Jebiga, šta da kažem, valjda se tako ne doživljavam više...
Nego, opet čitam Knausgarda, drugi roman na njemačkom - ide mi sve lakše i lakše - pa pomislim da i ja opet kao “napišem” nešto. A nije isto ni kad nisam sam, kad se ne zaključam, eno Ofelija nešto šuška u pozadini, uzela sad da nam malo očisti stan.
Nakon dužeg perioda cijeli dan proveo u gaćama. Osim kad sam ih u jednom navratu nakratko skinuo da se u krevetu zabavim sa Ofelijom, i sve do maloprije kad smo ipak izašli napolje da zalijemo biljke u jednom od dvadesetak drvenih sanduka koje su nam nedavno poredali na prostranom travnjaku pored zgrade, u kojem smo zasadili po jedan luk, krastavac, papriku, jagodu, i nešto malo biljčica koje se koriste kao začini, uglavnom. Sve su super, osim paprike, s kojom smo u velikoj opasnosti da nam potpuno propadne zbog nekakvih mrava ako uskoro ne poduzmemo nešto - ili smo možda samo umislili da je tako?
Još idem na klavir, mada ove subote ipak nisam jer je učiteljica otišla na godišnji odmor, najvjerovatnije ponovo u Bosnu. Mislim da mi ne ide nimalo loše, s obzirom da vrlo rijetko “nađem vremena” da vježbam, a sve zato što najveći dio “slobodnog” vremena ipak opet potrošim na učenje zbog napredovanja na poslu, na kojem i zarađujem sve bolje i bolje.
Između ostalog, vrlo sam blizu da do kraja naučim da odsviram The Entertainera.
U međuvremenu ... nemam pojma ni gdje sam stao? Dobro mi je, ljeto je i život je iizii ... a ako sve prođe po planu, eto sad je ispalo čak i tako da se uskoro ženim.
U oktobru smo išli u Bosnu, pa za Božić kod njenih u Varšavu, iz koje smo jednog dana iznajmili auto i vozili tristo kilometara po njenog djeda u neko selo na jugu. Kaže stari - Tito nije bio glup, on je znao da se sa Nijemcima ratuje u šumi na planini, a ne ko mi po gradovima i ravnici. Pa priča kako je odrastao pod njima, a preko rijeke Rusi, prodavao im jaja i koke i kad su Rusi prešli rijeku ispalo da su još gori od Nijemaca, daleko.
Osim toga, bili u Krakovu i Vroclavu, lijepa zemlja i veseli ljudi. (Najiskrenije preporučujem svakom nesretno usamljenom mladiću kakav sam i sam donedavno bio da smjesta založi kaput i kupi kartu u jednom pravcu za Krakov!)
Vikendom nekad kad je sunčan dan uzmemo bicikla i odemo petnaestak kilometara parkom do idiličnog jezera na pivo i odrezak, i nazad.
U Minhenu ništa novo, ne čitam vijesti iz brdovitog zavičaja koji mi još nijednom ni najmanje nedostajao nije, učim jezik, koji je zajeban, i namjeravam uskoro da ponovo počnem da pišem, možda na njemu i možda neku naizgled blesavu dramu? (Npr. Atetkista - tu ideju imam već od avgusta 2012.)
Tj. jasno mi je da sam se otuđio, a sudeći po svemu izgleda da je tako i najbolje za mene.
Vonung, 9. jun 2019 (95% dobro)
sentimentalan
Showing posts with label Isus S. Hamzić. Show all posts
Showing posts with label Isus S. Hamzić. Show all posts
23.4.17
Dnevnici auslandera Isusa Hamzića (45)
Stari umro u januaru, rak pluća. Zvanično bio bolestan samo tri sedmice, od nove godine do 21., pa sad imamo teorije da je on sigurno znao i ranije al nije htio da se povlači po bolnicama bezveze. Dženaza bila u nedjelju, 22. Ja završio s poslom taman šestog, sedmog, tad sam znao samo da ga nešto boli stomak. Jebiga svašta stane u dvije sedmice, sve moguće emocije i raspoloženja, i onaj snijeg i minus dvadeset, Selo i krezavi seljaci, ambulante, klinike i mladi i stari doktori i slijeganja ramenima i suze i bespomoćno-beskorisna saosjećanja. Pisalo mi se mnogo o svemu tome tih dana, i još uvijek, al bolje što nisam, nek prođe još malo vremena, pa onda.
U Minhenu od marta, sunce sija, trava raste, i život je lijep, jarane, ne vraća mi se u Bosnu više nikad i žao mi je svakog ko je tamo a ne tu. Lijepe žene, ljubazni ljudi, čisti vozovi, podzemne, nadzemne, tramvaji, autobusi, ulice, trgovi, mačke, kerovi, zecovi, parkovi, voda, vazduh, helikopteri, sve. Poso lagan, solidne pare, samo malo zajebano nać stan, prijaviš se na listu i čekaš izvlačenje, ko lutrija, al ko čeka taj dočeka, nema veze, u međuvremenu idem na večernji kurs njemačkog i ibretim mu se al sve u svemu napredujem dobro i za još koji mjesec očekujem da progovorim podnošljivo dobro.
Još sam gost i ne fali mi ništa, samo nažalost nemam svoju sobu, a jebiga treba mi to za pisanje, da se zaključam...
Dnevna soba, Minhen, 23. april (pola loše, pola dobro)
U Minhenu od marta, sunce sija, trava raste, i život je lijep, jarane, ne vraća mi se u Bosnu više nikad i žao mi je svakog ko je tamo a ne tu. Lijepe žene, ljubazni ljudi, čisti vozovi, podzemne, nadzemne, tramvaji, autobusi, ulice, trgovi, mačke, kerovi, zecovi, parkovi, voda, vazduh, helikopteri, sve. Poso lagan, solidne pare, samo malo zajebano nać stan, prijaviš se na listu i čekaš izvlačenje, ko lutrija, al ko čeka taj dočeka, nema veze, u međuvremenu idem na večernji kurs njemačkog i ibretim mu se al sve u svemu napredujem dobro i za još koji mjesec očekujem da progovorim podnošljivo dobro.
Još sam gost i ne fali mi ništa, samo nažalost nemam svoju sobu, a jebiga treba mi to za pisanje, da se zaključam...
Dnevna soba, Minhen, 23. april (pola loše, pola dobro)
3.1.17
Dnevnici neiskrenog Isusa Hamzića (44)
Novembar i decembar prođoše začas. I dalje imam sve spremo i samo čekam februar da dobijem vizu, pa zbogom žohari, pozdrav iz bavarske zemlje Robo-poso-kuća-birtija-safari, itd. i sl.
Zadnjih par sedmica radio previše, od pola sedam ujutru do dva-tri noću, uglavnom, nemam pojma otkud mi opet energija za to sranje, mislio sam da neću moći tako više nikad. Pijem neko novo englesko željezo, pa možda je do toga, ko zna?
U međuvremenu proveo i nekoliko najviše ravnodušnih sati sa bližom i otuđenom rodbinom, s kojom u svakom slučaju imam sve manje zajedničkih, kao uostalom i sa svim ostalim čovječanstvom.
Za praznike ipak najviše odmarao, hvatao gledljive filmove na teveu, konačno uhvatio onog Stojednog dalmatinca kojeg sam nekad davno počeo da gledam i bilo mi krivo kad je neko prebacio al ne dovoljno da se usprotivim, i Gladijatora, između ostalih, i još neke kojih se trenutno ne sjećam, da me jebeš. Drkao.
Otkad mi se sve nešto piše esej na temu: Hipster-liberalni halal-fašizam rano-post-seksi-antropocenom, pa nikako da se “odista” posvetim tome.
Ne čitam, ne pišem ništa. Jebiga, kad sam “privremeno” posvećen napredovanju u “poslu”, evo me učim nove stvari na teme koje me ni najmanje ne interesuju ko najbeznadežniji depresivni student, jbmb, da me jebo.
Svratio u neku zubarsku ordinaciju, usput, osjetio par pukotina jezikom, usna šupljina godinama puna potisnutih crvavih crkotina, pa haj reko da to ispopravljam pred novo beznadežno veliko životno putovanje koje kao da nagovještava novu iliziju uzbuđenja, možda i da zamijenim par dotrajalih plombi. Neka teta šes-sedam godina mlađa od mene s plavim očima i realističnom facom, kaže zini da pogledamo šta ima. Zinem i zamišljam da joj izgovaram: “Čestitam, dobili ste Vaš prvi pravi pravcati zub da se igrate stomatologije, sretno!” Kaže sedmica, šestica, petica gore lijevo, dole dva, s druge strane još dva-tri. I da zamijenim plombe sveukpno sedam-osam. Jebiga, slegnem ramenima, ubi me jebi me radi mi šta hoćeš, moje je je samo da dođem na vrijeme u dogovorenom terminu, i da zinem.
Nikad nisam bio siguran koja mi je ona bušilica najgora, zujalica, brujalica, ili hiltončica, pa sad kad sam ih zapisao sve se kazalo samo od sebe. Pa mi buši tako dva tri komada prvi, drugi put, prepusti me nekom još mlađem stažisti u odnosu na kojeg mi je ona prvobitna postala dalaj lama za stomatogiju koju sam samo jedva čekao da me opet preuzme u svoje sigurne sveznajuće ruke. Pita me na početku hoćeš anesteziju, hoću, pa kad mi je puknu navaljuju mi se laktovima i uvaljuju svakakve metalne spravice u usta, a mene boli kurac, ne osjećam ništa, samo čujem zvukove bušilice i osjećam vibracije kao da mi neki beznačajni neznani komšija odozgo (ili odozdo?) renovira ve-ce.
Mislim da joj smeta što je ne persiram, a ja se sve tjeram da izgovorim Vi, pa dok udahnem da kažem čujem se kako to izgovaram i odlučim da bi mi se baš time cijeli život konačno sveo na najodvratniju laž i u zadnjem trenutku ipak kažem samo Fala ti, vidimo se sutra, prekosutra, uskoro, kad god, idući put.
Par puta prošetao s Čaršije do Jazbine u Zmajevoj ulici novoj-staroj-uskoro-bivšoj kući, kroz magle i smogove i vjetrove i mećave u najromantičniji sumrak-na-mrak, i nije me spopala nikakva nostalgija ni sentimentalne ljubavne biološke hemijske Keti-reakcije ni asocijacije, skoro nikad.
Gospođica Šumska Vila me ponovo e-ignoriše, a ja se pravim da sam ravnodušan, opet.
Bolje da ništa i ne “pišem” kad pijem, zar ne.
Jazbina, 3. januar (sedamdeset posto dobro, otprilike)
Zadnjih par sedmica radio previše, od pola sedam ujutru do dva-tri noću, uglavnom, nemam pojma otkud mi opet energija za to sranje, mislio sam da neću moći tako više nikad. Pijem neko novo englesko željezo, pa možda je do toga, ko zna?
U međuvremenu proveo i nekoliko najviše ravnodušnih sati sa bližom i otuđenom rodbinom, s kojom u svakom slučaju imam sve manje zajedničkih, kao uostalom i sa svim ostalim čovječanstvom.
Za praznike ipak najviše odmarao, hvatao gledljive filmove na teveu, konačno uhvatio onog Stojednog dalmatinca kojeg sam nekad davno počeo da gledam i bilo mi krivo kad je neko prebacio al ne dovoljno da se usprotivim, i Gladijatora, između ostalih, i još neke kojih se trenutno ne sjećam, da me jebeš. Drkao.
Otkad mi se sve nešto piše esej na temu: Hipster-liberalni halal-fašizam rano-post-seksi-antropocenom, pa nikako da se “odista” posvetim tome.
Ne čitam, ne pišem ništa. Jebiga, kad sam “privremeno” posvećen napredovanju u “poslu”, evo me učim nove stvari na teme koje me ni najmanje ne interesuju ko najbeznadežniji depresivni student, jbmb, da me jebo.
Svratio u neku zubarsku ordinaciju, usput, osjetio par pukotina jezikom, usna šupljina godinama puna potisnutih crvavih crkotina, pa haj reko da to ispopravljam pred novo beznadežno veliko životno putovanje koje kao da nagovještava novu iliziju uzbuđenja, možda i da zamijenim par dotrajalih plombi. Neka teta šes-sedam godina mlađa od mene s plavim očima i realističnom facom, kaže zini da pogledamo šta ima. Zinem i zamišljam da joj izgovaram: “Čestitam, dobili ste Vaš prvi pravi pravcati zub da se igrate stomatologije, sretno!” Kaže sedmica, šestica, petica gore lijevo, dole dva, s druge strane još dva-tri. I da zamijenim plombe sveukpno sedam-osam. Jebiga, slegnem ramenima, ubi me jebi me radi mi šta hoćeš, moje je je samo da dođem na vrijeme u dogovorenom terminu, i da zinem.
Nikad nisam bio siguran koja mi je ona bušilica najgora, zujalica, brujalica, ili hiltončica, pa sad kad sam ih zapisao sve se kazalo samo od sebe. Pa mi buši tako dva tri komada prvi, drugi put, prepusti me nekom još mlađem stažisti u odnosu na kojeg mi je ona prvobitna postala dalaj lama za stomatogiju koju sam samo jedva čekao da me opet preuzme u svoje sigurne sveznajuće ruke. Pita me na početku hoćeš anesteziju, hoću, pa kad mi je puknu navaljuju mi se laktovima i uvaljuju svakakve metalne spravice u usta, a mene boli kurac, ne osjećam ništa, samo čujem zvukove bušilice i osjećam vibracije kao da mi neki beznačajni neznani komšija odozgo (ili odozdo?) renovira ve-ce.
Mislim da joj smeta što je ne persiram, a ja se sve tjeram da izgovorim Vi, pa dok udahnem da kažem čujem se kako to izgovaram i odlučim da bi mi se baš time cijeli život konačno sveo na najodvratniju laž i u zadnjem trenutku ipak kažem samo Fala ti, vidimo se sutra, prekosutra, uskoro, kad god, idući put.
Par puta prošetao s Čaršije do Jazbine u Zmajevoj ulici novoj-staroj-uskoro-bivšoj kući, kroz magle i smogove i vjetrove i mećave u najromantičniji sumrak-na-mrak, i nije me spopala nikakva nostalgija ni sentimentalne ljubavne biološke hemijske Keti-reakcije ni asocijacije, skoro nikad.
Gospođica Šumska Vila me ponovo e-ignoriše, a ja se pravim da sam ravnodušan, opet.
Bolje da ništa i ne “pišem” kad pijem, zar ne.
Jazbina, 3. januar (sedamdeset posto dobro, otprilike)
12.11.16
Dnevnici dosadnog Isusa Hamzića (43)
Ala vrijeme leti ... (x)
Jebiga, nema se vremena, život se sveo na totalne gluposti, preživljavanje, praktično, odraslo, sve-sve ... Čak sam prestao i da pušim – (osim ovako, kad pijem) – štaćeš?
Pratio američke izbore, dobi Tramp, jebo majku, sam protiv svih. Navijao sam za njega, samo zbog medija, NY Times ko dnevni avaz jbtB, možda je uvijek bilo, no meni je tek sad postalo očigledno, i nek je to izgubilo, pa šta god se dešavalo dalje....
Krevet-poso-krevet, jebiga sve se stislo u taj robotski odnos, dobio ponudu da radim u Minhenu za solidne pare, prihvatio, sad još samo da se završi viza, koja možda i ne bude jer te poslove rade ljudi s diplomama a ja napustio pa nemam, boli mene kurac za diplome, i to....
Zaboravljam Keti, devedeset devet posto, ostalo samo još ono jedan da prevalim, pa biće i to, kad-tad ... Ne čitam, ne pišem, ne stvaram ništa, jebga nemam kad.
Pogledao par predstava, presjedio nekoliko sati po kafama s ljudima i shvatio da sam dosadan, nemam više ništa da kažem nikom, što je bilo bilo je, sad smo veliki i vraćamo kredite i tačka.
U Evropi predviđam haos i rat protiv islamskih muslimana i i tu navijam za kršćanske pičke, naravno, mada ni sam nisam i nikad nisam bio jedan od njih.
Što se zaljubljivanja tiče, mislim da (nikad) više nema šanse, što je bilo bilo je, no sve je to za ljude, zar ne?
Ritam je tajming, a tajming je sve, ne?
Jazbina, 12. novembar (pola dobro, pola loše, otprilike)
Jebiga, nema se vremena, život se sveo na totalne gluposti, preživljavanje, praktično, odraslo, sve-sve ... Čak sam prestao i da pušim – (osim ovako, kad pijem) – štaćeš?
Pratio američke izbore, dobi Tramp, jebo majku, sam protiv svih. Navijao sam za njega, samo zbog medija, NY Times ko dnevni avaz jbtB, možda je uvijek bilo, no meni je tek sad postalo očigledno, i nek je to izgubilo, pa šta god se dešavalo dalje....
Krevet-poso-krevet, jebiga sve se stislo u taj robotski odnos, dobio ponudu da radim u Minhenu za solidne pare, prihvatio, sad još samo da se završi viza, koja možda i ne bude jer te poslove rade ljudi s diplomama a ja napustio pa nemam, boli mene kurac za diplome, i to....
Zaboravljam Keti, devedeset devet posto, ostalo samo još ono jedan da prevalim, pa biće i to, kad-tad ... Ne čitam, ne pišem, ne stvaram ništa, jebga nemam kad.
Pogledao par predstava, presjedio nekoliko sati po kafama s ljudima i shvatio da sam dosadan, nemam više ništa da kažem nikom, što je bilo bilo je, sad smo veliki i vraćamo kredite i tačka.
U Evropi predviđam haos i rat protiv islamskih muslimana i i tu navijam za kršćanske pičke, naravno, mada ni sam nisam i nikad nisam bio jedan od njih.
Što se zaljubljivanja tiče, mislim da (nikad) više nema šanse, što je bilo bilo je, no sve je to za ljude, zar ne?
Ritam je tajming, a tajming je sve, ne?
Jazbina, 12. novembar (pola dobro, pola loše, otprilike)
22.9.16
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (42)
Nekad pretprošle sedmice izašao malo kasnije s posla, oko devet ... prvi put po mraku od proljeća ... i bio je neki zajeban mrak, hladan, a i sve svjetiljke kroz tunele i prolaze i niz stepeništa između okolnih zgradica do stanice ... ko da se sunce zauvijek ugasilo i samo one gole ostale da suptilno naglase vlažan horor....
Ljeto prošlo najbrže u životu i jesen mi opet kvari raspoloženje ... sve je hladno i miriše na neispunjene želje i cikluse i uzaludne naivne nade i nesretan kraj ... Ala vrijeme leti i liječi, osim onih zadnjih par dana avgusta, kad je stalo, pa se vraćalo unazad godinu po godinu svaki dan, sve do kraja avgusta 2012., koji je onda opet trajao samo jednu neprežaljenu noć, pa se sve nastavilo po starom, sve do preksinoć, kad je jubilarno-zvanično-robot opet sanjao električnu Keti, kao i sinoć, bizarno bezazlen san bez razloga i uopšte mi se ne anlizira samo zato što već znam a ne želim da znam kakav je kraj.
Nikad mi se nije ni pravila kuća, isto sve do prije neki dan. Čujem da se prodaje jedna stara drvena u Selu koja mi je uvijek bila najljepša na najljepšem mjestu, pa našvrljam neku ideju na papir i sad mi se zadužuje sto hiljada samo da to kupim i doradim da vidim kako bi ispalo kad bi se fakat napravilo sve tako kako hoću. Pa opet, koji će mi kurac kuća kad mi propada neispunjen i ovaj minijaturni samački stan....
Mrzim M., dabogda crkla....
Ideja za aplikaciju: dodaješ neprijatelje umjesto prijatelja, i dobiješ notifikaciju kad imaju loš dan. Radiš nešto bezveze po kući, peglaš, čistiš radijatore, tražiš garanciju za crknutu mikrovalnu, znaš da je u nekoj od kutija al nemaš pojma u kojoj, pa listaš sve jedan po jedan račun i prisjećaš se kad si šta plaćao i kako ti je tad bilo naivno u životu, izgubio pojam o vremenu, na nekom bizarnom devetom nebu, kad odjednom nježno kling-klang, pogledaš telefon, kaže: Taj i taj upravo ima najiritantniji nepresušan proljev u životu, ko ono prije pet godina kad si imao ti. Ili: Ta i ta je upravo krenula na desetosatno putovanje krcatim autobusom a kraj nje sjela nakisla baba-ciganka i odmotala faširani burek. Ili: Ta i ta je upravo otpuštena jer je zajebala neki projekat i još joj šefica koju ne podnosi jer joj zavidi na životu i jer je treći put trudna, a ista Ta i ta pokušava da zatrudni godinama a nikako ne može pa ne može, povratila po njoj dok je otpuštala i samo se nasmijala kad je završila sa povraćanjem i rekla joj samo ups izvini molim te trudna sam.... I slično ....
Jazbina, 22. septembar (75% dobro)
Ljeto prošlo najbrže u životu i jesen mi opet kvari raspoloženje ... sve je hladno i miriše na neispunjene želje i cikluse i uzaludne naivne nade i nesretan kraj ... Ala vrijeme leti i liječi, osim onih zadnjih par dana avgusta, kad je stalo, pa se vraćalo unazad godinu po godinu svaki dan, sve do kraja avgusta 2012., koji je onda opet trajao samo jednu neprežaljenu noć, pa se sve nastavilo po starom, sve do preksinoć, kad je jubilarno-zvanično-robot opet sanjao električnu Keti, kao i sinoć, bizarno bezazlen san bez razloga i uopšte mi se ne anlizira samo zato što već znam a ne želim da znam kakav je kraj.
Nikad mi se nije ni pravila kuća, isto sve do prije neki dan. Čujem da se prodaje jedna stara drvena u Selu koja mi je uvijek bila najljepša na najljepšem mjestu, pa našvrljam neku ideju na papir i sad mi se zadužuje sto hiljada samo da to kupim i doradim da vidim kako bi ispalo kad bi se fakat napravilo sve tako kako hoću. Pa opet, koji će mi kurac kuća kad mi propada neispunjen i ovaj minijaturni samački stan....
Mrzim M., dabogda crkla....
Ideja za aplikaciju: dodaješ neprijatelje umjesto prijatelja, i dobiješ notifikaciju kad imaju loš dan. Radiš nešto bezveze po kući, peglaš, čistiš radijatore, tražiš garanciju za crknutu mikrovalnu, znaš da je u nekoj od kutija al nemaš pojma u kojoj, pa listaš sve jedan po jedan račun i prisjećaš se kad si šta plaćao i kako ti je tad bilo naivno u životu, izgubio pojam o vremenu, na nekom bizarnom devetom nebu, kad odjednom nježno kling-klang, pogledaš telefon, kaže: Taj i taj upravo ima najiritantniji nepresušan proljev u životu, ko ono prije pet godina kad si imao ti. Ili: Ta i ta je upravo krenula na desetosatno putovanje krcatim autobusom a kraj nje sjela nakisla baba-ciganka i odmotala faširani burek. Ili: Ta i ta je upravo otpuštena jer je zajebala neki projekat i još joj šefica koju ne podnosi jer joj zavidi na životu i jer je treći put trudna, a ista Ta i ta pokušava da zatrudni godinama a nikako ne može pa ne može, povratila po njoj dok je otpuštala i samo se nasmijala kad je završila sa povraćanjem i rekla joj samo ups izvini molim te trudna sam.... I slično ....
Jazbina, 22. septembar (75% dobro)
Nešto malo neizostavno
7.7.16
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (41)
Seljački utisci zbog prenadanog izleta u bilo koji Famozni Velegrad, ili dva
1. Evo mi se noćas / aman, malo sere...
2. Jedina postmoderna prednost s kojom imaš mogućnost da zarasteš kad te izrodi par samoneodgojenih brdsko-bosanskih “jugoslovenskih muslimana”, koji su, mada su i od najdobronamjernijih, istovremeno i od čak toliko najnesretnijih da im se najobećavanije godine života “igrom sudbine” (a i za čiju tu igru, po neskromnom mišljenju ovog jednog od njihovih najžalosnijih nepobačaja, i nisu od najneodgovornijih), dakle toliko nesretnih da im se te nedočekane zlatne godine svačim izazvane preobrate u od najtragičnijih a pomenuto jugoslovensko prešvrlja u “Bošnjak”, a sve pod okolnostima koje, mada nisu ni od najiznenadnijih ni najneobjašnjivijih, sigurno nisu bile ni najneizbježnije – a to me jebo svako ako realno nisu ... mislim čini mi se, al otkud ja znam – pa te, sve opet beskonačno i beskonačno najdobronamjernijim rodovsko-plemenskim pokušajima da te se uvjeri da si “musliman”, poneku ključnu godinu djetinjstva možda čak i ne odgoje ponajbolje, jedina prednost svega toga ovih dana, bar meni, koji po nekim uflekanim ogledalima (od kojih čarobnih, šmrc, više nije ostalo nijedno) i nisam od najsklonijih paradoskalno-naivnom, je romantična iluzija da možda može da mi se oprosti ako se nadam da sam na neki način relevantan da ponekad na tu temu ovako pomalo serem.
3. Previše muslimana u Beču.
4. Reklo mi je da živim u teorijama.
5. Teorija tinejdžera iz podzemlja: Nema više nigdje ništa za mene.
6. Tj. sve što sam nekad zamišljao da ima, još ima, i to kolko hoćeš, samo više ne mogu ni da zamislim da ja fizički učestvujem u tome. Npr. izlet u prirodu, šuma, šetalište, godišnji odmor, sladoled, kućni ljubimac, porodica, Ženka, ljubav. Jebiga hoćeš da zamišljaš, a to košta....
7. Treba mi velika rijeka u praktičnom pješačkom odstojanju od kreveta u životu (i avio-odstojanje s više presjedanja od svake zajednice u kojoj se zna za “Ramazan”).
8. Naborane stare sujevjerne hadžije i nane zaslužuju oštar verbalni delikt i samo najnemilosrdnije nepoštovanje. (Jebo Vas Vaš Bukvalno Nepismeni Islam, Idioti!)
9. Živim u mentalnoj ustanovi, a samo ja u vidokrugu nisam nimalo lud. (Ovo je spontano pobačena metafora za Kulturnog Dječaka u Ćilimom Zasratoj, da Neko-daleko-daleko (koja mi je, aman-aman, fakat od najnezaboravnijih, haman) ne pomisli da je fakat, ako nekad slučajno pročita.)
10. Imam dobru ideju za roman?
Jazbina, 7. juli (4/5 dobro)
6.6.16
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (40)
Dva-tri sranje mjeseca ... Ne radi mi se ništa, ne ide mi se nigdje, ne piše mi se ništa ... nemam kome ... nemam pojma otkud mi ona ranija ideja da neko vrijeme jesam ... nemam ništa, imam samo dugove ... dovoljno da me tjeraju da ustajem iz kreveta svako jutro ... perem veš, sušim, mijenjam posteljinu, nekad čak operem i kosu ... ne mogu da zaboravim, a imam potrebu, sad mi je to jedina potreba ... da ono od ranije prestane da mi treba ... i da mi ne trebaju nikakve analize ni dijagnoze, samo da prestane, da zaboravim da mi je trebalo nekad ... nekad sam bio ravnodušan, ranije, prije, sad mi treba da mi to treba više nego ono što mi ipak najviše treba ... jebo majku ...
