Crtice iz Maršalove Ulice (3)

Ne bi se desilo, zamalo da se ne desi, ne bi povratio da se sve nije desilo odjednom, bilo mu je muka već neko vrijeme, ali izdržao bi, uvijek je uspijevao da izdrži zadnjih pola sata tako, na ivici povraćanja, a ovaj put se desilo sve odjednom, zavjesica se odjednom otkačila i zalepršala pored otvorenog prozorčića u autobusu, baš tu pored njega, prozorčić iznad njegove glave je bio otvoren i zavjesica se otkačila i zalepršala mu u lice, u starom prašnjavom autobusu bez klime sa debelim smrdljivim zavjesicama od kojih mu se smučilo čim ih je ugledao dok je prilazio i ulazio u autobus i kliznim prozorčićima koji se ljeti širom otvaraju da bar nešto bar malo hladi, i stvarno bar malo, donekle je i funkcionisalo, bar se njemu, odmah ispod prozora, činilo da ga to malo hladi, sve dok mu se zavjesica nije divljački zalepršala u lice, a on je bio najbliži i morao je da ustane i da je ponovo zakači i zaveže, bez obzira što mu je bilo muka i što je bio na ivici povraćanja, lepršanje je bilo preglasno i sigurno je smetalo svima, svi su gledali u njega i očekivali da ustane da je zakači gdje je bila i gdje se ne leprša i ne smeta nikom, niko nije znao da mu je muka, i ne bi ih bilo briga ni da su znali, gledali su ga sa očekivanjem i on je udahnuo duboko i ustao da je zakači, a onda se sve desilo odjednom, baš kad je ustao i nageo se preko sjedišta da zakači zavjesicu na neku kukicu između prozora malo ispred njega, autobus je baš tad brzo, prebrzo ušao u beskrajnu oštru krivinu i na sred krivine poskočio na neku izbočinu ili rupu, svejedno, poskočio je jako, kao da je bio skok a ne obična izbočina ili rupa, zbog čega se on stomakom skoro svom težinom naslonio na naslonjač sjedišta ispred, u kojem je blijeda djevojka glatke mirišljave kože i mršavih ramena sa ogromnim sunčanim naočarama i slušalicama u ušima čitala nešto i nije obraćala pažnju ni na njega koji je kačio zavjesu i njihao joj se na sjedištu iznad glave, ni na ništa, samo je sjedila i gledala u knjigu, možda je čitala a možda je zaspala tako, sa otvorenom knjigom, i kada je autobus onako brzo u onakvoj krivini poskočio na onoliku izbočinu ili rupu, a on se stomakom naslonio na naslon njenog sjedišta, vidio je odlično kako joj se njišu sisice u kratkoj bijeloj majici na tanke britele, njihale su se lijevo-desno i gore-dole i bilo bi mu sjajno da mu nije bilo muka i prije nego što je morao da ustane da zakači zavjesicu baš u sred najgore krivine sa najvećom rupom, a sad se još stomakom jako naslonio na naslon iznad nje, a beba iz prednjeg dijela autobusa koja je plakala prvih pola sata puta pa konačno zaspala se baš tad probudila zbog rupe i zavrištala bolno i jako, najjače, kao nikad nijedna beba do tad, zazvonilo mu je u ušima nepodnošljivo baš u trenutku kada je tako, naslonjen stomakom na naslon gledao kako joj se sisice njišu lijevo-desno i gore-dole, i on je morao, nije bilo moguće da iko u tim uslovima izdrži više, mnogi bi povratili i ranije, mnogo ranije, i prije zavjesice i krivine i bebe i rupe, a on se nije dao, on je trpio i izdržao je sve to, ali sad, kad se sve to desilo, nije mogao da trpi više, povratio je naglo i divljački, mlaz je bio silovit i gust i dobacio je tri reda ispred sebe i dobro zalio sve koji su se našli između srednjih vrata i sebe, i dvije babe sa cegerima odmah do vrata i dva gimnazijalca iza njih i uspavanu ljepoticu sa mršavim ramenima, a to je bio samo prvi nalet, najobilniji ali samo prvi, i kada je poslije razmišljao o svemu mislio je da je prvi došao stvarno silovito i prenaglo i da niko ne bi mogao da ga iskontroliše i skrene negdje u stranu, ali da je drugi i još nekoliko njih poslije, koji su možda i bili sve slabiji i slabiji, mislio je da je njih mogao i morao da skrene, bilo gdje, na pod ili sjedište i prozor pored sebe, ali u tom trenutku je zaboravio na sve, samo je snažno zagrlio naslon ljepotice ispred sebe i nastavio da