Principia Shamarthematica

Amidža Galib me zvao u jabuke. Otkud sad jabuke, u maju? Kaže dođi pa vidi.

Bio sam gladan, pa sam krenuo, baš da vidim. Krenuli smo prema sjeveru, blatnjavim putem kroz predgrađe i sela. Hodali smo dva-tri sata, a onda smo naišli na kraj, neka okretaljka, blato do članaka i potok. Prešli smo preko, i nastavili još par sati nekom šumskom stazicom uz potok, pa smo najzad nekako izbili na prostrani proplanak. U sredini se vidjelo samo jedno, usamljeno drvo. Amidža Galib je poveo prema njemu.

Kada smo prišli dovoljno blizu, moglo se vidjeti da je to drvo jedna simpatična malena jabuka. Dvije savršene crvene jabuke izbijale su sa naše strane krošnje. Dvije od mnogih, pomislio sam, ali nikako nisam uspijevao da ih primijetim više dok smo nastavljali da se približavamo drvetu, pa sam zaključio da su sigurno samo odlično skrivene u krošnji.

Došli smo do drveta, i Amidža Galib, viši skoro za dvije glave od mene - iako sam i sam prilično visok - lako se propeo i ubrao dvije crvene jabuke koje su mu, tačno u visini visoko podignutih, masnivnih mišićavih ruku, bez otpora skliznule u šake. To su bile dvije jabuke koje smo mogli vidjeti prilazeći stablu, pa sam pogledom počeo da tražim ostale, u nadi da ću ubrati nekoliko za sebe.

Ali tek što sam počeo da ih tražim, i samo što je Amidža Galib spustio ruke sa velikim crvenim jabukama u šakama, on reče:

— E vala, meni je dosta crvenih! Hoćeš ti još ili da idemo na zelene dok nije mrak?

Kao i uvijek kod strogog Amidže Galiba, to je u stvari bilo samo saopštenje da je on već krenuo dalje, pa sam odmah samo spustio pogled i potrčao da ga stignem. Osvrnuo sam se nakratko samo još jednom kad sam uhvatio korak, ali na drvetu i dalje nikako nisam mogao da vidim još bar jednu jabuku.

Iskreno sam se nadao da ću imati malo više sreće sa zelenim, ali sam, čim sam počeo da mislim na to, istovremeno počeo i da se plašim da bi drvo zelene jabuke ka kojem smo se uputili moglo da nas čeka tek na nekom drugom proplanku, udaljenom još ko zna koliko sati hoda od nas.

Ipak, kada smo prišli blizu ivice proplanka, vidjelo se da je jedno od drveća na ivici još jedna jabuka. I opet, kao i kod crvene, jasno su se vidjele samo dvije zelene jabuke u krošnji sa strane sa koje smo joj prilazili. Prišli smo, i Amidža Galib se propeo da ubere dvije jabuke koje su opet visile na savršenoj visini za njegove monstruozne ručetine i šake, dok sam se ja sarkastično smješkao primjećujući da opet nema više jabuka za mene.

— Uh, štaćemo sad... — Promrmlja Amidža Galib odjednom.

Stajao je sa rukama visoko uzdignutim prema novom, zelenom paru jabuka, ali su mu ovaj put problem predstavljale crvene jabuke koje su mu i dalje u potpunosti zauzumale šake.

— Pa stavi te u džepove — rekoh.
— Ne vjerujem džepovima. Ništa, evo tebi ove crvene, pa mi ti ponesi. Al pod uslovom da ih ne stavljaš u džepove. Može?

Kao i poslije svakog Amidžinog pitanja, samo sam bespomoćno slegnuo ramenima, i pažljivo preuzeo crvene jabuke od njega. Skoncentrisao sam se na stisak, dovoljno jak da mi ne ispadnu u blato, ali i dovoljno pažljiv da ih slučajno nekako ne oštetim nečim.

A dok sam ja primio jabuke i pažljivo podesio stisak, Amidža Galib je već ubrao svoje nove dvije jabuke i krenuo nazad, kući. Potrčao sam za njim.

— E dosta vala i zelenih za danas. Nećeš ni ti više, jelde? — reče mi kada je čuo koliko sam se zadihao da ga stignem.

Nemam pojma koliko dugo smo pješačili nazad, bilo mi je važno samo da Amidžine jabuke neoštećene stignu do kuće. A negdje pred kraj puta duboko u meni rodila se i nada da će mi možda, kao znak zahvalnosti za pomoć u transportu jabuka, ponuditi jednu na poklon. Odlučio sam da uzmem zelenu, ako mi dozvoli da biram, mada bih, na kraju dana, bio više nego zadovoljan i sa crvenom.

