Čudesna moć silovite Sajorodice Sušić

Očevu kolibu u udaljenom selu opet sam našao praznu. Odlučio sam da provalim jer sam bio gladan i nadao sam se da ću možda pojesti nešto vruće na kašiku kod njega.

Pretpostavio sam da je u lovu – koja je danas sezona, na zečeve ili patke? – pa sam se izvalio na kauč i upalio TV da ga sačekam. Našao sam neku tursku seriju, i ostavio, u nadi da ću do kraja epizode postati bar malo bolji.

Nešto pred kraj epizode neko je zakucao na vrata.

— Izvolite, provaljeno je! — doviknuh, pogleda čvrsto prikovanog za ekran.

Neko je otvorio vrata i zastao na pragu, čekajući da ga pogledam. Par minuta kasnije i serija se završila, pa sam pogledao i vidio da na vratima stoji srednjovječni komšija, seljak.

— Mer... Uh, dobar dan!
— Dobar dan. Vjerovatno trebate oca... I ja sam stigao maloprije, čekam ga, ne znam gdje je. Uđite. Hoćete možda da nam napravite kafu?
— Neću, fala. A znači jesi ti taj. Sin, doktor! Vidjeli smo te kad si prošo...
— Doktor?
— Kako se kaže... Psihijatar!
— Zašto mislite da sam psihijatar?
— Pa čulo se, priča se po selu da imaš dosta knjiga od onog Frojda. A on je ko biva bog za vas psihijatre.
— Hmm... Pa jeste, ja stvarno imam nekoliko njegovih knjiga – kako znate? U svakom slučaju, ja još nemam sve njegove knjige, tako da, složićete se, ne mogu reći da ih imam baš dosta...
— Ma dobro, imaš, čitaš, znaš!
— Stvarno, pročitao sam, ali... Gospodine... ?
— Osman. Sušić.
— Gospodine Sušiću, to ne znači da sam psi...
— Mene nešto muči doktore! Pa sam došo da vidimo.
— Mhm. Dobro. Recite. Hoćete li da legnete?
— Pa ne znam, bilo bi dobro.

Ustao sam, pomakao stolić za kafu malo prema uzglavlju i sjeo na njega, tako da sam se našao izvan vidokruga Osmana koji se već pružio na kauč, preksrtio ruke na stomaku i pravio neke nagle kružne pokrete spojenim palčevima dok je munjevito mijenjao pravac nervoznog pogleda tražeći nešto prepoznatljivo u raznim pukotinama na plafonu. Krupna kap znoja formirala mu se iznad lijeve obrve i polako ali sigurno počinjala da klizi prema dole.

— Moja majka, doktore... Ona, ona... — poče Osman već drhtavim glasom.

Sačekao sam malo.

— Recite mi nešto o vašoj majci, Osmane.
— Ne znam... Šta?!
— Za početak, je li živa?
— Nije. Nije to...
— Kako vam se zvala majka, Osmane?
— Doktore! Kako si pogodio da je to?!
— Recite.
— Ona... Ona se zvala Rasema, doktore. Rasema!
— Mhm.
— A ja...
— Hmm?
— Ja sam htio doktore... Ja sam htio nešto drugo!
— Šta ste vi htjeli, Osmane?
— Ja sam htio, razumiješ, da se zove Hašima!
— M-hmmm.
— A ona... Ona to nikako nije htjela. Neće da se zove Hašima, neće pa neće, da si boog. Ja sam molio, išo, zvao, dovodio hodže... 'Ja sam Rasema, sine, kasno je sad!' Istom će ti da sam ja lud!
— A... A zašto ste vi to htjeli, Osmane? Pričajte mi malo o tome.
— Kako... Šta?
— Pa, recimo, zašto baš Hašima? Zašto baš to ime?
— Pa lijepo, mene bi onda raja u selu mogli zvat Ha Ši Min. Eto, reko sam! Šmrc! Jesam lud? Jesam...
— Mhm. Dobro Hašim... ovaj, Osmane. Mislim da bi to bilo dosta za danas. Sada slobodno ustanite i sjednite lijepo, a ja ću vam saopštiti svoju dijagnozu.

Ha Ši Min – dobar nadimak, nema šta – pređe u sjedeći položaj. Neko vrijeme je buljio u pod, a ja sam opet strpljivo čekao da me pogleda, te sam se, kada se to napokon desilo, uvjerio da su mu oči upravo krvave i pune straha od nepoznatog, i iskrenih, dječačkih suza.

