač – htjede se baciti kroz prozor, ali je spriječiše...
Dugo je ostala tu i toptala nogama kao da želi zaustaviti vlak, prisiliti ga da krene u suprotnom smjeru...
Za sve to vrijeme slušala je hrkanje, kao da dolazi iz svinjca gdje se tove svinje... I zbog ovog bijednika napustila je ona topli dom, svoje lijepo dijete, muža...
Uskoro je hrkanje prestalo, a barun upotrijebio sve svoje osvježene umne sila da ocijeni položaj i odvagne šanse za budućnost. Nije se mogao žalostiti, umjesto toga bio je srdit. A kad je pred licem mlade žene spazio rupčić, razljutio se i shvatio to kao optužbu svoje osobe. No svađanje bi bilo zamorno i neugodno pa je stoga udario u lakše stajske žice, te umiljavajući se kako je navikao u ophođenju s konjima, uštinuo je za vrat i mljacnuo:
— Razvedri se, Maja!
Dva su se raspoloženja, međusobno tako odudarna, sudarila i presjekla, kao da su pala s obje strane noža za rezanje! Uslijedila je smrtna šutnja. Više nisu bili jedna osoba, već dvije koje nisu spadale zajedno.
Još pola dana monotone tuge i dosade; jedna noć u tami, s presjedanjem – i napokon se nađoše u Kopenhagenu.
Ondje ih nitko nije poznavao pa se nisu morali bojati da će ih smetati. Kad su međutim sišli u blagovaonicu, stala je reflektorima – kako je on to zvao – prebirati po svim prisutnima; kad bi je oslovio, vidio je barun jedno oko tek iz profila, nikako drukčije. Naposlijetku se razljutio pa ju je pod stolom munuo u cjevanicu. A ona se posve okrenula od njega i očima stala zaklinjati na prisutne... nije ga mogla ni pogledati, tako joj je bio mrzak...
A zatim su gore u sobi provalili ustave. Došlo je do optužaba. Na njoj je bila krivnja za njegovu uništenu budućnost... Zbog njega je izgubila dom i dijete...
Na tome je ostalo do ponoći, dok im se nije smilovao san.
Slijedeće su jutro sjedili za doručkom, šutke – lijep prizor. Sjećala se svoga svadbenog putovanja i iste situacije. Nisu imali što reći jedno drugome, a on je bio dosadan koliko i njen muž. Suho su žvakali i oboje se stidjelo jesti u prisustvu drugog.
Osjećali su uzajamnu mržnju i zatrovali jedno drugo svojim živčanim otrovima.
Naposlijetku je stigao osloboditelj. Približavao se konobar s telegramom za baruna.
Ovaj ga je otvorio i pročitao u hipu. Nato je izgledalo da razmišlja; dobacio je ispitivačko pogled svojoj neprijateljici te promozgavši izjavio:
— Pukovnik traži da se vratim.
— I misliš me ostaviti ovdje?
Prošla je sekunda, dovoljno da promijeni naum.
— Ne, vratit ćemo se zajedno.
Skovao je plan i razložio joj ga.
— Odjedrit ćemo preko na Landskrone; tamo te nitko ne poznaje i ondje ćeš me čekati.
To s jedrenjem mirisalo je na pustolovinu i junaštvo, a ta je sitnica potisnula sva njena okolišanja. Osokolila se, zagrijala je i njega, te se stadoše smjesta pakirati.
To što će je napustiti, na koliko kratko bilo, vratilo mu je životni polet. I zato je nekoliko sati kasnije sjeo u iznajmljenu jedrilicu, s najdražom kod prednjeg jedra i otisnuo se poput kakvog gusara sa svojom nevjestom na debelo more; bučno, obijesno i važno.
Kako ne bi odao plan, spomenuo je vlasniku broda neku veselu turu prevlakom, odlučivši telefonirati s Landskrone te brod kao i novac vratiti parobrodom.