povraća preko, tri, dva, jedan red ispred sebe, tri, četiri, pet puta, prestao je da broji, ko bi još imao snage da broji uz sve to, djevojka je naravno prošla najgore, ali i babe i gimnazijalci su zaliveni najvećim količinama prvi i drugi put, i sve se odigralo tako naglo i brzo, i zavjesica i krivina i rupe, beba je nastavljala da plače sve jače i jače, svi oko njega su se šokirali i pravili grimase gađenja u nevjerici i izmicali se što dalje od njega,  a gimnazijalci su se trgnuli prvi i odskočili već nakon drugog mlaza, babe su bile previše trome i zatrpane cegerima ali su se nekako istrpale i pobjegle poslije trećeg, a ljepotica sa majicom na britele se probudila u šoku i sve do samog kraja ostala na mjestu i gledala uz sebe i oko sebe, potpuno bespomoćno, valjda ubijeđena da je svaki mlaz bio zadnji i da definitivno nema više, niko nije bio dovoljno hrabar da je izmakne i rizikuje da se i sam nađe na udaru novog mlaza, i kada je napokon shvatila šta se dešava sve je bilo gotovo, ostao je možda samo još jedan mali, zadnji trzaj u zavjesicu i prozor i prazno sjedište pored, konačno se sjetio da se preusmjeri tamo, ali bilo je kasno, svi su već bili ispovraćani, i putnici ispred njega i skoro cijeli autobus, morali su da stanu na prvom proširenju u sred šume, babe su bile ogorčene, gimnazijalci su se čistili brzo i jako flašama vode koje im je dodao iznevirani vozač sa brkovima i cigarom, a djevojka je samo jecala i jecala, on nikad nije vidio nekog da jeca tako jako, ostali putnici su je tješili, i nagovarali da se malo očisti i opere, a ona je samo sjedila na bankini, onako ispovraćana svuda po sebi, i po ramenima i sisama i majici i licu i kosi, neko je čak tješio i njega, ali samo jedan neko, neki debeli djed sa tregerima i šeširom i štapom koji ga je pitao je li dobro, a njemu je bilo dobro, bilo mu je odlično kad je povratio sve, sve, ali mu je bilo neugodno i žao djevojke, bilo mu je žao samo djevojke, nije mu bilo žao babe i dječaka, on je mrzio babe sa cegerima i gimnazijalce sa preglasnim mobitelima i bubuljicama i kikotanjem i pubertetom, bilo mu je žao samo djevojke i njene duge prave smeđe kose i glatke kože i mršavih ramena, i svima je najviše bilo žao djevojke, svi su bili pored nje i tješili je, ali ona je samo sjedila i plakala, skinula je naočare i tresnula ih na cestu pored sebe, svi su je tješili i pokušavali da joj objasne šta se desilo i pokazivali na njega, svi su ga optuživali i mrzili i svi su joj ga pokazivali, svi, i ona je odjednom napokon ustala i ljutito domaršila do njega, svi ostali su joj se sklonili sa puta pa krenuli prema njemu za njom, ona je bila ljuta i sva ispovraćana i kada je prišla namrštena i uplakana ga je gledala u oči, imala je lijepe sive uplakane oči i njemu je sad bilo još više neugodno i žao, nikad prije mu nije bilo tako neugodno i žao, a imao je i previše iskustva s tim, njemu je često bilo neugodno i žao, sad mu se činilo da mu je cijeli život bilo samo muka, neugodno i žao, ali nikad kao sad, i ona je stojala tu na dva-tri koraka ispred njega i plakala i šmrcala i gledala ga u oči, a žuti ljepljivi komadići koje je povratio su joj curili niz kosu, vrat i ramena, i spadali na šljunak oko nje, majica i sisice su joj bile sve ulijepljene, smrdljive i žute, kao da je čekala da on progovori nešto, ali on je znao da ga mrzi i da je najbolje da šuti, šta god da kaže može samo još više da ga zamrzi, ako je uopšte moguće da neko nekog mrzi više nego ona u tom trenutku njega, i samo je šutio i čekao da mu se nagovori i možda čak i da ga ošamari ili izgrebe, nije bio siguran da li da se uopšte opire ako počne da ga šamara i grebe, možda ako zagrebe, ali bi joj vjerovatno dozvolio da ga ošamari par puta, jako, najjače, pa mu je opet brzo postalo krivo, jer se čak pomalo i ložio na to, na ideju da ga ljepotice sa mršavim ramenima i ručicama šamaraju i grebu, a u ovoj situaciji nije htio da joj napravi još i to, da