— Prije nego vam saopštim vašu dijagnozu, Osmane, postaviću vam nekoliko rutinskih pitanja. Slažete li se?
— Slažem.
— Jeste li oženjeni?
— Jesam.
— A djeca? Imate li djece, Osmane?
— Imam, dvoje. Ćerka mi je velika, eno je u Tuzli, studira medicinu. A sin završava osmi razred, pa trebo bi u srednju na jesen akobogda.
— Hm. A kako se zove? Sin.
— Safet doktore — prilika da odgovori na to ga je očigledno oraspoložila bar malo.
— Safet? Safet Sušić?
— Jest. Al džaba, neće da trenira, ne voli loptu...
— Dobro. A supruga, Osmane? Kako vam se zove supruga?
— Aldijana. A izvini doktore, kakve to veze ima sa jesam li ja lud?
— Da vidimo. Hm... Ovako ćete, Osmane. Slušate li me?
— Reci doktore.
— Otići ćete pravo kući. Pretpostavljam da je Aldijana sad tamo?
— Jest. Jedino ako ode u štalu nekad.
— Dobro. Otići ćete kući, i od danas, Osmane... Ah, da! Zaboravio sam da vas pitam nešto. Vaša supruga – Aldijana –  je li zdrava?
— Kako misliš. Jel i ona luda, i to?
— Fizički. Ima li nekih zdravstvenih problema? Troši li neke lijekove? Je li kojim slučajem operisana nedavno?
— A to... Pa nije... Mislim, nije nikad operisana. Ne pije ništa. Zdrava, zdrava. Sto posto!
— E, super! Dakle, od danas, Osmane, vaša žena neka se zove Marija. Zovite je tako, i vi, i djeca, i svi ukućani. Nema potrebe da i zvanično mijenja ime – mada, ako osjetite potrebu, svakako možete napraviti i to. Dakle, ono što je bitno... Pratite li me, Osmane?
— Pratim. Sad si me baš zainteresovo s ovim...
— Mhm. Dakle, ono što je, takođe, veoma bitno za vaš uspješan oporavak, je da, čim dođete kući, malog Saju smjesta pošaljete kod neke rodbine na neko vrijeme. Može to biti jedna sedmica, mjesec, ili dva. Minimum je, ipak, pet dana. Sajino odsustvo mora trajati minimalno pet dana! To je jako važno, Osmane. Pratite li me i dalje?
— Pratim, pratim. Samo ti svoje...
— Sa Marijom ćete imati, jednom kada vam se Sajo javi i potvrdi da je sigurno stigao kod rodbine, dakle tek tad, imaćete sa Marijom, pet dana, dva puta dnevno, jednom naveče kao apsolutno zadnju stvar koju uradite prije spavanja, i jednom rano ujutru, kao apsolutno prvu stvar koju ćete uraditi taj dan – zapamtite dobro Osmane, to mora biti prva i zadnja stvar koju ćete raditi tih pet dana! – dakle, u tim terminima u tom periodu, treba da imate sa Marijom strastven, opak, jednom riječju pravi pravcati životinjski – silovit! – da, da, to je ta riječ koju sam tražio, to je prava riječ! – imaćete silovit seks sa Marijom ujutru i naveče tih pet dana, Osmane! To je ključno za vaš oporavak, pod uslovom da je Sajo na sigurnom, kod rodbine, naravno. Jeste li me shvatili, Osmane?
— Jesam, doktore! Odo odma! Fala ti!
— Nema na čemu.

Osman skoči, stegnu mi ruku domaćinski i ponovo me – lice mu je ovaj put krasio i veliki krezavi osmijeh – dječački iskreno pogleda u oči.

— Kolko sam dužan, DOKTORE!
— Hm. Imate li krompir?
— Kako misliš?
— Krompir. Uzgajate li ga?
— Uzg... Jašta, imam!
— A onda, neka bude tri krompira?
— Velika?
— Srednja.
— Valja.

Ode, kaže eto ga, donijeće odmah. Opet sam se izvalio na kauč i našao neku tursku seriju, a dvadesetak minuta kasnije, Osman je stvarno ponovo pokucao na vrata. Na moje prijatno iznenađenje, donio je tri srednja krompira, i jedan veliki!

— To ti je od Marije doktore. Insistirala je da uzmeš!
— Hvala!
— Samo... imamo pitanje.
— Jedno?
— Samo jedno.
— Recite.
— Jel moramo počet ujutru prvi dan, il možemo odma večeras?
— Možete.
— Ma ja, govorim ja njoj. Odoh, fala ti doktore! Da znaš da ću te preporučit svima!

Stari se pojavio par sati poslije toga, noseći krupnog, zaklanog zeca. Pomogao sam mu da ga oguli, a onda smo zajedno napravili čorbu. Na njegovo pitanje odakle mi krompir, ispričao sam mu sve što mi se u toku dana desilo sa Osmanom, a on se, na kraju, nakon kratkog, skoro neprimijetnog momenta oklijevanja, u potpunosti složio sa mojom originalnom dijagnozom.