Dok su se otiskivali s plaže, stajao je vlasnik broda postrance i promatrao manevar. Opazivši da su upravili prema otoku Hvenu, doviknuo im je kroz šake:
— Samo ne preblizu Hvenu!
A onda još nešto što je okinuo vjetar.
— Zašto ne Hven? — pitao se barun naglas. — Strm je, tamo nema grebena!
— Ali kad tako kaže, valjda ima neki razlog! — usprotivila se žena.
— Ne brbljaj! Pripazi bolje na prednje jedro, čuješ li!
Puhao je slab do osrednji povjetarac, donosio osvježenje sve do sidrišta, a kako je između pramca i kormila bilo dosta slobodnog prostora, nije bilo neophodno razgovarati, što je za baruna značilo veliko olakšanje.
Kurs je bio prema jugoistočnom kraju otoka Hvena, no to se odmah nije moglo primijetiti. Kad je žena napokon razabrala u kom pravcu plove, povikala je:
— Ne drži kormilo prema Hvenu!
— Drži ti svoju... — odgovorio je barun i nastavio upravljati u istom smjeru.
Nakon dobre jednosatne vožnje bili su na visini bijelog otoka. Lagani pritisak na kormilo upravio je trup brodice prema Landskrone, koja se mogla vidjeti na sjeveru.
— Spašeni! — uzviknuo je kormilar i pripalio cigaretu.
U istom trenutku ukazao se mali parobrod iz smjera Hvena kako kreće ravno prema jedriličarima.
— Kakav li je to parobrod? — pitala se žena.
— Mora da je carinski! — odgovorio je barn koji je na moru bio kao kod kuće.
Uto je parobrod istakao žutu zastavicu i oglasio se sirenom.
— Eto, ne tiče nas se! — I barun je nastavio držati kurs.
No parobrod je stao manevrirati, signalizirati zastavicom resko i kratko nekoliko je puta zafićukao kao na znak opasnosti. I još povećao brzinu.
Tad se barun na svom kormilarskom mjestu divlje podigao kao da smjera skočiti u more. Javilo mu se sjećanje na izbijanje epidemije kolere u Hamburgu te povika:
— Pa to je karantena! Tri dana! Izgubljeni smo!
U sljedećem trenu sjeo je opet na svoje mjesto zatežući veliko jedro i podmećući ga vjetru, kako bi umakao ravno kroz prevlaku.
Započe lov, no ubrzo se parobrod ispriječio trupu jedrilice, koja je tako bila zarobljena.
I time je propao čitav dobro smišljeni plan kako da se uklone pogledima znatiželjnika, pa je njihova jedrilica bila dotegljena u hvensku luku, a tamo je nesretnike dočekalo stotinjak zemljaka koji su ih s mosta pozdravili posprdnim aplauzom i salvama smijeha, ne znajući pri tome kome plješću. A muke su uhićenih bile teže nego što su drugi mogli i slutiti, jer su vjerovali da se podruguju njima i njihovoj osujećenoj ljubavnoj idili.
Da bi mjera nevolja bila puna, barun je još i neoprostivo uvrijedio karantenskog ravnatelja, psujući ga na palubi parobroda. Stoga se odustalo od bilo kakvog obzira, već su postupali s njima kao i sa svim ostalima koji bi stigli iz nekog mjesta sumnjivog da u njemu hara kolera.
A kako je njihov inkognito prije ili kasnije morao biti otkriven, kretali su se u neprestanom strahu da će biti prepoznati; puni nepovjerenja predmnijevali su svaki drugi sat da će biti raskrinkani.
Nitko jamačno ne bi izdržao čitati mučnu priču kako su proveli ta četiri dana. Zna se tek da je ona prvi dan plakala za svojim djetetom, dok je on tumarao okolo po otoku. Drugi je dan naširoko pripovijedala o izuzetnim osobinama svojega muža u usporedbi s ogavnim crtama ljubavnika. Treći ga je dan proklinjala što ju je zaveo, a kad ga je na kraju nazvala idiotom zato što nije poslušao savjet vlasnika brodice, i njen vlastiti, da se ne približavaju Hvenu, opalio joj je pljusku...