Slušam neki nepoznati lokalni radio, pustim kad legnem da spavam ... a najviše mi se samo spava ... nema reklama ni priče ... ni “moderne” muzike ... tj. aktuelnih hitova ... to se vrti na njemačkoj stanici koja nam nekad svira na poslu ... “work, work, work”, “once I was seven years old”, “I aint yo momma” ... jebo majku ko ono sluša ... na ovoj mojoj noćnoj je podnošljivije ... probudi me neki Dženo sa jutarnjim programom ... ima iritantan glas, al nije strašno kad se navikneš ... sad me ne neki način i obraduje kad počne da progovara oko sedam ... neka konstanta, nek se nešto ne mijenja svaki dan ...
Za dvije-tri sedmice idem na mini-putovanje ... konačno malo dalje od Balkana, samo malo, jedva, pa opet zvuči bajkovito ... prvi put ikad ... jebo majku pa tačno niko nije propatio ko što sam ja propatio ... sa Bracom i Delbojem s posla ... vidim da sam im pokupio ovo “jebo majku”, možda nekad opet počnem i da se kontrolišem malo, ako mi više ikad bude stalo da se dopadnem ikom (kome se to ne dopada, možda)... pa usred aprila skontam da sam izgubio pasoš ... nikad nisam izgubio ništa u životu, i sad izgubim pasoš, prvi put kad mi relativno ozbiljno treba ... pa zahtjev da poništim, pošalju me u Provinciju da se obratim tamo, pa dan, dva, tri, marčica po marčica krizica, na kraju opet platim onaj brzi, bude za tri dana, evo ga u kutiji s ostalim manje-više bezvrijednosnim papirima, čeka ...
Jebiga nisam ravnodušan ... a nekad sam bio ... ono ljeto-dva mi je bilo baš svejedno, a sad ipak ne mogu da se natjeram da napišem ni figurativno da se nešto kao “patim”, imam dovoljno za hranu i krevet, ne boli me nijedan zub, ne boli me ništa, nikad mi nije ni trebalo ništa više, sve dok jednog dana ... jebiga, dešava se, ne kažem da sam samo ja ... al nije ni neki provod, tuga, apatija, depresija, usamljenost, suze ... i hiljadu-nula za bogove ... ili najoptimističnije hiljadu-pet-šest ... a ne igra mi se više uopšte, ne sjećam se kad je prestalo da mi se igra ... a nisam sklon ni ozbiljnim drogiranjima, pa samo strpljivo, strpljivo, možda se nekad nešto desi, možda i ono “konačno odrasteš”, nikad se ne zna, možda je tako lakše, pišu mi se svakakve gluposti opširno al jebiga kad nemam kome, treba mi da zaboravim da nisam ravnodušan, kao nekad, kao ranije, kao prije, a šta ako je to nemoguće, šta ako nikad ne zaboravim, nikad, jebiga, bezveze ...
Jazbina, 6. juni (10% dobrih dana, ostalo loše)
Slušam neki nepoznati lokalni radio, pustim kad legnem da spavam ... a najviše mi se samo spava ... nema reklama ni priče ... ni “moderne” muzike ... tj. aktuelnih hitova ... to se vrti na njemačkoj stanici koja nam nekad svira na poslu ... “work, work, work”, “once I was seven years old”, “I aint yo momma” ... jebo majku ko ono sluša ... na ovoj mojoj noćnoj je podnošljivije ... probudi me neki Dženo sa jutarnjim programom ... ima iritantan glas, al nije strašno kad se navikneš ... sad me ne neki način i obraduje kad počne da progovara oko sedam ... neka konstanta, nek se nešto ne mijenja svaki dan ...
Za dvije-tri sedmice idem na mini-putovanje ... konačno malo dalje od Balkana, samo malo, jedva, pa opet zvuči bajkovito ... prvi put ikad ... jebo majku pa tačno niko nije propatio ko što sam ja propatio ... sa Bracom i Delbojem s posla ... vidim da sam im pokupio ovo “jebo majku”, možda nekad opet počnem i da se kontrolišem malo, ako mi više ikad bude stalo da se dopadnem ikom (kome se to ne dopada, možda)... pa usred aprila skontam da sam izgubio pasoš ... nikad nisam izgubio ništa u životu, i sad izgubim pasoš, prvi put kad mi relativno ozbiljno treba ... pa zahtjev da poništim, pošalju me u Provinciju da se obratim tamo, pa dan, dva, tri, marčica po marčica krizica, na kraju opet platim onaj brzi, bude za tri dana, evo ga u kutiji s ostalim manje-više bezvrijednosnim papirima, čeka ...
Jebiga nisam ravnodušan ... a nekad sam bio ... ono ljeto-dva mi je bilo baš svejedno, a sad ipak ne mogu da se natjeram da napišem ni figurativno da se nešto kao “patim”, imam dovoljno za hranu i krevet, ne boli me nijedan zub, ne boli me ništa, nikad mi nije ni trebalo ništa više, sve dok jednog dana ... jebiga, dešava se, ne kažem da sam samo ja ... al nije ni neki provod, tuga, apatija, depresija, usamljenost, suze ... i hiljadu-nula za bogove ... ili najoptimističnije hiljadu-pet-šest ... a ne igra mi se više uopšte, ne sjećam se kad je prestalo da mi se igra ... a nisam sklon ni ozbiljnim drogiranjima, pa samo strpljivo, strpljivo, možda se nekad nešto desi, možda i ono “konačno odrasteš”, nikad se ne zna, možda je tako lakše, pišu mi se svakakve gluposti opširno al jebiga kad nemam kome, treba mi da zaboravim da nisam ravnodušan, kao nekad, kao ranije, kao prije, a šta ako je to nemoguće, šta ako nikad ne zaboravim, nikad, jebiga, bezveze ...
Jazbina, 6. juni (10% dobrih dana, ostalo loše)
13.4.16
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (39)
Neko se opet naljutio zbog nečeg što sam napisao a bilo mi zabranjeno na najjasniji način ... a ja opet mislim da ja ništa nisam kriv.
April u Sarajevu, petnest do dvanest, devedeset posto ugašenih prozora, i pola od ovih sa upaljenim svjetlom su vjerovatno izgubljene kuhinje u kojim se svjetlo ostavi cijelu noć samo uinat žoharima, da im smeta ... Lakše ustajem ujutru, konačno malo sunca i nikad kišniji mart ... Iz kreveta na kafu u Kafanicu u dnu Zgrade, iz Kafanice u vozilo, iz vozila u izlizanu vrtešku-stolicu na poslu, tamo mi se da šta da radim, pa uzmem da radim to što mi se da, uz poneku pauzicu i jednu veliku, da se jede, sve dok ne ugledam u nekom od ćoškova ekrana da je prošlo dovoljno vremena, dosta za danas, istim vozilom istim ulicama u suprotnom smjeru, izbaci me se na jednoj od autobuskih stanica oko Zgrade i ostane mi čak i malo vremena za čitanje kad se pješke popnem na osrednji sprat kući.
Pijem jeftio vino, osrednje pivo, skupi sok od narandže, hrvatsku flaširanu vodu, i domaću gradsku vodu kad zaboravim da kupim bilo šta drugo, tiho nacuri iz česme u čašu i podsjeća me na kugu, mada uopšte ne smrdi u odnosu na vode iz nekih drugih gradića u kojim sam ponekad imao priliku da popijem poneki gutljaj.
Prošetao do čaršije nekad sredinom sedmice, izašao ranije s posla, da pokupim stare patike od M., zaboravio u Skloništu, ona je još gore, pa nisu loše, tj. raspadaju se al ima još mjesec-dva u njima, možda, nisu za bacanje, kako god. Na čaršiji ništa novo, sunce mami turiste na popločane uličice ko guštere s pederušama i sunčanim naočarama i/ili zamotane u morbidna crna platna, pa srču kafe, žvaću baklave, žderu ćevape, mljackaju rahatlokum i jezicima prevrću vruće zalogaje sirnica u ustima i odhukuju dok se ne ohladi, troše kusur na uspomenice i smiju se glasno, uglavnom. Na tramvaj kući, vožnja petnaestak minuta, posmatram simpatičan mladi par, djevojčica i momčić s gitarama, ona svoju tegli u rukama, njegova na ramenima. Ona mi je bila okrenuta leđima, on licem, cigan, čist, okupan, gusta čista kosa zavezana u rep, i pjesničke crne oči, i siguran blag glas, nešto joj objašnjava, polako, tiho, kako da je hiljadu puta bolji gitarista od nje i već hiljadu godina, pa ipak stidan, obara pogled, kao da je zaljubljen, možda? Izađe stanicu prije mene, a ona gleda za njim, nisam joj vidio lice dok joj je on objašnjavao, pitam se šta li ona misli o svemu tome.
U petak naveče skrenem u market, u veliki Bingo, to mi je sad usput, unutra muzika, svjetlo, čisto, taman-temperatura i pune police i uglancani podovi i uglancane pavlake i uglancani krastavci i idealno meki svježi hljebovi na dodir, nasmijani kupci, kao da uđeš u neku mini-dansku kad uđeš kroz ona pokrenta vrata. Odlučim da potrošim dvadesetak maraka na neku hranu i slično, mislio sam da imam oko dvadeset pet kod sebe, pa shvatio taman kad sam došao na red na kasi da ipak imam samo petnest, pa ispalo četrnest i osamdeset pet, i to sve s deset feninga za kesu. Krenem kući, ispred mene hodaju neka dvojica, studenti, pričaju o ispitma, niži ćelavi se žali višem s kosicom da ima samo još jedan neki rok pa gubi pravo na školovanje ako ne položi, ili ako dobije neki minus, neka studentska glupost, nisam najbolje čuo, pa mu ovaj visoki okupani govori završiće mu on to, kad mu je ispit, zna on to, ode i položi mu, u dvadeset koraka dogovore sve, idu sve istim putem ispred mene, a ja gledam ovog visokog s frizuricom u čistoj odjeći, obrijan, uredan, položio sve ispite na vrijeme, još mu priča da mu je ostalo nekih para na računu, razmišlja gdje će na putovanje, slušam i kontam jebo majku kako neki ljudi sve lako, i kupanje i brijanje i čiste pantalone i nove patike i još položi sve ispite i ostane mu para i vremena da odluči gdje mu se najviše ide na putovanje ... tako nekad u po njihove priče i mog zamišljanja baš taj visoki pobjednik u sred rečenice skoči u stranu i krikne, zastanemo svi, koji ti je kurac, gleda u trotoar i ogromno eksplodirano govno, da nije ugazio on ugazio bi ja, hodao sam baš tom istom stranom, prođem pored njega, gleda me, slegnem ramenima kao saosjećajno, stvarno ogromno govno, svježe, kao od zdravog uhranjenog vučijaka, od pola kile sigurno, raspuklo mu se pod nogom, čujem ga kako očajava iza mene, mali ga zajebava, kaže to znači da ćeš dobit para (i dobiće, jebo majku, sto posto), a on zapeo da “ovo ALAH ne može oprat, ovo ALAH ne može oprat!”. Otključam ulaz, provjerim sanduče, ima jedan račun, krenem liftom mada obično ne idem liftom, zatvorim se, pritisnem dugme, i kako počinje da se duže čujem ih da ulaze u isti ulaz, ostadoše iza mene da sačekaju da im se vrati lift.
U subotu sa Kraljicom dizajnirao “cover” za novi album njenog prijatelja-pjevača, tj. pomagao joj da nacrta svoje ideje u potrebnom digitalnom formatu i predložio par svojih, na kraju nije ispalo uopšte loše.
U nedjelju prošetao malo do Vilsonovog iza Ekonomske, ispušio par cigara na klupi i gledao prolaznike, ništa posebno, osim jedne naročito vesele djevojčice od tli godinice na sićušnom biciklu. Dobio prvu turu knjiga koje su mi ostale na Selu, i u prvoj koju sam izvadio s vrha, na kraju umetnuta jedina uspomena koja mi je još ostala od Keti. Pročitam i vratim je u istu knjigu na isto mjesto.
Jedan i trideset devet, sad je već ostalo upaljeno još samo onih pet posto za žohare, tako mi se čini ...
Jazbina, 13. april (pola loših, pola dobrih)
April u Sarajevu, petnest do dvanest, devedeset posto ugašenih prozora, i pola od ovih sa upaljenim svjetlom su vjerovatno izgubljene kuhinje u kojim se svjetlo ostavi cijelu noć samo uinat žoharima, da im smeta ... Lakše ustajem ujutru, konačno malo sunca i nikad kišniji mart ... Iz kreveta na kafu u Kafanicu u dnu Zgrade, iz Kafanice u vozilo, iz vozila u izlizanu vrtešku-stolicu na poslu, tamo mi se da šta da radim, pa uzmem da radim to što mi se da, uz poneku pauzicu i jednu veliku, da se jede, sve dok ne ugledam u nekom od ćoškova ekrana da je prošlo dovoljno vremena, dosta za danas, istim vozilom istim ulicama u suprotnom smjeru, izbaci me se na jednoj od autobuskih stanica oko Zgrade i ostane mi čak i malo vremena za čitanje kad se pješke popnem na osrednji sprat kući.
Pijem jeftio vino, osrednje pivo, skupi sok od narandže, hrvatsku flaširanu vodu, i domaću gradsku vodu kad zaboravim da kupim bilo šta drugo, tiho nacuri iz česme u čašu i podsjeća me na kugu, mada uopšte ne smrdi u odnosu na vode iz nekih drugih gradića u kojim sam ponekad imao priliku da popijem poneki gutljaj.
Prošetao do čaršije nekad sredinom sedmice, izašao ranije s posla, da pokupim stare patike od M., zaboravio u Skloništu, ona je još gore, pa nisu loše, tj. raspadaju se al ima još mjesec-dva u njima, možda, nisu za bacanje, kako god. Na čaršiji ništa novo, sunce mami turiste na popločane uličice ko guštere s pederušama i sunčanim naočarama i/ili zamotane u morbidna crna platna, pa srču kafe, žvaću baklave, žderu ćevape, mljackaju rahatlokum i jezicima prevrću vruće zalogaje sirnica u ustima i odhukuju dok se ne ohladi, troše kusur na uspomenice i smiju se glasno, uglavnom. Na tramvaj kući, vožnja petnaestak minuta, posmatram simpatičan mladi par, djevojčica i momčić s gitarama, ona svoju tegli u rukama, njegova na ramenima. Ona mi je bila okrenuta leđima, on licem, cigan, čist, okupan, gusta čista kosa zavezana u rep, i pjesničke crne oči, i siguran blag glas, nešto joj objašnjava, polako, tiho, kako da je hiljadu puta bolji gitarista od nje i već hiljadu godina, pa ipak stidan, obara pogled, kao da je zaljubljen, možda? Izađe stanicu prije mene, a ona gleda za njim, nisam joj vidio lice dok joj je on objašnjavao, pitam se šta li ona misli o svemu tome.
U petak naveče skrenem u market, u veliki Bingo, to mi je sad usput, unutra muzika, svjetlo, čisto, taman-temperatura i pune police i uglancani podovi i uglancane pavlake i uglancani krastavci i idealno meki svježi hljebovi na dodir, nasmijani kupci, kao da uđeš u neku mini-dansku kad uđeš kroz ona pokrenta vrata. Odlučim da potrošim dvadesetak maraka na neku hranu i slično, mislio sam da imam oko dvadeset pet kod sebe, pa shvatio taman kad sam došao na red na kasi da ipak imam samo petnest, pa ispalo četrnest i osamdeset pet, i to sve s deset feninga za kesu. Krenem kući, ispred mene hodaju neka dvojica, studenti, pričaju o ispitma, niži ćelavi se žali višem s kosicom da ima samo još jedan neki rok pa gubi pravo na školovanje ako ne položi, ili ako dobije neki minus, neka studentska glupost, nisam najbolje čuo, pa mu ovaj visoki okupani govori završiće mu on to, kad mu je ispit, zna on to, ode i položi mu, u dvadeset koraka dogovore sve, idu sve istim putem ispred mene, a ja gledam ovog visokog s frizuricom u čistoj odjeći, obrijan, uredan, položio sve ispite na vrijeme, još mu priča da mu je ostalo nekih para na računu, razmišlja gdje će na putovanje, slušam i kontam jebo majku kako neki ljudi sve lako, i kupanje i brijanje i čiste pantalone i nove patike i još položi sve ispite i ostane mu para i vremena da odluči gdje mu se najviše ide na putovanje ... tako nekad u po njihove priče i mog zamišljanja baš taj visoki pobjednik u sred rečenice skoči u stranu i krikne, zastanemo svi, koji ti je kurac, gleda u trotoar i ogromno eksplodirano govno, da nije ugazio on ugazio bi ja, hodao sam baš tom istom stranom, prođem pored njega, gleda me, slegnem ramenima kao saosjećajno, stvarno ogromno govno, svježe, kao od zdravog uhranjenog vučijaka, od pola kile sigurno, raspuklo mu se pod nogom, čujem ga kako očajava iza mene, mali ga zajebava, kaže to znači da ćeš dobit para (i dobiće, jebo majku, sto posto), a on zapeo da “ovo ALAH ne može oprat, ovo ALAH ne može oprat!”. Otključam ulaz, provjerim sanduče, ima jedan račun, krenem liftom mada obično ne idem liftom, zatvorim se, pritisnem dugme, i kako počinje da se duže čujem ih da ulaze u isti ulaz, ostadoše iza mene da sačekaju da im se vrati lift.
U subotu sa Kraljicom dizajnirao “cover” za novi album njenog prijatelja-pjevača, tj. pomagao joj da nacrta svoje ideje u potrebnom digitalnom formatu i predložio par svojih, na kraju nije ispalo uopšte loše.
U nedjelju prošetao malo do Vilsonovog iza Ekonomske, ispušio par cigara na klupi i gledao prolaznike, ništa posebno, osim jedne naročito vesele djevojčice od tli godinice na sićušnom biciklu. Dobio prvu turu knjiga koje su mi ostale na Selu, i u prvoj koju sam izvadio s vrha, na kraju umetnuta jedina uspomena koja mi je još ostala od Keti. Pročitam i vratim je u istu knjigu na isto mjesto.
Jedan i trideset devet, sad je već ostalo upaljeno još samo onih pet posto za žohare, tako mi se čini ...
Jazbina, 13. april (pola loših, pola dobrih)
25.12.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (37)
Večeras završio ranije s “poslom”, oko pola sedam, inače ostajem do sedam-osam jer ujutru kasnim pola sata-sat skoro svaki dan. Spustim se niz pedesetak stepenica, pa cik-cak zamašćenim krivudavim uličicama nizbrdo do stanice ispod nadvožnjaka na Ciglanama, na stajalištu nema taksija, čekam da naiđe nešto. Neka uznemirena ženska čeka ispred mene, prolazi stotinjak vozila a nijedno upaljen taksi, pa nekad odnekud ipak eto poluraspalog jednog, ženska se baci na put da ga zaustavi i ode, a ja ostanem da čekam drugi. Gledam pekaru preko puta petnest-dvadeset minuta, nema taksija, pređem da kupim pileći burek za depresivnu večeru za jedno, to je ona ista pekara s onim pilećim burekom zbog kojeg me ujutru zlostavlja vrana pa sam prestao da to doručkujem zbog nje, al naveče je nema pa mogu, a večeras nema ni taksija, nigdje nijednog, sve dok se potparena vrata pekarice nisu zatvorila za mnom kad sam ušao da kupim burek, kroz koja se ipak zamagljeno vidjelo da je prošlo šest-sedam upaljenih taksija dok sam ja u pekari sačekao da dođem na red. Izađem iz pekare, vratim se na stanicu, ipak eto nekog taksija odma.
Ovaj mjesec se vozam taksijima više nego ikad zbog smoga, jebo majku ujeda za grlo i bole pluća i smrdi i ne vidi se ništa i Sunce je otišlo u Francusku a ko jebe nas koji smo ostali tu, i samo se dimi odsvakud ko da Sotona lično negdje na Vrelu Bosne polako-al-sigurno konačno kremira Boga ... sjednem naprijed na suvozačevo mjesto i uglavnom se odma zamislim nešto, naravno najčešće o Keti, npr. bog zna gdje li je sad ona i kako joj je i šta li radi i ima li ikog da se izmotava da je nasmijava ili možda i ona najviše plače za nekim il nečim, al opet gdje god da je bar ne udiše ovo govno od “vazduha” u ovoj kanalizaciji od selendre, i slično, pa se odjednom uhvatim da je prošlo pola puta kako se vozim s likom a nisam progovorio ništa, ko da smo dva robota na pokretnoj traci s jedne slučajne robot-lokacije na neku drugu, pa mi bude krivo pa i progovorim poneku o vremenu, smogu, fudbalu, reprezentaciji, ženama, ležećim policajcima, semaforima, sarajlijama, došljama, mada opet i kad se “zapričamo” ja se više skoncentrišem na žmigavce i semafore i raskrsnice i trgove i jugoslovensku ljubavnu muzikicu s radija u pozadini i jebiga opet me sve podsjeća samo na Keti ... Jednom sam ipak uspio da izgovorim da ovo džehenemsko vrijeme odgovara ovom močvarnom karakteru ljudi, jebo nas koji smo ostali, da smo više ljudi nego žohari već bi otišli svi i bolje se vidimo ovako ko dvonoge spodobe pod zamašćenim uličnim svjetiljkama kad gmižemo kroz zadimljenu noć nego na najsunčaniji proljetni dan, ili nešto mnogo kraće u tom smislu, što ga je impresioniralo toliko da se okrene da me pogleda na semaforu na Skenderiji, i da se složi da jest-jest, jest bogami, da znaš.
Praznici, Božić, Nova godina i jeftino vino i cigare, mada ne najjeftinije ovaj put, uzeo sam neko duplo skuplje, i evo što ga manje ostaje u flaši sve se više kajem što nisam uzeo najjeftinija dva.... Muzika na radiju je noćas zamišljena za ljubavnike i porodice i jebibrižna društva, pa mi je zato još depresivnija jer sam ja opet ipak najradije sam, a i radijator nešto slabo grije, jebo majku, hladno mi je, pa ipak je dobro vino jer mi se spava i alkohol ubija romantične ideje a romantične ideje su najdepresivnije kad znaš da nema šanse da se ostvare ikad, nema šanse, nema šanse, nema šanse, nikad pa nikad, a možda ni tad, haha, ha-ha-ha-ha, haha?
Sretan Božić svima koji slave Keti! :D
Sklonište, 25. decembar
Ovaj mjesec se vozam taksijima više nego ikad zbog smoga, jebo majku ujeda za grlo i bole pluća i smrdi i ne vidi se ništa i Sunce je otišlo u Francusku a ko jebe nas koji smo ostali tu, i samo se dimi odsvakud ko da Sotona lično negdje na Vrelu Bosne polako-al-sigurno konačno kremira Boga ... sjednem naprijed na suvozačevo mjesto i uglavnom se odma zamislim nešto, naravno najčešće o Keti, npr. bog zna gdje li je sad ona i kako joj je i šta li radi i ima li ikog da se izmotava da je nasmijava ili možda i ona najviše plače za nekim il nečim, al opet gdje god da je bar ne udiše ovo govno od “vazduha” u ovoj kanalizaciji od selendre, i slično, pa se odjednom uhvatim da je prošlo pola puta kako se vozim s likom a nisam progovorio ništa, ko da smo dva robota na pokretnoj traci s jedne slučajne robot-lokacije na neku drugu, pa mi bude krivo pa i progovorim poneku o vremenu, smogu, fudbalu, reprezentaciji, ženama, ležećim policajcima, semaforima, sarajlijama, došljama, mada opet i kad se “zapričamo” ja se više skoncentrišem na žmigavce i semafore i raskrsnice i trgove i jugoslovensku ljubavnu muzikicu s radija u pozadini i jebiga opet me sve podsjeća samo na Keti ... Jednom sam ipak uspio da izgovorim da ovo džehenemsko vrijeme odgovara ovom močvarnom karakteru ljudi, jebo nas koji smo ostali, da smo više ljudi nego žohari već bi otišli svi i bolje se vidimo ovako ko dvonoge spodobe pod zamašćenim uličnim svjetiljkama kad gmižemo kroz zadimljenu noć nego na najsunčaniji proljetni dan, ili nešto mnogo kraće u tom smislu, što ga je impresioniralo toliko da se okrene da me pogleda na semaforu na Skenderiji, i da se složi da jest-jest, jest bogami, da znaš.
Praznici, Božić, Nova godina i jeftino vino i cigare, mada ne najjeftinije ovaj put, uzeo sam neko duplo skuplje, i evo što ga manje ostaje u flaši sve se više kajem što nisam uzeo najjeftinija dva.... Muzika na radiju je noćas zamišljena za ljubavnike i porodice i jebibrižna društva, pa mi je zato još depresivnija jer sam ja opet ipak najradije sam, a i radijator nešto slabo grije, jebo majku, hladno mi je, pa ipak je dobro vino jer mi se spava i alkohol ubija romantične ideje a romantične ideje su najdepresivnije kad znaš da nema šanse da se ostvare ikad, nema šanse, nema šanse, nema šanse, nikad pa nikad, a možda ni tad, haha, ha-ha-ha-ha, haha?
Sretan Božić svima koji slave Keti! :D
Sklonište, 25. decembar
13.12.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (36)
Ala vreme leti ... I nek leti, ko ga jebe i ko mu jebe mater kad je svakako sve bezveze ... dva, tri mjeseca, već ... Ujutru na poso, naveče kući, čeprkam po kompjuteru po cijeli dan, zapalim kad nešto neće, proguglam i čačkam dok nekako ne proradi i uspješno ne razmišljam o ničemu ... Pa sedmica, dvije, tri, mjesec, dobijem dvije-tri prosječne plate oko prvog, taman za rate za dugove i stanarinu i račune i da opet jedva razvučem do prvog ... U međuvremenu me par puta “napadala” jedna nova neprijateljica-vrana na istom mjestu, kad kupim pileći burek u usputnoj pekari i hodajući jedem ... jebiga prestanem da kupujem tu i da jedem tim dijelom i nemamo više problema ... Proveo i interesantnih pola sata u smrdljivom stanu nekog haman-dotrajalog dilera negdje na Bjelavama, na kauču između dva kaveščića od najtanje žice sa po par iznerviranih profesionalno-borbenih kerova koji su se uzjebali ko tazmanijska čudovišta svukud po kavezima čim smo ušli i dok nismo izašli nisu prestajali da se otimaju i laju ... a ja se još cijelo vrijeme i katastrofalno neuspješno pravio da sam eskpert za neku tehnologiju koju prvi put vidim uživo koju smo na kraju pojeftino ipak kupili od njega ... kad smo izašli kaže ovaj što je bio sa mnom jesi vidio što mu je dobar pištolj za pasom, reko jebiga nisam, dekoncentrisalo me čekanje da se samo rascvjetaju oba ona kaveza odjednom ... Učim francuski i njemački uporedo i oba su pičkin dim, samo treba vremena, a za klavir još nisam ni počeo da štedim.... Par puta bio i na Selu, Štene se okotilo, pet-šest čupavih komada, dok sam stigo drugi put već se rastrjeralo sve osim jednog najčupavijeg, milkio mi se al ujeda i bježi i ne da da se dira. U Provinciji samo jednom, S. se oženio i pravi se da mu je dobro, Laki odjebo neku malu koju je valjda trebalo da on ženi, zaljubio se u neku drugu pa onda ona njega odjebala za par sedmica jer je siromašan pa smo se dobro napili tu jednu noć u njegovoj kući. A najteži koncept s kojim se ipak sve uspješnije nekako tjeram da se pomirim je da nema šanse da ikad više ugledam Keti ... što možda može da znači samo da i nisam već prepolovio najteži od života, ili da sam samo nadmašio i ponajveće idiote, ili oboje, najvjerovatnije, al nema veze, nek prođe još malo vremena, nek odleti što brže i što prije i što dalje to bolje, u svakom slučaju je sve bezveze itd. i sl. i ko ga jebe i boli me kurac i ko mu jebe mater, kao što rekoh, već ....
