Odlomak 9

(Franz Kafka, Zamak)

Istina, sve te nepovoljne Olgine novosti dirale su K., ali on je nalazio naknadu velikim dijelom u tome što je ovdje našao ljude koji su, bar izvana sudeći, bili otprilike iste sreće kao i on, kojima se zbog toga mogao pridružiti, s kojima se mogao razumjeti u mnogo čemu, a ne samo u ponečemu kao sa Friedom. Postepeno je, doduše, izgubio nadu u uspjeh Barnabasove misije, ali ukoliko je Barnabasu bilo teže gore, utoliko mu je on bivao bliži ovdje dolje. K. nikad nije mislio da neko iz samog sela može biti obuzet tako nesretnom težnjom kao što je bio slučaj s Barnabasom i njegovom sestrom. Ta težnja, istina, još ni izdaleka nije sasvim rastumačena i mogla bi na kraju da se prikaže sasvim drukčija; ne treba se zavesti izvjesnom nježnošću Olgina bića i vjerovati u Barnabasovu iskrenost. “Barnabasu su vrlo dobro poznati svi izvještaji o Klammovu izgledu”, nastavi Olga, “on ih je mnogo sakupio i usporedio, možda i premnogo, jednom je u selu i sam vidio Klamma kroz prozor njegovih kola, ili je bar vjerovao da ga je vidio, bio je dakle unaprijed dovoljno pripremljen da ga pozna, pa ipak – kako to sebi objašnjavaš? – kad je u zamak došao u jednu kancelariju i između više prisutnih činovnika pokazali mu na jednog i rekli da je to Klamm, on ga nije poznao i dugo poslije toga nije mogao da se navikne na to da to treba da je Klamm. Međutim, ako pitaš Barnabasa u čemu se onaj čovjek razlikuje od uobičajene slike koja se ima o Klammu, on nije u stanju da odgovori, upravo odgovori i opiše tog činovnika u zamku, i taj opis potpuno se poklapa s opisom koji mi imamo o Klammu. ‘Pa dobro Barnabase’, kažem mu ja, ‘zašto sumnjaš, zašto sebe mučiš?’ A na to će on, dotjeran u šrkripac, početi da nabraja osobenosti onog činovnika u zamku, koje, reklo bi se, on više izmišlja nego što stvarno poznaje, a koje su pored toga i sasvim beznačajne – tiču se, na primjer, naročitog klimanja glavom ili čak samo raskopčanog prsluka – tako da je nemoguće uzeti ih ozbiljno. Još važniji čini mi se način na koji se Klamm ophodi s Barnabasom. Barnabas mi je to često opisivao, čak i crtao. Barnabasa obično uvedu u jednu prostranu sobu za rad, ali to nije Klammova soba za rad, uopšte soba za rad nijednog pojedinca. Cijelom svojom dužinom, od jednog bočnog zida do drugog, ta soba je visokom tezgom podijeljena na dva dijela, na jedna koji je uzan i u kojem dvije osobe jedva mogu da prođu jedna pored druge, to je prostor za činovnike; i na jedan širok dio, to je prostor za stranke, gledaoce, sluge, kurire. Na pultu leže otvorene velike knjige, jedna do druge, i skoro pored svake stoje činovnici i čitaju iz njih. Međutim, oni ne ostaju stalno pored iste knjige, ali ne mijenjaju knjige već mjesta, i ono što Barnabasa najviše čudi, to je kako oni, zbog te uskoće prostora, moraju da se guraju jedan pored drugog pri tom mijenjanju mjesta. Sprijeda, sasvim uz visoki pult, nalaze se niski stolići za kojima sjede pisari koji, kad činovnici to žele, pišu po njihovu diktatu. Barnabasa stalno čudi kako se to radi. Pisanje se ne obavlja po nekoj izričitoj naredbi činovnika, niti se diktira glasno, jedva se i primjećuje da se diktira, prije izgleda da činovnik čita kao i dotle, samo pri tom i nešto mrmlja, i to pisar sluša. Često činovnik diktira tako polako da pisar uopšte ne može ništa da čuje sjedeći, nego mora stalno da skače da uhvati rečeno, onda brzo sjedne da to ispiše, pa opet skače, i tako redom. Kako je to čudno! Gotovo neshvatljivo. Barbanas, naravno, ima dovoljno vremena da sve to promatra, jer tamo u prostoru za gledaoce on stoji satima, često i danima dok na njega ne padne Klammov pogled. Ali i kad ga Klamm pogleda i Barnabas se uspravi i zauzme stav mirno, to još nije odlučujuće, jer Klamm može ponovo da se vrati knjizi i da zaboravi na Barnabasa; to se često dešava. A kakva je to onda kurirska služba kad je tako malo važna? Meni se stegne srce