Četvrdi dan, nakon što su im zaista otkrili identitet i novine izašle s čitavom pričom, pošli su u brdske gudure da sakriju svoju sramotu.
A kad su napokon stigla dva broda po nesretnike, ukrcalo se svako na drugi.
I nakon toga dana nisu se više nikad vidjeli nisi tu poznavali jedno drugo.
Bilo je već blizu ponoći kad je čitač završio.
Uslijedila je šutnja; za vrijeme te šutnje upravitelj pošte je osjetio da mora bilo što kazati.
— Hvala! Tako se kaže u ovakvim slučajevima! nakon što si sve rekao, nema se što dodati. Nabacit ću tek jedno pitanje, upravljeno meni, tebi, čitavom svemiru: što je ljubav?
— Što je ljubav? Moj odgovor: ne znam! Rečeno je da je ljubav neslana šala prirode! Ja opet u to ne vjerujem jer znam da priroda nije sebe samu stvorila niti može izmišljati neslane šale. Prihvati li se pak takvo tumačenje, onda se spuštamo do zoologije, a to ne želim. Ne dijelim teoretsko udivljenje naspram ženskom biću, što ga gaje moji suvremenici; s druge strane pridajem ženi veću važnost, instinktivno. Čini mi se da je ona od neke finije materije nego što smo mi muškarci, no možda se varam, jer njeno tijelo je više nego naše zaokupljeno animalnim pojavama. Da sam teozof, vjerovao bih da je žena tek stadij ličinke na putu do muškarca, samo prolazna materijalizacija; zatim ljubav, to jest muškarčeva ljubav, stvara od nje ono što ona potom postaje, odnosno što se njemu čini da ona jest. Kad on naiđe na tu zapravo neživu formu bića, pa joj udahne svoj besmrtni dah, raduje se svome stvoriteljskom djelu kao Bog sedmog dana; i plemenitost koju njegova gruba priroda nije znala podati vlastitoj duši, ostvaruje se tako u njenoj, a povratnim djelovanjem – ne, to mi je prekomplicirano, poput dijeljenja kuta u tri jednaka dijela! – Nedvojbena je svakako činjenica što proistječe iz moje pripovijesti: kad se muškarac prevari u svojoj ljubavi, a to se uvijek događa, tad se čitavo njegovo biće stane buniti protiv ustrojstva svijeta jer se ono poigralo s njemu najsvetijim, sa svetošću čina stvoriteljeva. Ako Providnost otrpi takvu prijevaru, takvu grubu šalu, onda muž ugleda đavla tamo gdje je mislio da će vidjeti dobrog anđela. U što da vjeruje, što da štuje, čemu da se zlobno ne isceri? A kad nakon vjenčanja – padne zastor i kad stanu sučelice poput Adama i Eve, kad se ugledaju razgolićeni, tad se počnu stidjeti jedno drugog, pa i najveći bezvjerac osjeti nešto nalik istočnom grijehu! A tad je na redu nova zabluda da su se uzajamno obmanuli. Ali to se nije dogodilo. Nastaje međutim uzajamno optuživanje zbog propusta koje nije učinila ni jedna ni druga strana. Nova obmana dolazi tako na mjesto stare.
Ponovna šutnja. Nato je upravitelj pošte skrenuo i prizemljio razgovor.
— Pretpostavljaš zacijelo da sam bar zaključio tko je dama iz tvoje priče? Ona stanuje sama u svojoj kućici ovde na otoku, dolje na plaži.
— Da, tako je! Poznajem je, ja sam bio karantenski ravnatelj na Hvenu kad su je doveli. Sad je pod stare dane obnovila poznanstvo sa mnom, pa priču imam iz njenih vlastitih usta. Bila je bezbroj puta zaljubljena i tvrdi da je svaki put mislila kako je našla pravog i da je taj pravi bio od početka svijeta odabran za nju.