6.10.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (35)
Jebiga opet “programiranje” ... umjetnost na čekanju do daljnjeg, treba mi para za par novih pantalona i džempera i jaknu, čizme se još dobro drže ... hodam po četrdeset minuta “na poso” u Antuna Hangija na Koševskom brdu i nazad kad je lijepo vrijeme ... sviđa mi se naselje ... prekoračim grad u dva koraka i lijep je kad se popale svjetla kad se smrači, al ko ga jebe sad kad je prazan, kad nema nikog ... odlučio da ne razmišljam neko vrijeme....
I nešto malo nostalgično...
4.10.15
11.9.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (34)
Jebiga, opet neka zajebana depresija danima, ležanje u krevetu po cijeli dan, ili skoro cijeli, ipak se dignem da odradim drugu smjenu u Radnji ... a “obaveze” nek se gomilaju ko ih jebe, i slično. Prekjuče se pojavi lik nekad naveče, dobar momak, stidan, skroman, sve, objašnjava mi kako je zamislio neki set od tri kutijice, možel se to odradit za četvrtak, reko može može, uzmem avans, pa juče stignem pet minuta pred zatvaranje da isprintam slike koje mi je poslo, dođem kući oko devet i kao radiću svunoć da to završim do deset ujutru... Ipak pustim ono od Bejkera da se ponavlja beskonačno i prespavam, probudi me alarm u devet samo da mu pošaljem poruku da mi se kao “iskomplikovalo” nešto, možel za petak? Kaže možel ikako do deset večeras, valjda mu je za neki rođendan ili godišnjicu, haj reko nije problem, “potrudiću se da bude”. Prespavam opet do tri popodne, jedva se natjeram da ustanem, pojedem neko pecivo s višnjom od sinoć, jaka kafa i cigare, javim M. da “danas nešto nisam dobar i ne mogu u drugu, pa ti radi ako možeš ili zatvori, kako hoćeš” i konačno počnem oko četri-pola pet, završim u petnest do deset i zovem ga da mu potvrdim da sam uspio, sletim do čaršije taman nekad oko deset i dvadeset kad smo se dogovorili. Kaže super su ispale, fala ti što si se potrudio, i ostavi mi još petaka viška što sam se “toliko trudio” da ipak završim danas. Haj reko onda da se počastim malo za sav taj trud, svratim u onaj Metropolis u Kundurdžiluku na kafu i kolač, ukupno šest maraka.
Na taksi uzbrdo kući, tri marke, nije mi se planinarilo tako kasno, promijenim posteljinu, reaktiviram i jorgan, par noći sam se smrzavao samo s dekom, uzmem da dokrajčim ono malo viskija što je ostalo, i evo sad se sjećam još samo da mi se nešto pisalo, al nikako da se sjetim o čemu i zašto...
U ponedjeljak stigle knjige iz Amerike, The Crying of Lot 49 i Gravity’s Rainbow, Pinčon, uvijek se obradujem kad otvaram onaj paketić, ko nekad za Novu godinu, još skoknem do biblioteke da vratim Hamsuna i Strindberga, uzmem opet par stvari od Strindberga u centralnom u Mis Irbinoj, i još nađem Faustusa od Mana u onom odjeljenju za Stari Grad na ćošku kod onog mosta “Ljubičasta obrva noću”, nemam pojma kako se stvarno zove...
Otkud sad depresija, vjerovatno je najviše do one svađe, a malo i do najnovijeg blesavog pokušaja da se opet “upoznajem” s nekim, izgleda da sam definitivno zaboravio kako se radi to, a nekad sam stvarno znao, sad se samo bezveze naložim i uzbuđujem ko da imam devet godina, a ne dvadeset devet plus (ovo sam već jednom iskoristio za nekog drugog čini mi se? haha)...
Nervira me naglo zahladnjenje, mada mi se ipak sviđa kad se natjeram da izađem napolje, kad hodam, opet ona glupava melanholija zbog melanholije, sve miriše na školu i ženske kaputiće i čizme i osvijetljeni izlozi kad se smrači i kako se svjetla presijavaju od nakvašene ulice ... pa još gledam dok prilazim jednom od izloga s kolačima kako se parkira automobil na trotoar ispred, izlaze mama i sinčić, tata pali sve narandžaste žmigavce i mijenja stanicu na plavo osvijetljenom radiju u tami, okrenem glavu kroz izlog i gledam ono dvoje kako biraju kolače, unutra je sigurno toplo, i u slastičarni i u automobilu, a napolju rana jesen i hladan vjetar i zamiriše mi na nekad davno kad sam imao porodicu u zaboravljenom gradiću na jugu, i mamu i tatu i brata i auto i možda smo nekad isto ovako birali kolače, poslije škole, poslije posla, u ranu jesen, i jebiga sjebem se malo, pa bar je bilo nekad, i to je bolje od nikad, pa i ako je nikad više, nema veze, ko ga jebe, sad bar imam za viski i hranu i krevet, i to je nešto, pa šta...
Eh, sad se sjećam, pisalo mi se neko sranje-mišljenje o ovom sranju sa izbjeglicama-imigrantima, ne mogu da prestanem da čitam o tome ovih dana, iz najraznoraznijih izvora, i kako god pogledam nije mi jasno i čini mi se da se opet sprema neko veliko sranje da se malo “smiri” populacija (a pod tim utiskom sam već par godina, i “simptomi” se samo pojačavaju iz mjeseca u mjesec) i ko ga jebe, šta da se radi, možda mi se bar posreći ako bude neki rat da me rani pa da završim u nekoj improvizovanoj bolnici u nekom samostanu u nekoj vukojebini ko zna gdje, kad tamo dolazi da mi promijeni zavoje volonterka – Keti! Haha, pa to bi bilo vrijedno sto miliona “nedužnih” života, ko ga jebe, samo tih par minuta pažnje, pa i nek zamota najgore moguće inficirano pa nek umrem od gangrene ako treba, ionako mi se više uopšte ne živi, a pogotovo ako se stvarno izdešava neko toliko sranje, a moglo bi, čini mi se da bi moglo, mada možda se samo sjećam da mi je uvijek bilo impresivno kad u predratnim romanima/esejima/dnevnicima čitam tako neka “proročanstva” da se sprema veliko sranje pa se fakat desi, pa se sad samo malo pravim da sam i ja genijalan prorok, u svakom slučaju nikad se ne zna i ništa nije nemoguće itd. i sl.
Sklonište, 10. septembar (3-4 loša dana)
Na taksi uzbrdo kući, tri marke, nije mi se planinarilo tako kasno, promijenim posteljinu, reaktiviram i jorgan, par noći sam se smrzavao samo s dekom, uzmem da dokrajčim ono malo viskija što je ostalo, i evo sad se sjećam još samo da mi se nešto pisalo, al nikako da se sjetim o čemu i zašto...
U ponedjeljak stigle knjige iz Amerike, The Crying of Lot 49 i Gravity’s Rainbow, Pinčon, uvijek se obradujem kad otvaram onaj paketić, ko nekad za Novu godinu, još skoknem do biblioteke da vratim Hamsuna i Strindberga, uzmem opet par stvari od Strindberga u centralnom u Mis Irbinoj, i još nađem Faustusa od Mana u onom odjeljenju za Stari Grad na ćošku kod onog mosta “Ljubičasta obrva noću”, nemam pojma kako se stvarno zove...
Otkud sad depresija, vjerovatno je najviše do one svađe, a malo i do najnovijeg blesavog pokušaja da se opet “upoznajem” s nekim, izgleda da sam definitivno zaboravio kako se radi to, a nekad sam stvarno znao, sad se samo bezveze naložim i uzbuđujem ko da imam devet godina, a ne dvadeset devet plus (ovo sam već jednom iskoristio za nekog drugog čini mi se? haha)...
Nervira me naglo zahladnjenje, mada mi se ipak sviđa kad se natjeram da izađem napolje, kad hodam, opet ona glupava melanholija zbog melanholije, sve miriše na školu i ženske kaputiće i čizme i osvijetljeni izlozi kad se smrači i kako se svjetla presijavaju od nakvašene ulice ... pa još gledam dok prilazim jednom od izloga s kolačima kako se parkira automobil na trotoar ispred, izlaze mama i sinčić, tata pali sve narandžaste žmigavce i mijenja stanicu na plavo osvijetljenom radiju u tami, okrenem glavu kroz izlog i gledam ono dvoje kako biraju kolače, unutra je sigurno toplo, i u slastičarni i u automobilu, a napolju rana jesen i hladan vjetar i zamiriše mi na nekad davno kad sam imao porodicu u zaboravljenom gradiću na jugu, i mamu i tatu i brata i auto i možda smo nekad isto ovako birali kolače, poslije škole, poslije posla, u ranu jesen, i jebiga sjebem se malo, pa bar je bilo nekad, i to je bolje od nikad, pa i ako je nikad više, nema veze, ko ga jebe, sad bar imam za viski i hranu i krevet, i to je nešto, pa šta...
Eh, sad se sjećam, pisalo mi se neko sranje-mišljenje o ovom sranju sa izbjeglicama-imigrantima, ne mogu da prestanem da čitam o tome ovih dana, iz najraznoraznijih izvora, i kako god pogledam nije mi jasno i čini mi se da se opet sprema neko veliko sranje da se malo “smiri” populacija (a pod tim utiskom sam već par godina, i “simptomi” se samo pojačavaju iz mjeseca u mjesec) i ko ga jebe, šta da se radi, možda mi se bar posreći ako bude neki rat da me rani pa da završim u nekoj improvizovanoj bolnici u nekom samostanu u nekoj vukojebini ko zna gdje, kad tamo dolazi da mi promijeni zavoje volonterka – Keti! Haha, pa to bi bilo vrijedno sto miliona “nedužnih” života, ko ga jebe, samo tih par minuta pažnje, pa i nek zamota najgore moguće inficirano pa nek umrem od gangrene ako treba, ionako mi se više uopšte ne živi, a pogotovo ako se stvarno izdešava neko toliko sranje, a moglo bi, čini mi se da bi moglo, mada možda se samo sjećam da mi je uvijek bilo impresivno kad u predratnim romanima/esejima/dnevnicima čitam tako neka “proročanstva” da se sprema veliko sranje pa se fakat desi, pa se sad samo malo pravim da sam i ja genijalan prorok, u svakom slučaju nikad se ne zna i ništa nije nemoguće itd. i sl.
Sklonište, 10. septembar (3-4 loša dana)
6.9.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (33)
U četvrtak popodne proveo tri-četri ... pa možda i najugodnija? ... sata ove godine, u razgovoru s Ana-Marijom u kafanici kod At-Mejdana. Ugodno vrijeme, vjetrić, veče, noć, krošnje i svjetla i saobraćaj s obje strane i parovi i prolaznici sa dječicom i kućnim ljubimcima, psi lutalice i divlje domaće mačke i golubovi i vrapci i svrake, i ona se ipak pojavila ovaj put, malo kasnije od dogovora zbog nekog zastoja zbog udesa/napada na engleskog penzionera kod Vijećnice, kako sam kasnije pročitao na jednom od internet portala. Pa teško da sam mogao da zamislim nešto slično dok se nije desilo tu noć, da provedem toliko vremena na kafi sa devetnaestogodišnjom “djevojčicom” i da ni u jednom trenutku dok je slušam ne pomislim da priča gluposti i da “nema komunikacije itd. itd. i sl.”, što najvjerovatnije nije slučaj i sa njom, jer je mene čini mi se u više navrata uzbudljivo ponijelo da se razvežem o najraznoraznijim glupostima, teorijama i idejama, koje kao “imam već neko vrijeme”, mada nikad nijednu nisam kako treba ni počeo da formiram do kraja.... A možda sam joj se najmanje jednom-dvaput i samo malo predugo zagledao u osmijeh i oči koje uopšte nisu od najbezazlenijih, haha, pa mi se samo zato činilo sa sam mislio da mislim da je sve bilo tako ugodno, ko zna. U svakom slučaju na neki način osvježavajuće ugodno provedeno vrijeme, zbog kojeg sam poslije dok sam planinario kući uzbistrik formirao najmanje još dva nova moja famozna “nagovještaja ideja”: 1. jebote koji sam ja idiot bio u tim godinama, sa devetnest, pa izgleda i ostajem zauvijek u najvećoj mjeri, i 2. jebote kolko sam ja usamljen?!, što sam naravno znao i prije, samo mi je ovo došlo kao neki znak interpunkcije na to stanje, kao neki uzvičnik za uzbunu ili čak konačno-beznadežna tačka, a možda i neka vrsta naivno-ponadalog upitnika, ili ipak još samo jedan od depresivnih zareza ili tačka-zareza, biće da je ipak opet samo to, tome sam uostalom izgleda oduvijek i bio najviše sklon.
Pa o toj mojoj “usamljenosti”: prva asocijacija je skoro uvijek patetika i samosažaljenje, pa ipak kad malo bolje (duže, eh svejedno...) razmislim (a između ostalog često “razmišljam” i baš o toj ideji, naravno), i nije baš od najtipičnijih fizičkih/bukvalnih, jer sam ipak donekle-dovoljno okružen “stvorenjima” koja bi me da se ne otimam čak i zavoljela na svoj način, ili su me već zavoljela ili su me nekad voljela, dok se nisam otimao i konačno odustajao od svega i svih ovoliko, a bilo ih je i još ih ima u broju koji je relativno daleko od tragično-žalosnog po toj prvoj asocijaciji, pa onda ipak ne vjerujem da sam “autističan” na bilo koji način, to jest ako ovo pravo stanje – kojem blic-improvizovano možda mogu da dam i ime: “usamljenost svijesti” – ako i to nije samo rezultat neke vrste fizičkog/odgojnog (bihevioralnog? haha) poremećaja, a nikakvog razuma ili pokušaja da se nešto objasni i “shvati”.... Sad sam već zaboravio zašto uopšte pišem o tome i jesam li imao neku vrstu poente kad sam počeo ili bar nekad u nekom trenutku dok sam razmišljao da pišem (a čini mi se da jesam, ili mi se bar činilo kad sam počeo, ko ga jebe), u svakom slučaju ostaje ta neka vrsta usamljene svijesti čiji je izgleda najintenzivniji dio potreba da se pomiješa s nekom drugom (sličnom ili istom? jebote... istom!), ili da bar pokušava da se pomiješa sve dok se ili ne pomiješa ili konačno ugasi kad nestane vremena i prostora za još pokušaja, pa opet je sve to možda samo svjesni vrh nekog bogzna kolko nesvjesnog brijega čija je jedina svrha tjeranje da se bilo kako samo produži vsta, a sva ova “svjesna” sranja služe samo za obmanu onog repića “razuma” koji je izgleda samo neizbježna nuspojava onom velikom glavnom koji me svako jutro diže iz kreveta manje-više na vrijeme i odvede na “poso” i plaća račune i stanarinu i obroke i vitamine jer bez obroka i vitamina nema života a život je važan i nije za bacanje, sigurno ne dok se ne produži vrsta, možda?
Eh, obaveze i računi, u ponedjeljak sam se opet svađao sa M., ovaj put je i to izgleda bilo konačno, ja mislim da je ona kriva a ona naravno da sam ja, u svakom slučaju je popizdila i histerisala i pravila scene i prijetila još većim u Radnji u radno vrijeme glasno bez obzira na goste restorana preko puta i prolaznike i sve, pa se dan kasnije kao izvinjavala zbog histerije i scena, kao jebiga ona je takva i zar se već nismo svi navikli da ona tako odreaguje nekad, a ja sam ta dva dana iskoristio da odlučim da nema šanse da mi se više ikad ima išta s bilo kim takvim, jebiga da sam joj ja mama ili tata možda bi i bacio ostatak života (ili mjeseca ili godine) da je preodgajam i smišljam najraznoraznije načine da profunkcioniše odnos, ovako me samo ne interesuje više, pa vidjećemo do kraja mjeseca da jedno za sva vremena odjebe iz Radnje, ili ona ili ja, njoj sam ostavio izbor pa nek odluči kako hoće.
Za vikend sam planirao ekskurzijicu na Selo, pa ipak nisam uspio zbog umora i beskonačnih glupavih obavezica koje se kote na ispunjavanje ko gremlini na vodu noću (jel ono bi na vodu noću, ili samo na vodu bilo kad?), a još su mi javili da se okotilo Štene, haha, još nemaju pojma koliko ih je, valjda se zavukla negdje duboko ispod štale i ne izvodi ih dok ne očvrsnu malo, pa eto sad mi se igra i sa štenićima, u svakom slučaju nisam bio već predugo i jedva čekam da odem dan-dva.
Sklonište, 6. septembar (pet loših dana, dva dobra čini mi se, ko ga jebe, kako god...)
Pa o toj mojoj “usamljenosti”: prva asocijacija je skoro uvijek patetika i samosažaljenje, pa ipak kad malo bolje (duže, eh svejedno...) razmislim (a između ostalog često “razmišljam” i baš o toj ideji, naravno), i nije baš od najtipičnijih fizičkih/bukvalnih, jer sam ipak donekle-dovoljno okružen “stvorenjima” koja bi me da se ne otimam čak i zavoljela na svoj način, ili su me već zavoljela ili su me nekad voljela, dok se nisam otimao i konačno odustajao od svega i svih ovoliko, a bilo ih je i još ih ima u broju koji je relativno daleko od tragično-žalosnog po toj prvoj asocijaciji, pa onda ipak ne vjerujem da sam “autističan” na bilo koji način, to jest ako ovo pravo stanje – kojem blic-improvizovano možda mogu da dam i ime: “usamljenost svijesti” – ako i to nije samo rezultat neke vrste fizičkog/odgojnog (bihevioralnog? haha) poremećaja, a nikakvog razuma ili pokušaja da se nešto objasni i “shvati”.... Sad sam već zaboravio zašto uopšte pišem o tome i jesam li imao neku vrstu poente kad sam počeo ili bar nekad u nekom trenutku dok sam razmišljao da pišem (a čini mi se da jesam, ili mi se bar činilo kad sam počeo, ko ga jebe), u svakom slučaju ostaje ta neka vrsta usamljene svijesti čiji je izgleda najintenzivniji dio potreba da se pomiješa s nekom drugom (sličnom ili istom? jebote... istom!), ili da bar pokušava da se pomiješa sve dok se ili ne pomiješa ili konačno ugasi kad nestane vremena i prostora za još pokušaja, pa opet je sve to možda samo svjesni vrh nekog bogzna kolko nesvjesnog brijega čija je jedina svrha tjeranje da se bilo kako samo produži vsta, a sva ova “svjesna” sranja služe samo za obmanu onog repića “razuma” koji je izgleda samo neizbježna nuspojava onom velikom glavnom koji me svako jutro diže iz kreveta manje-više na vrijeme i odvede na “poso” i plaća račune i stanarinu i obroke i vitamine jer bez obroka i vitamina nema života a život je važan i nije za bacanje, sigurno ne dok se ne produži vrsta, možda?
Eh, obaveze i računi, u ponedjeljak sam se opet svađao sa M., ovaj put je i to izgleda bilo konačno, ja mislim da je ona kriva a ona naravno da sam ja, u svakom slučaju je popizdila i histerisala i pravila scene i prijetila još većim u Radnji u radno vrijeme glasno bez obzira na goste restorana preko puta i prolaznike i sve, pa se dan kasnije kao izvinjavala zbog histerije i scena, kao jebiga ona je takva i zar se već nismo svi navikli da ona tako odreaguje nekad, a ja sam ta dva dana iskoristio da odlučim da nema šanse da mi se više ikad ima išta s bilo kim takvim, jebiga da sam joj ja mama ili tata možda bi i bacio ostatak života (ili mjeseca ili godine) da je preodgajam i smišljam najraznoraznije načine da profunkcioniše odnos, ovako me samo ne interesuje više, pa vidjećemo do kraja mjeseca da jedno za sva vremena odjebe iz Radnje, ili ona ili ja, njoj sam ostavio izbor pa nek odluči kako hoće.
Za vikend sam planirao ekskurzijicu na Selo, pa ipak nisam uspio zbog umora i beskonačnih glupavih obavezica koje se kote na ispunjavanje ko gremlini na vodu noću (jel ono bi na vodu noću, ili samo na vodu bilo kad?), a još su mi javili da se okotilo Štene, haha, još nemaju pojma koliko ih je, valjda se zavukla negdje duboko ispod štale i ne izvodi ih dok ne očvrsnu malo, pa eto sad mi se igra i sa štenićima, u svakom slučaju nisam bio već predugo i jedva čekam da odem dan-dva.
Sklonište, 6. septembar (pet loših dana, dva dobra čini mi se, ko ga jebe, kako god...)
31.8.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (32)
Nedjelja, 30. avgust 2015. Imam skoro punu flašu nekog “Glenfiddich single malt scotch whisky”, “product of Scotland, 15 years old”, šezdeset jedna marka za 0,7 l, nije loš. Kupio preksinoć, mislio sam da mi se tad pilo, prvo sam htio da kupim istu zapreminu “Johnnie Walker Red Label”, trideset jedna marka, pa vidim ovaj, duplo skuplji, fino upakovan, haj reko da probam. To je bilo petak naveče, popijem dvije čaše i izvalim se da spavam, jebiga kad ne ide ne ide.
Večeras ide: ne sjećam se kad sam pisao zadnji put. Nekad u junu, pred “papu” čini mi se, nešto mi se ne vraća da čitam zadnji unos. Pa bilo je preokreta, na primjer: žohari su nas ipak isjerali iz Rezidencije, ogromna odvratna crna govanca od po tri-četri centa, gamižu po ćoškovima i po sudoperu ko neki dinosauri i ukoče se kad upališ svjetlo. Nekad oko bajrama se naoružamo sprejevima i nekim otrovnim “klopkicama” i tečnostima i entuzijazmom da im jebemo sve po spisku, pa i po cijenu pomora ribe u Crnom moru, dođemo u Rezidenciju, pravimo kafu pred obračun, kad tamo preko M.-inog kreveta gamiže jedan ogroman, pobježe ispod jedne strane kreveta na drugu, ko neka tarantulica, odvratno, jebo to, ona popizdi, još kad nam se nakote na hiljade po stvarima, sjednemo i isplaniramo selidbu, svakako ide zima a visoki debeli zidovi u Rezidenciji ne jebu dvije pohlepne grijalice itd. itd. i sl. Preselimo se za bajram, sad živimo u Okrugloj na Bistriku, kod Tetke-B., ja sam dobio malu sobicu dva-sa-dva, ona malo veću, imam prozor s pogledom na nečiji zarasli travnjak i da nema mrežice ne bi se usudio da ostavim otvoreno da mi se ne bi nakotile zmije. Bliže je Radnji, deset minuta nizbrdo, dvadeset uzbrdo, jeben uspon pred kraj al već se navikavamo, polako, i trebalo m je malo vremena da novom prenoćištu smislim odgovarajuće ime: nek bude Sklonište, sviđa mi se to.
Sjećam se nekih konja i konjanika u narodnim nošnjama, valjda za “Ajvatovicu”, Titovom, pred “papu”, idem da otvorim nekad oko deset, tad smo još bili u Rezidenciji, gledam i slušam reakcije prolaznika, jedan momčić priča u telefon nekom prijatelju: “bogami, u centru grada, da vidiš koji su, hodaju, seru, nema šta ne rade...” Za “papu” smo očekivali dobar promet, al kurac, nigdje nikog, M. je bila u Provinciji, za vikend, ja radio, pred kraj dana se odnekud dogega neki pijani Poljak u dresu fudbalske im reprezentacije, gleda mi tacne i kupi dvije, sluša mi muziku i pita: “Šopen?” Reko jest, pokazuje na grb na dresu, osmijeh od uha do uha i kaže: Naš! Haha, jest, jest, vaš.
Nekad oko jedanestog jula postave onaj spomenik pored klupice mi preko puta velikog tržnog centra, sad je prva niz saobraćaj, nema više onih novih, bile su dvije nove prije te. Pa i ta moja, prva, bila mi je nešto zauzeta svaki put kad sam prolazio, mada više i ne prolazim često, tih dana poslije selidbe sam svraćao par puta po neke zaboravljene sitnice, sjednem na jednu od mermernih? bijelih oko one fontane-spomenika ubijenoj djeci Sarajeva da zapalim. Jednog od tih dana je bio neki dječak, pet-šest godinica, plavokos u plavoj teksas-košulji i farmerčicama, sa zvjezdanom frizurom, isti Mali Princ. Igra se oko fontane, naginje se i gura/dovlači kamenčiće u one barice/dječije stopice u bazenu fontane, a mama mu puši na obližnjoj klupi i razmišlja o životu. I nakostriješena debela svraka u obliku patke, nosi stvrdnuti komad peciva u kljunu, baca ga u jednu od stopica/barica i gleda uokolo neko vrijeme, čeka da se smekša, pa jede. Onda još tri-četri manje drugarice-vrane isto.
M. i Kraljica mi našle blog i pročitale na preskakanje samo dijelove gdje se pominju. M. kaže “pa eto, sviđa mi se poezija”, haha, a Kraljica da ima dijelova koji su joj uvredljivi, al neće da kaže šta. I da im je sad jasno što Keti neće da ima ništa sa mnom, ni da me vidi, kad se onoliko “ponižavam”. Kako se ponižavam? Konretno onaj dio da ne jebem ništa i da se “čuvam” za onu neku idealnu izmišljenu koju nisam ni izmislio kako treba. Pa i Genije, i on me par dana poslije pitao da mu dam da pročita blog, haj reko sad kad se već pročulo, potraži tako i tako. Pročita i par dana ne govori ništa, onda počne opet malo češće da me zove na kafe i nabacuje teme oko toga, pa odjednom kaže pročito sam, pa eto ima nekih zanimljivih dijelova, ma reko dobro je to, zadovoljan sam, jest otišlo malo previše u patetiku oko “Keti”, al jebiga tako je ispalo, šta da se radi. Mislim da mu se najviše svidjelo što ga zovem Genije, haha. U vezi Keti: i on i M. mi predlažu da izmislim nešto “zanimljivije”, neki preokret, ako me već čita, a moja teorija je da i dalje čita, ako je već čitala do one nenadane reakcije bez objašnjenja. Jebiga kad nema izmišljanja, i ne očekujem da je ikom zanimljivo, možda postane nekad kad “objavim” nešto, neko “zaokruženo” “djelo”, a napisaću nešto, neku cjelinu, nakupilo se “materijala”, kad-tad.
A imao sam i toliko sreće da je više nijednom ni slučajno ne vidim nigdje, to je dobro, mada sam se naravno nadao, i još se nadam (jer je još (zauvijek?) na neki svoj poremećen (poseban?) način volim, jbmb), kad god dignem glavu kad hodam ili sjedim ili bilo šta na bilo kojem “javnom mjestu”, ipak je najbolje da je ne vidim više nikad, to je izgleda najbolje za sve.