kad Barnabas izjutra kaže da ide u zamak. Taj put je svakako sasvim nekoristan, taj dan je izgubljen i to nadanje je svakako uzaludno. Čemu sve to? A ovdje se nagomilava obućarski posao koji niko ne prihvata, a Brunswick navaljuje da se uradi.” “Ali dobro”, reče K., “Barnabas mora da čeka dok dobije nalog. To je razumljivo, ovdje izgleda kao da službenika ima isuviše, ne može svaki svakog dana dobiti posao, zbog toga ne treba da se žalite, to se dešava svima. Ali najzad i Barnabas ipak dobiva naloge, meni lično je donio već dva pisma.” “Moguće je”, reče Olga, “da nismo u pravu kad se žalimo, naročito ja koja sve znam samo po pričanju i kao djevojka ne mogu sve tako dobro da shvatim kao Barnabas, koji ipak ponešto zadrži za sebe. Ali evo kako stoji s pismima, na primjer s pismima za tebe. Ta pisme ne dobiva on neposredno od Klamma, već od pisara. Bilo koga dana, bilo u koji sat – zbog toga služba, mada izgleda laka, toliko umara, jer Barnabas mora da je stalno na oprezu – pisar se sjeti Barnabasa i da mu znak. Klamm, reklo bi se, nimalo nije dao povoda za to, jer on i dalje mirno čita svoju knjigu; istina poneki put, ali to čini često i inače, on baš onda kad Barnabas priđe čisti svoje naočare, i pri tom ga možda gleda, pod pretpostavkom da uopšte može nešto vidjeti bez naočara; Barnabas sumnja u to, Klammove oči su tada gotovo zatvorene, izgleda kao da spava i samo u snu čisti naočare. U međuvremenu, između mnogih akata i pisanija koje drži pod stolom, pisar pronalazi pismo za tebe, to dakle nije pismo koje je on toga trenutka pisao, naprotiv, sudeći po izgledu omota to je vrlo staro pismo koje već dugo tu leži. a ako je to staro pismo, zašto su onda pustili Barnabasa da čeka tako dugo? Pa i tebe? Najzad, i samo pismo, jer ono je tada već zastarjelo. Na taj način Barnabasa dovode u položaj da bude smatran za lošeg, sporog kurira. Pisara, naravno, za sve to nije briga, on da Barnabasu pismo i kaže: ‘Od Klamma za K.’, i Barnabas ima da ide. On onda dođe kući, sav zadihan, sa najzado dobivenim pismom, koje drži ispod košulje na golom tijelu, i onda sjednemo ovdje pored peći, kao mi ovo sada, i on priča i mi ispitujemo sve podrobno i ocjenjujemo šta je postigao, i najzad zaključujemo da je to vrlo malo, a i to malo je sumnjivo, i Barnabas ostavlja pismo na stranu i nema volju da ga isporuči, a nema ni volju da spava, dohvati obućarski posao i tako presjedi tamo  na tronožnoj stoličici cijelu noć. Tako ti je to, K., eto to su moje tajne i sada se sigurno više ne čudiš što ih se Amalija odriče.” “A pismo?” upita K. “Pismo?” reče Olga. “Pa poslije izvjesnog vremena pošto sam uspjela da ga privolim, a u međuvremeno mogu da prođu dani pa i nedjelje, on ipak uzme pismo i isporuči ga. U tim stvarima on me ipak mnogo sluša. Naime, kad savladam prvi utisak koji njegovo pričanje izazove na mene, ja mogu opet da se priberem, što on nije u stanju, vjerovatno baš zato što više zna. I onda mu ja uvijek kažem otprilike: ‘Šta ti, Barnabase, upravo hoćeš? O kakvoj karijeri, o kakvim ciljevima ti sanjaš? Hoćeš li da dotjeraš dotle da moraš nas, mene sasvim da napustiš? Je li to valjda tvoj cilj? Moram da vjerujem u to, jer inače bi bilo neshvatljivo zašto si tako strašno nezadovoljan onim što je već postignuto. Osvrni se oko sebe, dali je iko od naših susjeda stigao tako daleko? Istina, njihov je položaj drukčiji od našeg i oni nemaju razloga da teže nečem višem od onoga što imaju, ali nije potrebno praviti usporedbe da bi se dokazalo da je kod tebe sve u najboljem redu. Postoje smetnje, sumnje, razočaranja, ali to sve samo pokazuje ono što smo unaprijed i sami znali, da tebi ništa nije poklonjeno, da se štaviše moraš sam boriti za svaku pojedinačnu sitnicu; razlog više da budeš ponosan, a ne potišten. A onda, zar se ti ne boriš i za nas? Zar to ništa za tebe ne znači? Zar ti to ne ulijeva novu snagu? I što sam ja tako nesretna i gotovo ohola što imam