— Zar ljudski razbor ne ćuti nemoć nad takvim tajnama?
— Da, što je smo bliže zagonetki, to je zagonetnija!
— Što ne objaviš tu svoju priču?
— Jer sam bio liječnik, i to za ženske bolesti! Nemam prava izbrbljati ono što sam saznao tijekom svoje prakse. Ponekad zaželim da sam pisac, da mi se slobodno baviti ljudskim životima i ljudskim sudbinama: to znanje i ta dužnost su mi uskraćeni.
— Misliš li da će brak biti moguć i u budućnosti?
— Premda ja želim ženu, dijete, kućni život, ne vjerujem da će brak dovijeka biti moguć. Za to je prejaka samosvijest pojedinca, previše svatko teži samostalnosti. Vidiš i sam kamo nas vodi taj razvitak. Nigdje se ne čuje ni za šta drugo nego samo za nezadovoljstvo i razvod. Priznajem da život zahtijeva obzirnost i popustljivost; no ako se stalno moraju zatomljivati najskrovitije želje i živjeti neprestano u protivurječnostima, onda zbog toga možemo postati samo furije.
— Bio si oženjen?
Pitanje je postavljeno neočekivano, pa je odgovor došao s oklijevanjem.
— Da, bio sam oženjen, ali nisam udovac.
— Dakle, razveden?
— Da! A ti?
— Razveden!
— A ako bi se pitalo, zašto, ne bismo ni ti ni ja mogli navesti razlog?
— Razlog? Ne! Znam samo da bih, da sam tako nastavio živjeti, završio kao kriminalac, a ona bi postala ubojica. Time sam valjda sve rekao?
— Sve!
— Onda da nešto prigriznemo!
Tako su i uradili.
Bio je supskripcijski bal u Mirnoj luci upriličen u dobrotvorne svrhe; prisustvovali su mu i pomorski oficiri, pa je prema tomu bilo jako “salopno”.
A bio je stigao i neki čuveni umjetnik, i to na kuteru. Umjetnik je bio vrlo poznat, vrlo bogat i općenito omiljen čovjek. Već dva dana su ga slavili pa je bio umoran; zato se nakon prvog plesa iskrao na mjesečinu i prošetao parkom. No glazba je vabila, prozori dvorane bili su širom otvoreni, vidio je mlađahne potiljke, meka ramena, lepršave kovrđe; zato je prišao bliže da priviri prema prozorima. Stajao je skriven pod rascvalom lipom i gledao.
Javilo mu se sjećanje iz mladosti, dok je još bio početnik, siromašan i prezren, jer je bio primoran crtati za nekakav list koji nije bio na cijeni; tad je loše odjeven i gladan stajao pod tim istim prozorima i u svom velikom mladenačkom jadu smatrao se izopačenim s ovakvih veselica na koje je inače baš on imao pravo. Tada nije smio ući jer nije bio prikladno odjeven, izgledao je poput kakve protuhe, i nikakav anđeo u bijeloj haljini nije izašao da ga uvede za ruku.
Sad ponovo stoji na istome mjestu, ali sad opažaju da ga nema. Vidio je kako ga traže i kako se njegov “prijatelj”, mladi kapetan korvete u uniformi sa četiri odličja, kolovođa plesa, ogledava za njim, umjetnikom, eda bi imao uglednika sebi nasuprot dok se bude plesala franceza! – I sada, kad je od života dobio sve, stotinu puta više od onog čemu se samo u snu smio nadati, bilo je to gotovo bezvrijedno. Užitak je za nj bio da bude ovako skriven, da tone u sjećanja na ono vrijeme dok je još bio nepoznat i živio u masi. Jer on je opazio: ako ruže imaju trnje, onda lovor visi na čavlima; ako je slava i rađala pažnjom, anonimnost je bila popraćena svetim mirom, kojim je mogao nevidljiv i neopažen zaći među ljude i ostati u miru sa svojim mislima i snatrenjima.