Konačno smo stigli do Amidžine kuće. Amidža Galib je glavom pokucao na vrata,  a neko ih je otvorio skoro odmah. Unutra je bilo dosta mračno, a iz mraka su se pojavile samo Serenine odvratno debele ruke, u kojima je držala raširen prastari platneni ceger. Amidža je bez riječi samo stavio zelene jabuke u ceger, pa se okrenuo i, nekako pregrubo, oteo crvene jabuke od mene. Pažljivo ih je pregledao i uvjerio se da nema oštećenja, a onda ih je polako spustio u ceger, uzeo ga od Serene, i, duboko zagledan u njegovu unutrašnjost, počeo da ga, milimetar po milimetar, primiče prema glavi. Za dva-tri minuta, ceger sa raširenim otvorom mu je bio tik ispred lica. Onda je, naglo, do kraja gurnuo glavu u njega.

Odjednom, Amidža Galib je trgnuo ceger od sebe, i pogledao me zaprepaštenim životinjskim pogledom kojeg sam se s nelagodom sjećao iz davnog djetinjstva.

— Znači tako? — nekako je promrmljao kroz stisnutu vilicu.
— Šta tako?
— Praviš se budala.
— Ne znam o čemu govoriš, Amidža.
— Đe mi je jabuka, jebo te bog?
— Koja jabuka... Dao sam ti obje.

Gledao me malo kroz stisnute zube, a onda mi je gurnuo otvoreni ceger u lice.

— Stavi glavu unutra pa mi reci, kolko ima jabuka u cegeru?
— Uh al smrdi... Četri jabuke, vidi se bez ulaženja. Odmakni ga svega ti.
— Pa onda pričaj, IBLIIIIZEEEE, đe mi je JABUKAAAA!!!
— Polako Amidža... Pa sve su ti u cegeru, ne kontam.
— PEEEET! Treba da bude PEEEET!!!
— Š... Kako pet?
— Pa jesam ti dao dvije crvene jabuke, da mi poneseš?
— Jesi.
— Jesam ja ponio dvije zelene, jesi vidio da nosim?
— Jesam, jesi.
— Jesam stavio prvo dvije zelene u ceger, jesi i to vidio?
— Jesam. Pa dvije crvene.
— Vidiš da znaš, mora ti se sve crtat.
— Pa...
— PA?! Đe mi je peta jabuka. To te pitam. Govori! Ako ti je ispala, nije kasno da se vr...
— Pa kako peta Amidža? Otkud peta kad si stavio dvije, pa dvije - četri?
— Eto sad, još me pravi budalom! SEREEEEENAAAAA!
— JA?!
— Kolko je dva plus dva?
— Joj, mesečini ko da no bi peit! — odvali Serena iz prve.
— Al nije pet ljudi...
— Eto tiš mi reć kolko je.
— Ma ne moram ti govorit Amidža. Daj da ti pokažem, sa jabukama. Evo izvadi sad dvije, daj Sereni, pa daj meni druge dvije, pa broji jednu po jednu, pa vidi. Stvarno.
— Kurac! Ti meni da dokazuješ. Majmune! A ja znam da je pet, osjetim da je pet, i još da mi neki balavac nešto dokazuje.
— Ali Amidža, vjeruj mi...
— Vjeruj ti meni. Ono vjeruje da je četri... Vjeruj šta hoćeš, boli me kurac. Ja vjerujem da je pet, ne prihvatam da je samo četri, i hoću da mi stvoriš moju jabuku, jesi ČUO! Đe je JABUUUKAAAAA?! Imaš dva sata da je doneseš. Idi, vraćaj se, kupi, nađi, ne interesuje me.
— Al štaću kad nema pete jabuke, ne postoji...
— Nema? Jel ne postoji?!
— Pa nema...

Amidža Galib mi opali šamarčinu koje ću se s bolnom grimasom sjećati dok sam živ, pa nestade u mraku iza vrata i jako ih zalupi za sobom. Nekako sam se doljuljao do klupe na autobuskoj stanici preko puta, i, dok se Amidžino gnjevno urlanje da zapamtim kad me zvao u jabuke prostiralo širom seljačkog predgrađa oko nas, do kasno u noć buljio u plakat za novu seriju koncerata Mileta Kitića u gradu, i tiho jecajući pokušavao da se natjeram na obmanu da opet postepeno dolazim ka sebi.