Nekad u julu odem da prespavam kod Kraljice, njeni otišli u Provinciju dan-dva, pa nju i M. strah da spavaju same. Bilo je zabavno sve dok se meni nije prispavalo, a one mi ne daju da odem da spavam na spratu, moram u dnevnoj sobi, a njima se gledaju filmovi svunoć, i joć neće da ugase svjetlo. Onda još M. popizdi što mi se spava i napadne me da sam im pokvario raspoloženje i nagovori mi se svašta, ja odreagujem, spava mi se, ko vas jebe, pa me na kraju još optuže da sam ja ters i nemoguć, i odu da spavaju gore, a ja odlučim da definitivno prekinem sve veze sa svima, nek ostane samo na šta ima-nema ništa,jebo ljude, kad ne ide ne ide, nema komunikacije itd. itd. i sl.
Šta još šta još, M.-in bivši Genije joj je nekad u julu čini mi se javio da je odlučio da se objesi, pa se ona sjebala i plakala cijelu noć, jebote mi sjedimo u Rezidenciji i pijemo a neko tamo visi mrtav, i to ne bilo ko, pa ipak nije, javi joj se nekad u toku noći mrzovoljno da ipak neće ovaj put. Onda par sedmica poslije dođe u Sarajevo, do radnje, upoznam ga, donekle zanimljiv lik, isti Mulder iz “Dosjea X” s nekom knjižurinom “Kako čitati Hegela” i teorijama o genijima i polugenijima i solidnom muzikom, mada je na kraju, kad smo popili po par litara piva, ipak počeo da pušta neka elektronska “progresivni-metal” sranja koja meni najmanje liče na muziku, a najviše na modem iz ranih dvijehiljaditih, i slično. Nekad u toku dana pomene Dejvida Fostera Valasa i Infinite Jest, reko imam ja to i sranje je! (i Krleža!, i Nabokov!) i ne znam šta da radim s tom knjigom, baca mi se u smeće, on mi ne vjeruje da stvarno imam, reko daću ti je, pa mi je poslije kad sam vidio kolko je oduševljen što je dobio bilo drago što sam konačno našao nekog kome se fakat čita to.
A ja sam u međuvremenu čitao ... Strindberga i Hamsuna najviše, i čitaju mi se još, još!
Za omiljene klupice i parkiće – sad mi je ubjedljivo najdraže mjesto u gradu park oko “At-Mejdana” i ponekad još “nađem vremena” da presjedim dva-tri sata na nekoj od klupa ili stolova u onoj kafanici tu – i nisam posvetio previše pažnje, par puta sam čekao Ana-Marijicu da se pojavi, pa nije, o tome sam uostalom vać pisao u komentarima na jedan-dva unosa na “starom mjestu”.
To je otprilike to za ovo ljeto, radili smo danonoćno kako smo i planirali, a zaradili mnogo manje, jebiga ipak je ostalo nešto malo viška, dovoljno čak da naručim par stvari od Pinčona, i za ovaj relativno skuplji viski i po najmanje pakovanje dimljenog sira i suhog mesa. Možda uštedim i za neku najjeftiniju verziju “digitalnog” klavira, počeo sam da učim malo na nekoj aplikaciji na tabletu i našao neke lekcije na internetu, mogu ja to ako budem vježbao po sat-dva svaki dan preko zime.
A viski večeras ipak ide kako treba, pisalo mi se nešto filozofski, nešto o kretanju i slobodi: u par sadržajno-beznačajnih razgovora sa inspirativnim asocijacijama ljetos sa M., i večeras na kafi sa Genijem sam se sjetio da sam najmirniji kad se krećem, samo kretanje kretanje, najmirniji sam kad se vozim negdje, ili kad hodam (gdje god), pa sam s tom idejom nekako preko teme ptica i riba i ljubavi i ljudi došao čak do zaključka da je “iluzija naneodgovornije slobode u stvari najbesmislenija vrsta zarobljeništva”, ili nešto slično-glupavo, sad sam već popio malo previše pa i nemam energije da se dovoljno pažljivo pozabavim tim. Možda nekad, kad poplaćam sve račune i odspavam kako treba, eh?
Sklonište, 30. avgust (pola loših dana, pola dobrih, kolko god...)
Večeras ide: ne sjećam se kad sam pisao zadnji put. Nekad u junu, pred “papu” čini mi se, nešto mi se ne vraća da čitam zadnji unos. Pa bilo je preokreta, na primjer: žohari su nas ipak isjerali iz Rezidencije, ogromna odvratna crna govanca od po tri-četri centa, gamižu po ćoškovima i po sudoperu ko neki dinosauri i ukoče se kad upališ svjetlo. Nekad oko bajrama se naoružamo sprejevima i nekim otrovnim “klopkicama” i tečnostima i entuzijazmom da im jebemo sve po spisku, pa i po cijenu pomora ribe u Crnom moru, dođemo u Rezidenciju, pravimo kafu pred obračun, kad tamo preko M.-inog kreveta gamiže jedan ogroman, pobježe ispod jedne strane kreveta na drugu, ko neka tarantulica, odvratno, jebo to, ona popizdi, još kad nam se nakote na hiljade po stvarima, sjednemo i isplaniramo selidbu, svakako ide zima a visoki debeli zidovi u Rezidenciji ne jebu dvije pohlepne grijalice itd. itd. i sl. Preselimo se za bajram, sad živimo u Okrugloj na Bistriku, kod Tetke-B., ja sam dobio malu sobicu dva-sa-dva, ona malo veću, imam prozor s pogledom na nečiji zarasli travnjak i da nema mrežice ne bi se usudio da ostavim otvoreno da mi se ne bi nakotile zmije. Bliže je Radnji, deset minuta nizbrdo, dvadeset uzbrdo, jeben uspon pred kraj al već se navikavamo, polako, i trebalo m je malo vremena da novom prenoćištu smislim odgovarajuće ime: nek bude Sklonište, sviđa mi se to.
Sjećam se nekih konja i konjanika u narodnim nošnjama, valjda za “Ajvatovicu”, Titovom, pred “papu”, idem da otvorim nekad oko deset, tad smo još bili u Rezidenciji, gledam i slušam reakcije prolaznika, jedan momčić priča u telefon nekom prijatelju: “bogami, u centru grada, da vidiš koji su, hodaju, seru, nema šta ne rade...” Za “papu” smo očekivali dobar promet, al kurac, nigdje nikog, M. je bila u Provinciji, za vikend, ja radio, pred kraj dana se odnekud dogega neki pijani Poljak u dresu fudbalske im reprezentacije, gleda mi tacne i kupi dvije, sluša mi muziku i pita: “Šopen?” Reko jest, pokazuje na grb na dresu, osmijeh od uha do uha i kaže: Naš! Haha, jest, jest, vaš.
Nekad oko jedanestog jula postave onaj spomenik pored klupice mi preko puta velikog tržnog centra, sad je prva niz saobraćaj, nema više onih novih, bile su dvije nove prije te. Pa i ta moja, prva, bila mi je nešto zauzeta svaki put kad sam prolazio, mada više i ne prolazim često, tih dana poslije selidbe sam svraćao par puta po neke zaboravljene sitnice, sjednem na jednu od mermernih? bijelih oko one fontane-spomenika ubijenoj djeci Sarajeva da zapalim. Jednog od tih dana je bio neki dječak, pet-šest godinica, plavokos u plavoj teksas-košulji i farmerčicama, sa zvjezdanom frizurom, isti Mali Princ. Igra se oko fontane, naginje se i gura/dovlači kamenčiće u one barice/dječije stopice u bazenu fontane, a mama mu puši na obližnjoj klupi i razmišlja o životu. I nakostriješena debela svraka u obliku patke, nosi stvrdnuti komad peciva u kljunu, baca ga u jednu od stopica/barica i gleda uokolo neko vrijeme, čeka da se smekša, pa jede. Onda još tri-četri manje drugarice-vrane isto.
M. i Kraljica mi našle blog i pročitale na preskakanje samo dijelove gdje se pominju. M. kaže “pa eto, sviđa mi se poezija”, haha, a Kraljica da ima dijelova koji su joj uvredljivi, al neće da kaže šta. I da im je sad jasno što Keti neće da ima ništa sa mnom, ni da me vidi, kad se onoliko “ponižavam”. Kako se ponižavam? Konretno onaj dio da ne jebem ništa i da se “čuvam” za onu neku idealnu izmišljenu koju nisam ni izmislio kako treba. Pa i Genije, i on me par dana poslije pitao da mu dam da pročita blog, haj reko sad kad se već pročulo, potraži tako i tako. Pročita i par dana ne govori ništa, onda počne opet malo češće da me zove na kafe i nabacuje teme oko toga, pa odjednom kaže pročito sam, pa eto ima nekih zanimljivih dijelova, ma reko dobro je to, zadovoljan sam, jest otišlo malo previše u patetiku oko “Keti”, al jebiga tako je ispalo, šta da se radi. Mislim da mu se najviše svidjelo što ga zovem Genije, haha. U vezi Keti: i on i M. mi predlažu da izmislim nešto “zanimljivije”, neki preokret, ako me već čita, a moja teorija je da i dalje čita, ako je već čitala do one nenadane reakcije bez objašnjenja. Jebiga kad nema izmišljanja, i ne očekujem da je ikom zanimljivo, možda postane nekad kad “objavim” nešto, neko “zaokruženo” “djelo”, a napisaću nešto, neku cjelinu, nakupilo se “materijala”, kad-tad.
A imao sam i toliko sreće da je više nijednom ni slučajno ne vidim nigdje, to je dobro, mada sam se naravno nadao, i još se nadam (jer je još (zauvijek?) na neki svoj poremećen (poseban?) način volim, jbmb), kad god dignem glavu kad hodam ili sjedim ili bilo šta na bilo kojem “javnom mjestu”, ipak je najbolje da je ne vidim više nikad, to je izgleda najbolje za sve.
Nekad u julu odem da prespavam kod Kraljice, njeni otišli u Provinciju dan-dva, pa nju i M. strah da spavaju same. Bilo je zabavno sve dok se meni nije prispavalo, a one mi ne daju da odem da spavam na spratu, moram u dnevnoj sobi, a njima se gledaju filmovi svunoć, i joć neće da ugase svjetlo. Onda još M. popizdi što mi se spava i napadne me da sam im pokvario raspoloženje i nagovori mi se svašta, ja odreagujem, spava mi se, ko vas jebe, pa me na kraju još optuže da sam ja ters i nemoguć, i odu da spavaju gore, a ja odlučim da definitivno prekinem sve veze sa svima, nek ostane samo na šta ima-nema ništa,jebo ljude, kad ne ide ne ide, nema komunikacije itd. itd. i sl.
Šta još šta još, M.-in bivši Genije joj je nekad u julu čini mi se javio da je odlučio da se objesi, pa se ona sjebala i plakala cijelu noć, jebote mi sjedimo u Rezidenciji i pijemo a neko tamo visi mrtav, i to ne bilo ko, pa ipak nije, javi joj se nekad u toku noći mrzovoljno da ipak neće ovaj put. Onda par sedmica poslije dođe u Sarajevo, do radnje, upoznam ga, donekle zanimljiv lik, isti Mulder iz “Dosjea X” s nekom knjižurinom “Kako čitati Hegela” i teorijama o genijima i polugenijima i solidnom muzikom, mada je na kraju, kad smo popili po par litara piva, ipak počeo da pušta neka elektronska “progresivni-metal” sranja koja meni najmanje liče na muziku, a najviše na modem iz ranih dvijehiljaditih, i slično. Nekad u toku dana pomene Dejvida Fostera Valasa i Infinite Jest, reko imam ja to i sranje je! (i Krleža!, i Nabokov!) i ne znam šta da radim s tom knjigom, baca mi se u smeće, on mi ne vjeruje da stvarno imam, reko daću ti je, pa mi je poslije kad sam vidio kolko je oduševljen što je dobio bilo drago što sam konačno našao nekog kome se fakat čita to.
A ja sam u međuvremenu čitao ... Strindberga i Hamsuna najviše, i čitaju mi se još, još!
Za omiljene klupice i parkiće – sad mi je ubjedljivo najdraže mjesto u gradu park oko “At-Mejdana” i ponekad još “nađem vremena” da presjedim dva-tri sata na nekoj od klupa ili stolova u onoj kafanici tu – i nisam posvetio previše pažnje, par puta sam čekao Ana-Marijicu da se pojavi, pa nije, o tome sam uostalom vać pisao u komentarima na jedan-dva unosa na “starom mjestu”.
To je otprilike to za ovo ljeto, radili smo danonoćno kako smo i planirali, a zaradili mnogo manje, jebiga ipak je ostalo nešto malo viška, dovoljno čak da naručim par stvari od Pinčona, i za ovaj relativno skuplji viski i po najmanje pakovanje dimljenog sira i suhog mesa. Možda uštedim i za neku najjeftiniju verziju “digitalnog” klavira, počeo sam da učim malo na nekoj aplikaciji na tabletu i našao neke lekcije na internetu, mogu ja to ako budem vježbao po sat-dva svaki dan preko zime.
A viski večeras ipak ide kako treba, pisalo mi se nešto filozofski, nešto o kretanju i slobodi: u par sadržajno-beznačajnih razgovora sa inspirativnim asocijacijama ljetos sa M., i večeras na kafi sa Genijem sam se sjetio da sam najmirniji kad se krećem, samo kretanje kretanje, najmirniji sam kad se vozim negdje, ili kad hodam (gdje god), pa sam s tom idejom nekako preko teme ptica i riba i ljubavi i ljudi došao čak do zaključka da je “iluzija naneodgovornije slobode u stvari najbesmislenija vrsta zarobljeništva”, ili nešto slično-glupavo, sad sam već popio malo previše pa i nemam energije da se dovoljno pažljivo pozabavim tim. Možda nekad, kad poplaćam sve račune i odspavam kako treba, eh?
Sklonište, 30. avgust (pola loših dana, pola dobrih, kolko god...)
6.6.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (31)
Petak naveče, peti juni, oko osam, ugodna temperatura i raspoložena gužva u restoranima preko puta Radnje i na Čaršiji, momak za prvim stolom od ulaza u Radnju na velikom pametnom telefonu na stolu prijatelju lista album sa fotografijama Trijumfalne kapije i Ajfelovog tornja, a ja stojim na ulazu lijevim ramenom naslonjen na izlog i pušim, i razmišljam o Keti. Ne zbog Pariza, to je samo druga slučajnost večeras, prva se desila pola sata ranije, opet dok sam pušio, ovaj put ispred komšijine radnje desetak metara lijevo od naše, sa poklopljenim zelenim izlogom zbog saobraćajne nesreće od prije desetak dana kad se na malom motoriću kasno vraćao kući zajedno sa sestrom, pa ih pokupio neko sa velikim zajurenim automobilom i polomio mu obje ruke a i njoj valjda nanio najozbiljnije povrede, drugi komšija na ćošku koji ga poznaje dobro kaže da su imali najviše sreće da uopšte prežive. Sad mu je radnja zatvorena do daljnjeg, a ja prošetam tih desetak metara da tu zapalim i malo protegnem noge kad mi dosadi da sjedim na stolici u Radnji. Pa i večeras, oko osam, pušim i posmatram prolaznike, naravno najviše djevojke, i u jednom trenutku je primijetim, pedesetak metara desno, ide prema meni s nekim prijateljima, sigurno Ona, i sigurno ni halucinacija (samo sam se zajebavao sa halucinacijama, uopšte nemam problem s tim, da znaš :) ni niko sličan, niko drugi, prava Ona, prepadnem se, bacim cigaru i pobjegnem u Radnju da me ne vidi, da joj to ni slučajno ne pokvari dan, ili sedmicu, ili mjesec...
A to je već drugi put ove sedmice da sam pobjegao tako i zbog toga, prvi put je bilo u utorak oko podne. U ponedjeljak sam planirao da ustanem rano, oko sedam, da protrčim gradom po neku novu robu, pa da je završim što prije, da se proda, za dan-dva. Ipak se probudim tek oko deset, kontam da je M. već odavno u Radnji jer je radno vrijeme zvanično od devet, pa provjerim u njenoj sobi za svaki slučaj, a ona ušuškana u krevetu sa razjapljenim ustima i bog zna šta sanja, probudim je, jarane deset sati, kao šokira se, nije moguće, ne može da vjeruje, pa što joj nije zvonilo, haj reko požuri otvori, odoh ja da nabavim neku robu. Izađem iz Rezidencije oko pola jedanest, preko puta, iza ćoška do dugonoge djevojke po senvič s pohovanom piletinom, pa u danonoćni market po flašicu sprajta jer ne mogu da jedem bez vode ili soka, onda sjednem u parkić na klošarsku klupu, desnu, mada već oko mjesec dana više nisu samo dvije, sad su ih postavili još pet-šest uz stazicu bliže Rezidenciji, do ograde uz Ulicu. Priđe mi neki klošarčić u košuljici i sunčanim naočarama a u ruci limenka piva, kaže paša imaš cigaru, dam mu predzadnju i sjetim se nedjelje, kad sam ostao bez cigara i razmišljao da priđem nekoj od djevojaka na onoj puš-pauzici kod odmarališta s zajednički-prijateljskim čupavim psićima “Montana” i zatražim jednu, pa ipak nisam, još nisam toliki ovisnik, pa ipak uvijek tako dam nekom kad mi zatraži, čak i predzadnju ili zadnju, možda mi se onda vrati nekad kad i ja počnem da prilazim i tražim od stranaca, kad-tad. Završim sendvič i desno Kranjčevićevom ispod bolnice, iznad osnovne škole u podnožju nebodera sa igralištem punim dječice razvrištane od uzbuđenja pred ljetni raspust, i tri djevojčice šesti-sedmi razred u hladu do ograde na uzvišenju, od kojih je jedna krenula da se popne na jedno od drvcadi baš dok sam prolazio pored njih. Pa malo dalje “boemski” kafić gdje sam ono jednom upoznao Pikasa, pa poslije po komentarima na članke iz crne hronike saznao da je lokal za guzonjine sinove najpoznatiji po pucnjavama u potkoljenice pa mi se naravno i ne ide više, mada mi nedostaje Pikaso, ipak posmatram privlačnu baštu sa stolovima i stolicama ispod suncobrana dok prolazim, sve su žućkaste osim na dva stola sa crnim stolicama na čijim naslonjačima velikim slovima piše “BISTRO PARIS”. Dalje prema raskrsnici kod željezničke, prelazim na desnu stranu u isto vrijeme kao i kockasta glava sa seksi suprugom u maskirnim pantalonama koje pamtim kao redovne mušterije u bašti kafanice preko puta Tetkine radnje, idu polako ispred mene i dok ih pretičem dignem glavu s guzice joj na leđa gdje joj na pripijenoj majici velikim štampanim slovima u četri reda od po jednu riječ piše: “DON'T QUIT YOUR DREAM”. Desno na raskrsnici kod stanice, pa još dvjestotinjak metara do prodajnog centra s građevinskim materijalom, alatima, lakovima i bojama, kupim lak, pa nazad istim putem, onda pravo na raskrsnici pored Američke ambasade sa pospanim stražarima s automatskim puškama s providnim plastičnim redenicima nakrcanim sa po tridesetak ogromnih metaka, šetkaju se tamo-vamo sa svake strane visoko ograđenog imanja i najviše podsjećaju na stražare ispred nacističkih stožera iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Onda desno ispred ambasade, dok prolazim gledam i ostale domaće i strane uposlenike na ulazima, prijemima, održavanju besprijekornog travnjaka i vrta, i pitam se koliko li sve to košta za samo jedan dan, zajedno sa svim “diplomatama” i administracijom i tajnim agentima i opremom i telefonima i satelitskim antentama i strujom i bog zna šta sve još ne radi unutra, sigurno četrdeset-pedeset hiljada dolara dnevno, ili više. Kolko li je onda u Pekingu ili Moskvi ili Berlinu ili Parizu, pa sve zajedno, svaki dan? Onda pored Maršalovog spomenika sa prejebenim šinjelom i istruhlim vijencima pod nogama od prije mjesec dana, šta bi dao da imam takav šinjel, i šta bi sve mogao s takvim šinjelom, možda bi čak i Keti nekad nekako pomislila da sam zgodan kad bi me vidjela u jednom takvom, jednom, nekad, na neki najljepši dan. Skrenem u kampus, prva klupa lijevo od kapije, dobra alejica, da zapalim i da se odmorim pet-šest minuta. Dok prilazim gledam da možda neko nije urezao moje pravo ime i na nju, ipak nema, samo piše markerima na tri-četri mjesta “NEDO & DINKA 2013.”, “SELVEDINA + HARIS 2015.” i “MEDO i LEJLA 2014.”, ili nešto slično, ako se dobro sjećam. Sjednem na Selvedinu i Harisa 2015., i neka ih Bog blagoslovi i podari im vječnu ljubav i najljepši mir, a oni neka u najneiskvarenijim dubinama srca pronađu dovoljno milosti da mi oproste ako sam na neizbrisiv trag njihove ljubavi i isreće i ispustio jedan od najtiših prdeža ikad, ili dva.
Onda dalje zapadno pored onog zaraslog dijela kampusa na koji ljudska noga nikad nije kročila, pa desno pored široke zgrade sa zelenim i smeđim balkonima sa najraznoraznijim sadržajima koje bi fotografisao mjesecima ležeći usred čopora kerova na travnjaku preko puta kamufliran u žbun, da sam fotograf, pa da mi se možda nekad posreći da uhvatim nekog kako nešto uzima ili ostavlja u neku od crvenih mrežastih vrećica od paprika na nekom od balkona, u Kolodvorsku lijevo, pa kroz kapiju prema tržnom centru “INTEREX” desno, prolazom između prve dvije hale s te desne strane, i negdje na sredini u hali desno reklama s velikim slovima: “salon kućnih ljubimaca KETTI”, pa opet par metara kasnije i “veterinarska stanica KETTI” u hali s ljeve strane. U tržnom centru drugi ambijent, kao da sam ušao u neki drugi grad, tri-četri prilično puna kafića i kladionice i mjenjačnice i frizerski saloni, kupim neki materijal koji mi je trebao tu, pa nazad u Kolodvorsku preko puta u drugu radnjicu s materijalom i robom, onda još malo zapadnije do Robota preko puta, pa onda desno Vilsonovim kući. I tu se zaustavim na omiljenoj klupi, treća uzvodno od hotela “Bristol”. Prije toga, na prvoj, neka strankinja u sandalama s nateklim venama čita neku knjigu, iskrivim vrat malo da probam da pročitam šta, na naslovnoj strani piše velikim slovima “BREAKING THE SOUTH SLAV DREAM”. Na trećoj nema ništa izgrebano, pa ni moje pravo ime, ispušim dvije-tri i posmatram prolaznike, kao i uvijek, između ostalih i mladi par, još jedna djevojka u maskirnim pantalonama i pozamašnom guzicom, kod ove na majici ne piše ništa, a za njima polako hoda neki penzioner i ne sklanja pogled s guzice i daje sve od sebe da miga što je moguće manje.
Stignem kući oko dva, samo da istovarim robu, pa u Radnju u drugu smjenu. Tamo me M. dočeka hladno, malo se ljuti zbog one podjele, svako svoju robu, nemam pojma zašto jer je ona prva nekad predložila to, valjda je tek sad shvatila koliko više sad mora da radi nego onako. Uzmem da završim Misterije od Hamsuna, fantastična stvar, možda najbliže omiljenoj knjizi od svih koje sam pročitao ikad, uz Idiota i Anu Karenjinu i Don Kihota i Čarobni brijeg i Smrt na rate od Selina, ili kako li je već zvanični prevod, ja sam čitao na engleskom, ko zna. Ali malo više od tih, te su mi sve bile jednako odlične, ova me baš izvratila, preporučujem svakom, a najviše tebi, draga Keti, mada se sad malo kajem što sam ti se poredio s junakom kad sam ti se ono obratio zadnji put, tad sam bio negdje u sredini, a do kraja se ispostavi da je on fakat malo lud i čak se i ubije na kraju, pa ako nekad budeš čitala da znaš da se poistovjećujem s njim samo u najljepšim dijelovima kad govori o svojoj ljubavi prema Dagny, a ja stvarno uopšte nisam nimalo lud. :D
E onda u ponedjeljak naveče bio preumoran od hodanja pa ipak nisam radio ništa s novim materijalom i robom, a planirao sam, zaspim rano i probudim se rano u utorak i uzmem da farbam i šmirglam i lijepim te tacne. U jednom trenutku, oko podne, baš kad sam digao pogled kroz prozor, a glava mi je najviše bila spuštena i pogled skoncentrisan na tacne, baš kad sam pogledao ugledam Keti, opet silazi stepeničicama s desne strane, s nekom drugaricom u klovnovskom kostimu, i gleda mi pravo u prozor, kao da je čitala toliko pažljivo da zna tačno gdje živim, a ne samo ponekad kad ima kad, gleda par trenutaka pa sjedne s drugaricom na klošarsku klupu desno da pojedu kifle baš tu, možda je pogledala samo da se uvjeri da me nema, možda bi joj bilo neugodno da me vidjela pa se onda ni slučajno ne bi zadržavala tu. Pa i ja okrenem glavu ako je već tako, dioptrija mi opet nije dozvoljavala da joj razaznam grimasu ali mi se iz nekog razloga učinilo da je uznemirena, neću ni da je gledam ako joj je već i sama pomisao na to nešto najneugodnije u životu, pa i kad ona dolazi pod moj prozor da jede kifle na pauzi za ručak (pretpostavljam). Okrenem glavu i sakrijem se, to je bio prvi put, nastavim s tacnama do dva-tri, pa opet u Radnju u drugu smjenu, gdje je početkom sedmice bilo nekog finog pazara i tu i tamo poneki nagli pljusak ili dva, naglo rastjera ljude s uličica kao da Bog malo upali prskalice odjednom kad mu se dječica previše uzvriska pod prozorom a njemu se prispava baš tad.
Utorak naveče opet po tacnama, farbanje, šmirglanje, cijelu noć, namažem zadnji sloj laka nekad oko pola osam ujutru i legnem i odspavam do dva-tri, pa opet u Radnju u drugu smjenu, i tako dalje, i slično.
Ni u četvrtak ništa nezaboravno, osim par dobrih ideja za priču i previše umora od farbanja u trećoj smjeni, pa nikako ni da počnem ni da ih završim, probaću opet sutra u radnji, samo da krene nekako, napisaću ih kad-tad. Zatvorim oko devet, polako šetnja kući, treća klupa niz saobraćaj preko puta tržnog centra zauzeta već treći-četvrti put, sjednem na prvu sljedeću slobodnu, ispušim jednu-dvije, gledam prolaznike, osvijetljene poluprazne prastare tramvaje i najraznoraznije automobile, pa dalje kući, svratim u danonoćni market preko puta, kad tamo neka akcija, crvena limenka piva od pola litra, “Estrella Damm, Barcelona”, jedan plus jedan gratis, za marku. Uzmem te dvije, da se opustim malo tu noć, otkažem planove da završim neke podmetače pred očekivanu navalu za papu, ko ih jebe završiću ih preko vikenda, pa prodaće se iduće sedmice, kad-tad. Popijem samo jednu limenku, dobro pivo, nema šta.
