Odlomak 22

(Knut Hamsun, Misterije)

- Da - kazao je - ne čudi me što hoćete iskoristiti priliku da odete, nakon sveg mog brbljanja koje ste večeras morali trpjeti. Ipak ima još stvari o kojima bih rado htio čuti Vaše mišljenje, pa uopće mi niste odgovorili na pitanje šta mislite o godpođici Kielland, ali najiskrenije. Za mene je ona najrjeđe i najnedostižnije biće, divotna i čista i bijela kao snijeg ... zamislite samo čist i dubok svilenasti snijeg. Takva je u mojim mislima. Ako ste stekli drugi dojam na osnovi onoga što sam kazao prije, onda je pogrešan.... Dopustite mi da popijem zadnju časšu u vašoj prisutnosti; živjeli!... Baš mi sad nešto pade na um. Kad biste imali strpljenja pozabaviti se mnome još dvije kratke minute, bio bih Vam veoma zahvalan. Radi se o tom ... priđite malo bliže, u ovoj su kući tanki zidovi ... da, radi se o tome da sam strašno zaljubljen u gospođicu Kielland. Eto, da kažem i to! To je samo nekoliko teških i bijednih riječi o slučaju, ali Bog na nebesima zna kako je ludo volim i kako zbog nje patim. No, to je stvar za sebe; volim, patim, dobro, to ne spada ovdje. Zaista! ali se nadam da ćete se odnositi prema mojoj iskrenosti sa svom diskrecijom koju ona zaslužuje; obećavate li? Hvala, dragi prijatelju! Ali, vidite, kako mogu biti zaljubljen u nju, kad sam je još maločas nazvao velikom koketom? Koketu se, kao prvo, može veoma voljeti; ništa to ne sprječava. Ali ne kvačim se ja za to. Ima tu još nešto. Kako je ono bilo ... priznajete li da se razumijete u ljude ili ne? Ako se razumijete u ljude, onda ćete, naime, razumjeti i ovo što ću Vam sad reći: nemoguće mi je misliti da je gospođica Kielland zaista koketa. To ja ne mislim ozbiljno. Naprotiv, ona je veoma prirodna osoba.... Šta mislite, recimo, o njenom onako otvorenom smijehu kad ona čak nema ni sasvim bijele zube! A ipak se ne ustručavam kazati da je gospođica Kielland koketa. I ne činim to da bih joj naškodio i da bih se osvetio, nego da bih se održao uspravnim, činim to iz sebeljublja, jer mi je nedostižna, jer se ruga svakom mom naporu da me zavoli, jer je zaručena i već vezana, izgubljena je, sasvim izgubljena. Vidite, ovo je, ako mi dopustite, nova i izopačena strana ljudske duše. Mogao bih joj prići na ulici i kazati joj, najozbiljnije, u prisutnosti mnoštva ljudi, samo da bih je prividno omalovažio i naškodio joj, mogao bih je pogledati u lice i kazati: Dobar dan gospođice; čestitam na čistoj haljini! Da, jeste li ikad čuli što luđe! Ali bih mogao kazati. Šta bih poslije učinio ... ili bih odjurio kući i jecao u maramicu, ili bih si priuštio jednu ili dvije kapi iz one bočice što je nosim ovdje u džepu prsluka ... to preskačem. A mogao bih ući i u crkvu jedne nedjelje dok njen otac, pastor Kielland, drži propovijed, i prošetati se cijelom crkvom, i zaustaviti ispred gospođice Kielland i glasno kazati: Hoćete li mi dopustiti da Vas malo uhvatim za tabure? Da, šta mislite? S tabureom ne bih mislio ništa posebno, trebala bi to biti samo riječ zbog koje bi se ona morala zacrvenjeti; ali, dajte mi da malo osjetim Vaš tabure, kazao bih. I poslije bih mogao pred njom pasti ničice i preklinjati je da me učini blaženim i pljune na me.... Sad ste baš uplašeni; da, priznajem i da držim drzak govor, tim više što o pastorovoj kćerci goorim pastorovu sinu. Oprostite mi, prijatelju, nije to iz pakosti, ne iz puke pakosti, nego zato što sam pijan kao majka.... Čujte: poznavao sam jednom nekog mladića koji je ukrao plinsku svjetiljku, prodao je staretinaru i protratio novac. Tako mi Boga, istina je; bio je to čak neki moj znanac, rođak pokojnog pastora Haerema. Ali kakve to ima veze s mojim odnosom prema gospođici Kielland? Ne, opet ste u pravu! Ništa ne kažete, ali mogu vidjeti da su Vam usta puna riječi koje biste kazali, i to Vam je sasvim tačna primjedba. A što se gospođice Kielland tiče, potpuno je izgubljena za mene, i zato ne žalim nju, nego sebe. Vi, koji stojite tu potpuno trijezni i prozirete ljude, shvatili biste i kad bih jednog dana jednostavno po gradu širio glasinu da mi je gospođica Kielland sjedila u krilu, da sam bio s njom tri noći zaredom na tačno određenom mjestu u šumi i da je kasnije primila darove od mene. Zar ne, shvatili biste? Da, jer se Vi, kvragu, dobro razumijete u ljude, da, razumijete se, prijatelju, nemojte se izmotavati.... Zar Vam se nikad nije dogodilo da idete ulicom, idete zaokupljeni svojim nedužnim mislima, i da Vas smjesta svi počnu gledati, odmjeravaju Vas od glave do pete? Nema mučnije situacije od te. Postiđeni, otresate prašinu sprijeda i straga, poput tata pogledate niz odjeću, da slučajno ne hodate raskopčane dugmadi, te Vas toliko obuzmu zle slutnje da čak skinete i šešir s glave, i pogledate da možda na njemu još ne stoji etiketa s cijenom, iako je šešir star. Ali ništa ne pomaže, ne nalazite ništa neuredno na sebi, i morate lijepo trpjeti da Vas svaki krojački kalfa i svaki poručnik zagleda po želji.... Ali, dragi prijatelju, ako je to najpaklenija muka, šta bi se tek kazalo kad te pozovu na saslušanje.... No, opet ste se trgnuli? Da, zar niste? Zamisli, tako mi se jasno učinilo da ste se malo trgnuli.... Ali, biti dakle pozvan na saslušanje, i postavljen pred najlukavijeg vraga od policajca, i podvrgnut unakrsnom ispitivanju pred mnogobrojnom publikom, gdje se od dvanaest različitih tajnih puteva vratiš na istu polaznu tačku, o, kakvo je to profinjeno uživanje za onoga ko sa svim tim uopće nema ništa, nego samo sjedi i sluša! Zar ne, valjda se i tu slažete?... Bog zna ima li ovdje za još jednu čašu vina ako iscijedim bocu....