Crtice iz Maršalove Ulice (24)

“Oprosti,” konačno se pojavilo na ekranu nakon desetak minuta olovčice koja je obećavala da cijelo vrijeme neko tamo ipak nešto tipka, “bio sam prinuđen da nakratko skrenem pogled u bilo šta što stvarno postoji.”

•••

“Vidio sam duh Kurta Voneguta u tramvaju, kad smo išli tamo,” povukao je duboko duboko, pa nastavio kroz dim, “a u povratku, u troli, neki lik isti ja, samo duplo stariji, oko pedesetak i nešto, otprilike, i ne izgleda uopšte loše, zamislio se i mrmlja neke rečenice u sebi, i na kraju, na izlazu, jedan djed sa tolikim nosom da smo svi u zadnjem dijelu smjesta poželjeli da pročitamo nešto njegovo, pjesmu, zbirku, roman, priču, mora da je odlično, idealno poeziju, al svejedno, bilo šta.”

•••

Mujo i Suljo imaju proljev i zatvor, respektivno, eno presavili se za nanom i kamilicom preko stola u kafani i otvoreno zavide jedan drugom.