Onda sanjao Keti, šetamo nekim uličicama zajedno, odjednom se nađemo u nekom uskom prolazu s onim udubljenjima u zidovima za statue, samo nema statua, svi su prazni, a mi šetamo jedno pored drugog i šutimo, u jednom momentu me natjera u jedno od udubljenja, ona mene, okrenut sam leđima zidu a ona mi prilazi, prvi put joj jasno vidim lice, i oči, najnezaboravnije ikad, gleda me sa onim pramenom preko čela i osmjehuje mi se i prilazi mi polako a meni zid iza leđa, nemam gdje. Odjednom se rasplače i govori mi jesam, čitala sam sve i sviđa mi se sve, sviđaš mi se ti, i ja hoću da razgovaramo, izvini što sam bila onako gruba kad si me pitao da se vidimo, i pritrči i zagrli me i stojimo tako zagrljeni deset minuta, najbolji osjećaj ikad, neću da se probudim (tad sam postao svjestan da sanjam, kad me zagrlila), hoću da ostane tako, samo je falio miris kose, mora da je nevjerovatan i zavidim svakom ko ga je osjetio ikad, stvarno ili u snu. Onda se izmakne malo, više nije njeno lice, opet taj problem, sad je neka Kraljičina drugarica sa najpunijim usnama koje sam vidio ikad, i poljubi me i ljubimo se dugo, ali ipak je i dalje Ona, Keti! Probudi me telefon, Tetka me zove da vidim šta je s M., treba u Provinciju sa Z. a ne javlja se, opet spava duboko duboko i ne interesuje je ni telefon ni nikakav alarm ni zvono.
Pa danas cijeli dan, M. otišla do Provincije da se brine za mlađeg brata koji je nešto bolestan, i da se odmori malo. Gužva u gradu, uzbuđenje zbog pape i najraznorazniji stranci, samo niko ne kupuje ništa, samo gledaju i govore da im se sve sviđa. Onda izađem tako da ispušim i malo protegnem noge ispred zatvorene radnje unesrećenog komšije, i vidim je da prilazi s desne strane s prijateljicom i drugom, pobjegnem u Radnju da me ne vidi. Ipak zastanem na sred Radnje, dovoljno duboko da me ne vidi (da joj se ne bi pokvario dan) ako skrene u našu uličicu i prođe ispred, a dovoljno blizu izlogu da je bar vidim još na trenutak ako produži pravo, a ona zastane s društvom ispred radnjice s ribicama za grickanje nogu, ispred jedinog izloga koji vidim iz tog položaja, i zadrži se tu tridesetak sekundi, komentarišu ribice a ja joj prvi put jasno vidim lice, na dobrom svjetlu, kao da je tužna, kao da se trudila samo da ugodi prijateljici iz nekog razloga, da idu gdje prijateljica hoće i da rade šta god ona hoće, samo da nekako udovolje njoj. Pa odoše dalje pravo, a ja ostanem u radnji još pola sata i razmišljam o Njoj, pa kako da ne razmišljam i kako da ne pišem o tome uz sve te slučajnosti, a to čak nije ni bila zadnja ovaj dan.
Zatvorim u devet, nabijem katanac pa Saračima, Ferhadijom i Titovom prema trećoj klupi niz saobraćaj preko puta tržnog centra i razmišljam samo o njoj, jebote zamisli sad baš oni na toj klupi, haha, Ona s prijateljima, možda je nastavila da čita pa me sad zajebava, ništa ako baš budu priđem s osmijehom i pitam ih jel slobodno, pravim se budala. Kad tamo, prilazim, vidim iz daleka da je zauzeto svih prvih pet-šest, pa ne mogu da vjerujem, fakat oni, nisu na mojoj trećoj, al na drugoj, pored nje. Naravno nema šanse da stvarno priđem i da pitam jel slobodno, da se pravim budala, napravim se da ih nisam vidio i sjednem na prvu slobodnu, šestu ili sedmu, i ne mogu da vjerujem, kad eto njih, digli se čim sam ja sjeo i idu prema meni, gledam je a ona me ne vidi, ili se sad ona pravi da nije vidjela mene, drug joj priča nešto naizgled duhovito a ona kao da ne čuje, jebote kako hoda, lebdi, leluja se s noge na nogu i čak i malo poskoči ko djevojčica kad su prošli pet-šest metara od mene, skoro neprimijetno, al poskoči, i odoše prema raskrsnici i ko zna gdje dalje, a ja ostanem na klupi još cigaru-dvije i pitam se jel moguće, baš na toj klupi, baš tu baš tad, naiđe neki cigan, prospe neku priču da mu je sestrica bolesna, kontam poso ide dobro pa da podijelim malo sreću s nekim, dam mu marčicu, kaže imaš li molim te još jednu, jebiga nemam, daj bar cigaru ako imaš, vadim ono malo što mi je otalo u kutiji, kaže daj bar dvije-tri, dam mu dvije, kaže daj još jednu, e jebiga drug nemam i ja jedva sastavljam kraj s krajem, haj dobro fala ti, sretno.
I sad ja treba da ne razmišljam i ne napišem ništa o njoj? Jebote, uopšte nisam opsjednut, sigurno ne na nikakav negativan ili poremećen način, a zaljubljen jesam, i dalje, pjesnički i romantično i platonski, dječački, najneiskvarenije i shvatam da je ne interesujem al kako da ne budem zaljubljen kad mi se dešava da je viđam tako najslučajnije kad mi najmanje treba, kad je nevjerovatna i svaki put kad je vidim samo me preplavi toliko neke ljubavi i nježnosti da bi moglo da zagrije cijelu Rusiju bar jednu noć, samo nju izgleda nimalo ne, ni toliko da mi se bar osmijehne kao bilo kojem štenetu-lutalici na ulici kad me vidi, a kamoli da se samo pojavi jednog lijepog dana u Radnji i da odemo na kafu u kafanicu pored da joj objasnim kako sam i šta mi je i da vidi da mi u očima nema ni mrvica zla, samo dobro i možda donekle pomalo tužnog, al i to je samo pjesnički, ništa strašno, i da znam da me ne mrzi samo zato što sam se zaljubio tako prelijepo, samo to.
Eh.
Rezidencija, 5. juni, dobar dan (x 5)
A to je već drugi put ove sedmice da sam pobjegao tako i zbog toga, prvi put je bilo u utorak oko podne. U ponedjeljak sam planirao da ustanem rano, oko sedam, da protrčim gradom po neku novu robu, pa da je završim što prije, da se proda, za dan-dva. Ipak se probudim tek oko deset, kontam da je M. već odavno u Radnji jer je radno vrijeme zvanično od devet, pa provjerim u njenoj sobi za svaki slučaj, a ona ušuškana u krevetu sa razjapljenim ustima i bog zna šta sanja, probudim je, jarane deset sati, kao šokira se, nije moguće, ne može da vjeruje, pa što joj nije zvonilo, haj reko požuri otvori, odoh ja da nabavim neku robu. Izađem iz Rezidencije oko pola jedanest, preko puta, iza ćoška do dugonoge djevojke po senvič s pohovanom piletinom, pa u danonoćni market po flašicu sprajta jer ne mogu da jedem bez vode ili soka, onda sjednem u parkić na klošarsku klupu, desnu, mada već oko mjesec dana više nisu samo dvije, sad su ih postavili još pet-šest uz stazicu bliže Rezidenciji, do ograde uz Ulicu. Priđe mi neki klošarčić u košuljici i sunčanim naočarama a u ruci limenka piva, kaže paša imaš cigaru, dam mu predzadnju i sjetim se nedjelje, kad sam ostao bez cigara i razmišljao da priđem nekoj od djevojaka na onoj puš-pauzici kod odmarališta s zajednički-prijateljskim čupavim psićima “Montana” i zatražim jednu, pa ipak nisam, još nisam toliki ovisnik, pa ipak uvijek tako dam nekom kad mi zatraži, čak i predzadnju ili zadnju, možda mi se onda vrati nekad kad i ja počnem da prilazim i tražim od stranaca, kad-tad. Završim sendvič i desno Kranjčevićevom ispod bolnice, iznad osnovne škole u podnožju nebodera sa igralištem punim dječice razvrištane od uzbuđenja pred ljetni raspust, i tri djevojčice šesti-sedmi razred u hladu do ograde na uzvišenju, od kojih je jedna krenula da se popne na jedno od drvcadi baš dok sam prolazio pored njih. Pa malo dalje “boemski” kafić gdje sam ono jednom upoznao Pikasa, pa poslije po komentarima na članke iz crne hronike saznao da je lokal za guzonjine sinove najpoznatiji po pucnjavama u potkoljenice pa mi se naravno i ne ide više, mada mi nedostaje Pikaso, ipak posmatram privlačnu baštu sa stolovima i stolicama ispod suncobrana dok prolazim, sve su žućkaste osim na dva stola sa crnim stolicama na čijim naslonjačima velikim slovima piše “BISTRO PARIS”. Dalje prema raskrsnici kod željezničke, prelazim na desnu stranu u isto vrijeme kao i kockasta glava sa seksi suprugom u maskirnim pantalonama koje pamtim kao redovne mušterije u bašti kafanice preko puta Tetkine radnje, idu polako ispred mene i dok ih pretičem dignem glavu s guzice joj na leđa gdje joj na pripijenoj majici velikim štampanim slovima u četri reda od po jednu riječ piše: “DON'T QUIT YOUR DREAM”. Desno na raskrsnici kod stanice, pa još dvjestotinjak metara do prodajnog centra s građevinskim materijalom, alatima, lakovima i bojama, kupim lak, pa nazad istim putem, onda pravo na raskrsnici pored Američke ambasade sa pospanim stražarima s automatskim puškama s providnim plastičnim redenicima nakrcanim sa po tridesetak ogromnih metaka, šetkaju se tamo-vamo sa svake strane visoko ograđenog imanja i najviše podsjećaju na stražare ispred nacističkih stožera iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Onda desno ispred ambasade, dok prolazim gledam i ostale domaće i strane uposlenike na ulazima, prijemima, održavanju besprijekornog travnjaka i vrta, i pitam se koliko li sve to košta za samo jedan dan, zajedno sa svim “diplomatama” i administracijom i tajnim agentima i opremom i telefonima i satelitskim antentama i strujom i bog zna šta sve još ne radi unutra, sigurno četrdeset-pedeset hiljada dolara dnevno, ili više. Kolko li je onda u Pekingu ili Moskvi ili Berlinu ili Parizu, pa sve zajedno, svaki dan? Onda pored Maršalovog spomenika sa prejebenim šinjelom i istruhlim vijencima pod nogama od prije mjesec dana, šta bi dao da imam takav šinjel, i šta bi sve mogao s takvim šinjelom, možda bi čak i Keti nekad nekako pomislila da sam zgodan kad bi me vidjela u jednom takvom, jednom, nekad, na neki najljepši dan. Skrenem u kampus, prva klupa lijevo od kapije, dobra alejica, da zapalim i da se odmorim pet-šest minuta. Dok prilazim gledam da možda neko nije urezao moje pravo ime i na nju, ipak nema, samo piše markerima na tri-četri mjesta “NEDO & DINKA 2013.”, “SELVEDINA + HARIS 2015.” i “MEDO i LEJLA 2014.”, ili nešto slično, ako se dobro sjećam. Sjednem na Selvedinu i Harisa 2015., i neka ih Bog blagoslovi i podari im vječnu ljubav i najljepši mir, a oni neka u najneiskvarenijim dubinama srca pronađu dovoljno milosti da mi oproste ako sam na neizbrisiv trag njihove ljubavi i isreće i ispustio jedan od najtiših prdeža ikad, ili dva.
Onda dalje zapadno pored onog zaraslog dijela kampusa na koji ljudska noga nikad nije kročila, pa desno pored široke zgrade sa zelenim i smeđim balkonima sa najraznoraznijim sadržajima koje bi fotografisao mjesecima ležeći usred čopora kerova na travnjaku preko puta kamufliran u žbun, da sam fotograf, pa da mi se možda nekad posreći da uhvatim nekog kako nešto uzima ili ostavlja u neku od crvenih mrežastih vrećica od paprika na nekom od balkona, u Kolodvorsku lijevo, pa kroz kapiju prema tržnom centru “INTEREX” desno, prolazom između prve dvije hale s te desne strane, i negdje na sredini u hali desno reklama s velikim slovima: “salon kućnih ljubimaca KETTI”, pa opet par metara kasnije i “veterinarska stanica KETTI” u hali s ljeve strane. U tržnom centru drugi ambijent, kao da sam ušao u neki drugi grad, tri-četri prilično puna kafića i kladionice i mjenjačnice i frizerski saloni, kupim neki materijal koji mi je trebao tu, pa nazad u Kolodvorsku preko puta u drugu radnjicu s materijalom i robom, onda još malo zapadnije do Robota preko puta, pa onda desno Vilsonovim kući. I tu se zaustavim na omiljenoj klupi, treća uzvodno od hotela “Bristol”. Prije toga, na prvoj, neka strankinja u sandalama s nateklim venama čita neku knjigu, iskrivim vrat malo da probam da pročitam šta, na naslovnoj strani piše velikim slovima “BREAKING THE SOUTH SLAV DREAM”. Na trećoj nema ništa izgrebano, pa ni moje pravo ime, ispušim dvije-tri i posmatram prolaznike, kao i uvijek, između ostalih i mladi par, još jedna djevojka u maskirnim pantalonama i pozamašnom guzicom, kod ove na majici ne piše ništa, a za njima polako hoda neki penzioner i ne sklanja pogled s guzice i daje sve od sebe da miga što je moguće manje.
Stignem kući oko dva, samo da istovarim robu, pa u Radnju u drugu smjenu. Tamo me M. dočeka hladno, malo se ljuti zbog one podjele, svako svoju robu, nemam pojma zašto jer je ona prva nekad predložila to, valjda je tek sad shvatila koliko više sad mora da radi nego onako. Uzmem da završim Misterije od Hamsuna, fantastična stvar, možda najbliže omiljenoj knjizi od svih koje sam pročitao ikad, uz Idiota i Anu Karenjinu i Don Kihota i Čarobni brijeg i Smrt na rate od Selina, ili kako li je već zvanični prevod, ja sam čitao na engleskom, ko zna. Ali malo više od tih, te su mi sve bile jednako odlične, ova me baš izvratila, preporučujem svakom, a najviše tebi, draga Keti, mada se sad malo kajem što sam ti se poredio s junakom kad sam ti se ono obratio zadnji put, tad sam bio negdje u sredini, a do kraja se ispostavi da je on fakat malo lud i čak se i ubije na kraju, pa ako nekad budeš čitala da znaš da se poistovjećujem s njim samo u najljepšim dijelovima kad govori o svojoj ljubavi prema Dagny, a ja stvarno uopšte nisam nimalo lud. :D
E onda u ponedjeljak naveče bio preumoran od hodanja pa ipak nisam radio ništa s novim materijalom i robom, a planirao sam, zaspim rano i probudim se rano u utorak i uzmem da farbam i šmirglam i lijepim te tacne. U jednom trenutku, oko podne, baš kad sam digao pogled kroz prozor, a glava mi je najviše bila spuštena i pogled skoncentrisan na tacne, baš kad sam pogledao ugledam Keti, opet silazi stepeničicama s desne strane, s nekom drugaricom u klovnovskom kostimu, i gleda mi pravo u prozor, kao da je čitala toliko pažljivo da zna tačno gdje živim, a ne samo ponekad kad ima kad, gleda par trenutaka pa sjedne s drugaricom na klošarsku klupu desno da pojedu kifle baš tu, možda je pogledala samo da se uvjeri da me nema, možda bi joj bilo neugodno da me vidjela pa se onda ni slučajno ne bi zadržavala tu. Pa i ja okrenem glavu ako je već tako, dioptrija mi opet nije dozvoljavala da joj razaznam grimasu ali mi se iz nekog razloga učinilo da je uznemirena, neću ni da je gledam ako joj je već i sama pomisao na to nešto najneugodnije u životu, pa i kad ona dolazi pod moj prozor da jede kifle na pauzi za ručak (pretpostavljam). Okrenem glavu i sakrijem se, to je bio prvi put, nastavim s tacnama do dva-tri, pa opet u Radnju u drugu smjenu, gdje je početkom sedmice bilo nekog finog pazara i tu i tamo poneki nagli pljusak ili dva, naglo rastjera ljude s uličica kao da Bog malo upali prskalice odjednom kad mu se dječica previše uzvriska pod prozorom a njemu se prispava baš tad.
Utorak naveče opet po tacnama, farbanje, šmirglanje, cijelu noć, namažem zadnji sloj laka nekad oko pola osam ujutru i legnem i odspavam do dva-tri, pa opet u Radnju u drugu smjenu, i tako dalje, i slično.
Ni u četvrtak ništa nezaboravno, osim par dobrih ideja za priču i previše umora od farbanja u trećoj smjeni, pa nikako ni da počnem ni da ih završim, probaću opet sutra u radnji, samo da krene nekako, napisaću ih kad-tad. Zatvorim oko devet, polako šetnja kući, treća klupa niz saobraćaj preko puta tržnog centra zauzeta već treći-četvrti put, sjednem na prvu sljedeću slobodnu, ispušim jednu-dvije, gledam prolaznike, osvijetljene poluprazne prastare tramvaje i najraznoraznije automobile, pa dalje kući, svratim u danonoćni market preko puta, kad tamo neka akcija, crvena limenka piva od pola litra, “Estrella Damm, Barcelona”, jedan plus jedan gratis, za marku. Uzmem te dvije, da se opustim malo tu noć, otkažem planove da završim neke podmetače pred očekivanu navalu za papu, ko ih jebe završiću ih preko vikenda, pa prodaće se iduće sedmice, kad-tad. Popijem samo jednu limenku, dobro pivo, nema šta.
Onda sanjao Keti, šetamo nekim uličicama zajedno, odjednom se nađemo u nekom uskom prolazu s onim udubljenjima u zidovima za statue, samo nema statua, svi su prazni, a mi šetamo jedno pored drugog i šutimo, u jednom momentu me natjera u jedno od udubljenja, ona mene, okrenut sam leđima zidu a ona mi prilazi, prvi put joj jasno vidim lice, i oči, najnezaboravnije ikad, gleda me sa onim pramenom preko čela i osmjehuje mi se i prilazi mi polako a meni zid iza leđa, nemam gdje. Odjednom se rasplače i govori mi jesam, čitala sam sve i sviđa mi se sve, sviđaš mi se ti, i ja hoću da razgovaramo, izvini što sam bila onako gruba kad si me pitao da se vidimo, i pritrči i zagrli me i stojimo tako zagrljeni deset minuta, najbolji osjećaj ikad, neću da se probudim (tad sam postao svjestan da sanjam, kad me zagrlila), hoću da ostane tako, samo je falio miris kose, mora da je nevjerovatan i zavidim svakom ko ga je osjetio ikad, stvarno ili u snu. Onda se izmakne malo, više nije njeno lice, opet taj problem, sad je neka Kraljičina drugarica sa najpunijim usnama koje sam vidio ikad, i poljubi me i ljubimo se dugo, ali ipak je i dalje Ona, Keti! Probudi me telefon, Tetka me zove da vidim šta je s M., treba u Provinciju sa Z. a ne javlja se, opet spava duboko duboko i ne interesuje je ni telefon ni nikakav alarm ni zvono.
Pa danas cijeli dan, M. otišla do Provincije da se brine za mlađeg brata koji je nešto bolestan, i da se odmori malo. Gužva u gradu, uzbuđenje zbog pape i najraznorazniji stranci, samo niko ne kupuje ništa, samo gledaju i govore da im se sve sviđa. Onda izađem tako da ispušim i malo protegnem noge ispred zatvorene radnje unesrećenog komšije, i vidim je da prilazi s desne strane s prijateljicom i drugom, pobjegnem u Radnju da me ne vidi. Ipak zastanem na sred Radnje, dovoljno duboko da me ne vidi (da joj se ne bi pokvario dan) ako skrene u našu uličicu i prođe ispred, a dovoljno blizu izlogu da je bar vidim još na trenutak ako produži pravo, a ona zastane s društvom ispred radnjice s ribicama za grickanje nogu, ispred jedinog izloga koji vidim iz tog položaja, i zadrži se tu tridesetak sekundi, komentarišu ribice a ja joj prvi put jasno vidim lice, na dobrom svjetlu, kao da je tužna, kao da se trudila samo da ugodi prijateljici iz nekog razloga, da idu gdje prijateljica hoće i da rade šta god ona hoće, samo da nekako udovolje njoj. Pa odoše dalje pravo, a ja ostanem u radnji još pola sata i razmišljam o Njoj, pa kako da ne razmišljam i kako da ne pišem o tome uz sve te slučajnosti, a to čak nije ni bila zadnja ovaj dan.
Zatvorim u devet, nabijem katanac pa Saračima, Ferhadijom i Titovom prema trećoj klupi niz saobraćaj preko puta tržnog centra i razmišljam samo o njoj, jebote zamisli sad baš oni na toj klupi, haha, Ona s prijateljima, možda je nastavila da čita pa me sad zajebava, ništa ako baš budu priđem s osmijehom i pitam ih jel slobodno, pravim se budala. Kad tamo, prilazim, vidim iz daleka da je zauzeto svih prvih pet-šest, pa ne mogu da vjerujem, fakat oni, nisu na mojoj trećoj, al na drugoj, pored nje. Naravno nema šanse da stvarno priđem i da pitam jel slobodno, da se pravim budala, napravim se da ih nisam vidio i sjednem na prvu slobodnu, šestu ili sedmu, i ne mogu da vjerujem, kad eto njih, digli se čim sam ja sjeo i idu prema meni, gledam je a ona me ne vidi, ili se sad ona pravi da nije vidjela mene, drug joj priča nešto naizgled duhovito a ona kao da ne čuje, jebote kako hoda, lebdi, leluja se s noge na nogu i čak i malo poskoči ko djevojčica kad su prošli pet-šest metara od mene, skoro neprimijetno, al poskoči, i odoše prema raskrsnici i ko zna gdje dalje, a ja ostanem na klupi još cigaru-dvije i pitam se jel moguće, baš na toj klupi, baš tu baš tad, naiđe neki cigan, prospe neku priču da mu je sestrica bolesna, kontam poso ide dobro pa da podijelim malo sreću s nekim, dam mu marčicu, kaže imaš li molim te još jednu, jebiga nemam, daj bar cigaru ako imaš, vadim ono malo što mi je otalo u kutiji, kaže daj bar dvije-tri, dam mu dvije, kaže daj još jednu, e jebiga drug nemam i ja jedva sastavljam kraj s krajem, haj dobro fala ti, sretno.
I sad ja treba da ne razmišljam i ne napišem ništa o njoj? Jebote, uopšte nisam opsjednut, sigurno ne na nikakav negativan ili poremećen način, a zaljubljen jesam, i dalje, pjesnički i romantično i platonski, dječački, najneiskvarenije i shvatam da je ne interesujem al kako da ne budem zaljubljen kad mi se dešava da je viđam tako najslučajnije kad mi najmanje treba, kad je nevjerovatna i svaki put kad je vidim samo me preplavi toliko neke ljubavi i nježnosti da bi moglo da zagrije cijelu Rusiju bar jednu noć, samo nju izgleda nimalo ne, ni toliko da mi se bar osmijehne kao bilo kojem štenetu-lutalici na ulici kad me vidi, a kamoli da se samo pojavi jednog lijepog dana u Radnji i da odemo na kafu u kafanicu pored da joj objasnim kako sam i šta mi je i da vidi da mi u očima nema ni mrvica zla, samo dobro i možda donekle pomalo tužnog, al i to je samo pjesnički, ništa strašno, i da znam da me ne mrzi samo zato što sam se zaljubio tako prelijepo, samo to.
Eh.
Rezidencija, 5. juni, dobar dan (x 5)
1.6.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (30)
Nekad početkom sedmice rano ujutru u prvu smjenu u Radnju, kišica, jedan od onih s kišobranima koji niknu čim zapada, opet kod onog znaka East-West, baš dok ja prolazim dere se Kišobrani! Kišobrani! Ajfelov toranj! Pariz! Kišobrani! Jebo majku.
A ja ipak uopšte nisam lud, naravno. Razgovarao s jedinim psihologom kojeg znam, za svaki slučaj, pa i ako se meni čini da ona i nije baš dobar psiholog, pa čak ni uopšte psiholog, bez obzira na to što je kao završila baš taj fakultet, ili baš zato, kako god, meni se čak čini da je ona tu jedina koja je luda, a najmanje ja. Uglavnom, kaže brate možda si malo pretjero s tom “zajebancijom s preuveličavanjem” na svoj račun, možda neko tamo stvarno misli da imaš halucinacije i da čuješ glasove i da stvarno misliš da stvarno vodiš “konstruktivne” “razgovore” “s Bogom” a ne da se samo zajebavaš na svoj račun najbolje što znaš? Pa još ako si slučajno pogodio neku pjesmu ili da joj je momak režiser, možda cura fakat misli da si poremećen i psihopata i da je pratiš ili, nemam pojma, hakuješ, pa znaš? Jebiga ja i ti znamo da si samo ozbiljan pisac i veliki borac za Istinu, haha, pa onda i ne iznenađuje ako nekad tako “pogodiš” nešto, i to baš kad se ponajviše trudiš da “izmišljaš” samo “simbolično” i slično. Fakat. Onda više ni slučajno, ni simbolično ni ironično, ništa više na tu temu, da ipak ne rizikuješ da se neko tamo prepada bez razloga kad je jasno da je to zadnje što bi htio? Dobro. (Što je sve najviše bila moja “najvjerovatnija teorija” koja možda donekle objašnjava tako pretjeranu i donekle prekasnu reakciju, s kojom se onda složila i ona, “pogotovo ako si fakat pominjao halucinacije i glasove i još čak i gluposti o samoubistvu, mi koji smo to studirali i u mnogo manjim glupostima tražimo svakakve znake za takve poremećaje kod svakog, da znaš”, a njena početna je bila da možda neko tamo ima samo neki “odbrambeni mehanizam” i da dijelom i hoće da joj se obraćam, al iz nekog razloga ipak neće jer se boji neke “komplikovane” “veze”. Eto ti psiholog, nema šanse, i u svakom slučaju nema veze, ne treba meni nikakav psiholog i niko nema razlog da ga bude strah ni za mene ni za bilo koga drugog zbog mog stanja uma, kako god.)
Uglavnom se vukao po gradu ove sedmice, smrzavao sjedeći s otvorenim vratima u Radnji, da se bolje radi, pa još kafice i ćevapčići na otvorenom par puta s K. i u četvrtak po cijeli dan s E., pa navukao nešto malo gripice i petak prespavao skoro cijeli dan preventivno, da to odjebem na vrijeme pa da onda ne preležim dva-tri. E. uzeo tri dana slobodno pa u četvrtak skoknuo malo da me vidi, da vidi kako ide Radnja, onda prošetali na ćevape i kolače i poslije još i na bilijar, “Bilijar klub TYSON” u Valtera Perića tu iza Zgrade, dobri veliki stolovi sa ipak prevelikim rupama i solidni štapovi i uglancane kugle, vidi se da se održava, a nije ni skupo, šest maraka sat, još na zvučniku u ćošku neka plejlista sa pristojnijim stvarima uglavnom od Van Goga, Balaševića i Ramba, mada se nekako provukla i najmanje jedna od Deena, a zaposlena teta tamo na teveu sebi tiho smanjila neku grand paradu sa svim zvezdama, neki šljam. Zadnji put držao štap nekad 2011. čini mi se, pa ipak je ostao poneki dobar potez i dovoljno osjećaja u oku i ruci, sad mi se igra još, opet satima svaki dan. U petak se digao samo nekako do banke, da uplatim nešto nekom na račun, i do Radnje s nekim novim podmetačima koji su mi ispali toliko dobri da sam usput razmišljao da skrenem u park da ih zakopam ispod najneupadljivijeg grmića duboko duboko pa da ih neko slučajno nađe tek za dvjesto-tristo godina kad čovječanstvo bude zasluživalo takve podmetače, možda. Na povratku u Rezidenciju sjednem na onu treću klupu niz saobraćaj preko puta velikog tržnog centra, kad tamo na prvoj prečki s desne strane primijetim izgrebano moje pravo ime, prva tri slova čitko i veće, zadnja dva smlaćeno da se jedva prepozna, i u nekoj neodređenoj boji koja je možda svježa a možda ne, uglavnom tu sjedim već par sedmica skoro svaki dan i prvi put ugledam to.
