Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (10)

Predugo se nisam napušio i pustio Milesa da svira, sa nevjerovatno lijepom ženom u rukama, blizu, u polutami na sigurnom, u Rezidenciji, u stanu, blizu, blizu, u mraku, u polutami, ali ne u tami, ne u potpunoj tami, treba malo svjetla, samo malo, lampica, svijeća, sijalica, fenjer, ekran laptopa, ostaci ulične rasvjete kroz ogromne prozore sa prljavim staklima sa rupama od metaka i gelera, bilo koji izvor, svjetlo je čudno, svjetlo je nevjerovatno, izvire žućkasto kroz sijalicu na stubu ulične rasvjete i odbija se od površina, manje-više, a kroz neke prolazi kao kroz prljava stakla, ogromni prozori s rupama od metaka ili gelera, ko zna, pa od prljave zidove i prašnjavi namještaj iz šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih, svejedno, od ispražnjenih tamno-zelenih flaša vina, a ima ih i smeđih, od površine simpatičnog drvenog zidnog sata iz Kine koji mi je na početku ličio na nešto vrijedno, dok se nisam popeo na nešto da ga skinem da ga pogledam malo bolje, običan kineski mehanizam i drvena pločica, nema veze, neka ga u Studiju dok ne nabavimo nešto bolje, to je bio plan, da nekad možda nabavimo nešto bolje. U međuvremenu sam počeo da se ponekad zagledam u taj sat, kad razmišljam, moje mjesto, moj kauč, postavljen je tako da gleda kroz ogromne prozore prema parku, koji se ipak ne vidi kad se izvalim tako nisko u poluležeći položaj, na moj kauč, vide se krošnje iznad kafane preko puta desno, stub ulične rasvjete koji mi noću blješti pravo u oči, što mi ponekad smeta, a ponekad ne, a lijevo gradska panorama, bolnica, to sam isto shvatio tek jednom kad sam se izvalio u svoju pozu na svoj kauč, obično zapalim tako, pušim, gledam kroz lijevi prozor napolje, u panoramu, i ta zgrada sa neonskim svjetlima u koju se zagledam i hoću da nekad uhvatim nekog na balkonu, dosta je daleko i slabo se vidi, ali se vidi, jednom sam vidio nekog na balkonu, u pidžami, čini mi se da je bila svijetlo plava, neko je izašao na balkon, možda da zapali, možda da udahne svjež vazduh, odjednom shvatim da je to bolnica i kao da sam čuo da je baš tu i onkološko odjeljenje, za rak, i nastavim da buljim, i dalje često pušim i razmišljam o bolnici, ponekad mislim da možda buljim u svoju budućnost u onkološkom odjeljenu, na balkonu, i pitam se kakav je pogled s te strane, prema Rezidenciji, kroz ogroman prozor s prljavim staklima, prema pušaču na mom kauču, prema meni ... Jesam, sinoć sam se opet napušio malo, svjetlo je prolazilo kroz veliki prozor, u Rezidenciju, na moj kauč, malo je podrhtavalo, ali se kao i uvijek odbijalo oko nas, od svega, od nas, između nas, između mene i prelijepe žene, od njenog oka do mog, pa nazad, jebote, kakav sjaj, nije bilo moguće da skrenemo poglede, i samo onaj trenutak kad trepneš, samo malo, malo svjetla ostane zarobljeno u oku, uhvatim ga u oku i ne dam mu da pobjegne, samo malo, malo svjetla iz tvog oka u mom, neka ga, neka ga, nek ostane malo, nek malo ostane, tu.

Trava je zakon, jedva čekam da se legalizuje jer ne podnosim dilere, pa imam samo kad mi neko ovako donese nekad, besplatno, kao M. Ako ništa, svakako se selim u Amsterdam za dvadeset pet i po mjeseci, šta je to, to je ništa.