takvog brata, zar ti to ne daje pouzdanje? Uistinu,  ja sam razočarana, ali ne u onom što si ti postigao u zamku, već u tome što sam ja kod tebe postigla. Ti smiješ da odlaziš u zamak, stalan si posjetilac kancelarija, provodiš čitave dane u istoj prostoriji s Klammom, javno si priznat kao kurir, polažeš pravo na službeno odijelo, dobivaš važna pisma da isporučiš; sve si ti to, sve ti to smiješ, a kad siđeš ovamo, umjesto da se plačući o sreće grlimo, tebe, rekla bih, ostavi sva hrabrost čim te pogledam; u sve sumnjam, privlače te samo obućarski kalupi, a pismo, to jamstvo naše budućnosti, ostavljaš da leži.’ Tako mu govorim, i budući da mu to iz dana u dan ponavljam, on najednom uzdišući uzima pismo i ide. Ali to vjerovatno uopšte nije djelovanje mojih riječi, već ga samo nešto ponovo goni u zamak, a ne usuđuje se da ide tamo prije nego što izvrši dobijeni nalog.” “Ti zaista imaš pravo u svemu što kažeš”, reče K., “baš je za divljenje kako si sve pravilno shvatila. Začudo kako ti jasno misliš!” “Ne”, reče Olga, “ti se samo varaš, i tako valjda ja varam i njega. Šta je on stvarno postigao? Istina, ima pristup u jednu kancelariju, ali možda to i nije kancelarija, prije jedno kancelarijsko predsoblje, a možda čak ni to, možda samo soba u kojoj mogu da se zadržavaju svi koji nemaju pristup u prave kancelarije. On govori s Klammom, ali da li je to Klamm? Da li ipak nije to prije neko koji je na Klamma samo malo sličan? Sekretar neki možda, u najboljem slučaju, koji ima izvjesne sličnosti s Klammom, koji se trudi da mu bude što sličniji i zato se pravi važan na Klammov dremljiv i sanjalački način. Tu osobinu Klammovu najlakše je podražavati, to pokušavaju mnogi, dok od drugih osobina, istina, mudro povlače prste. Uostalom, čovjek kao Klamm, tako često podražavan ali rijetko dostignut, dobiva u mašti ljudi razne vidove. Na primjer, Klamm ima ovdje u selu jednog sekretara po imenu Momusa. Tako? Ti ga poznaješ? I on se drži vrlo povučeno, ali ja sam ga već nekoliko puta vidjela. Jedan mlad snažan čovjek, zar ne? Sigurno ne liči nimalo na Klamma? Pa ipak, možeš naći u selu ljude koji se kunu da je Momus Klamm, on i niko drugi. Tako ljudi sami sebe dovode u zabunu. A da li u zamku mora da je drukčije? Neko je rekao Barnabasu da je onaj činovnik Klamm, i zaista postoji sčičnost između njih dvojice, ali to je ipak sličnost koja Barnabasa dovodi u sumnju. I sve govori u prilog te njegove sumnje. Zar će Klamm da se tiska tu, u zajedničkoj prostoriji, s perom za uhom? Zar to nije u najvećoj mjeri nevjerovatno? Barnabas ima običaj ponekad da kaže – to je istina već kod njega znak pouzdanja, malo djetinjastog, istina: ‘Činovnik vrlo sličan na Klamma; kad bi sjedio u zasebnoj kancelariji, za vlastitim pisaćim stolom i na vratima pisalo njegovo ime – ne bih više u to sumnjao.’ To je djetinjasto, ali i razumljivo. Bilo bi istina još razumljivije kad bi se Barnabas, kad je već gore, raspitao kod više ljudi kako stvari zaista stoje, jer po njegovu pričanju u toj sobi ima dosta ljudi. I zar njihova obavještenja ne bi bila mnogo poizdanija nego obavještenja onog koji mu je, neupitan, pokazao Klamma? Ako ništa drugo, bar bi se iz različnosti njihovih podataka mogle praviti usporedbe, i izvući neke činjenice. Sve to nije moja ideja, ideja je Barnabasova, ali on se ne usuđuje da je ostvari, plaši se da pri tom može nehotie da povrijedi neki nepoznati propis i izgubi mjesto, zbog toga se ne usuđuje nikog da oslovi, toliko se osjeća nesiguran. Međutim, baš ta žalosna nesigurnost osvjetljava mi njegov položaj jasnije nego sva njegova opisivanja. Kako mora da mu seve tamo izgleda sumnjivo i prijeteće, kad se čak ne usuđuje da otvori usta ni radi jednog tako nevinog pitanja. Kad na to mislim, predbacujem sebi što ga samog puštam u te nepoznate prostorije, gdje je takvo stanje da čak on, koji je prije vratolomno smion nego kukavica, vjerovatno tamo drhti od straha.”