Za vikend na Selo, trčim pješke pa zakasnim na autobus u pola jedanest, kupujem kartu u deset i trideset dva, kaže sad imaš tek u pola dvanest, nema veze, popijem kafu u onom kafiću sa solidnom muzikicom i pilećim sendvičima ispred perona osam ili devet i pročačkam tablet pola sata-sat. Onda prilično novim autobusom sa klimom, treći red desno, sjedište do prolaza, sad mi je to omiljeno mjesto, prije sam birao treći od pozadi, isto s desne strane. Ciglane, Vogošća, Semizovac, Nišićka visoravan sa šarenim uzoranim i neuzoranim parcelama a gore bistro plavo nebo izbrazdano bijelim tragovima hiljadu aviona, odoše iz svakog pravca svukud, istok, zapad, sjever, jug, pa Olovo, i pauzica za pušenje od deset-petnest minuta na odmaralištu “Montana” nešto poslije, gdje se uvijek malo poigram sa par šarenih čupavih džukela koji kao da su nekad imali prave bosanski-tornjak-pretke, i čak ih nahranim nekad, kad imam čim, i iz nekog razloga ranije uvijek zamišljao da se i Keti ako je ikad u prolazu isto tako igra s njima i čak ih nahrani nekad, ako ima čim, sve dok jednom nisam vidio na nekoj slici, dok sam je još imao na ponekoj društvenoj mreži na kojoj je znala da objavi takvu stvar, da se usred jednog putovanja fakat zaustavila baš na tom mjestu, i malo poigrala s istim tim džukelama i možda im čak i poklonila i poneki osmijeh, kako mi je nekad pričala da dijeli čak i takvim, i bilo mi drago, itd., itd., i sl., ali opet sam skrenuo na tu temu a obećao sam da neću, dosta.
Pa Provincija, pa Selo, lijepo vrijeme, čist vazduh, Štene, kozice, jarići, ovčice, rodbina, seljaci. Odem sa Starim do štale da vidim sitnu stoku, kaže jebo ovce nema ništa od njih, odlučio sam da se preorijentišem najviše na koze, dok mi objašnjava meni se prikrade jedno od jaradi i počne da mi žvaće omiljene pantalone na lijevom koljenu, izmaknem se i govorim mu hej, a ono blene i hoće još, jebiga ipak ga otjeram, ionako su već počele da se raspadaju i na koljenima i na guzici i oko džepova. Štene kao da sve uspješnije zaboravlja stare strahove i slobodnije prilazi da se igra, mada i dalje oprezno i spuštene glave i podvijenog repa. Protegnem noge tu još malo, Stari se izgubi negdje začas, porazgovaram sa starim Amidžom-E., kaže govorio sam ja njima za te “domaće” ovce, ako već drže da nabave neke rasne, al ne slušaju, pa im sad kažem i za koze da je lako s jednom-dvije, al jebeno je kad imaš više, nemoguće je to kontrolisat, to preskače ograde i provlači se kroz nemoguće šupljine i uništava ljudima vrtove i povrće i voće, bolje im je da ne nabavljaju, ma haj reko nek nabave pa nek se pokaju kad opet skontaju da si bio u pravu, šta ćeš im, pa jest, što jest jest. Krenem kući, kad Stari maše sa improvizovanog stolića ispred nečije započete kuće pored puta, sjedi s komšijom s pivom, haj malo sjedi da čuješ koju pametnu, kaže komšija haj na pivo, Stari govori ma neće on to, a možda i hoće, otkud ja znam, haj reko može jedna čaša, a ovaj smjesta zagalami na ženu da ode da donese čašu odnekle, odma! Priča opet o kozama, one ti pojedu sedamdeset (ili sedamsto, sad nisam siguran, ne sjećam se dobro) trava svaki dan, zato im je mlijeko tako zdravo, vole štavljiku, havljiku, trnje, kisu! Žena donese prašnjavu čašu, ko zna odakle je iskopala, opere je prstima na pipi, Komšija naspe a ja je svučem na eks, jebiga bio sam žedan, pa priča dalje, kaže ovaj jedan iz Sela nabavio jeftino neku iz nekog drugog famoznog sela s druge strane planine, dobra je al ima četri roga, hahaha, dva obična i još dva između, pa mu on govori da je to “degenerik! to je degenerik!”, hahaha, bogami četri roga, da vidiš, samo ne izvodi ih nikad, struhnuće mu u onoj štali. Pa nekako promijene temu, planiraju neki zajednički poso u šumi, kad kaže odjednom Komšija, evo ga evo ga, vodi ih, evo je, četri roga, putem ide neki frajerčić sa sunčanim naočarama i vodi je na fluorescentom povodcu, fakat četri roga, Stari i Komšija skoče ko dječaci na ogradu i pokazuju prstima i smiju se, hahaha, pa eto ih nazad, sjedaju, pivo, pođe da mi naspe još jednu čašu, reko nemoj nemoj, dosta je, ustanem i odem kući. Onda malo roštilj, porodično, prejedem se i odem na spavanje rano, oko devet.
Nedjelja ujutru, polako kafa sa Starom i Bratom, Stari otišo rano na neku “akciju”, prave mini-hidrocentralu nekom iz Sela, obećo mu je, a biće sigurno i ražanj i neograničene količine piva, pa što da ne. Istračamo pola sela i svu rodbinu sa Starom, popljujemo ih sve redom kako i priliči, pa polako kući s Bratom, do Provincije, na autobus unazad istim putem za Sarajevo, lijepo popodne, ugodna vožnja i dobar dan. Istovarim Mamine sireve u frižider u Rezidenciji pa prošetam do Radnje, M. napravila dobar poso za vikend, taman da poplaćamo nove kirije i račune za juni i maj, i još mi govori kad sam joj pričao za kozu s četri roga, kaže kad smo već kod koza pročitala sam i onu drugu od Hamsuna što si digo i još je bolja od one prve, ne mogu da vjerujem kolko je dobra, reko nema na čemu, znam ja. Onda nazad u Rezidenciju s njom, uzmem da operem smdrljivu gomilu suđa u kuhinji, pa prije svega da pokupim nešto crno nataloženo u odvodu, kad ono počne da mi se migolji između prstiju, jebo majku žohar, samo mi je falilo još to. Nije ni od najmanjih, usmrtim ga, bacim u šolju i pustim vodu, perem ono suđe i zagledam ćoškove, kao da ih ipak nema više nigdje, al dovoljno je da je nekako ušo jedan skotan pa da nam se nakoti cijeli stan. A možda sam imao sreće da usmrtim tog prvog izviđača, jebem im majku izmisliću neko nuklearno oružje da ih pobijem sve ako se pojave, ne podnosim ih i tačka, pa da vidimo ko je inteligentniji i genijalniji, jebem im sve.
Rezidencija, 31. maj, dobar dan (x6)
A ja ipak uopšte nisam lud, naravno. Razgovarao s jedinim psihologom kojeg znam, za svaki slučaj, pa i ako se meni čini da ona i nije baš dobar psiholog, pa čak ni uopšte psiholog, bez obzira na to što je kao završila baš taj fakultet, ili baš zato, kako god, meni se čak čini da je ona tu jedina koja je luda, a najmanje ja. Uglavnom, kaže brate možda si malo pretjero s tom “zajebancijom s preuveličavanjem” na svoj račun, možda neko tamo stvarno misli da imaš halucinacije i da čuješ glasove i da stvarno misliš da stvarno vodiš “konstruktivne” “razgovore” “s Bogom” a ne da se samo zajebavaš na svoj račun najbolje što znaš? Pa još ako si slučajno pogodio neku pjesmu ili da joj je momak režiser, možda cura fakat misli da si poremećen i psihopata i da je pratiš ili, nemam pojma, hakuješ, pa znaš? Jebiga ja i ti znamo da si samo ozbiljan pisac i veliki borac za Istinu, haha, pa onda i ne iznenađuje ako nekad tako “pogodiš” nešto, i to baš kad se ponajviše trudiš da “izmišljaš” samo “simbolično” i slično. Fakat. Onda više ni slučajno, ni simbolično ni ironično, ništa više na tu temu, da ipak ne rizikuješ da se neko tamo prepada bez razloga kad je jasno da je to zadnje što bi htio? Dobro. (Što je sve najviše bila moja “najvjerovatnija teorija” koja možda donekle objašnjava tako pretjeranu i donekle prekasnu reakciju, s kojom se onda složila i ona, “pogotovo ako si fakat pominjao halucinacije i glasove i još čak i gluposti o samoubistvu, mi koji smo to studirali i u mnogo manjim glupostima tražimo svakakve znake za takve poremećaje kod svakog, da znaš”, a njena početna je bila da možda neko tamo ima samo neki “odbrambeni mehanizam” i da dijelom i hoće da joj se obraćam, al iz nekog razloga ipak neće jer se boji neke “komplikovane” “veze”. Eto ti psiholog, nema šanse, i u svakom slučaju nema veze, ne treba meni nikakav psiholog i niko nema razlog da ga bude strah ni za mene ni za bilo koga drugog zbog mog stanja uma, kako god.)
Uglavnom se vukao po gradu ove sedmice, smrzavao sjedeći s otvorenim vratima u Radnji, da se bolje radi, pa još kafice i ćevapčići na otvorenom par puta s K. i u četvrtak po cijeli dan s E., pa navukao nešto malo gripice i petak prespavao skoro cijeli dan preventivno, da to odjebem na vrijeme pa da onda ne preležim dva-tri. E. uzeo tri dana slobodno pa u četvrtak skoknuo malo da me vidi, da vidi kako ide Radnja, onda prošetali na ćevape i kolače i poslije još i na bilijar, “Bilijar klub TYSON” u Valtera Perića tu iza Zgrade, dobri veliki stolovi sa ipak prevelikim rupama i solidni štapovi i uglancane kugle, vidi se da se održava, a nije ni skupo, šest maraka sat, još na zvučniku u ćošku neka plejlista sa pristojnijim stvarima uglavnom od Van Goga, Balaševića i Ramba, mada se nekako provukla i najmanje jedna od Deena, a zaposlena teta tamo na teveu sebi tiho smanjila neku grand paradu sa svim zvezdama, neki šljam. Zadnji put držao štap nekad 2011. čini mi se, pa ipak je ostao poneki dobar potez i dovoljno osjećaja u oku i ruci, sad mi se igra još, opet satima svaki dan. U petak se digao samo nekako do banke, da uplatim nešto nekom na račun, i do Radnje s nekim novim podmetačima koji su mi ispali toliko dobri da sam usput razmišljao da skrenem u park da ih zakopam ispod najneupadljivijeg grmića duboko duboko pa da ih neko slučajno nađe tek za dvjesto-tristo godina kad čovječanstvo bude zasluživalo takve podmetače, možda. Na povratku u Rezidenciju sjednem na onu treću klupu niz saobraćaj preko puta velikog tržnog centra, kad tamo na prvoj prečki s desne strane primijetim izgrebano moje pravo ime, prva tri slova čitko i veće, zadnja dva smlaćeno da se jedva prepozna, i u nekoj neodređenoj boji koja je možda svježa a možda ne, uglavnom tu sjedim već par sedmica skoro svaki dan i prvi put ugledam to.
Za vikend na Selo, trčim pješke pa zakasnim na autobus u pola jedanest, kupujem kartu u deset i trideset dva, kaže sad imaš tek u pola dvanest, nema veze, popijem kafu u onom kafiću sa solidnom muzikicom i pilećim sendvičima ispred perona osam ili devet i pročačkam tablet pola sata-sat. Onda prilično novim autobusom sa klimom, treći red desno, sjedište do prolaza, sad mi je to omiljeno mjesto, prije sam birao treći od pozadi, isto s desne strane. Ciglane, Vogošća, Semizovac, Nišićka visoravan sa šarenim uzoranim i neuzoranim parcelama a gore bistro plavo nebo izbrazdano bijelim tragovima hiljadu aviona, odoše iz svakog pravca svukud, istok, zapad, sjever, jug, pa Olovo, i pauzica za pušenje od deset-petnest minuta na odmaralištu “Montana” nešto poslije, gdje se uvijek malo poigram sa par šarenih čupavih džukela koji kao da su nekad imali prave bosanski-tornjak-pretke, i čak ih nahranim nekad, kad imam čim, i iz nekog razloga ranije uvijek zamišljao da se i Keti ako je ikad u prolazu isto tako igra s njima i čak ih nahrani nekad, ako ima čim, sve dok jednom nisam vidio na nekoj slici, dok sam je još imao na ponekoj društvenoj mreži na kojoj je znala da objavi takvu stvar, da se usred jednog putovanja fakat zaustavila baš na tom mjestu, i malo poigrala s istim tim džukelama i možda im čak i poklonila i poneki osmijeh, kako mi je nekad pričala da dijeli čak i takvim, i bilo mi drago, itd., itd., i sl., ali opet sam skrenuo na tu temu a obećao sam da neću, dosta.
Pa Provincija, pa Selo, lijepo vrijeme, čist vazduh, Štene, kozice, jarići, ovčice, rodbina, seljaci. Odem sa Starim do štale da vidim sitnu stoku, kaže jebo ovce nema ništa od njih, odlučio sam da se preorijentišem najviše na koze, dok mi objašnjava meni se prikrade jedno od jaradi i počne da mi žvaće omiljene pantalone na lijevom koljenu, izmaknem se i govorim mu hej, a ono blene i hoće još, jebiga ipak ga otjeram, ionako su već počele da se raspadaju i na koljenima i na guzici i oko džepova. Štene kao da sve uspješnije zaboravlja stare strahove i slobodnije prilazi da se igra, mada i dalje oprezno i spuštene glave i podvijenog repa. Protegnem noge tu još malo, Stari se izgubi negdje začas, porazgovaram sa starim Amidžom-E., kaže govorio sam ja njima za te “domaće” ovce, ako već drže da nabave neke rasne, al ne slušaju, pa im sad kažem i za koze da je lako s jednom-dvije, al jebeno je kad imaš više, nemoguće je to kontrolisat, to preskače ograde i provlači se kroz nemoguće šupljine i uništava ljudima vrtove i povrće i voće, bolje im je da ne nabavljaju, ma haj reko nek nabave pa nek se pokaju kad opet skontaju da si bio u pravu, šta ćeš im, pa jest, što jest jest. Krenem kući, kad Stari maše sa improvizovanog stolića ispred nečije započete kuće pored puta, sjedi s komšijom s pivom, haj malo sjedi da čuješ koju pametnu, kaže komšija haj na pivo, Stari govori ma neće on to, a možda i hoće, otkud ja znam, haj reko može jedna čaša, a ovaj smjesta zagalami na ženu da ode da donese čašu odnekle, odma! Priča opet o kozama, one ti pojedu sedamdeset (ili sedamsto, sad nisam siguran, ne sjećam se dobro) trava svaki dan, zato im je mlijeko tako zdravo, vole štavljiku, havljiku, trnje, kisu! Žena donese prašnjavu čašu, ko zna odakle je iskopala, opere je prstima na pipi, Komšija naspe a ja je svučem na eks, jebiga bio sam žedan, pa priča dalje, kaže ovaj jedan iz Sela nabavio jeftino neku iz nekog drugog famoznog sela s druge strane planine, dobra je al ima četri roga, hahaha, dva obična i još dva između, pa mu on govori da je to “degenerik! to je degenerik!”, hahaha, bogami četri roga, da vidiš, samo ne izvodi ih nikad, struhnuće mu u onoj štali. Pa nekako promijene temu, planiraju neki zajednički poso u šumi, kad kaže odjednom Komšija, evo ga evo ga, vodi ih, evo je, četri roga, putem ide neki frajerčić sa sunčanim naočarama i vodi je na fluorescentom povodcu, fakat četri roga, Stari i Komšija skoče ko dječaci na ogradu i pokazuju prstima i smiju se, hahaha, pa eto ih nazad, sjedaju, pivo, pođe da mi naspe još jednu čašu, reko nemoj nemoj, dosta je, ustanem i odem kući. Onda malo roštilj, porodično, prejedem se i odem na spavanje rano, oko devet.
Nedjelja ujutru, polako kafa sa Starom i Bratom, Stari otišo rano na neku “akciju”, prave mini-hidrocentralu nekom iz Sela, obećo mu je, a biće sigurno i ražanj i neograničene količine piva, pa što da ne. Istračamo pola sela i svu rodbinu sa Starom, popljujemo ih sve redom kako i priliči, pa polako kući s Bratom, do Provincije, na autobus unazad istim putem za Sarajevo, lijepo popodne, ugodna vožnja i dobar dan. Istovarim Mamine sireve u frižider u Rezidenciji pa prošetam do Radnje, M. napravila dobar poso za vikend, taman da poplaćamo nove kirije i račune za juni i maj, i još mi govori kad sam joj pričao za kozu s četri roga, kaže kad smo već kod koza pročitala sam i onu drugu od Hamsuna što si digo i još je bolja od one prve, ne mogu da vjerujem kolko je dobra, reko nema na čemu, znam ja. Onda nazad u Rezidenciju s njom, uzmem da operem smdrljivu gomilu suđa u kuhinji, pa prije svega da pokupim nešto crno nataloženo u odvodu, kad ono počne da mi se migolji između prstiju, jebo majku žohar, samo mi je falilo još to. Nije ni od najmanjih, usmrtim ga, bacim u šolju i pustim vodu, perem ono suđe i zagledam ćoškove, kao da ih ipak nema više nigdje, al dovoljno je da je nekako ušo jedan skotan pa da nam se nakoti cijeli stan. A možda sam imao sreće da usmrtim tog prvog izviđača, jebem im majku izmisliću neko nuklearno oružje da ih pobijem sve ako se pojave, ne podnosim ih i tačka, pa da vidimo ko je inteligentniji i genijalniji, jebem im sve.
Rezidencija, 31. maj, dobar dan (x6)
26.5.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (29)
Pa sad zima, ne sjećam se da sam ikad reaktivirao duge gaće ovako kasno u maju, šta je ovo jebote bog? Sinoć sam se ipak napio malo previše ... sad me sramota da čitam ono, al nema brisanja, mada je bilo iskreno, ako ništa, nema šta.... Uglavnom, otprilike nekad čim sam objavio, sinoć, zvoni mi telefon, a ja letva, jedva nekako isfokusiram vid da probam da prepoznam ko me zove, kad ono neki nepoznat broj. Jebiga nepoznatim brojevima se ne javljam još od 2010., otprilike, osim zadnjih par mjeseci ponekad kad sam očekivao da mi se javi ponešto iz bezbroj institucija u vezi registracije Radnje, mada opet kad se ipak javim skoro uvijek ispadne da nekom treba neka usluga začas pa se sjetio da tamo negdje postojim ja. A pogotovo nedjeljom oko devet naveče, nema šanse da se javim, pogotovo onako pjan. Ostavim da zvoni, pijem, pojačana depresivna simfonija, pa zvoni opet, opet isti broj, izbacim, kvari mi muziku, nek se predstavi u poruci ko je i šta je i šta hoće pa možda mu se nekad javim. Zvoni opet, izbacim, opet, šest-sedam puta, već se aktivira ono malo prisebnosti što mi je ostalo, kontam da nije bio neki požar negdje, možda je opet neko umro jebote bog, al ipak nema šanse, onda bi me zvao neko sa poznatim imenom i brojem, nek zvoni kolko hoće, ne javljam se, nema šanse. Pretjeram s alkoholom, ispovraćam se par puta, eksiram tri-četri čaše vode da se probudim ko cvjećka i izvalim se u krevet i zaspim.
Budim se oko pet, uznemiren, i dalje uznemiren zbog konačne razmjene od juče, i ne mogu da spavam više, ne pamtim ni zadnji put kad mi se desilo to. Sanjao da sam objavio oglas na piku da prodajem neki polovan kompjuter, a tamo na oglasu mi pravo ime i identitet i odjednom mi se javi Afrodita, u stvari samo me kao doda na nekoj mreži, s koje saznam da ima crvenu kosu sa narandžastim pramenovima i najljepše sive oči i osmijeh, živi s nekom još ljepšom drugaricom, a možda su i lezbejke, mada nisam siguran jesam li taj dio s lezbejkama dodao dok sam se prisjećao sna ili sam to pomislio u snu, i žive u nekom primorskom gradiću u Italiji sa usvojenom djevojčicom iz Pakistana o tragičnoj pogibiji čije kompletne uže i šire familije snimaju umjetnički dokumentarni film.
Kafa i cigare na gladan stomak, razmišljam o “Dnevnicima”, i kontam kako sam počeo, nekad sredinom septembra kad smo dobili Rezidenciju, i dalje ne mogu da vjerujem da živim u ovakvom stanu na ovakvom mjestu, do septembra sam bio siguran da se takve stvari dešavaju samo nekim tamo seronjama, a nikad meni. Onda sam možda sad napokon ipak izrastao u seronju, možda, i nije mi žao ako jesam, sva ona pretjerana ljubaznost od ranije mi se i nije baš vratila na najispunjavajućiji način, skoro nikad. Misao mi prekine telefon, opet isti nepoznat broj, ko ga jebe, možda je fakat nešto bitno. Halo, molim, Isuse jesam te probudila, niste niste, samo ne znam ko je ... Ma strina, ta i ta, aha, zvala si me i sinoć? Jesam, a nisam te probudila, nisi nisi, evo spremam se da idem na poso, tako i tako, sjećaš se one male rodice, sjećam, ima neki zadatak iz informatike pa nema ko da joj pomogne, treba da uradi neku prezentaciju, pa ima sve podatke i pravila kako treba, molim te ima sve petice samo ako sad ne dobije peticu iz te prezentacije imaće samo tu jednu četvorku, bogami plakala je cijelu noć, a nemamo nikog, pa možeš li molim te, poslala bi ti ona na fejzbuk, a dobro hajde nek pošalje pa pogledaću, nije to strašno, dobro super poslaće ti ona, fala ti, šta ima u Sarajevu kako ti je tamo, pa nije loše, sviđa mi se mnogo više nego tamo, joooj znam i ja sam poželjela, samo da dođem da udahnem malo taj zrak! Aha, dobro, onda ... eto pa poslaće ti ona, molim te, fala ti, pa čujemo se, ćao. Sranje. Definitivno nikad nikad više na nepoznat broj, pa nek poumru svi, onda je svakako gotovo pa nema veze javi li mi se dan ranije ili kasnije. I vidim što postaješ seronja, da imaš muda za seronju samo bi joj prekinuo kad je rekla ko je i šta hoće, bez ikakvog odgovora, pa izbacivao opet šest sedam puta pa se javio osmi samo da joj tiho-smireno kažeš kratko i jasno dok nije stigla ni da progovori: Odjebi.
Prošetam do Radnje, kiša, zima, otvorim, ipak je podnošljivije s pamučnim dugim gaćama, i sjetim se da mi se prekinula misao o “Dnevnicima”: jest, više puta sam pokušavao da pišem nešto privatno, pa počnem prvi dan pa skontam koji si ti kurac da pišeš “Dnevnik”, kad ti se nikad ništa ne dešava u životu, jedeš, spavaš, prdiš, čačkaš nos, gledaš porniće, čak ni ne jebeš ništa, nećeš? “Čuvaš se” (!) za neku tamo idealnu koju nisi ni izmislio kako treba i do kraja, ne možeš ni da zamisliš da ti se približi bilo ko drugi, pa i Njoj vjerovatno ne bi dozvolio da te dotakne dok se dobro ne upoznate bar godinu-dvije.... Kakav “Dnevnik” čovječe, o čemu?
Onda se desi Rezidencija, to mi je bilo uzbudljivo, a tih dana nikako nisam imao vremena za pisanje, pa odlučim da počnem ovako javno na blogu, svakako niko ne čita, a i ako neko čita boli me kurac, još uz dobar uticaj Knaussgarda baš tih dana, krene u ovom pravcu, da zapisujem sve što primjećujem i o čemu razmišljam i što osjećam bez razmišljanja, kad god stignem, idealno svaki dan, i nema tog pravila i te teme ili ličnosti ili koncepta o kojem nećeš, ako ga/je vidiš ili ti se iz bilo kojeg drugog razloga piše o tome. Pa i da mi se jednu noć u Kabinetu samo jezivo materijalizuju sam Bog i Sotona lično, da me išamaraju i išutaju i porazbijaju laptop i tablet i najozbiljnije zaprijete da prestanem da ih pominjem u “Dnevnicima” i da sam svakako nepismen i da se Arapin i Portugalac i Japanac i slično piše velikim počeetnim slovima idiote, i to sve nekim prejebenim horor glasovima od kojih se odma istovremeno i usereš i upišaš, i to krvavo, dok ih slušaš, kad bi otišli vjerovatno bi se opet nekad nekako odvukao do nekog internet kluba da napišem kako sam se osjećao dok mi se to dešavalo, kakav zadah je bio u Boga kad mi se unio u lice, a kakav u Sotone, ko jebenije šamara a ko šuta, i slično, mislim da je jasno šta hoću da kažem. Stoga duge gaće, prdeži i čačkanje nosa, mada jesam i prešutio neke gadosti, na primjer porniće, pisao sam da sam “malo gledao neke perverzije na internetu” par puta, a malo je reći da je to blago rečeno, možda čak imam i problem s tim, previše gledam i previše perverzno, ipak mi se čini da to nije ništa ni nenormalno ni strašno i ne vjerujem da škodi ikom, pa čak ni meni, naprotiv, malo ga otreseš svako malo pa malo manje stresno nastaviš dan.
Onda me opet prekinu, M. se pojavljuje u Radnji, pa stari prijatelj-rođak K., odem s njim na kafu u kafanicu u uličici iz koje mogu da “radim” u Radnji, pritrčim ako zastane neko. Između ostalog priča mi kako se bavio uvozom i preprodajom polovnih automobila, kako je počinjao, kako ga krenulo, pa ga izvarali pa on usrao stvar i sjebao deset-petnest hiljada maraka, ostao bez marke, a žena, djeca, namirnice, pelene, sad se izvlači opet i pokušava da pokrene nešto novo. Ipak, meni se bez obzira na to što mi je ta njegova priča bila prilično interesantna i nije sjedilo toliko dugo kolko je ipak potrajala kafa, sat-dva i više, pa kad smo završili vratim se u Radnju i nastavim da razmišljam o “Dnevnicima” na miru.
