Crtice iz Maršalove Ulice (2)

Od jedanaest magistara, odlikovanih eksperata u najraznovrsnijim oblastima koji su redovno prisustvovali sjednicama Upravnog odbora gradskog javnog komunalnog preduzeća “Sevdah”, samo je depresivni profesor Osman znao kako se negacija pravilno piše, a svi ostali smatraše da je ne pismen.

● ● ●

Na prvu godišnjicu muževljeve smrti, Katarina se u povratku sa njegovog mezara odmarala na klupi u malom gradskom parku, i razigrana djevojčica u crvenoj haljinici, koja je poskakujući za mamom sa kavezom sa žućkastim kanarincem u rukama projurila ispred nje, podsjetila je na jedno slično davno ljetno jutro, u hladu ispod još većeg kestena, i miris pokošene trave i povjetarac, kada je veliku lutku koju je od djeda iz Njemačke dobila za rođendan zamijenila sa drugaricom za papagaja, i brzo dotrčala kući da ga pusti, pa dugo gledala kako je odletio na najbliži krov i samo bespomoćno stajao na suncu i gledao uokolo, sve dok ga odjednom odnekud nije ščepao i odnio ogroman sivi jastreb, i plakala.

● ● ●

Kasim se na prvoj pauzi između predavanja, prvog dana na famoznom Elektrotehničkom fakultetu, na prvi pogled zaljubio u Draganu kada mu je prišla i hrapavim mamurnim glasom uz osmijeh zatražila cigaru, oženio je, napustio fakultet i našao posao na benzinskoj pumpi, dobio i izgubio sina, zatekao je sa Davorom, upucao ga a nju bacio s balkona na petom spratu, odrobijao ih, vratio se u rodno selo, očistio staru zaraslu kuću, zakrpio zidove i popravio krov, nabavio dvadeset košnica pčela i štene, dao mu ime Iks, sjeo na verandu, jednom rukom ga milkio a drugom zapalio cigaru i uživao u epičnom zalasku sunca, i odlučio da rano ujutru ode na mezarje i očisti i babin i materin i bratov grob.