Stojeći tako, začuo je šaputanje u blizini, a kad su mu oči probile tamu, vidio je tri djevojke iz posluge kako stoje na praznom drvenom sanduku što su ga bile dogurale do zida. Bile su odjevene u svijetle boje i onako, zagrljene do pasa, predstavljale su skladnu grupu. Nije on bio nikakav lovac na djevojke, bio je oženjen, imao djecu i živio poput pravog oca porodice. No odlutavši mislima u prošla vremena osjećao je povezanost s tom djecom iz naroda, sjetio se kako se u svom siromašnom djetinjstvu, uz oca fizičkog radnika i majku kućnu pomoćnicu, družio isključivo sa služinčadi. Njegove kume bile su dvorkinje, kao i njegove drugarice u igri i prijateljice. Zato se približio grupi kao da spada tamo, ili kao drug, s bliskošću koja nije u sebi imala ništa zajedničko s momačkom drskošću.
— Slušajte, djevojke — rekao je — tako vas je lijepo vidjeti da biste mogle i meni dati mjesta.
Djevojke ga nisu poznavale – jer slava ne prodire onoliko duboko u mase kako se smatra – ali su po tonu osjetile da je on jedan od njihovih, pružile mu ruke i povukle ga gore. I tako je njih četvoro stajalo skupa, bez ikakve zbunjenosti, bez nametljive prisnosti, baš kao da tako treba biti.
Uto on u očima njemu najbliže opazi odsjaj bogatih svijećnjaka, odbljesak sreće djevojaka koje su plesale, no oko usana bio je drugi izraz, neki vrlo bolan izraz zdvojnosti; bio je to bol nižeg položaja koji svu onu nedostižnosti vidi i osjeća tamo gore, odakle ona nikad neće sići do njeg.
Uspomenama mu preleti osjećaj što ga je jednom bio doživio, tako iznenadno, da je na trenutak opet bio onaj omalovažavani crtač koji je svake subote morao nagrđivati i ismijavati čuvene i viđene ličnosti, na utjehi i okrepu bijednima i uniženima. I klasna mržnja rasplamsala se u njemu: imao je osjećaj da tamo gore ne spada, da su plesači i on krvni neprijatelji na život i smrt. U tom je trenutku odlučio da bude anđeo toj djevojci iz nižih slojeva, da joj pruži ruku i kaže: pođi sa mnom gore i zaplešimo!
To je rekao onoj koja mu je bila najbliže.
Ona ga je najprije samo pogledala i nije ni pomislila da odgovori, no mora da je u njegovu pogledu bilo nešto što joj je govorilo da ta smrtna ozbiljnost dolazi iz dna duše koja je njenoj bliska. Pa kad su drugarice rekle: hajde, pođi! – počela je poziv smatrati nečim ostvarivim.
A kad je umjetnik iznio uvjerljive razloge, stale su se rušiti pregrade.
— Ah, što — rekao je — pa to je supskripcijski bal, i tko plati pedeset novčića, ima pravo ući i zaplesati. Dođi, ja ću platiti! Ne morate misliti da su ti ljudi tako fini kako izgledaju! A osim toga svi jedemo iz lonca! Majka mi je bila kućna pomoćnica, otvoreno vam kažem, a otac...
Ono “osim toga” bilo je presudno, a pomoglo je i “kućna pomoćnica”. Djevojka pođe, premda stidljivo.
Stupivši na prag, osjeti kako mu koljena klecaju, jer to nije bila šala, već je bio “poziv iznutra”, koji ga je mogao koštati popularnosti, a popularnosti se nije mogao tako lako odreći, premda je često bilo teško nositi njeno breme.