Eto sad mi se odjednom zabranilo jedno ime i jedna tema, i to mi je zabranilo jedino neko ili nešto čije me mišljenje još zanima, mada nemam pojma da me jebeš kako je to ikad moglo da postane pa ostane tako, i ipak odlučim da do kraja ispoštujem tu Volju, ipak sam ja još i veliki džentlmen, uz sve ostalo, kako da ne. Pa nekad u još sat, dva, tri, kolko je trajalo dok mi nije istekla smjena, ipak dobijem poruku na fb od djevojčice u vezi prezentacije, a već sam bio zaboravio na to. Kaže evo vam pravila kako treba uraditi prezentaciju, tu piše sve. Dok otvaram dokument kontam da ubacim negdje u prezentaciji suptilno “Jebo mater ko ovo pročita”, pa da mi bude zabavno ako ikad čujem da je bilo nekih posljedica, al koga ja lažem, kakav seronja, ipak sam ostao odvratno fin, pa da joj odradim to začas kad sam već toliki kreten da se javljam nepoznatim brojevima ko da imam devet godina a ne dvadeset devet plus. Kad tamo u “pravilima” stvarno piše sve kako treba, samo malo preopširno, mada opet ništa strašno, al na početku fino pišu standarne srednjoškolsko-profesorske gluposti, medicinska škola ta i ta, tu ime učenika, tu odjeljenje, tu tema, pa još minimalno toliko ovoga, maksimalno toliko toga, pa skontam da mi mala nije poslala ni ime i prezime, dobro to piše na “fejzbuku”, al opet, al ni odjeljenje i čak ni jebenu temu.... Jebote ko sve danas “ima sve petice”, mada uvijek je bilo tako, uglavnom, možda je to i ponajsigurniji pokazatelj da je neko najveći idiot. I još me pita hoćeš li moći završit do devet naveče? Hoću kurac, nema šanse, sklopim laptop, ko ga jebe, nek dobije jedinicu, nek propadne ako ne zna sama, i to je za ljude, pa možda onda nekad nauči ili da sama napravi najobičniju maloumnu prezentaciju ili da ode na kafu s nekim najusamljenijim mršavim s najvećim bubuljicama i nosom iz razreda ko zna, pa i da mu popuši na obostrano zadovoljstvo ako treba, što da ne, ili da su i četvorke i jedinice za ljude i nema ništa manje bitno od toga u životu, to bi joj bilo najkorisnije ako već mene iko uopšte nešto pita tu.
M. koja se u međuvremenu izgubila negdje se opet pojavi u drugu tačno na vrijeme, a ja se polako pješke zaputim s čaršije u Zmaja od Bosne, u Robot, da opet kupim nešto malo robice i da radim večeras. Na povratku Vilsonovim skontam da sam u “Dnevnicima” od neki dan ipak slagao nešto, nije druga-treća uzvodno poslije druge-treće raskrsnice od hotela “Bristol”, nego treća uzvodno od raskrsnice kod hotela “Bristol”. Spustim kesu s tacnama i podmetačima i sjednem, pada kišica al ogromne krošnje starih lipa dobro čuvaju od tog, kontam da ispušim jednu pa odoh kući da radim, onda ipak ostanem tri cigare i pola sata-sat, posmatram prolaznike i automobile, četri sata popodne, pola pet, kišica, nema gužve, nema skoro nikog, mada Miljacka nekako uopšte ne smrdi na mrijestilište i čak ugodan vjetrić (ugodan ako imaš pamučne duge gaće) širi omiljen miris velike stare lipe. Neka djevojka koja izdaleka podsjeća na jednu u koju sam zaljubljen do jaja prilazi trotoarom preko puta s lijeve strane, ipak nije ona, ova se osvrće i čeka i čeka pa pokušava da zaustavi taksi, a ja kontam da čak i ja koji sam najviše samo sirovi seljak iz vukojebine između neba i nepristupačnih vrleti Konjuha već znam da Vilsonovo šetalište i nije baš najzgodnijih par kilometara da se čeka i zaustavlja taksi. Ode ipak pješke, trotoarom preko puta, u nepoznatom pravcu, desno, pa nešto kasnije malo prije hotela staje tamno sivi BMW od sto pedeset hiljada maraka, vjerovatno, izlazi suvozač, široka ramena i kožna jakna, polako oko zadnjeg kraja automobila, prilazi vozačevim vratima i otvara ih, vozač isto izlazi, slična fizionomija i druga boja kožne jakne, bivši suvozač sjeda na njegovo mjesto a on isto polako obilazi oko zadnjeg kraja i sjeda na suvozačevo mjesto, pa odoše polako lijevo uličicom pored hotela. Odsjedim još petnaestak minuta i dok sam ustao odlučim da ipak jebo zabrane i Volje, moj “Dnevnik”, pišem šta hoću pa nek čita ko hoće a i ne mora niko, boli me kurac.
Dođem kući, pustim muziku, onu kombinaciju sa dvije pjesme sa Dark Side of the Moon, Pink Floyd, to mi se ponavlja po cijeli dan već par sedmica i nema šanse da mi dosadi ikad. Dignem glavu kroz zapadni prozor Kabineta prema kojem mi je sad okrenut kauč, na sivom nebu se otvara neka rupa u oblacima, ko neko nebesko oko, a ja se sjetim fantazije o Bogu od ranije i zamišljam kako se iza rupe s lijeve strane odjednom pojavljuje lijeva strana nekog ogromnog bijelog lica, pa samo jedno ogromno oko preko rupe i namiguje mi a bore oko oka se smiješe, i ode opet brzo desno kako se i pojavio, a ja se obliznem začas i zaustim dok se nije zatvorilo, dok nije kasno: Izvini?
Vrati se, prevrne okom dramatično da mi da do znanja da sam dosadan, kaže reci?
Izvini, znam da nemaš vremena, mislim pretpostavljam, mada vrijeme je relativno i najvjerovatnije i ne postoji i boli tebe kurac za vrijeme, jel, al dobro da te ne smaram i da ne dužim, da te pitam, da mi možda slučajno nisi čitao “Dnevnike”, sve ili bar ponekad ponešto, bilo kad?
Jesam.
Pa onda znaš šta je bilo sve ovo oko Keti, kako se osjećam, šta mi je, šta mi je napisala juče?
Znam, pa?
Pa šta Ti misliš jebote b... ovaj, šta misliš? Šta da radim, možda si Ti dovoljno dobar psiholog, hahaha?
E moj sinko. Vidi, šta ti je napisala? Da ti treba dobar psiholog? E jebo ti mene ako i najveća budala na Nebu ne zna šta bi Frojd reko na to, znaš? Hahaha. Evo i On prevrće očima....
Š ... šta bi reko?
O jebote Sunce, retoričko, retoričko pitanje, znaš?
Ma znam, al me interesuje šta On misli o svemu, ako je već i On čitao, jel moguće da jest?
Možda jest možda nije, uglavnom misli da je ona histerična a ti imaš Edipov kompleks, naravno, al nije ti On baš nepristrasan, znaš, malo je ljubomoran na onaj tvoj fazon da više nikad ne izgovaraš nikom “Drago mi je.” kad se upoznaješ, nego “Svejedno mi je.”, hahaha, krivo mu što se on nije prvi sjetio toga i što je persirao ljude a ti tako mlad već skontao da nema ništa gluplje, i slično. Uglavnom, okani se sinko, nije ona za tebe, a ni ti za nju, da ti kažem ovako otvoreno, imaš dobar ukus, mislim cura je stvarno nešto posebno, pa kako hoda pa kako zabacuje glavicom pa oči, jebote i Ja se zaljubim svaki put kad se moli, al dobro si sam reko neki dan da je ona cvjetić a ti govno, to je fakat, a cvjetići od govana mogu samo da narastu, ako i to, razumiješ, malo ih pogura da procvjetaju pa dižu glavu za Suncem da ih princ ubere i pokloni princezi ili metne u rever. Jel jasno? Jel treba da pojednostavljavam dalje?
Svaki put kad se moli?
Jest, što?
Eh, a za šta li se Ona moli?
Da je više nikad ne vidiš nigdje ni slučajno pa da opet sereš o njoj na blogu! Hahaha. Šalim se, mislim i to definitivno, jebiga tako je pa tako pa šta ćeš, pa jednom ozbiljno kad se sažalila i za tebe, da se središ malo i da ti bude dobro. Al samo jednom! To je sve što se tiče tebe, a za ostalo ima da te boli kurac, NE TIČE TE SE! Jel jasno?
Znam....
Mislim osvrni se malo čovječe, imaš trideset godina a fakat se ponašaš ko dijete, jest da si donekle bio u pravu kad si se ono pitao kolko li su puta Van Gogu rekli da odraste, mada to ne znači ni da je ona kurva ni da si ti Van Gog, haha, dobar dobar, i fakat ti nikad nije kontala humor, jebote pa ako imaš išta imaš dobar smisao za humor, stvarno prejebeno, svaka čast, nema šta, al kad neko ne konta ironiju i zajebanciju i sarkazam ne konta i to bi trebalo da ti bude polazna tačka za oporavak, zapamti, nego gdje sam ono stao, živiš ko dijete, pogledaj na šta ti liči “Kabinet”, ko da ti se okotio bernardinac u tom krevetu a Milorad Dodik pravio momačko veče DJ Krmku na stolu ... Pa dobro eto hoćeš da budeš boem, da pišeš, da piješ, da pušiš, onda piši brate, imaš donekle stila i pobogatu maštu, i dobre ideje, budi dijete i svinja al nema onda ništa od Keti i sličnih, njima su najviše bitne ispeglane košulje i savršena frizura i najoriginalnija boja starki, a najmanje “prava poezija” i “majstorska proza” i “instant filozofije” i slično. Ostavi, nastavi, zaboravi, ili ne zaboravljaj ako baš “ne možeš”, sjećaj se i maštaj al ne smaraj više s tim, ni Mene ni M. ni nikog, molim te? Sjećam se kako su ti bili veseliji i jebibrižniji tekstovi prije tog sretno-nesretnog poznanstva, probaj da se malo vratiš na to, i piši svaki dan, i na kraju svakog unosa stavi jel bio dobar ili loš dan, pa nek ti metnu na nadgrobni spomenik kad umreš Isus S. Hamzić, 1985.-2066., D: [broj dobrih dana] - L: [broj loših dana], jel jasno? Znači dosta sa smaranjem, jelde da nećeš više, dobar si ti dečko, Ja znam! I ne seri s tim “seronjom”, nemaš ti to u sebi, i budi dobar prema M., ipak je ona samo dijete, obavezno budi najbolji prema njoj!
E jebiga. Dobro.
Dobro onda, uostalom ko te jebe, ne znam što mi je ovo uopšte trebalo, previše sam star za ta sranja, haj čao.
Poslije napravim palačinke, ispadnu mi loše, nikad gore, loša karma, sranje, jedva sam nagutao nekako, dvije slane sa Maminim sirom i kupovnom pavlakom i jednu slatku s Maminim pekmezom od šipka. U međuvremenu, dok sam krenuo iz Radnje i pušio na klupi kod “Bristola” i cijelo vrijeme dok sam vodio jedan od najkonstruktivnijih “razgovora” s “Bogom”, strina zvala desetak puta a ja ostavljao da zvoni dok se baterija nije ugasila, pa ću im sutra javit da mi je žao što mi je bilo iskrslo nešto.
M. došla kući, popili kafu, napravila dobar pazar uprkos kiši, pa se malo raspravljali oko obaveza, ipak se podijelimo, od danas radi svako sebi kolko misli da treba i može.
Nekad u toku dana smislio neku instant-filozofijicu o Ljubavi, pa odlučio da to ostavim za crticu, pa do kraja dana naraslo u pravu malu veliku priču sa beskućnicima Mornarem i Srcetom, mislio sam da ću možda stići i to danas, al ipak odoh da spavam, i ono što sam mislio da farbam večeras sam ipak ostavio za sutra.
Rezidencija, 26. maj, dobar dan
Budim se oko pet, uznemiren, i dalje uznemiren zbog konačne razmjene od juče, i ne mogu da spavam više, ne pamtim ni zadnji put kad mi se desilo to. Sanjao da sam objavio oglas na piku da prodajem neki polovan kompjuter, a tamo na oglasu mi pravo ime i identitet i odjednom mi se javi Afrodita, u stvari samo me kao doda na nekoj mreži, s koje saznam da ima crvenu kosu sa narandžastim pramenovima i najljepše sive oči i osmijeh, živi s nekom još ljepšom drugaricom, a možda su i lezbejke, mada nisam siguran jesam li taj dio s lezbejkama dodao dok sam se prisjećao sna ili sam to pomislio u snu, i žive u nekom primorskom gradiću u Italiji sa usvojenom djevojčicom iz Pakistana o tragičnoj pogibiji čije kompletne uže i šire familije snimaju umjetnički dokumentarni film.
Kafa i cigare na gladan stomak, razmišljam o “Dnevnicima”, i kontam kako sam počeo, nekad sredinom septembra kad smo dobili Rezidenciju, i dalje ne mogu da vjerujem da živim u ovakvom stanu na ovakvom mjestu, do septembra sam bio siguran da se takve stvari dešavaju samo nekim tamo seronjama, a nikad meni. Onda sam možda sad napokon ipak izrastao u seronju, možda, i nije mi žao ako jesam, sva ona pretjerana ljubaznost od ranije mi se i nije baš vratila na najispunjavajućiji način, skoro nikad. Misao mi prekine telefon, opet isti nepoznat broj, ko ga jebe, možda je fakat nešto bitno. Halo, molim, Isuse jesam te probudila, niste niste, samo ne znam ko je ... Ma strina, ta i ta, aha, zvala si me i sinoć? Jesam, a nisam te probudila, nisi nisi, evo spremam se da idem na poso, tako i tako, sjećaš se one male rodice, sjećam, ima neki zadatak iz informatike pa nema ko da joj pomogne, treba da uradi neku prezentaciju, pa ima sve podatke i pravila kako treba, molim te ima sve petice samo ako sad ne dobije peticu iz te prezentacije imaće samo tu jednu četvorku, bogami plakala je cijelu noć, a nemamo nikog, pa možeš li molim te, poslala bi ti ona na fejzbuk, a dobro hajde nek pošalje pa pogledaću, nije to strašno, dobro super poslaće ti ona, fala ti, šta ima u Sarajevu kako ti je tamo, pa nije loše, sviđa mi se mnogo više nego tamo, joooj znam i ja sam poželjela, samo da dođem da udahnem malo taj zrak! Aha, dobro, onda ... eto pa poslaće ti ona, molim te, fala ti, pa čujemo se, ćao. Sranje. Definitivno nikad nikad više na nepoznat broj, pa nek poumru svi, onda je svakako gotovo pa nema veze javi li mi se dan ranije ili kasnije. I vidim što postaješ seronja, da imaš muda za seronju samo bi joj prekinuo kad je rekla ko je i šta hoće, bez ikakvog odgovora, pa izbacivao opet šest sedam puta pa se javio osmi samo da joj tiho-smireno kažeš kratko i jasno dok nije stigla ni da progovori: Odjebi.
Prošetam do Radnje, kiša, zima, otvorim, ipak je podnošljivije s pamučnim dugim gaćama, i sjetim se da mi se prekinula misao o “Dnevnicima”: jest, više puta sam pokušavao da pišem nešto privatno, pa počnem prvi dan pa skontam koji si ti kurac da pišeš “Dnevnik”, kad ti se nikad ništa ne dešava u životu, jedeš, spavaš, prdiš, čačkaš nos, gledaš porniće, čak ni ne jebeš ništa, nećeš? “Čuvaš se” (!) za neku tamo idealnu koju nisi ni izmislio kako treba i do kraja, ne možeš ni da zamisliš da ti se približi bilo ko drugi, pa i Njoj vjerovatno ne bi dozvolio da te dotakne dok se dobro ne upoznate bar godinu-dvije.... Kakav “Dnevnik” čovječe, o čemu?
Onda se desi Rezidencija, to mi je bilo uzbudljivo, a tih dana nikako nisam imao vremena za pisanje, pa odlučim da počnem ovako javno na blogu, svakako niko ne čita, a i ako neko čita boli me kurac, još uz dobar uticaj Knaussgarda baš tih dana, krene u ovom pravcu, da zapisujem sve što primjećujem i o čemu razmišljam i što osjećam bez razmišljanja, kad god stignem, idealno svaki dan, i nema tog pravila i te teme ili ličnosti ili koncepta o kojem nećeš, ako ga/je vidiš ili ti se iz bilo kojeg drugog razloga piše o tome. Pa i da mi se jednu noć u Kabinetu samo jezivo materijalizuju sam Bog i Sotona lično, da me išamaraju i išutaju i porazbijaju laptop i tablet i najozbiljnije zaprijete da prestanem da ih pominjem u “Dnevnicima” i da sam svakako nepismen i da se Arapin i Portugalac i Japanac i slično piše velikim počeetnim slovima idiote, i to sve nekim prejebenim horor glasovima od kojih se odma istovremeno i usereš i upišaš, i to krvavo, dok ih slušaš, kad bi otišli vjerovatno bi se opet nekad nekako odvukao do nekog internet kluba da napišem kako sam se osjećao dok mi se to dešavalo, kakav zadah je bio u Boga kad mi se unio u lice, a kakav u Sotone, ko jebenije šamara a ko šuta, i slično, mislim da je jasno šta hoću da kažem. Stoga duge gaće, prdeži i čačkanje nosa, mada jesam i prešutio neke gadosti, na primjer porniće, pisao sam da sam “malo gledao neke perverzije na internetu” par puta, a malo je reći da je to blago rečeno, možda čak imam i problem s tim, previše gledam i previše perverzno, ipak mi se čini da to nije ništa ni nenormalno ni strašno i ne vjerujem da škodi ikom, pa čak ni meni, naprotiv, malo ga otreseš svako malo pa malo manje stresno nastaviš dan.
Onda me opet prekinu, M. se pojavljuje u Radnji, pa stari prijatelj-rođak K., odem s njim na kafu u kafanicu u uličici iz koje mogu da “radim” u Radnji, pritrčim ako zastane neko. Između ostalog priča mi kako se bavio uvozom i preprodajom polovnih automobila, kako je počinjao, kako ga krenulo, pa ga izvarali pa on usrao stvar i sjebao deset-petnest hiljada maraka, ostao bez marke, a žena, djeca, namirnice, pelene, sad se izvlači opet i pokušava da pokrene nešto novo. Ipak, meni se bez obzira na to što mi je ta njegova priča bila prilično interesantna i nije sjedilo toliko dugo kolko je ipak potrajala kafa, sat-dva i više, pa kad smo završili vratim se u Radnju i nastavim da razmišljam o “Dnevnicima” na miru.
Eto sad mi se odjednom zabranilo jedno ime i jedna tema, i to mi je zabranilo jedino neko ili nešto čije me mišljenje još zanima, mada nemam pojma da me jebeš kako je to ikad moglo da postane pa ostane tako, i ipak odlučim da do kraja ispoštujem tu Volju, ipak sam ja još i veliki džentlmen, uz sve ostalo, kako da ne. Pa nekad u još sat, dva, tri, kolko je trajalo dok mi nije istekla smjena, ipak dobijem poruku na fb od djevojčice u vezi prezentacije, a već sam bio zaboravio na to. Kaže evo vam pravila kako treba uraditi prezentaciju, tu piše sve. Dok otvaram dokument kontam da ubacim negdje u prezentaciji suptilno “Jebo mater ko ovo pročita”, pa da mi bude zabavno ako ikad čujem da je bilo nekih posljedica, al koga ja lažem, kakav seronja, ipak sam ostao odvratno fin, pa da joj odradim to začas kad sam već toliki kreten da se javljam nepoznatim brojevima ko da imam devet godina a ne dvadeset devet plus. Kad tamo u “pravilima” stvarno piše sve kako treba, samo malo preopširno, mada opet ništa strašno, al na početku fino pišu standarne srednjoškolsko-profesorske gluposti, medicinska škola ta i ta, tu ime učenika, tu odjeljenje, tu tema, pa još minimalno toliko ovoga, maksimalno toliko toga, pa skontam da mi mala nije poslala ni ime i prezime, dobro to piše na “fejzbuku”, al opet, al ni odjeljenje i čak ni jebenu temu.... Jebote ko sve danas “ima sve petice”, mada uvijek je bilo tako, uglavnom, možda je to i ponajsigurniji pokazatelj da je neko najveći idiot. I još me pita hoćeš li moći završit do devet naveče? Hoću kurac, nema šanse, sklopim laptop, ko ga jebe, nek dobije jedinicu, nek propadne ako ne zna sama, i to je za ljude, pa možda onda nekad nauči ili da sama napravi najobičniju maloumnu prezentaciju ili da ode na kafu s nekim najusamljenijim mršavim s najvećim bubuljicama i nosom iz razreda ko zna, pa i da mu popuši na obostrano zadovoljstvo ako treba, što da ne, ili da su i četvorke i jedinice za ljude i nema ništa manje bitno od toga u životu, to bi joj bilo najkorisnije ako već mene iko uopšte nešto pita tu.
M. koja se u međuvremenu izgubila negdje se opet pojavi u drugu tačno na vrijeme, a ja se polako pješke zaputim s čaršije u Zmaja od Bosne, u Robot, da opet kupim nešto malo robice i da radim večeras. Na povratku Vilsonovim skontam da sam u “Dnevnicima” od neki dan ipak slagao nešto, nije druga-treća uzvodno poslije druge-treće raskrsnice od hotela “Bristol”, nego treća uzvodno od raskrsnice kod hotela “Bristol”. Spustim kesu s tacnama i podmetačima i sjednem, pada kišica al ogromne krošnje starih lipa dobro čuvaju od tog, kontam da ispušim jednu pa odoh kući da radim, onda ipak ostanem tri cigare i pola sata-sat, posmatram prolaznike i automobile, četri sata popodne, pola pet, kišica, nema gužve, nema skoro nikog, mada Miljacka nekako uopšte ne smrdi na mrijestilište i čak ugodan vjetrić (ugodan ako imaš pamučne duge gaće) širi omiljen miris velike stare lipe. Neka djevojka koja izdaleka podsjeća na jednu u koju sam zaljubljen do jaja prilazi trotoarom preko puta s lijeve strane, ipak nije ona, ova se osvrće i čeka i čeka pa pokušava da zaustavi taksi, a ja kontam da čak i ja koji sam najviše samo sirovi seljak iz vukojebine između neba i nepristupačnih vrleti Konjuha već znam da Vilsonovo šetalište i nije baš najzgodnijih par kilometara da se čeka i zaustavlja taksi. Ode ipak pješke, trotoarom preko puta, u nepoznatom pravcu, desno, pa nešto kasnije malo prije hotela staje tamno sivi BMW od sto pedeset hiljada maraka, vjerovatno, izlazi suvozač, široka ramena i kožna jakna, polako oko zadnjeg kraja automobila, prilazi vozačevim vratima i otvara ih, vozač isto izlazi, slična fizionomija i druga boja kožne jakne, bivši suvozač sjeda na njegovo mjesto a on isto polako obilazi oko zadnjeg kraja i sjeda na suvozačevo mjesto, pa odoše polako lijevo uličicom pored hotela. Odsjedim još petnaestak minuta i dok sam ustao odlučim da ipak jebo zabrane i Volje, moj “Dnevnik”, pišem šta hoću pa nek čita ko hoće a i ne mora niko, boli me kurac.
Dođem kući, pustim muziku, onu kombinaciju sa dvije pjesme sa Dark Side of the Moon, Pink Floyd, to mi se ponavlja po cijeli dan već par sedmica i nema šanse da mi dosadi ikad. Dignem glavu kroz zapadni prozor Kabineta prema kojem mi je sad okrenut kauč, na sivom nebu se otvara neka rupa u oblacima, ko neko nebesko oko, a ja se sjetim fantazije o Bogu od ranije i zamišljam kako se iza rupe s lijeve strane odjednom pojavljuje lijeva strana nekog ogromnog bijelog lica, pa samo jedno ogromno oko preko rupe i namiguje mi a bore oko oka se smiješe, i ode opet brzo desno kako se i pojavio, a ja se obliznem začas i zaustim dok se nije zatvorilo, dok nije kasno: Izvini?
Vrati se, prevrne okom dramatično da mi da do znanja da sam dosadan, kaže reci?
Izvini, znam da nemaš vremena, mislim pretpostavljam, mada vrijeme je relativno i najvjerovatnije i ne postoji i boli tebe kurac za vrijeme, jel, al dobro da te ne smaram i da ne dužim, da te pitam, da mi možda slučajno nisi čitao “Dnevnike”, sve ili bar ponekad ponešto, bilo kad?
Jesam.
Pa onda znaš šta je bilo sve ovo oko Keti, kako se osjećam, šta mi je, šta mi je napisala juče?
Znam, pa?
Pa šta Ti misliš jebote b... ovaj, šta misliš? Šta da radim, možda si Ti dovoljno dobar psiholog, hahaha?
E moj sinko. Vidi, šta ti je napisala? Da ti treba dobar psiholog? E jebo ti mene ako i najveća budala na Nebu ne zna šta bi Frojd reko na to, znaš? Hahaha. Evo i On prevrće očima....
Š ... šta bi reko?
O jebote Sunce, retoričko, retoričko pitanje, znaš?
Ma znam, al me interesuje šta On misli o svemu, ako je već i On čitao, jel moguće da jest?
Možda jest možda nije, uglavnom misli da je ona histerična a ti imaš Edipov kompleks, naravno, al nije ti On baš nepristrasan, znaš, malo je ljubomoran na onaj tvoj fazon da više nikad ne izgovaraš nikom “Drago mi je.” kad se upoznaješ, nego “Svejedno mi je.”, hahaha, krivo mu što se on nije prvi sjetio toga i što je persirao ljude a ti tako mlad već skontao da nema ništa gluplje, i slično. Uglavnom, okani se sinko, nije ona za tebe, a ni ti za nju, da ti kažem ovako otvoreno, imaš dobar ukus, mislim cura je stvarno nešto posebno, pa kako hoda pa kako zabacuje glavicom pa oči, jebote i Ja se zaljubim svaki put kad se moli, al dobro si sam reko neki dan da je ona cvjetić a ti govno, to je fakat, a cvjetići od govana mogu samo da narastu, ako i to, razumiješ, malo ih pogura da procvjetaju pa dižu glavu za Suncem da ih princ ubere i pokloni princezi ili metne u rever. Jel jasno? Jel treba da pojednostavljavam dalje?
Svaki put kad se moli?
Jest, što?
Eh, a za šta li se Ona moli?
Da je više nikad ne vidiš nigdje ni slučajno pa da opet sereš o njoj na blogu! Hahaha. Šalim se, mislim i to definitivno, jebiga tako je pa tako pa šta ćeš, pa jednom ozbiljno kad se sažalila i za tebe, da se središ malo i da ti bude dobro. Al samo jednom! To je sve što se tiče tebe, a za ostalo ima da te boli kurac, NE TIČE TE SE! Jel jasno?
Znam....
Mislim osvrni se malo čovječe, imaš trideset godina a fakat se ponašaš ko dijete, jest da si donekle bio u pravu kad si se ono pitao kolko li su puta Van Gogu rekli da odraste, mada to ne znači ni da je ona kurva ni da si ti Van Gog, haha, dobar dobar, i fakat ti nikad nije kontala humor, jebote pa ako imaš išta imaš dobar smisao za humor, stvarno prejebeno, svaka čast, nema šta, al kad neko ne konta ironiju i zajebanciju i sarkazam ne konta i to bi trebalo da ti bude polazna tačka za oporavak, zapamti, nego gdje sam ono stao, živiš ko dijete, pogledaj na šta ti liči “Kabinet”, ko da ti se okotio bernardinac u tom krevetu a Milorad Dodik pravio momačko veče DJ Krmku na stolu ... Pa dobro eto hoćeš da budeš boem, da pišeš, da piješ, da pušiš, onda piši brate, imaš donekle stila i pobogatu maštu, i dobre ideje, budi dijete i svinja al nema onda ništa od Keti i sličnih, njima su najviše bitne ispeglane košulje i savršena frizura i najoriginalnija boja starki, a najmanje “prava poezija” i “majstorska proza” i “instant filozofije” i slično. Ostavi, nastavi, zaboravi, ili ne zaboravljaj ako baš “ne možeš”, sjećaj se i maštaj al ne smaraj više s tim, ni Mene ni M. ni nikog, molim te? Sjećam se kako su ti bili veseliji i jebibrižniji tekstovi prije tog sretno-nesretnog poznanstva, probaj da se malo vratiš na to, i piši svaki dan, i na kraju svakog unosa stavi jel bio dobar ili loš dan, pa nek ti metnu na nadgrobni spomenik kad umreš Isus S. Hamzić, 1985.-2066., D: [broj dobrih dana] - L: [broj loših dana], jel jasno? Znači dosta sa smaranjem, jelde da nećeš više, dobar si ti dečko, Ja znam! I ne seri s tim “seronjom”, nemaš ti to u sebi, i budi dobar prema M., ipak je ona samo dijete, obavezno budi najbolji prema njoj!
