Petak naveče, 19. decembar 2014. Pijem neko vino, jeftino, mada ne najjeftinije, skupilo se nešto za bar jedan nivo više. Ždrepčeva krv, 0,75 l, 5,20 KM. M. i Kraljica odoše napolje, u provod, a ja sam ostao sam, doduše sa gdinom i gđom B. u Maloj Odaji, pored. Gđa B. nam je gošća već sedam dana, na početku joj je društvo pravila i izvjesna T., srednje tridesete, solidna građa, tri konjske snage, i simpatična variranja intonacije u glasu, prelomi, prelazi i slično, čak mi se kao i nabacivala na neki način, ili se samo zezala, ironično, nemam pojma, ona se meni ne dopada, previše je seljanka za moj ukus, kako god.
Tjeram se da radim, neke internet stranice, opet, portali, sa E. Ne radi mi se to, gadi mi se, sve više, ali moram, moram da zaradim za krevet i hranu, za Rezidenciju, nekako, bilo kako, a to je izgleda jedini način.
Početak sedmice proveo u Radnji, uglavnom prve smjene, mahanja Anđele svaki dan, i jednom čak i ćao, šta ima, evo, kod te-be? Novopazarski naglasak, opet, nikad nisam mislio da bi to moglo da mi bude tako seksi. Zamišljam je kako mi tepa: to, to, to mi ra-di, to što si ču-o! Žena iz reklame za šampone, niveu, uloške, sve u jednom, i najusamljeniji klošar u Svemiru kojem je dovoljno da mu mahne da mu popravi dan. To je bilo u subotu, to kod te-be?, ujutru, dok sam izlagao robu, početak uzbudljivog dana, za promjenu, zadnjih par mjeseci ništa zanimljivo da se desi u Radnji. A u subotu prvo obraćanje Anđele, pa neke Dankinje-Šveđanke-Finkinje, komentarišu torbice na nekom jeziku a ja pokušavam da pogodim koji li je, jedna od njih ljepotica koju primjećujem da prolazi već mjesec dana i uopšte nisam pretpostavljao da je strankinja, da nije “naša”, dok pakujem torbice skupljam hrabrost da je pitam odakle je i jesam li pogodio da je danski, pa je ipak ne pitam, bude mi neugodno, i odoše, s osmjehom, zadovoljne torbicama, dobar dan. Onda Tetka, u prolazu, pa neki njen poznanik Turčin, pozdravljaju se, pričaju na turskom, a ja hvatam ponešto, već razumijem poneku riječ tu i tamo, gadan jezik, nema šta, pa pola na engleskom, kaže ide s Trebevića, ide tako s nekom ekipom u šetnje vikendima, nije to ništa, prošle sedmice je išo negdje dvije hiljade metara daleko. Fakultet završio, sad je asistent, na nekom međunarodnom univerzitetu, ili turskom, tu se nisu razjasnili do kraja, i roditelji mu dolaze u posjetu uskoro, pa dovešće ih u radnju da upoznaju Tetku, obavezno.
Iz Radnje u rezidenciju, oko dva-tri, nekad lijevo Zelenih beretki pa Branilaca Sarajeva, nekad desno Titovom, zavisi od raspoloženja, kako-kad. Obično svratim u veliki Konzum, sve je manje marketa, a samo u velikom Konzumu imaju dovoljno izbora da ne moram da kupujem K-Plus. Jebem ti genije marketinga i menadžmenta koji nisu mogli da smisle bar dva različita brenda, neću da kupujem i K-Plus supu i K-plus sapun za ve-ce šolju, jebem vam mater, platiću i skuplje ako moram, bilo šta drugo, bilo šta.
Usput pune ulice, sezona praznika i veselih raspoloženja, djevojke, ljepotice u raznim kombinacijama visina, debljina, kaputa, pantalona, helanki, meni nove omiljene su pripijene uz dobre duge noge sa uzorcima sa ćilima, bude ih dosta ako znaš da gledaš, a ja znam, ja znam. Mislim da još nijednom nisam vidio dvije isto obučene žene u životu, a posmatram ih u prolazu svaki dan, uvijek ima nešto posebno, neki prsten, neka minđuša, neki lančić, neki šal... Isti princip, samo nijanse, baš.
Ovih dana posmatram i dijaloge, opuštene, prirodne, normalne, kad god sam u prilici, hvatam tajne prirodnog razgovora za drame i serije, da ne bude izvještačeno i neprirodno, kao kod svih, i na kraju samo shvatim da je u “prirodnim” razgovorima još neprirodnije nego na televiziji, na sceni, i privatno svi nešto glume, i kad se zagledaš vidiš da je još neiskrenije nego u pozorištu, katastrofa, depresija, jad.
S. iznenada otputovao za Luksemburg, mijenja nekog momka koji je hitno morao nazad za Bosnu, maloprije mu pošaljem poruku da vidim gdje je, kako se snašao, kaže evo me u Holandiji, sad došo iz Francuske, vozim, dobro je, ideš sa mnom na turu čim bude moglo. Jedva čekam!
Ovo vino je dobro. Slušam Radio Swiss Jazz i čekam Kraljicu i M. i žvaćem neki keks, i pitam se gdje li je Keti, s kim, rekle su mi da počnem da se brinem ako se ne vrate do dva.
Rezidencija, 19. decembar
0 komentara
Post a Comment