Kad su ušli u dvoranu, upravo je svirao valcer. Sručili su se u gužvu, a kako je djevojka poput većine ostalih bila odjevena u svijetle boje, prošle je u početku sve neopaženo. No kad su parovi počeli prazniti podij i ređati se duž zidova, nastane mrmljanje u dvorani. I ubrzo su plesali sami. Djevojka je bila plaha, i to joj je dobro pristajalo, a i ponašala se besprijekorno. No skandal je bio neizbježan.
Kad su se zaustavili na vratima, prišao je umjetniku kapetan korvete i poluglasno rekao:
— To nisi smio učiniti!
To je značilo: sad si izgubljen – za nas, za pristojno društvo, za sebe samog.
I djevoka je čula te riječi, čula kako kapetan korvete oslovljava njenog nepoznatog kavalira sa ti. Onda je pobjegla. A kavalir, koji se počeo žestoko prepirati, nije imao vremena da pođe za njom.
— Znaš li s kim si plesao? — obrecnuo se oficir.
— Ne! I zašto je to važno?
— Bila je to sudoperka!
— Što je to, do vraga, važno u ovako izmiješanom društvu!
— Ali tu su udate žene... a sudoperka je bila...
— Udate djevojčure ili neudate, sve je to jedn ote isto. A osim toga...
Završilo je tako da je umjetnik napustio zabavu, izgubivši pola od svoje popularnosti; pošao je dolje prema kuteru, razvio jedra i još iste noći otplovio put Sramne prevlake. Tamo je među brodskim pilotima imao prijatelje koji nisu spadali u visoko društvo.
Djevojka se međutim vratila svojim prijateljicama na praznom sanduku. Tek je tad saznala da je plesala s najčuvenijim čovjekom iz društva.
U “socijeteu” su se oko toga neko vrijeme lomili najoprečniji stavovi. Neki su u tome vidjeli stil; drugi opet da to nije tako opasno; treći su međutim nalazili da je nešto takvo neoprostivo, a četvrti – koji su bili u većini – da je to skandal. I na tome je ostalo!
Umjetnik je pak ostao na Sramnoj prevlaci i više nikad nije kročio u Mirnu luku!
Mirna je, zacijelo, mislio je, ali samo na površini! Nego baš bi me interesiralo gdje se čovjek mora više sramiti! Ebal nije Garicim, ali je pitanje gdje leži brdo blagoslova: možda ono leži na sred prevlake!
Neki postariji čovjek sjedio je na mostu za prihvat brodova na Sramnoj prevlaci i nije radio ama baš ništa. Samo je zurio u ribe što su se jatile oko korijena morske trave i slušao valove kako pljuskaju o stup mosta.
Naišao je i drugi, takođe vremešni gospodin, i sjeo na klupu nasuprot. Izgledao je pun životnog poleta; u očima su mu još bile iskre i kao da su potjecale od nekog razgovora koji je urodio novim mislima ili možda svjedočile o uspješno ostvarenim planovima. Stao je pomno promatrati čovjeka njemu sučelice i u čitavom njegovom vanjskom izgledu zamijetio nešto neodređeno, polutanski iscijeđeno iz dviju društvenih klasa, nekakav nesklad između sadašnjeg i prošlog. Odjeća mu je bila sašivena po gospodskoj liniji no bila je od tkanine kakva ne priliči gospodinu; obuča je bila loše modlirana, ali je kazivala da je noga bila pošteđena teškog hoda; ruke su mu bile bijele, ali nisu manžete.
Kad je stranac stao isptivati lice njemu nasuprot, otkrio je ispod velike, prosijede, tanke a pune brade crte jednog drugog lica zarobljena u salu, a te su ga crte podsjećale na poznato mu lice iz mladosti, što se začas opet povuklo i skrilo za bradom. Oči su bile natkrite teškim naborima koji su se vjerojatno stvorili kako bi pomogli vjeđama da zaštite oči od svjetla s tavanice, što je često uobičajeno kod poslenika za pisaćim stolom. No bile su tu neke osobite linije, poput akcenta cirkumfleksa, zatim izvjesno sivo žutilo koje se slijevalo niz sljepoočice i ponovo budilo sjećanja koja su se, međutim, isto tako brzo rasplinjavala. Nos je u donjem dijelu bio naglašeno tanak, nosnice kao stiješnjene; unekoliko mrtvačka lubanja ili unakažen portret početnika.
