Crtice iz Maršalove Ulice (12)

Prvo je prošlo tri sata kako sjedi za laptopom i ne može da se natjera da napiše ni “nadam se da ćete naći vremena da razmotrite moju biografiju” ni “unaprijed zahvalan” ni “s poštovanjem”, ni bilo šta slično, a onda je ipak napisao nekako i još depresivnije od toga (Oliver!), ubijedio se da mora, pa je prošlo još tri sata kako sjedi za laptopom i ne može da se natjera da pošalje, a onda je ipak kliknuo, opet se ubijedio da mora, a onda je izašao da prošeta, i evo ga u parkiću preko puta zgrade i još malo pa će osmi sat kako ne može da se natjera da zamisli nešto – bilo šta – što ne mrzi.

•••

Nije bilo ničega za čitanje u vešeraju, a zaboravio je da ponese nešto zgodno svoje (Oliver?), sad bi bilo šta poslužilo, samo da se skrati vrijeme, svukud oko njega mašine bučno žvaću svoj teret i pogled mu zaluta na mutirani maleni ekran u ćošku, a tamo na njemu iza sedam mikrofona dobro poznati seronja sa kravatom potresno daje skandalozno iskreni intervju i u očima mu se jasno vidi da tamo negdje postoji neko ko ga upravo gleda i ne prebacuje a ima daljinski i još se najiskrenije ljudski ponosi njim,  i nikad nije bilo ništa totalno depresivnije od toga, čak i tako bez tona, morao je da spusti pogled u prljavi pod i da se nekad kasnije uhvati kako su sve mašine već odavno utihnule a on se zamislio i ne može da odluči koja je najdepresivnija riječ ikad, “čestitam” ili “hvala”?

•••

Konačno lijep proljetni dan, naslonio se laktovima na otvoren prozor i pola sata opušteno uživao u vjetriću, svaka travka zaigrala od sreće i sve miriše na svježinu i novi početak i novu nafaku i dan, i pitao se ozbiljno živi li mu se više, uopšte. (Oliver.)