se loži na nju dok ona pokušava da mu se iskreno osveti i bar malo kazni, ali ona je samo stajala i gledala ga još malo, i kada je vidjela da je spustio pogled na zemlju, samo je još jednom uzdahnula duboko duboko, i zviznula ga ispovraćanom knjigom u lice i uplakana odjurila nazad na svoje mjesto u autobus, pa ponovo istrčala napolje na bankinu kada je vidjela kakva je katastrofa na njenom sjedištu i poluotvorenom ruksaku unutra i plakala još glasnije i jače, i svi su se ponovo iskupili oko nje i tješili je dugo, sunce je zašlo i smračilo se i postepeno su uspjeli da je malo umire i očiste i operu, ona se samo bespomoćno prepustila drugima i nije sama pokušavala da se čisti, a on je, kada ga je zveknula knjigom i kada su svi otišli za njom, još malo stajao na mjestu i gledao u zemlju, i kada su baš svi otišli i prestali da ga gledaju i mrze, podigao je uništenu ispovraćanu knjigu i sjeo na bankinu na svom kraju autobusa da pogleda šta je čitala, to ga je zanimalo još od kad je ušao i sjeo iza nje, ona je već sjedila i čitala prije njega, ali je držala knjigu malo sakrivenu između nogu, imala je odlične noge i podigla je koljena na naslon sjedišta ispred i stavilu knjigu nekako između njih, pa mu je bilo malo krivo zbog toga, što nije vidio šta čita, pored toga što je umjesto naslova dobro vidio odlične duge noge, a uvijek je volio da vidi odlične ženske noge, uživao je u tome, i za vrijeme vožnje, dok je sjedio nevidljiv iza nje i borio se sa mukom, koju je od pogleda na debele tamne zavjese starog autobusa počeo da osjeća i prije nego što je ušao u autobus, cijelo vrijeme se pitao šta čita mršava dugonoga ljepotica sa jarko crvenim noktima na nožnim prstima u japankama ispred njega, pitao se to sve dok se nije desilo, a zamalo da se ne desi, ne bi se desilo da se odjednom nije desilo sve, i sad je sjedio na bankini na svom omraženom kraju autobusa u mraku, dok su se ostali ukrcavali u novi pomoćni autobus koji je stigao da ih pokupi umjesto starog, jer je stari previše smrdio na njegovo povraćanje i putnici su protestvovali i tražili novi, svi su protestvovali i bili kategorični u svom zahtjevu, svi osim ispovraćane ljepotice na bankini, koja je prestala da plače ali i dalje depresivno buljila u gume autobusa, sve dok nije stigao novi i dok je ostali nisu uveli i ispratili u njega, pa se i svi ostali ukrcali za njom, a on je ostao da sjedi pored starog autobusa i gledao ih, i dalje mu je bilo neugodno i žao, ali malo manje od trenutka kad je podigao knjigu i saznao da je čitala Nabokova pa je bez gledanja frljaknuo u klisuru iza leđa, skoro da mu više uopšte nije bilo žao, bar ne djevojke i zato što ga je onako gledala i što ga onoliko mrzi, sjetio se i gađenja sa kojim ga je pogledala ispod naočara kada je vidjela da joj gleda u noge kada je ulazio i sjedao iza nje, gađenja koje se vidjelo i ispod ogromnih sunčanih naočara, i bilo je jasno da ga je mrzila i prije nego što se desilo sve to, i više mu nije bilo žao ljepotice sa dugom kosom i seksi stopalima sa crvenim noktićima, sad mu je bilo žao samo šofera starog autobusa sa brkovima i cigarom, i kad su se svi konačno ukrcali u novi autobus i mahali rukama i pokazivali ga novom šoferu i objašnjavali šta se desilo, novi autobus sa osvijetljenim prozorima je krenuo i otišao, a on je ostao sa starim šoferom i pomogao mu u čišćenju autobusa tokom kojeg su se malo sprijateljili i ispričali i zajedno vratili pravo kući, samo su jednom opet stali ispred neke šumske prodavničice i on je istrčao sa prvog sjedišta pored vozača da mu začas kupi kutiju Jedine Drine, ali u seljačkoj prodavnici nije bilo Drine, imali su samo York pa mu je kupio York i brzo odjurio nazad u autobus, a šofer je krenuo odmah, i kada je vidio da mu je kupio York umjesto Drine bilo je prekasno da se vrati a više niije bilo prodavnica do grada i on je razočaran zapalio York i ljuto pušio i šutio i opet i on počeo da ga mrzi, kao i svi.