Zbunio se: nije to bio nitko poznat.
Napokon je onaj fiksirani podigao glavu i pogledao neznanca. Tad se dogodi potpuna preobrazba: sve crte se izgube, a samo pogled progovori jezikom koji se nije mogao prevesti, jer će biti da je bio govor same duše.
— Jesi li me prepoznao? — pitao je.
— Da, tvoj mi je pogled poznat, ali ne i tvoje crte lica, kao ni tvoj glas. Poznajem te, ali ne znam kako ti je ime!
— Sjeti se!
Bio je to poznat glas, a bio je tu i pogled iz mračne dubine oka.
— Nije li ti ime Jakob...
— Da, tako je! Ostarjeli smo!
— Iza naas je dobar komad puta!... Hm! Sad se sjećam, prošlo je odonda trideset godina: sjedili smo jedne ljetne večeri u hotelu, tamo prijeko u Mirnoj luci.... Čekaj!... Tvoji praznici završavali su se tog dana.
— Sjećaš se toga!
— Radio si u plinari i ispisivao račune... Mrzio si svoj posao i onda je vani izbio tvoj bijes na grad i gradski život, što ja nisam pravo bio shvatio...
— Samo naprijed...
— Te večeri iskalio si svoju mržnju u bjesnilu i odlučio si napustiti posao i zimu provesti na ovim pustim stijenama.
— To sam i uradio! I otad nisam bio u gradu ni jedan jedini put!
— Što to kažeš, čovječe? Trideset godina si čamio ovdje?
— Da, tako je! — Živio sam od svojih prijevoda... oženio sam se...
— I jesi li zadovoljan?
— Onoliko koliko se može biti kad živiš bez tuđeg tutorstva, bez prijatelja, a prije svega bez mjerenja vremena. Mrzio sam satove, kao što ćeš se sigurno sjetiti!
— To je čudna sudbina! Možeš li to objasniti?
— Ne, sudbine nije moguće objašnjavati! Već sam to pokušao nasljedstvom i rasnim razlikama, kao i urođenim nagonima, ali time nisam dospio daleko. Moj je otac bio nekoć bogat čovjek iz srednjeg staleža, dotjerao je do lijepe kuće i okupio oko sebe ugledne ljude. U jednom trenutku počelo ga je to zamarati, otpustio je kočnicu i potom dospio na ulicu. Moj je brat također učinio korak na ljestvici, ostavio sve i našao se na dnu i on. Sa mnom je bilo ponešto drukčije. Rođen sam sa zazorom od sveg normativnog, od svake konvencije, sile prilika ili tereta komplimenata, pa sam odjednom izgubio sve iluzije. Vjerovao sam da sam uvidio relativnu ništavnost sveukupnog života i zaključio kako bi pri manjem luksuzu i ljudski rad mogao biti manjim, pa bi prema tome uživanje moralo biti veće, jer je rad za mene predstavljao kaznu. Ovu odjeću, na primjer, koju vidiš, nosim već deset godina; zamisli koliko sam rada na taj način uštedio i kakve sam velike užitke sebi prikupio. Blaženstvo za mene znači da ne moram ništa raditi.
— Ali zar nisi nikad oćutio potrebu da napreduješ, da rasteš, da dobivaš unapređenja?