E jebiga. Dobro.
Dobro onda, uostalom ko te jebe, ne znam što mi je ovo uopšte trebalo, previše sam star za ta sranja, haj čao.
Poslije napravim palačinke, ispadnu mi loše, nikad gore, loša karma, sranje, jedva sam nagutao nekako, dvije slane sa Maminim sirom i kupovnom pavlakom i jednu slatku s Maminim pekmezom od šipka. U međuvremenu, dok sam krenuo iz Radnje i pušio na klupi kod “Bristola” i cijelo vrijeme dok sam vodio jedan od najkonstruktivnijih “razgovora” s “Bogom”, strina zvala desetak puta a ja ostavljao da zvoni dok se baterija nije ugasila, pa ću im sutra javit da mi je žao što mi je bilo iskrslo nešto.
M. došla kući, popili kafu, napravila dobar pazar uprkos kiši, pa se malo raspravljali oko obaveza, ipak se podijelimo, od danas radi svako sebi kolko misli da treba i može.
Nekad u toku dana smislio neku instant-filozofijicu o Ljubavi, pa odlučio da to ostavim za crticu, pa do kraja dana naraslo u pravu malu veliku priču sa beskućnicima Mornarem i Srcetom, mislio sam da ću možda stići i to danas, al ipak odoh da spavam, i ono što sam mislio da farbam večeras sam ipak ostavio za sutra.
Rezidencija, 26. maj, dobar dan
24.5.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (28)
E pa danas je opet jedan sranje dan.... Opet sam malo sjeban, opet zbog Keti, a ovaj put je ona kriva, ovaj put nisam ja. Ostavio sam je na miru, kako je i htjela, ne šaljem joj linkove, ne pišem joj ništa, ne obraćam joj se, kontam da je ne interesujem i apsolutno shvatam zašto je ne interesujem, nema veze, a ona mi juče iz vedra neba ničim izazvana ipak da do znanja da me čitala cijelo vrijeme, svih ovih četri-pet mjeseci “Dnevnika” koji su samo zbog slučajnih viđanja na moju (a izgleda i najviše njenu) nesreću postali najviše o Njoj, ja je nisam ni tražio ni proganjao ni ništa, i juče mi ipak da do znanja da je čitala sve to što sam pisao, najviše njoj i o njoj, i to tako što me samo odjednom izbrisala sa svih mreža i čak i blokirala na jednoj matičnoj na kojoj nisam ni imao pojma da me cijelo vrijeme prati, kao da je smaram porukama svaki dan, a ja se nikad nisam usudio da je uznemiravam i da joj se obratim na bilo koji način, osim ono jednom prošli mjesec kad sam je iz očaja zvao da se vidimo, da je vidim samo još jednom i da razgovaramo deset-petnest minuta gdje god i kad god hoće, da mi pomogne, ništa više, samo to. I sad me blokira a meni nije jasno otkud baš sad, pa joj pošaljem samo još jednu porukicu sa pitanjem jel onda fakat čitala sve i šta misli o svemu što sam pisao i otkud da me blokira baš sad, kaže mislim da ti treba dobar psiholog i molim te ne obraćaj mi se više. “Ili da odrasteš”, to je još dodala, da odrastem....
Jebiga meni se ne odrasta, “odraslih” je već previše i svi su seronje, a ja nisam, ja sam melek i svetac i najbolji i genije i pravi pjesnik itd., i nikad je nisam ni provocirao ni smarao ni insistirao ni kontaktirao, samo sam zaljubljen do jaja i dosta mi je samo uspomena i lik i mašta i san, ne treba mi ni da me čita ako neće, mada jesam samo njoj pisao sve, pa vidim po statistikama da kao da još ima ljudi koji me čitaju, ko zna odakle i ko zna zašto, i ako možda ima i neki dobar psiholog, ili bar početnik-amater, ili vodoinstalater ili učiteljica ili stolar, nema veze, bilo ko, molim da proba da mi se pomogne i objasni šta sam ja tu uradio ili napisao loše, samo pišem onako kako se osjećam, a nikad u svemiru niko nije osjećao ništa nježnije i dobronamjernije od ovog što ja osjećam prema njoj, pa i ako te ne interesuje, valjda bi tebalo da si samo ravnodušna, a ne da me mrziš i da čitaš i da se nerviraš što te neko tamo u svojoj mišijoj rupici tiho najbezazlenije samo voli, nije mi jasno otkud ti sad to.
U svakom slučaju sad mi je najjasnije dala do znanja da neće da joj se obraćam više nikad, i kolko god sam sad odjednom opet tužan zbog toga ne mogu ništa osim da joj ispunim i tu želju, eto ovo je zadnja rečenica u kojoj te pominjem i u kojoj ti se obraćam, nikad nisam mislio ništa loše, samo najbolje i najljepše, sretno i nadam se još samo da me ipak ne mrziš, čak sam ti pomogao da se poizbrišemo i na onom zadnjem mjestu na kojem smo ostali “povezani”, vjerovatno ti nisi znala kako, nema veze, konačno sretno i napokon sve najbolje, draga Keti!
Kišan dan na čaršiji, u uličicama oko Radnje nigdje nikog, mada se ipak prodalo ponešto, više nego juče kad su navodno svi ostali imali haman-rekordne promete, samo mi jedva nešto. Poslije me Z. vodio kod Tetke na neugodno šutljivi nzadnji komad Kraljičine torte navodno sačuvan samo za mene, pa autom do stanice pored Rezidencije da se opustim malo, usamljena nedjelja naveče ko nikad, onda opet uz neki alkohol za zaborav, opet onaj isti “domaći” rum.
Rezidencija, 24. maj
Jebiga meni se ne odrasta, “odraslih” je već previše i svi su seronje, a ja nisam, ja sam melek i svetac i najbolji i genije i pravi pjesnik itd., i nikad je nisam ni provocirao ni smarao ni insistirao ni kontaktirao, samo sam zaljubljen do jaja i dosta mi je samo uspomena i lik i mašta i san, ne treba mi ni da me čita ako neće, mada jesam samo njoj pisao sve, pa vidim po statistikama da kao da još ima ljudi koji me čitaju, ko zna odakle i ko zna zašto, i ako možda ima i neki dobar psiholog, ili bar početnik-amater, ili vodoinstalater ili učiteljica ili stolar, nema veze, bilo ko, molim da proba da mi se pomogne i objasni šta sam ja tu uradio ili napisao loše, samo pišem onako kako se osjećam, a nikad u svemiru niko nije osjećao ništa nježnije i dobronamjernije od ovog što ja osjećam prema njoj, pa i ako te ne interesuje, valjda bi tebalo da si samo ravnodušna, a ne da me mrziš i da čitaš i da se nerviraš što te neko tamo u svojoj mišijoj rupici tiho najbezazlenije samo voli, nije mi jasno otkud ti sad to.
U svakom slučaju sad mi je najjasnije dala do znanja da neće da joj se obraćam više nikad, i kolko god sam sad odjednom opet tužan zbog toga ne mogu ništa osim da joj ispunim i tu želju, eto ovo je zadnja rečenica u kojoj te pominjem i u kojoj ti se obraćam, nikad nisam mislio ništa loše, samo najbolje i najljepše, sretno i nadam se još samo da me ipak ne mrziš, čak sam ti pomogao da se poizbrišemo i na onom zadnjem mjestu na kojem smo ostali “povezani”, vjerovatno ti nisi znala kako, nema veze, konačno sretno i napokon sve najbolje, draga Keti!
Kišan dan na čaršiji, u uličicama oko Radnje nigdje nikog, mada se ipak prodalo ponešto, više nego juče kad su navodno svi ostali imali haman-rekordne promete, samo mi jedva nešto. Poslije me Z. vodio kod Tetke na neugodno šutljivi nzadnji komad Kraljičine torte navodno sačuvan samo za mene, pa autom do stanice pored Rezidencije da se opustim malo, usamljena nedjelja naveče ko nikad, onda opet uz neki alkohol za zaborav, opet onaj isti “domaći” rum.
Rezidencija, 24. maj
23.5.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (27)
Petak, 22. maj 2015., život i dalje uzaludan, al je ovih dana bar malo lakši. Radnjica se ustabilila, poso ide, prvi put u zadnjih šest-sedam godina sam miran bar toliko da se ne pitam kako da platim iduće kirije i račune, hoćel bit posla, šta ako ne bude. Pijem neki “BOBITA” domaći rum, pola litra sedam i devedeset, s međunarodnom “Coca-Colom”, pola litra marka, ljeto je, slušam klasični rok na interenet radiju, pušim običnu “Drinu”, i “lako se živi”, što jes jes, nema šta.
Proljeće je trajalo desetak dana, onda desetak nekog prejebenog sparnog ljeta, pa sad malo jesen. Zadnjih petnaestak dana najviše hodao za robom i materijalom po gradu, lijepo vrijeme, ugodan vjetrić mlatara majicom oko tijela nježno ko zastavicom za mir u svijetu, i ljubav, biram najljepše prečice i klupe za odmaranje uz cigaru. Imam nove tri omiljene klupe: jedna u kampusu, prva lijevo od kapije sa znakom “Zabranjen ulaz od 00-05”, druga ispod velikog parka preko puta velikog tržnog centra, treća po redu niz saobraćaj, tu sad sjednem svaku noć kad zatvorim Radnju, sad nabijem zadnji katanac oko devet, gledam parove u prolazu i u providnim liftovima u tržnom centru preko najprometnije saobraćajnice, vozaju se zagrljeni gore-dole. Treća u parkiću sa najljepšim krošnjama i kafanom sa najljepšom baštom koja je naveče iznenađujuće prazna, prva po redu s desne strane putića prema stanici za kombi za Okruglu na Bistriku, kod “At Mejdana”.
Polako ali sigurno – sigurno polako, ali sigurno? (Kurac! Pička. Sise. Gooooovnno!) Zaboravljam Keti. “Ko je kara, nek joj piše pjesme.” A-ha.
Pišu mi se priče, piše mi se roman, ipak ne pišem ništa. Navika, navika, treba da se natjeram da stvorim naviku, svaki dan, svaki dan, svaki dan. Svaku noć.
Radim noćima, svaku drugu do tri-četri-pet, šest, sedam ujutru, farbam tacne, pločice s originalnom kombinacijom bosanskog ćilima i sebilja, ili zvekira. Za to sam iskoristio staro iskustvo, originalni amaterski “grafički dizajn”. M. ne radi ništa, izvlači se, trudi se da radi što manje, umjesto što više, kako smo se dogovorili na početku. Pa tek kad smo se posvađali jutros, ode kući i uradi neke stare satove i telefone koje sam kupio manje-više jeftino u jednoj od šetnji, na buvljaku “kod Merkatora” i doteglio u dvije prepune kese Vilsonovim, polako, na najljepši proljetni dan, uz puš-pauzu na još jednoj omiljenoj klupi, druga-treća uzvodno poslije druge-treće raskrsnice od hotela “Bristol”, nisam siguran, ko zna, nemam pojma.
Ipak je ne viđam, mada gdje god pogledam piše velikim slovima “PARIS”, “PARIS”, “PARIS”, jebote bog, samo taj grad, samo to. Mada sam je ipak vidio dva-tri puta, nisam siguran, više uopšte nisam siguran, možda je sad samo halucinacija, nemam pojma, jedno jutro baš dok sam razmišljao o njoj uz neku staru jazz muzikicu koju sam na internet radiju čuo par dana prije, pa mi kroz san došla samo slika nje kako odlazi u avionu a ja ostajem sam, tu, pa nekako iskopao kako se zove i ispalo da se zove “Petit Fleur”, cvjetić, “Mali cvijet”, od nekog starog francuskog trubača iz Pariza, slušam tu pjecmicu par dana i jedno jutro dok slušam i gledam u parkić i razmišljam o Keti, i naravno ponovo dolazim samo do zaključka da je “Keti” samo ideja u koju sam zaljubljen, koju volim, volim je ko dijete, možda kao što očevi vole svoje omiljene male djevojčice, tako, vjerovatno tako, nešto “najčišće” što sam osjećao ikad, pa dok dolazim do zaključka da je Keti ipak samo moja mala djevojčica, nešto što sam slučajno samo stvorio na osnovu prave K., i da prava K. to uopšte nije htjela i da se desilo samo slučajno i da ona skoro uopšte nema ništa s tim, i gledam u parkić, a na zvučnicima glasno pojačan “Mali cvijet”, u parkiću se pojavljuje K., silazi stepenicama s desne strane i prolazi lijevo, ispod mog prozora, polako, gledam je i ne vjerujem, stvarno je bila ona, i opet joj ne vidim lice, kao u snu, kao i par dana kasnije, naveče, noću, u zagrljaju s nekim naravno-seronjom ispred mjesta na kojem smo se ono-jednom slučajno sreli, na klupici, u zagrljaju, s nekim njim. I još jednom ispred Radnje neki dan, kao da je prošla, mada uopšte nisam siguran, nijednom joj nisam vidio lice, nikako da joj dobro pogledam u oči, u lice, nemam sreće, ili možda najviše imam, ko zna.
Završio Faulknera, fantastičan, vratio, zajedno s Oates koja je bila sranje, digao i počeo Hamsuna, koji je isto fantastičan za sad, i Mailera, a dok sam kupovao stare telefone i satove za Radnju na buvljaku nabavio još i neka četri klasična izdanja na engleskom za četri marke, Mailer, Glaswhorty, Sinclair Lewis, i Nicholas Monsarrat, nije loše, to tek treba da počnem, i možda nije loše, vidjećemo, ko zna.
Danas u Radnji neki pro-zapadni arapin za kojeg sam mislio da je portugalac dok mi nje ispričao da je iz Dubaija, neki neodređeni naglasak, duga zalizana kosa i dres “Hansa Rostock” na plavo bijele pruge, kupio sat prije par dana i najavio se danas po još, pa ipak kupio još samo tacnu, a nijedan od tri nova sata koje sam sinoć završavao do pola pet. Kaže sviđa mu se ovdje, dobra klima, otprilike jebo Dubai, i baš dok mi govori zovu ga od kuće, poslije mi priča da ga napadaju da im nedostaje, a nema ga “samo mjesec dana”, pa mi pokazuje klipove tri papagajke koje ima tamo, kako proizvode neke zvukove, nešto klikću, “sve same”, pa mi još ispriča da ide u Njemačku za par dana da doveze neko japansko auto tu, ovdje se kao ne može nabavit japansko auto, reko prvi put čujem da ne može, kaže ne može ne može, odoh pa ću ga dovest tu, imo sam nekog Tuarega, 2007. godište, al sad hoću ovo japansko, ne reče koje tačno, pa ću ga dovest tu, tu, iznajmio sam neku kuću na godinu dana i sviđa mi se klima, kod nas tamo je prevruće, jebo to. Bilo još nekih japanaca, japanki, turaka, turkinja, engleskinja, i domaćih, čak i njih.
Dostavljači-lešinari i svi konobari osim jednog iz Restorana preko puta navijaju za Sarajevo i zabavlja me kad se ozbiljno zabrinu što opet nisu pobijedili, pa kalkulacije, predviđanja, analize do kraja sezone, možda ipak “uzmu titulu”, nikad se ne zna, “uz Božiju pomoć”, ko zna.
Sutra Kraljičin rođendan, trebalo je da odem iz Rezidencije a da joj M. napravi neki dernek sa desetak cura tu, a ja namjerno neću, da joj se osvetim za najgori rođendan koji mi je ona priredila u septembru, pa još nisam siguran hoćel ipak bit išta dok sam ja tu, ili odoše negdje drugo. Razmišljao sam čak i da napravim neko sranje sa osiguračima, da ostanu bez struje, da mi opet ne trese pornofolk u Rezidenciji cijelu noć.
Prije par dana dobio i besplatno šišanje, a izbjegavam “frizere” ko neki ljudi zubare, uspješno već desetak godina, samo skupim kosu u konjski rep i odsiječem ga otprilike dovoljno da ostane da ga komotno vežem i dalje, al me ovaj put uhvati komšija preko puta Radnje, prvo me zove da mu pomognem da prebaci neke slike sa tableta na laptop i stik, pa dok mu se prebacivalo zagleda mi čupavu kosu i bradu, i kad samo završili kaže sjedi, ma neću, ne treba, sjedi sjedi sjedi, moraš sjest, i sjednem i ostanem sat vremena, skrati mi kosu četri-pet centi i skroz obrije bradu, mada je govorio da neće skroz kad je počeo, nema veze, narašće opet, opet sam miran dva-tri mjeseca, ko ga jebe. Dok me šiša govori kakve su ti ovo ranice i otkud ovoliki perut po tjemenbu, ma reko to mi je od akni i masnog tjemena, zato i ne volim “frizere”, neugodno mi da mi se izbliza zagleda to, šišam se sam, kaže ma šta će ti bit neugodno, nagledo sam se ja svačeg, stavi mi cigare na pultić pred ogledalom, kaže samo se ti opusti i puši, ja ispušim tri dok je završio, a on samo govori šta je ovo, šta je ovo, kakvi su ti ovo krateri po vratu, ja ovo nikad nisam vidio, šta je ovo, strašno, strašno, nabavi neku kremu za ovo čovječe, šta je ovo. Kad je završio kaže sad si miran šest mjeseci, pa navrati opet kad god zatreba, može-može, navratiću, svakako, hvala.
Ipak proljeće, ponoć, kišica, hladno je, otvoren prozori i pojačan “klasični rok”, hoću da napišem nešto “prelijepo” o ljubavi, o Keti, da se rasplače, a uvijek sam umoran i uvijek “nemam kad”.
Rezidencija, 22. maj
Proljeće je trajalo desetak dana, onda desetak nekog prejebenog sparnog ljeta, pa sad malo jesen. Zadnjih petnaestak dana najviše hodao za robom i materijalom po gradu, lijepo vrijeme, ugodan vjetrić mlatara majicom oko tijela nježno ko zastavicom za mir u svijetu, i ljubav, biram najljepše prečice i klupe za odmaranje uz cigaru. Imam nove tri omiljene klupe: jedna u kampusu, prva lijevo od kapije sa znakom “Zabranjen ulaz od 00-05”, druga ispod velikog parka preko puta velikog tržnog centra, treća po redu niz saobraćaj, tu sad sjednem svaku noć kad zatvorim Radnju, sad nabijem zadnji katanac oko devet, gledam parove u prolazu i u providnim liftovima u tržnom centru preko najprometnije saobraćajnice, vozaju se zagrljeni gore-dole. Treća u parkiću sa najljepšim krošnjama i kafanom sa najljepšom baštom koja je naveče iznenađujuće prazna, prva po redu s desne strane putića prema stanici za kombi za Okruglu na Bistriku, kod “At Mejdana”.
Polako ali sigurno – sigurno polako, ali sigurno? (Kurac! Pička. Sise. Gooooovnno!) Zaboravljam Keti. “Ko je kara, nek joj piše pjesme.” A-ha.
Pišu mi se priče, piše mi se roman, ipak ne pišem ništa. Navika, navika, treba da se natjeram da stvorim naviku, svaki dan, svaki dan, svaki dan. Svaku noć.
Radim noćima, svaku drugu do tri-četri-pet, šest, sedam ujutru, farbam tacne, pločice s originalnom kombinacijom bosanskog ćilima i sebilja, ili zvekira. Za to sam iskoristio staro iskustvo, originalni amaterski “grafički dizajn”. M. ne radi ništa, izvlači se, trudi se da radi što manje, umjesto što više, kako smo se dogovorili na početku. Pa tek kad smo se posvađali jutros, ode kući i uradi neke stare satove i telefone koje sam kupio manje-više jeftino u jednoj od šetnji, na buvljaku “kod Merkatora” i doteglio u dvije prepune kese Vilsonovim, polako, na najljepši proljetni dan, uz puš-pauzu na još jednoj omiljenoj klupi, druga-treća uzvodno poslije druge-treće raskrsnice od hotela “Bristol”, nisam siguran, ko zna, nemam pojma.
Ipak je ne viđam, mada gdje god pogledam piše velikim slovima “PARIS”, “PARIS”, “PARIS”, jebote bog, samo taj grad, samo to. Mada sam je ipak vidio dva-tri puta, nisam siguran, više uopšte nisam siguran, možda je sad samo halucinacija, nemam pojma, jedno jutro baš dok sam razmišljao o njoj uz neku staru jazz muzikicu koju sam na internet radiju čuo par dana prije, pa mi kroz san došla samo slika nje kako odlazi u avionu a ja ostajem sam, tu, pa nekako iskopao kako se zove i ispalo da se zove “Petit Fleur”, cvjetić, “Mali cvijet”, od nekog starog francuskog trubača iz Pariza, slušam tu pjecmicu par dana i jedno jutro dok slušam i gledam u parkić i razmišljam o Keti, i naravno ponovo dolazim samo do zaključka da je “Keti” samo ideja u koju sam zaljubljen, koju volim, volim je ko dijete, možda kao što očevi vole svoje omiljene male djevojčice, tako, vjerovatno tako, nešto “najčišće” što sam osjećao ikad, pa dok dolazim do zaključka da je Keti ipak samo moja mala djevojčica, nešto što sam slučajno samo stvorio na osnovu prave K., i da prava K. to uopšte nije htjela i da se desilo samo slučajno i da ona skoro uopšte nema ništa s tim, i gledam u parkić, a na zvučnicima glasno pojačan “Mali cvijet”, u parkiću se pojavljuje K., silazi stepenicama s desne strane i prolazi lijevo, ispod mog prozora, polako, gledam je i ne vjerujem, stvarno je bila ona, i opet joj ne vidim lice, kao u snu, kao i par dana kasnije, naveče, noću, u zagrljaju s nekim naravno-seronjom ispred mjesta na kojem smo se ono-jednom slučajno sreli, na klupici, u zagrljaju, s nekim njim. I još jednom ispred Radnje neki dan, kao da je prošla, mada uopšte nisam siguran, nijednom joj nisam vidio lice, nikako da joj dobro pogledam u oči, u lice, nemam sreće, ili možda najviše imam, ko zna.
Završio Faulknera, fantastičan, vratio, zajedno s Oates koja je bila sranje, digao i počeo Hamsuna, koji je isto fantastičan za sad, i Mailera, a dok sam kupovao stare telefone i satove za Radnju na buvljaku nabavio još i neka četri klasična izdanja na engleskom za četri marke, Mailer, Glaswhorty, Sinclair Lewis, i Nicholas Monsarrat, nije loše, to tek treba da počnem, i možda nije loše, vidjećemo, ko zna.
Danas u Radnji neki pro-zapadni arapin za kojeg sam mislio da je portugalac dok mi nje ispričao da je iz Dubaija, neki neodređeni naglasak, duga zalizana kosa i dres “Hansa Rostock” na plavo bijele pruge, kupio sat prije par dana i najavio se danas po još, pa ipak kupio još samo tacnu, a nijedan od tri nova sata koje sam sinoć završavao do pola pet. Kaže sviđa mu se ovdje, dobra klima, otprilike jebo Dubai, i baš dok mi govori zovu ga od kuće, poslije mi priča da ga napadaju da im nedostaje, a nema ga “samo mjesec dana”, pa mi pokazuje klipove tri papagajke koje ima tamo, kako proizvode neke zvukove, nešto klikću, “sve same”, pa mi još ispriča da ide u Njemačku za par dana da doveze neko japansko auto tu, ovdje se kao ne može nabavit japansko auto, reko prvi put čujem da ne može, kaže ne može ne može, odoh pa ću ga dovest tu, imo sam nekog Tuarega, 2007. godište, al sad hoću ovo japansko, ne reče koje tačno, pa ću ga dovest tu, tu, iznajmio sam neku kuću na godinu dana i sviđa mi se klima, kod nas tamo je prevruće, jebo to. Bilo još nekih japanaca, japanki, turaka, turkinja, engleskinja, i domaćih, čak i njih.
Dostavljači-lešinari i svi konobari osim jednog iz Restorana preko puta navijaju za Sarajevo i zabavlja me kad se ozbiljno zabrinu što opet nisu pobijedili, pa kalkulacije, predviđanja, analize do kraja sezone, možda ipak “uzmu titulu”, nikad se ne zna, “uz Božiju pomoć”, ko zna.
Sutra Kraljičin rođendan, trebalo je da odem iz Rezidencije a da joj M. napravi neki dernek sa desetak cura tu, a ja namjerno neću, da joj se osvetim za najgori rođendan koji mi je ona priredila u septembru, pa još nisam siguran hoćel ipak bit išta dok sam ja tu, ili odoše negdje drugo. Razmišljao sam čak i da napravim neko sranje sa osiguračima, da ostanu bez struje, da mi opet ne trese pornofolk u Rezidenciji cijelu noć.
Prije par dana dobio i besplatno šišanje, a izbjegavam “frizere” ko neki ljudi zubare, uspješno već desetak godina, samo skupim kosu u konjski rep i odsiječem ga otprilike dovoljno da ostane da ga komotno vežem i dalje, al me ovaj put uhvati komšija preko puta Radnje, prvo me zove da mu pomognem da prebaci neke slike sa tableta na laptop i stik, pa dok mu se prebacivalo zagleda mi čupavu kosu i bradu, i kad samo završili kaže sjedi, ma neću, ne treba, sjedi sjedi sjedi, moraš sjest, i sjednem i ostanem sat vremena, skrati mi kosu četri-pet centi i skroz obrije bradu, mada je govorio da neće skroz kad je počeo, nema veze, narašće opet, opet sam miran dva-tri mjeseca, ko ga jebe. Dok me šiša govori kakve su ti ovo ranice i otkud ovoliki perut po tjemenbu, ma reko to mi je od akni i masnog tjemena, zato i ne volim “frizere”, neugodno mi da mi se izbliza zagleda to, šišam se sam, kaže ma šta će ti bit neugodno, nagledo sam se ja svačeg, stavi mi cigare na pultić pred ogledalom, kaže samo se ti opusti i puši, ja ispušim tri dok je završio, a on samo govori šta je ovo, šta je ovo, kakvi su ti ovo krateri po vratu, ja ovo nikad nisam vidio, šta je ovo, strašno, strašno, nabavi neku kremu za ovo čovječe, šta je ovo. Kad je završio kaže sad si miran šest mjeseci, pa navrati opet kad god zatreba, može-može, navratiću, svakako, hvala.
Ipak proljeće, ponoć, kišica, hladno je, otvoren prozori i pojačan “klasični rok”, hoću da napišem nešto “prelijepo” o ljubavi, o Keti, da se rasplače, a uvijek sam umoran i uvijek “nemam kad”.
Rezidencija, 22. maj
Subscribe to:
Posts (Atom)