● ● ●

Policajcu Fehimu je, kad mu je bilo petnaest, neko rekao da je baš lijep i da nema razloga da bude toliko stidan sa djevojčicama i da se slobodno oslobodi malo, a on je ostao previše stidan sve do jutros, kad je u osamdeset sedmoj u velikim mukama umro od najsporijeg srčanog udara ikad, kako Ismeta, kćerka mu, medicinska sestra, kaže, kao agonija je trajala više od dva sata, a telefon mu bio isključen već neko vrijeme jer mu je bilo preteško da se prošeta do pošte i da ga plati, a ona stvarno sve nije imala kad, i još u stanu do njega cijelo vrijeme bila samo komšijina sedamnaestogodišnja manekenka-kći, i možda je i bio u stanju da se nekako dotetura do njenih vrata i zatraži pomoć al ga opet bilo previše stid, a ja mu u polici sa knjigama pronalazim par zanimljivih stvari dok je slušam, kupujem ih jeftino i govorim c,c,c!

● ● ●

A stalno je bila prijatna i ljubazna sa mušterijama, Melisa, uvijek, i po najvećim vrućinama i sa klimom i bez klime, i sa nepismenim seljacima sa smradom bureka iz krezavih usta i sa najvećom gospodom i mirišljavim odbojkašicama posle treninga i sve, nikad nije zakasnila ni sekunde ni koristila ni bolovanja ni godišnji odmor, mada su joj svi govorili da odmori malo, posebno zadnjih par mjeseci kako su je napale neke ogromne bubuljice i akne, i po licu i po vratu i po leđima još gore, niko nema pojma od čega je i otkud sad opet u trideset trećoj tako odjednom, svi govore da je stres, da obavezno odmori malo, a ona nije htjela, samo je danas oko tri, kad je najmanja gužva, skoro nikad nigdje nikog, ni mušterija ni seljaka, i šefica davno skontala i uvijek u to doba ode kući da napravi djeci da jedu pa ona ostane sama pola sata-sat, danas u to doba, oko tri, prišla je izlogu, otvorila vrata i izašla korak napolje, osjetila da je upeklo pravo, nigdje nikog ni lijevo ni desno a akne joj se odmah upalile svukud oko ramena, pa se vratila unutra, preokrenula znak sa otvoreno na zatvoreno i zaključala vrata, ušla u skrivenu zamračenu prostoriju sa velikim kaučem za odmaranje u zadnjem dijelu radnje koju je malo osvijetlio ogromni displej, samo tridesetak sekundi koliko joj je trebalo da još pet-šest puta pročita jutrošnji SMS od Keme da otkazuje svadbu i da je ostavlja jer mu se gade akne i već mjesec dana nije znao kako da joj kaže pa je sad morao ovako i da mu je žao ali se nada i moli da će moći bar malo da ga shvati i da ga ne zove i ne traži džabe jer je nedostupan, pa je ugasila mobitel i malo ležala u mraku na stomaku, nije mogla na leđima jer su joj se bolno upalile akne, i smišljala koja od milion bočica sa šarenim tabletama na policama ispred izaziva najbržu bezbolnu, a koja najbolniju i najsporiju smrt.

● ● ●

Kad su dvije debele i namrštene babe sa čupavim obrvama i brkovima kao Mark Twain rano ujutru, oko osam, prošle uskom ulicom pored tek otvorene bašte "Bife Katarza", koja je osim Džeme rano ujutru, u osam, bila potpuno prazna, on je jedva uspio da se skoncentriše na trotoar preko puta dovoljno da ih prepozna, i malo se šokirao što uopšte nisu babe, nego se dobro sjetio da ih je zadnji put vidio prije deset godina na okupljanju razreda na desetoj godišnjici mature, i da ih je tad, na okupljanju, sve šokiralo što je Selma postala nikakva i debela i da se našminkala previše ko koza a Minela tako jebozovna da je to nevjerovatno, a deset godina prije toga, u gimnaziji, Selma još od prvog dana bila ubjedljivo najbolja u gradu a Minela sva mršava i nikakva ko kostur, svi je zezali, i Selma možda najviše, a na okupljanju ne da se druže nego najbolje drugarice, drže se za ruke i svaki put zajedno u ve-ce, i to Selma se skroz sjebala a Minela zvoni, niko ne može da vjeruje, i kad su skroz zamakle iza zgrade preko puta bašte, on ustade da piša i usput dobaci novom momku da mu donese još jednu pivu al da bude hladna jebo ga bog.