— Ne! Ti mi pojmovi nedostaju. Ne razumijem ih, i u tom je moja sreća! Kako sam reducirao skalu i smanjivao očekivanja od života, za me je i najmanji luksuz postajao neizmjeran užitak. Ako jednom u dva mjeseca svratim do hotela u Mirnoj luci i zatražim pola bifteka sa sojom, japanskom sojom, jednu rakiju, bocu piva i još kavu i punč, onda sam tako blažen da se ne bih ni skim mijenjao! U gradu, naprotiv, gdje sam to imao svaki dan, bilo je to za mene bez vrijednosti. Jer put do užitka prolazi kroz odricanje.
— Zar te nikad nije privlačila bogomolja?
— Ne, protiv tog bacila sam imun! Posve imun!
— Ti ono reče da si oženjen?
— Da, kćerkom jednog brodskog pilota! — Hm!
— Hm!
— Sjećaš li se naših starih školskih drugova i kolega sa studija? Sjećaš li se čitave te grupe što je propala? Bili su talentirani i revni na mnogim poljima, no nisu imali volje za rad. Je li to bila njihova krivica?
— To sam mislio ranije, a ti znaš: čim bi se spomenula poslovica “U neradu je korijen svih zala”, već se znao uzrok. No gdje su uzroci neradu?
— Pa, vjerujem da im je bilo suđeno da žive poput ptica pod svodom nebeskim i da jednog zimskog dana skapaju od studeni. Sjećaš li se Karla? On nije imao poroka, ali je propao jer je s dvadeset godina otkrio kako je jalovo i ništavno svako nastojanje, svaka ambicija. U Londonu je dvadeset i pet godina živio samo od onog što je mogao iskamčiti od zemljaka. Više puta bilo mu je ponuđeno namještenje, ali on ga je svaki put napuštao ne rekavši ni zbogom. Nije mogao raditi.
— Sjećaš li se onog našeg druga, glumca, koji je brzo napravio karijeru i postao slavan?
— Da, svakako!
— I onda se jednog dana dogodilo ovo: stajao je na pozornici, bio usred svoje uloge, kad ga je poput groma pogodila misao: zašto stojim tu i kreveljim se! I on je izašao iz te uloge, a da se više ikada nije vratio. Naprosto više nije mogao sudjelovati u iluziji, čitavih deset godina mu to nije uspijevalo; bio je zaboravljen, gurnut u stranu. Uto je pritisla nevolja. I jednom u kavani čuo sam ga kako govori da je besmislica i umjetnost i sve, ali da mora opet pokušati s “obmanom” publike. A onda su zavornice nanovo popustile, sat je ostao bez opruge – bilo je strašno. Da samo znaš koliki umjetnici, progledavši i izgubivši “vjeru u umjetnost” rade svoj zanat samo zato da bi mogli preživjeti. To ti je tragedija! A svi oni koji se uklanjaju teretu vremena, a da se pravo ne zna, zašto! Da, ljudske sudbine, reci mi njihovu zagonetku!
— No, a tvoja sudbina?
Stranac se podigao.
— Moja sudbina? To što nisam podlegao, i meni je to najveća zagonetka; jer imao sam sve uvjete za to! Uprezao sam se pod društveni jaram, ali sam se svaki put iznova ispregnuo, više puta; jer ja sam od onih koji se ne mogu izmiriti sa životom. Neko vrijeme guram tako, i to je sve!
— I to kažeš ti, koji si sve dobio?
— Da!
— A kako da se mi potrudimo da se dokopamo onog što vi prezrete nakon što dobijete?
— Zavidim ti jer se nikad nisi upuštao u to, u tu trku za časti. — No evo i mog parobroda! Zbogom!
— Zbogom! I hvala ti na tim zadnjim riječima jer one su za me izbavljenje! I ja sam, naime, bio od ambicioznih, ali se nisam usuđivao upuštati u borbu! Zato sam i ostao u Ebalu!
Bonus: Nešto malo ipak-potetično
Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam...Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmogoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
“Zauvek?”- pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti koliko sam te voleo...
— Đorđe Balašević, Jedan od onih života (odlomak)
0 komentara
Post a Comment