Crtice iz Maršalove Ulice (23)

Dževad Seferović zvani To! – tako ga prozvali navijači gimnazijskog košarkaškog tima čija je zvijezda nekad davno bio, zbog povika kojim je preuranjeno tačno najavljivao svoje česte pogotke sa linije za tri, na vrhuncu karijere nadglasan bukom pune školske dvoranice, onda je postajalo sve praznije i praznije, a preuranjene najave sve čujnije i čujnije i manje i manje tačne, sve dok nije prošlo i prestalo i utihnulo sve, i trojke i utakmice i povici i navijači, sve osim nadimka – To! – cijelo popodne posmatra dvosmjernu kolonu mrava blizu klupe u parku iza Zgrade, u jednom smjeru idu prazni, u drugom svi nose nešto kući, samo se jedan odjednom neprimijećen iskrade iz prazne kolone i zaluta malo pored, okolo kamenčića i kroz šumicu od travki, polako do drvceta bez imalo žurbe, uz stablo i grančicu negdje u sredini, na prostranu lisku u visini Dževadove glave, pravo na špic lista sa pogledom na otvoreno nebo, vadi kutijicu cigaretica, ispuši jednu opušteno i sviđa mu se nebo, baci opušak i gleda kako polako pada sve dok se ne izgubi iz vida, okrene se, gleda na jednu stranu lista, pa na drugu, ode na krajnje lijevo ispupčenje sa pogledom na drugu granu i parking iza parka, otkopča šlic i izvadi ga, kao da bi da piša, ali ne piša, već ima poluerekciju, obuhvata ga desnom šakom čvrsto i povlači lagano gore dole, nedugo zatim pri punoj erekciji popušta i pljuje u šačicu pa ga ponovo obuhvati i povlači dalje, izdrka ga, obriše ručicu o čistinu pored, vrati se na isto mjesto na špic, nebo je i dalje dobro, samo malo drugačije, još bolje, sjeda na špic, nožice mu vise nad provalijom, malo se naginje i gleda dole, pljuje, vadi još jednu cigareticu i puši, stisnuo okice i gleda u nebo kroz dim, baca opušak, otkine komadić lista pored i izgrebe pjesmicu o nekoj s očima, zapali cigareticu, namrštio se i malo čita kroz dim, pa se malo opet zamisli u nebo, baci opušak i ne gleda kako pada, napravi aviončić od pjesmice i baci, opet se nagne i gleda ga kako leti, leti, u krug, još jedna cigaretica, leti, ne vidi se, ode, sviđa mu se nebo, ode i ovaj opuščić, ode i mravić nazad preko lista, niz grančicu i drvce, kroz šumicu od travčica istim putićem, pa oko kamenčića, sačeka da naiđe grupica sa nečim većim, prikrade im se i uhvati na kraju, u stvari u opšte ne uhvati, samo se pravi da drži, nema potrebe jer grupica već odavno nosi teret i svi su se već navikli na težinu, samo bi primijetili kad bi im odjednom postalo malo lakše, uključi se u priču i slaže se da je to što rade mnogo važno i niko ga nije primijetio i nikom nije bilo sumnjivo ništa, osim jednom, vođi grupe, gleda ga malo uzdignute obrvice neko vrijeme, onda ga pita kako se zove, možda da ga provjeri kod Kraljice za svaki slučaj, a on samo izvali neko ime, vidi se da nije ni razmišljao o tome i nema nešto već smišljeno, samo odjednom smisli i izvali nešto, Dževad Seferović, ili nešto drugo tako glupo kao to, pa nek provjerava Dževada i nek mu stavi hiljadu minusa tamo ako hoće, ili ukor, ili šta god se dobije, svejedno.