Između ostalog, sinoć, razmišljam da bi možda bilo bolje da pišem dnevnik svaki dan, jer me, na primjer, baš juče, opucala neka ideja, neka kreativnost, i sigurnost u sve to, i zamalo da pišem opširno o tome, kako se osjećam, šta hoću, šta da radim, kako, pa nisam, ipak nisam, nešto se desilo i nisam uspio, ostavio sam za danas, a danas sam već previše skeptičan u vezi svega toga, i jednim dijelom se čak osjećam sretno što mi se desilo to zbog čega nisam uspio da napišem ništa o tome. A sad kad pišem o tome, pitam se, kad za pedeset godina budem čitao ovo, ja za pedeset godina, čitam, i nemam pojma o čemu govorim, šta sam mislio prije pedeset godina, šta sam to osjećao, šta sam htio taj dan ... i žao mi što ne znam, što nisam napisao baš onako uzbudljivo kako je bilo juče, ili prekjuče, ili za pet dana, ili prije sto ... vrijeme ode, pedeset godina prođe začas, i nema šanse da zapamtiš sve, zato i pišeš dnevnik, od danas se potrudi da pišeš svaki dan. I onda skontam da sam upravo uspostavio komunikaciju sa sobom za pedeset godina, što znači da postojim i za pedeset godina, da sam živ, pa se pitam jel to dobro ili loše, možda bi bilo bolje da i ne potraje baš toliko, ko zna, možda on zna, ja za pedeset godina, pitam ga, kaže bude dobrih i loših dana, ko i uvijek, samo ti odradi to što si htio juče, slobodno, dobro je to za tebe, i ako ne prođe baš onako kako si zamislio, možda prođe i bolje. Pa hoćel bit dobro? Hoćel bit bolje? Kako će bit, valjda ti znaš? Biće dobro, odlično, bolje nego što misliš, u svakom slučaju bolje, eto. A ono što sam htio da pišem juče, jel kasno sad? Ne moraš to sad, već si se osvrnuo na to, sjećam se na šta misliš. A ona pjesma što sam mislio da postavim na kraj, jel prava? Prava. A ... a voliš li me? Volim! I ti mene, da znaš! E pa hvala! Super.

Opet sam zagledan u sat između prozora, pa lijevo u veliku bolnicu, neka svjetla su upaljena ali se opet niko ne vidi ni na jednom balkonu, desno očerupane žute krošnje pod žućkastim svjetlom ulične rasvjete, samo neke grane se izvijaju iznad, u mrak, prekjuče sam gledao neke svrake, na radiju je opet bio Dnevnik od Bukovskog, dobar izbor, nema šta, slušam i gledam dvije svrake na najizvijenijoj grani iznad, iznad ulice, iznad šina, jedna svraka se primiče drugoj prema vrhu, ova joj da nešto iz kljuna, ili samo pola, pa se prva opet odmakne malo i obje neko vrijeme žvaću nešto, pa sastružu ostatke hrane s kljunova, i odoše, prvo prva, pa druga, a rasterećena grana ostala prazna da se njiše iznad rasvjete tamo-vamo, tamo-vamo, sve manje, dok nije prestala nekad, odjednom, za razliku od kazaljki na satu sa rimskim brojevima, ovih dana to najviše radim, zavalim se na moj kauč, pušim i zagledam se u nešto, često i u taj sat, u kazaljke, nema sekundare, ali se čuje otkucavanje, tik-tak, tik-tak, tik-tak, i mislim na tu svaku otkucanu sekundu, prošla je, bila je jednom i nema je više, gotovo, sekunda po sekunda, pa minut, pa sat, i pitam se šta sam sve mogao i šta bi sve i gdje bi sve radije bio te minute i sate, i s kim, umjesto što ležim na mom kauču i zamišljam se i buljim u sat, koji mi je u međuvremenu opet postao dovoljno vrijedan jednog dana kad sam primijetio da ima grešku, četvorka je napisana sa četri crtice – IIII – tad sam odlučio da ga uzmem sebi kad nestane sekundi u Rezidenciji, kad odu, kad dođe vrijeme da se selimo dalje, a doći će, kad-tad, uzimam sebi kineski sat sa greškom na četvorci, jednu čašu za viski, skoro potpuno ispravnu pisaću mašinu u koferčiću koju smo našli u jednoj od nabacanih sobica kad smo čistili, i antički usisivač, to je sad moje, a ostalo ostavljam, M. nek uzme šta hoće, baš me briga, eto joj sve.

Kasnije tog dana, juče, ili prekjuče, evo već ne znam, išli smo kod Kraljice na večeru, na pohovane patlidžane i cveklu i pire, ruke joj se pozlatile, a usput, kad sam krenuo do radnje da pokupim M., vidim momka sa očima sveca koji se stalno vrti po čaršiji i prosi sa žutim psom, zastao ispred ogromnog izloga najskuplje knjižare u Titovoj, zagledan u neku knjigu i naginje se da pročita malo bolje neki detalj sa prednje ili zadnje korice, nisam vidio šta, rekoh M. kad sam joj to ispričao da moramo tim putem nazad, obavezno, da se zaustavim da vidim koje su tu knjige, pa ipak ostanemo da prenoćimo kod Kraljice, a ja se ujutru, juče ujutru, znači to je ipak bilo prekjuče, jest, juče ujutru se ipak vratim drugom stranom i zaboravim da pogledam to.

Rezidencija, 16. novembar